KAO RUŽA KAD PROCVJETA
Nas četvoro ko latice,
baš ko ruža kad procvjeta,
majka ružu njegovala,
jedno drugom do uveta.
Rasli smo uz njene skute,
srećni da nam je majka bila,
s ponosom je isticala,
što je takvu ružu odgajila.
Pratila je kako raste,
da slučajno što ne smeta,
učinjela sve što može,
da joj ruža bolje cvjeta.
Živjelo se tada skromno,
uz nadanje „dako krene“,
od usta je odvajala,
da joj ruža ne uvene.
Podigla je buket pravi,
koji se i dalje grana,
đe je više sad tu sreće,
da l’ kod ruže ili baštovana.
Bilo je to vrijeme drugo,
kad su roditelji bili pravi,
desiti se nije moglo,
da ruža baštovana zaboravi.
Nema više baštovana,
otkide se i prva latica,
ali uvijek će biti s nama,
dok kucaju naša srca.
Be the first to comment