GUVNO
To kameno staro guvno,
što vjekove mnoge pamti,
kad bi moglo još da priča,
vrijeme prošlo da nam vrati.
Čak i kad mu ime čujem,
nekako mi bude milo,
kad se i na kratko śetim,
kakvog značaja je bilo.
Region ih ima dosta,
na njima se žito vrše,
institucija je samo ođe,
međ vrletne naše krše.
Od kamena našeg trajnog,
simbol je vječnosti i sloge,
pozornica ljudskih vrlina,
škola za generacije mnoge.
Na njemu se zborovalo,
donosile odluke važne,
nije moglo da se desi,
date riječi da su lažne.
Nije bilo tu trpeze,
pa da glavni za nju śede,
na guvnu su svi jednaki,
poštuju se glave sijede.
Prvi korak kad se pravi,
rodoljubljem tu se hrani,
zavjet vječni što se daje,
da se svoja zemlja brani.
Najljepši Oro tu se igra,
kad se nošnjom našom diči,
konačni dogovor kad se čini,
uspješnoj ljubavnoj priči.
Prijatelji tu se zdrave,
na srećni put se prati,
na guvnu se saopštava,
ono što selo treba znati.
I vjeridbe i ženidbe,
i veselja druga razna,
ali i ono što život čini,
kada ostaju srca prazna.
Sve to guvno dobro pamti,
još uvijek spremno čeka,
da se na zbor ljudi skupe,
ko u prošla vremena neka.
Be the first to comment