KAČAMAK
Da li ima možda neko,
ko kačamak nije jeo,
il’ za njega nije čuo,
ja takvoga nijesam sreo.
Nekada su vrlo često,
kukuruzni jeli pravi,
nije bilo puno hrane,
al su uvijek bili zdravi.
I danas se dosta traži,
ljudi hoće da probaju,
al je teško naći prave,
da ga spremit dobro znaju.
U restorane naše slavne,
sa kuvarom svak se diči,
kad naručiš staro jelo,
pitaćeš se na šta liči.
Komercijala sve pokvari,
pa se jelo brzo sprema,
neke čudne vrste brašna,
s kukuruznim veze nema.
Imali smo jednom sreću,
ośetili ukus pravi,
i sad se o tome priča,
ima taj dan da se slavi.
Na skijanje kad smo bili,
dočeka nas baba Zaga,
već u poznim godinama,
ali osoba vrlo draga.
Kazasmo joj našu želju,
bilo bi nam jako milo,
bar jednom da večeramo,
kao što je nekad bilo.
Ozari se i poskoči,
srećni su ovo za nju sati,
prilika je ovo sjajna,
tradiciji da se vrati.
Za kačamak treba snaga,
i iskustvo malo veće,
pravi skorup, oštro brašno,
dobra vatra, malo sreće.
Godine joj problem prave,
i s njima će da se bori,
kačamak će na vrijeme,
na trpezu da se stvori.
Odmah da vam pravo kažem,
presrećni smo stvarno bili,
ponosni na babu Zagu,
svi je redom izljubili.
„Ma nemojte đeco moja,
tu za mene tajne nema,
imala sam kad naučit,
kako se kačamak sprema“.
Be the first to comment