OTVARANJE IZLOŽBI
Slikari su u prednosti,
tu pravila neka važe,
svako mora da otkrije,
što je umjetnik htio da kaže.
Ne tumače svoja djela,
ima ko će vrlo vješto,
izložbu da otvori,
i o njoj kaže nešto.
Ko će tu čast da ponese,
zavisi od mnogo stvari,
prvo da l’ je poznat slikar
il’ korake prve pravi.
Za slikara dobro znanog,
prostori se pravi traže,
i istoričar umjetnosti
da o izložbi nešto kaže.
Nekad se tu i prećera,
pa kad počne da veliča,
u čudu se slikar pita
o kome ovo ovaj priča.
Početnik kad je neki,
bilo ko će da otvori,
on je zelen i još treba
za istoričara da se bori.
Najdraže je uvijek bilo,
kad je slikar „dva u jedan“,
umjetnik i član partije,
svake hvale baš vrijedan.
Otvaranje je ko svečanost,
gradonačelnik ili neko veći,
o svom drugu umjetniku,
potanko će baš sve reći.
Istoričaru tu mjesta nema,
a i što bi stvarno tamo,
političari su za sve dati,
bar toliko svi već znamo.
Svi članovi kabineta
obavezno tu se nađu,
i ostali partijski drugari,
koji uspiju galeriju da pronađu.
Izložbe su ove jako dobre,
zakuske onda slijede sjajne,
razgovori se o umjetnosti vode,
otkrivaju se slikarske tajne.
Razgovor zna da potraje,
umjetnost je široka tema,
priča se polako privodi kraju,
tek kad na stolu ništa nema.
Be the first to comment