KO ĆE NARODU UGODITI
Ljeto se polako bliži kraju,
osvježenje svima treba,
umorni od dugotrajne žege,
tražimo spas, gledamo pud neba.
Oblak jedan stidljivo se diže,
kao da odobrenje od Sunca traži,
u Sunčevom sistemu kao i kod drugih
zakon jačega valjda isto važi.
Sunce se uopšte protivilo nije,
dosadilo i njemu da stalno sija,
čeka da se oblak navuče jače,
da dremne malo, to će da mu prija.
Čim se Sunce povuče sa scene
oblak poče kolo da vodi,
čuju se glasovi sa svih strana:
“Dobar pljusak baš bi da godi”.
Glasove njihove kao da čuje,
namrki se oblak, grmi ko da viče:
“Dobro ću vas osvježit ovog puta
mogli ste lako bez vaše priče”.
Potraja kiša dan cijeli,
isti oni što su je zvali,
da Sunce ponovo ogrije,
sve bi na svijetu sada dali.
“Da oće prestati kiša više
nije nam ništa trebala sada,
mnogo je ljepše kad Sunce grije,
nego dosadna kiša kad pada”.
Oblak se kiśelo smješka:
“Da li se neko na svijetu rodio
da je ovom narodu po malo čudnom
bar jednom u životu nešto ugodio”.
Be the first to comment