Veselin Vesko Milović – Pjesma “Đed Gojko”



ĐED GOJKO

Jedne hladne zimske noći,
dok pucketa iz kamina,
pričao nam đede priču,
kakva li je to milina.

Protegnuo malo noge,
a brkove stalno suče,
pogledom je priču svoju,
usmjerio na unuče.

Đedova je priča melem,
znatiželju nijesmo krili,
svi odreda, sve do jednog,
u uvo se pretvorili.

Poskoči mu jabučica,
kao grlo da podmaže,
da svi sada dobro čuju,
ono što će da nam kaže.

Priča priču sasvim tečno,
kao da je bilo juče,
ispod oka pogleduje,
da li sluša sve unuče.

Kad se śetim eh, kako je,
u vrijeme bilo moje,
teško ćete to shvatiti,
naopako sad stvari stoje.

I moj đed je isto ovako,
od vremena, još od kralja,
kroz priču mi prenosio,
šta je dobro, što ne valja.

Ne znam okle da vi počnem,
što je vrijedno nekad bilo,
više toga niđe nema,
sve se neđe izgubilo.

„Primjeri čojstva i junaštva“,
sigurno svi za njih znate,
Marko ih je zapisao,
jer viteški narod prate.

Što ćeš radit no se branit,
bivalo je toga često,
junaštvo je kad pokažeš,
napasniku đe je mjesto.

Čuvaj drugog ti od sebe,
sve pošteno uvijek radi,
najveća je to vrlina,
jer se čojstvo tako gradi.

Pomagali jedni druge,
sirotinja svi smo bili,
a u duši bogataši,
to bogastvo nijesmo krili.

Prijatelje biraj dobro,
čvrste riječi i morala,
to je ono najvrednije,
što je ova zemlja dala.

U vremena naša stara,
uvijek je bilo rata,
na prijatelja čestitoga,
osloniš se ko na brata.

Uvijek smo mi imali,
naprijed što nas je vuklo,
za slobodu i čast svoju,
junačko je srce tuklo.

Sloboda je iznad svega,
kao vazduh što se diše,
ako toga ponestane,
ne zove se život više.

Borili se naši preci,
za krš ljuti, duge klance,
još je Njegoš davno reko,
ne ljubimo teške lance.

Borite se za svoju zemlju,
sloboda se ne poklanja,
kao da je majka vaša,
na drugog se ne oslanja.

Vi ste mladi, sad u miru,
stvaralački nemir nek vas prati,
sebi ćete i drugima,
sve najbolje tako dati.

Borite se, al viteški,
mi smo puškom, a vi perom,
neka bude sve to ljudski,
sa načinom i sa mjerom.

Nije sve u parama,
al’ zar nije sreća prava,
ne kaže se baš slučajno,
eh, kako se mirno spava.

Đed je Gojko pogledivo,
čak i malo rukom klepno,
spavamo li, dišemo li,
niko okom nije trepno.

Zadovoljan onda reče,
za noćas je priče dosta,
milina je gledati vas,
ali malo noći osta.

Svi moramo na spavanje,
vi da biste zdravi bili,
a i meni odmor treba,
da bi priču nastavili.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


15 + twelve =