PAVA I AHMET
Priroda je nenadmašna
kad ljepotu nekom daje
sve zadivi, postara se
ta ljepota da vječno traje.
Vraneš je primjer pravi
puno sunca, rodno polje,
zelene doline i proplanci,
da li od toga može bolje.
Uvijek je narod htio
đe je ljepše, dom da svije
pa je Vraneš s okolinom
pun života bio prije.
U sredini blagorodnoj
rasla Pava jedinica,
ćerka kneza Milikića,
svoga oca mezimica.
Kao rosa prije sunca
na latici divlje ruže,
o njenoj ljepoti i bogastvu
uveliko priče kruže.
Đevojka stasita, lijepa i blaga
nadaleko nije od nje bilo slađe,
oca je mučila velika briga
kako momka za nju da nađe.
Činilo mu se da nema dobrog,
koji će istinski srce da nudi,
da je strastveno do kraja voli,
najljepše ośećaje u njoj budi.
U dolini gdje se zora zlati,
šetala je Pava po zelenoj travi,
ni slutiti nikad nije mogla
upravo tu će da naiđe pravi.
Kad ugleda divnu Pavu,
Ahmet paša s konja skoči –
“Da li postoji ljepota ovakva
ili me varaju moje oči”.
Zaigra srce u junaka
nema tu šta da se krije,
od Stambola priznati junak,
ovako nešto vidio nije.
Očigledno nije znao
ljubav je jača od svake sile,
zato se kod njega nemir javi
pred ljepotom prave vile.
Nakon svega što mu se desi
postade jasno, odmah shvati,
ako to i Pava bude željela
ubrzo će se njegova zvati.
Pogleda Pava stasito momče,
naglo joj krv u lice krene,
onako lijepa, sočna, medena
kao jabuka kad oće da zrene.
Ljubav se ne može tek tako skriti,
ali da li uopšte može da se nada,
ipak je ona vraneška ljepotica
a on paša iz Stambola grada.
Ovo je bio problem mali,
ima jedan mnogo veći,
kako pomiriti različite vjere
i povjerenje od svojih steći.
Ahmet paša rizikuje puno,
činom i glavom može da plati,
jer za brak sa đevojkom druge vjere
možda saglasnost u Stambol neće dati.
Pavu je mučio njegov položaj,
još kad se vjera tome doda
rizikuje prezir i odricanje
od cijelog njenog roda.
U uslovima tako teškim,
sredinom 17-tog vijeka,
većina bi prihvatila običaje
jer za ovakvu vezu nema lijeka.
Njih dvoje su nešto drugo
nijesu se odrekli ljubavi svoje
spremni su na sve što će ih snaći,
kazne i prezira oni se ne boje.
Bez obzira koje je vrijeme
samo bi osobe pameti plitke
odrekli se iskrene ljubavi
i gubitka važne životne bitke.
Kako to često u životu biva,
čak i kad strogi kanoni važe,
kad je u pitanju prava ljubav,
najbolja rješenja tada se traže.
Ljubav je učinila svoje
i kad vam drugi sudbinu kroji,
za to vrijeme desi se čudo
naizgled nespojivo eto se spoji.
Divna bića u divnoj dolini
krenuše na svoj put sreće
kad se spoje srodne duše
zar ima od toga nešto veće.
Prihvati prijedlog od mlade Pave
da u njihovom odnosu nađu mjeru,
za početak neka to bude
nastaviće svako svoju vjeru.
Kad se dom počne đecom punit,
neka sinovi očevu vjeru nose,
dogovoriše se, ako bude ženske,
neka se kćeri majčinom vjerom ponose.
Napraviše korak od sedam milja
ne može vrijeme da ih prati,
uvijek postoje napredna bića
koja će progres društvu dati.
Ahmet Hasanbegović i Pava Milikić
postaše primjer prave sreće,
tamo đe postoji razum i ljubav
sve se pozitivno u životu kreće.
U jednom porodu Pava donese tri sina,
dadoše im imena: Hasan, Daut i Muša,
rasli su uz punu roditeljsku ljubav
čestiti, svaki od njih poštena duša.
Nije im bilo teško da postanu ljudi
jer iver ne pada daleko od klade,
dovoljno je bilo da slušaju i prate
što njihovi dični roditelji rade.
Neđeljom se ponavljao događaj isti,
sinovi majku do crkve prate,
čekaju je ispred dok završi obred
a onda se svi zajedno kući vrate.
Odlazak do crkve, legenda kaže
nema ko s radošću gledao nije,
dešavalo se nešto veličanstveno
što do tada nikad niko vidio nije.
Srećna porodica uzor je bila
teško je zamislit takvu slogu,
ali oni su bili primjer pravi
da takve zajednice živjeti mogu.
Dešava se često u životu
kao da nekom smeta puno sreće,
namjerno prebaci polugu neku
točak sreće da se drugačije okreće.
Pava se razbolje tokom porođaja
postade joj jasno, bliži se kraju,
zamoli Ahmeta svoga da učini nešto
da uspomena i njeno ime vječno traju.
Smrt je dio ljudskog života
i od nje niko pošteđen nije,
kad je iznenada, zaboli do neprebola
i kad dođe prije, kad joj vrijeme nije.
Počiva Pava u Vraneškoj dolini,
ispod kamene ploče sa krstom,
tako je Ahmet ispoštovao do kraja
ono što se obavezao vjerom čvrstom.
Tužan Ahmet paša sam poljem šeta
stade na mjesto đe Pavu prvi put srete,
ozari mu se lice ko da je sad gleda,
misli mu na ovaj trenutak često lete.
Smišljao je kako da joj ispuni želju
staze kuda su šetali pogledom prati,
odjednom se trgnu, pa glasno izusti:
“Ovo će se polje Pavinim imenom zvati”.
Polje kojim su rado šetali dobi ime,
sačuvaće se uspomena na lijepu Pavu,
na čistu neiskvarenu ljubav,
na zajednicu uzornu, poštenu i zdravu.
Kad umre, sinovima ostavi u amanet
da njegovo tijelo obavezno stave
pored groba đe je sahranjena supruga
da i tada bude što bliže voljene Pave.
Sinovi su ispoštovali njegovu želju,
sad dvije kamene ploče stoje,
na jednoj polumjesec, na drugoj krst
i dalje da prkose vremenu njih dvoje.
Be the first to comment