MALI HOR – AUDICIJA
„Mladi su budućnost naša“,
tako lija društvu veli,
„Nadam se da svako od vas,
sve najbolje njima želi“.
„Dajte prijedlog kako ćemo,
počet se od nečeg mora,
da l’ krenuti od zabavišta,
ili osnivanjem malog hora?“
Iznenadiše ih ideje nove,
dobro je da s ovim krenu,
prijedlozi već se čuju,
đe će stavit novu scenu.
Odlučiše jednoglasno,
za početak nek hor bude,
svi su čvrstu riječ dali,
da će pomoć da ponude.
Dogovor je lako pao,
hor će lija da osnuje,
a roda će dugim kljunom,
novim horom da diriguje.
Nova scena već je spremna,
krtice su mnoge zvali,
za čas posla sav su teren,
kao od šale izrovali.
A onda je medo došo,
valjao se po terenu,
izravnao kao tepih,
za pjevače novu scenu.
Al’ u hor baš ne mogu,
svi od reda da pjevaju,
uslove treba zadovoljit,
pravila se muzička znaju.
Organizacija je na nivou,
audicija se nova sprema,
mališani su uznemireni,
biće da ih drma trema.
Žiri je na svom mjestu,
odlučno će da se bore,
samo najbolji mogu dalje,
hor će super sad da stvore.
Predśednik žirija je lija,
a do nje roda glavu digla,
prilika je ovo specijalna,
iz daleka mečka stigla.
Prvi na scenu slavuj stupi,
pa zar njemu ima ravna,
nema toga ko još ne zna,
porodica to je slavna.
Bile su i druge ptice,
koje se glasom diče,
jasno im je da su prošle,
zadovoljna masa kliče.
A onda na scenu sleće,
sa drveta jedna vrana,
„Željela bih ja da pjevam,
i ako nijesam talentovana“.
Svi zinuli, ne vjeruju,
šta će žiri da joj kaže,
jer su javno saopštili,
iste mjere za sve važe.
Lija joj reče umiljato,
„Glasić imaš stvarno pravi,
ali moraš još da vježbaš,
iduće godine se opet javi“.
Već je sebe zamišljala,
u umjetničke prave vode,
šta sad može tu da radi,
pokunjene glave ode.
A onda na scenu skoči,
pravi žabac vitkog stasa,
hoću u hor ja da pjevam,
ne stidim se svoga glasa.
Kad ga viđe gladna roda,
stomak štrecnu sve do bola,
pod rebro je klepi lija,
„Nije ovo bara, nego škola“.
Za malo da bruka pukne,
u novine da se čita,
pojedoše člana hora,
nije mane da je pita.
Evo sad i meče dođe,
i na scenu mumlat stade,
baš ko da za žiri pita,
šta li ovo troje rade.
Iz žirija mečka viče:
„Evo i moj mali doša’,
ne treba tu testiranje,
unaprijed on je proša“.
Lija reče: „Stani malo,
pravila su za sve ista,
budemo li sve primali,
biće članova oko trista“.
„Moga sina da izbaciš“,
nagazi je mečka više,
promijeni lija priču:
„Samo neka pjeva tiše“.
Povikaše svi od reda:
„Hoćemo li pjevat sada“,
a na to im roda kaže:
„Ima tu još dosta rada“.
„Niko od vas note ne zna,
teorijsko treba znanje,
kad to dobro savladate,
onda dođe tek pjevanje“.
„Slušajte me sada dobro,
ovo mora svi da znate,
ne možete u hor pjevat,
ako grlo ne čuvate“.
„Nema više hladne vode,
sladoleda, kole i sokića,
svako jutro po jedno jaje,
za uspjeh vaših glasića“.
Medo opet nešto brunda:
„Neću ja da slušam vas,
ješću, piću što god stignem,
ja već imam super glas“.
Be the first to comment