FIŠEK
Samo stari dobro znaju,
kakvu je ulogu fišek im’o
napravljen od starih novina
koje danas najčešće bacimo.
Svaka roba u prodavnici,
od cukra pa do lampe,
dobila je ambalažu
od bajate razne štampe.
Na pultu su uvijek bile,
sve novine, prilično stare,
kupio ih vješt trgovac,
za nekakve sitne pare.
Ko mađioničar na sceni,
novinu staru svije,
pa u takav fišek naspe
kestenje, kikiriki ili leblebije.
U bioskop sa svojom dragom,
nek vam samo na um pane,
fišeci od tih novina,
i sjemenke vrlo slane.
Čak se nekad desi,
da u fišek stane,
dobar mastan burek,
pa gladnom slatko pane.
A novine stare,
još kad masti ima,
potpali se vatra,
bez mrvice dima.
Kao ambalaža,
bile su u vrhu,
imale su novine
i edukativnu svrhu.
Sricala se slova,
kako je bilo milo,
kad se nekako otkrije
šta je nekad bilo.
Kad fali dio strane,
svi pitaju šta se krije,
kao da je vijest nova
a ne godinama prije.
Tražila se zadnja strana,
čitulje su uvijek na kraju,
ko nedostaje zadnjih godina,
tako su svi mogli da znaju.
Omiljene su sportske strane,
kad vam od njih fišek bude,
saznate za svakog sportistu
kolike mu se pare nude.
Crna hronika je u vrhu,
ubistva, nesreće, krađe,
narod privlače vijesti takve
kad nekog muka snađe.
Politika se dobro kotirala,
taj fišek je bio na cijeni,
političari su narodni uzor,
njihova poruka mora da plijeni.
Ima fišeka raznih,
po nekad nešto i o kulturi,
bilo je i neprijatnih scena,
da se zbog toga neko duri.
Bilo je to vrijeme drugo,
ni olovo nam smetalo nije,
i stare novine su značile puno,
jer se srećnije živjelo prije.
Pjesma nastala na osnovu eseja „Veresija“ iz knjige „Dodir nepovrata“, autora Ramiza Hadžibegovića
Be the first to comment