POSLJEDNJI ČUVAR IMENA
Na ognjištu, na sred kamene kuće
blagim pokretima starica vatru pali,
izboranog lica i tužnog pogleda
za minulim vremenima sve više žali.
Sve češće ovako uz pucketanje vatre
dok se širi miris zapaljenog luča,
priśeti se dragih osoba oko ognjišta
dok u kotlu na verigama kačamak ključa.
U čađavim okvirima izblijeđele slike,
ponekad sa njima progovori koju
ubi je prazna kuća i samotinja
ovako joj se čini da su još na broju.
Svaki detalj priziva prošlost,
na zidu na ekseru košulja žuta,
sve se nada, neka je, neka stoji
najdraže moje doći će s puta.
Često kroz prozor pogled baci
da li to možda metalna kapija škripi
ali u pustom selu samo još vjetar
povremeno se oglasi dok kiša sipi.
Ranije se čula škripa kapije
ali ne od vjetra nego od ljudi,
više se ne čuje ni crkveno zvono
ili ko nekad uz gusle da neko zagudi.
Starica ne kuka, samo šapuće u sebi,
životnu priču nema kome da preda,
laknulo bi joj bar dio da ispriča,
sve češće na put kroz prozor gleda.
Nema ko da dođe, selo je pusto
i groblje je odavno prekrila trava,
teško je bilo i zamisliti da veliko selo
samo predstavlja njena staračka glava.
Još uvijek oko zemlje radi
svakim danom sve joj je bliže,
svjesna je i ona da nije daleko
duboka starost polako stiže.
Ona je kao posljednji plamen u ognjištu
što čuva oganj dok se loza gasi,
kad ode, nestaće čitav jedan svijet,
ko će na običaje i prezime da pazi.
Iz njene ruke rađala se snaga
jer ona je bila i majka i stijena,
i dom i svetinja, i toplo ognjište,
najbolji čuvar časnog imena.
Be the first to comment