Veselin Vesko Milović – Lisica i gavran

LISICA I GAVRAN

U šumi je sad milina,
zelenilo na sve strane,
poj ptičica svud se čuje,
orkestar je baš bez mane.

Kada neko od njih stane,
pouzdani to su znaci,
vrijeme je pravo došlo,
da se u kljun nešto baci.

Gavranu je već odavno,
u stomaku muka neka,
veoma je neprijatno,
dok zalogaj sočni čeka.

Sa visoke grane gleda,
i nikako nema mira,
da l’ se čini il je stvarno,
pored puta komad sira.

Jurnu brzo da ugrabi,
možda se tu neko šunja
još je nekom prazna trba,
ko zna ko je iza žbunja.

Oh kako je srećan bio,
na granu se pope hitno,
sačuvati dobar obrok,
to je sada jako bitno.

Odnekud se lisac stvori,
na usta mu voda pođe,
kako bi mu sjajno bilo,
dobar obrok da mu dođe.

Poče smišljat razne stvari,
kao svaka druga lija,
kako nekog zna prevarit,
to je prava čarolija.

Napregnuće svoje misli,
nije vrijeme da se bira,
učiniće sve što treba,
da ugrabi komad sira.

Obrati se on gavranu,
„Prijatelju moj najveći,
veoma si divna ptica,
to ti moram stvarno reći“.

„Takvog perja niđe nema,
za ukrase mo’š ga dati,
glas ti kreštav, to je šteta,
fino ne znaš ti pjevati“.

„Takve priče sad je dosta“,
u ljutini gavran viče,
„otpjevaću sada jednu,
svi će sa mnom da se diče“.

Isprsi se, glavu diže,
ko operska diva neka,
kljun raširi da zapjeva,
to je to što lija čeka.

Još ni glasa ne ispušti,
iz kljuna mu sir ispade,
uhvati ga lukav lisac,
pa se u trk brzo dade.

Osta gavran sav postiđen,
lekcija je vrlo važna,
ne obraćaj nikad pažnju,
na laskanja mnoga lažna.


Pjesma nastala po motivima basne “Lisica i gavran”

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


18 + eleven =