Nedavno je iz štampe izašla zbirka rubaija bosanskog pjesnika Hadžema Hajdarevića pod nazivom „Arabeske od vode“. Rubaija, kao posebna pjesnička vrsta je vrlo rijetka na našim prostorima, a njene korijene nalazimo kod persijskih i arapskih pjesnika. Jedan od najpoznatijih pjesnika koji je njegovao ovu pjesničku vrstu je Omer Hajam koji je stvarao početkom 12. vijeka.
Što su, zapravo, rubaije? Rubajia je pjesnička minijatura koja se sastoji od jednog katrena, dakle, strofe od četiri stiha, u kojoj se rimuju prvi, drugi i četvrti stih, dok treći stih sadrži sopstvenu, unutrašnju rimu. Ovakva forma je veoma zahtjevna, i od pjesnika zahtijeva maksimalnu angažovanost, skoncentrisanost, poznavanje i poštovanje metrike, jer u suprotnom kod čitalaca neće ostaviti očekivani efekat. Upravo zbog ovih karakteristika ova književna forma nije bila zastupljena u evropskoj književnosti. Pjesnik Hajdarević se uspješno vratio ovoj pjesničkoj formi, i na zadovoljstvo velikog broja poznavalaca i ljubitelja poezije, poklonio nam zbirku „Arabeske od vode“ u kojoj se nalazi deset ciklusa pjesama, a svaki ciklus je sastavljen od po četrdeset rubaija. Iako je zbirka formalno rastavljena na deset djelova, ona praktično predstavlja jednu cjelinu koja sadrži 1600 stihova. U njima je sažeta iskonska mudrost naroda i civilizacija data kroz kratku pjesničku formu – rubaiju. Na pitanje – što je rubaija? – najbolji odgovor nam je dao sam pjesnik Hajdarević:
„Rubaija može postat arabeska, / da se muudrost u njoj iskonska zabljeska, / prepozna li misli u skritoj kapisli / onaj kom su znana znamenja nebeska./“
Rekao sam da zbirka predstavlja jednu cjelinu, pa neću govoriti pojedinačno o djelovima koji sačinjavaju knjigu, ali moram izdvojiti posebnu ulogu koju zauzima jezik u ovoj zbirci. Kao što stoji u „Bibliji“ – „Na početku bijaše riječ“, tako je i kod Hajdarevića – na početku zbirke je „Jezik“. A jezik je čuvar nasljeđa i identiteta bilo kojeg naroda. Hajdarević se svojim primjerom bori za očuvanje svog maternjeg jezika i smatra da je svaka tuđa riječ koja uđe u leksemu tog jezika nepoželjna.
„Jezik se bosanski počesto posvađa / i sa samim sobom kad se riječ mlađa / uvuče pod kožu i zaište strožu / inventuru turskih leksikalnih „krađa“ “/
Ljubav je neiscrpna tema, o kojoj pišu gotovo svi pjesnici. Kod Hajdarevića ljubav je Svemir koji nema granica, i u ljubavi ništa nije nemoguće, ali i saznanje da „Dok ljubim, dotle i postojim“.
Mnoge narodne izreke našle su mjesto u ovoj zbirci, s tim što ih je Hajdarević ukrasio, proširio, obogatio i dao im pjesnički oblik. Otuda i naslov zbirke „Arabeske od vode“. Izreka „Voda sve opere, sem crna obraza“ kod Hajdarevića se proširuje i daje joj se novo značenje:
„Voda sve opere, samo ponekada / nije kadra sebe oprati jer strada / od nečisti raznih, bolesti, zaraznih / budućnosti, kad se zaprlja i nada“ . /
Iako je pjesnik odabrao deset tematskih cjelina o kojima nadahnuto govori, njegov opus je mnogo veći. U stvari, u njegovim rubaijama je satkana filozofija življenja, govori se o smislu postojanja, o prolaznosti života, o ljubavi kao vječitom pokretaču svega, o ljudskim sudbinama. Posebno mjesto zauzima poezija, kao nešto uzvišeno, dato samo odabranim, jer „Pjesnici su uzvišeni dio naroda“. Evo kako Hajdarević vidi pjesnike i poeziju:
„Poezija nije samo spoj riječi / povezanih nektarom božanske mliječi, / već najprije ono što postaje sponom / sa sudbinom koja prolaznost liječi.“ /
Dok sam čitao rubaije Hadžema Hajdarevića i njegovo objašnjenje kako su nastale, našao sam neko poređenje sa zapisima Iva Andrića „Znakovi pored puta“, jer imaju nešto zajedničko. Ono što su u prozi „Znakovi pored puta“ , u poeziji su to „Arabeske od vode“, Hadžema Hajdarevića.
Cetinje, 12. 09. 2019.
Be the first to comment