EKOLOŠKA
Pjesma ova od vajkada,
„Ovce čuva bijela Rada“,
sve se više zaboravlja,
ta ljepota od nekada.
Pjevalo se o planini,
o prirodi i o sreći,
gustoj šumi i livadi,
čiji li je katun veći.
Danas od tog malo ima,
priroda nam puno dade,
sa strane nas ljudi uče,
da pazimo što ostade.
Da imaju nešto ovako,
drugi bi srećni bili,
učili bi od malena,
prirodu bi zaštitili.
Kod nas je nešto drugo,
ekološka na papiru,
priroda nam samo kaže,
„Ostavite me na miru“.
Priroda je darežljiva,
ali zna i da se ljuti,
kada čovjek nesavjesno,
bistre rijeke stalno muti.
Vjekovima pijesak prave,
pa imamo divne plaže,
pohlepni ih uništiše,
zarade su njima draže.
Nije njoj baš svejedno,
kad se neko stablo ruši,
il’ od silnih zagađenja,
cijela se šuma suši.
Pod teretom smeća stenje,
gomile su pored puta,
čak ćeš neku gumu naći,
i kroz šumu kad se luta.
Pa i ptica sve je manje,
životinje od nas bježe,
teško im je stvarno s nama,
od „kulture“ se naše ježe.
Da li ćemo opet pjevat,
pominjati bijelu Radu,
naučiti sa prirodom,
da živimo u punom skladu.
Be the first to comment