Veselin Vesko Milović – Pjesma “Albin vir”

ALBIN VIR

Legende nam često zbore,
o ljubavi, bolu, sreći,
o nadama zaljubljenih,
da dostignu život veći.

Dosta ih je tužnog kraja,
kao „Riječ iz kamena“¹,
preživjele mnoga doba,
to su djela bezvremena.

U Hareme kod Berana,
kad i danas putnik prođe,
kraj ostatka stare kule,
legenda mu odmah dođe.

Rizvan beg će ovom gradu,
novi izgled sasvim dati,
i legendu prelijepu,
da je narod vječno pamti.

Čekala je mlada Alba,
pažnju, ljubav da uzvrati,
svome dragom gospodaru,
kad se s dugog puta vrati.

Gospodar je putovao,
sve je češće bila sama,
falila joj nježnost, pažnja,
žar ljubavi hvata tama.

Čeznula je lijepa Alba,
suzama je lice mila,
čekajući svoga dragog,
danima je tužna bila.

Žarko ljeto naćera je,
s drugaricom na Lim ode,
da vrelina njenog tijela,
čar ośeti hladne vode.

Kome li je bilo ljepše,
baš je teško bilo reći,
ljepotici u hladnoj vodi,
ili vodi po njoj teći.

Kao da je Lim nju čeko,
zapjenio od miline,
ni sanjati nije mogo,
milovaće te obline.

Ko mu ne bi zavidio,
i prirodi treba dara,
izvajanu tu ljepotu,
čak i ona rijetko stvara.

Svježina joj vode prija,
baš uživa kako treba,
ni slutiti nije mogla,
da je krišom neko gleda.

Vrtlar Prebil tu se nađe,
da ljepotu njenu vidi,
sramota je Albu bilo,
mora pred njim da se stidi.

Ali ni njoj ne promače,
ljepota muškog lica,
i njegove plave oči,
u srcu je zagolica.

Iznenada kad se desi,
baš kako to često bude,
uvuče se u njih nemir,
javljaju se misli lude.

Postade im sasvim jasno,
strasna ljubav tad se rodi,
da li smiju da dozvole,
da ih ona dalje vodi.

Stalni nemir ne popušta,
„Uvijek vidim oči plave,
moram sa njim malo biti,
koštalo me makar glave“.

Nije dalje mogla tako,
drugarici vjernoj reče,
neka Prebil tamo dođe,
čim se malo spušti veče.

Kad se nešto željno čeka,
pa varnica naglo sine,
veliki se oganj stvori,
da se vidi iz daljine.

Uvijek se nađu zlobni,
što im tuđa sreća smeta,
o ognju se priča čula
ili je to sudba kleta.

Čuvar kule, strašni Hamza,
što za vjernog slugu važi,
i do njega priča stiže,
niz rijeku Albu traži.

Sreću, ljubav, opijenost,
u vrbake Zelenike,
sa pojavom strašnog Hamze,
zamijeniše tužne slike.

Obeć’o je sve će reći,
kada gazda skoro dođe,
Prebilu je sasvim jasno,
ne smije ga čekat ođe.

Prebil reče drugarici,
velika ih ljubav veže,
Alba mora njemu doći,
da zajedno neđe bježe.

U kuli je zaključana,
Đuličinu vijest sluša,
da je Prebil vjerno čeka,
živjeće ko jedna duša.

Ne pomaže više ništa,
sad je Hamza glavni posta,
od ljubavi i njene sreće,
samo prazan život osta.

Molila je Hamzu slugu,
„Svježi vazduh meni treba,
da prošetam pored Lima,
i ugledam malo neba“.

Smilova se vjerni sluga,
u korak je svaki prati,
jer siguran mora biti,
da je zdravu kući vrati.

Sagnula se kraj rijeke,
da dohvati malo vode,
naglo skoči i nestade,
u dubinu vira ode.

Nesta Albe i ljepote,
nesta tajni i nadanja,
i Prebila što je čeko,
đe se ljubav tu rađala.

Za nezaborav ipak osta,
„Albin vir“ se danas zove,
kao i „Riječ iz kamena“,
kroz vrijeme nek dugo plove.

1 – Pjesma nastala na osnovu priče „Riječ iz kamena“, autorke prof. Zorice Joksimović