Veselin Vesko Milović – Pjesma “Kamen”

KAMEN

U maloj zemlji pored mora
davno je trebalo da se neko śeti,
da od kamena kamenu podigne spomenik
jer za Crnu Goru to je temelj sveti.

Kad se s mislima unazad krene
mnogo toga na pamet pane,
đe se sve koristio kamen
u jednu pjesmu ne može da stane.

U toplom domu kamene kuće
rađalo se i raslo ispod kamenog krova,
oko kamenog ognjišta sanjali su se veliki snovi
sricale se riječi i učila prva slova.

Nesigurni koraci na kamenoj stazi,
prvi preskok preko kamene međe,
razbijeni nos ili krvavo koljeno
kad se za kamen zapne neđe.

S kamenom se ograđivala šaka zemlje
čuvala se ko malo vode na dlanu,
mogla je nestati ta blagodet u kršu
kad jače kiše na suvu zemlju panu.

Pravile su se razne posude od kamena
da se uhvati i sačuva i zadnja kap vode,
jer kad se nebo nad kršem otvori,
u žednu zemlju sve brzo ode.

Od malena se učilo o kamenu
od majstora koji su svaku tajnu znali,
obrađivali su vješto kamen ljuti
da bi mu sasvim novi oblik dali.

Vrsni majstori vještih ruku
ostavili su u kamenu svoga traga,
u svakom luku, svodu, stepeniku
ośeća se njivova umješnost i snaga.

Sa malo alata i puno znoja
niknuše svetinje i palate,
gradovi, utvrde, zidine sive,
tragovi ruku što vječnost prate.

U svakom selu kameno guvno
koliko se u njemu tajni krije,
eh, kad bi mogao kamen da priča
da nam kaže šta je sve bilo prije.

Nije to tek kamen sivi,
već ruža što kod nas cvjeta,
srž crnogorskog pejzaža i duše
postojani temelj našeg identiteta.