PROZIVKA PRVAKA
Pred školom je silna masa,
sva rodbina tu sad stiže,
guraju se i galame,
da vratima priđu bliže.
Prozivka će skoro krenut,
možda ima nešto novo,
da nam đetić ne odocni,
i propušti koje slovo.
Učitelj se na muke našo,
majke, babe pa i strine,
gunđa sebi sad u bradu,
samo ovaj dan da mine.
A onda je glasno reko,
mora biti nekog reda,
nastavimo li baš ovako,
neću prozvat po razreda.
Umiri se malo masa,
od pogleda mrkog streknu,
uzaludna fina priča,
dok im čovjek dobro dreknu.
I prozivka tako poče,
al da vidiš prave muke,
u učionicu baba oće,
da pripazi na unuke.
Na vratima naše škole,
brzo domar gard zauze,
pa je baki i još ponekom,
naćerao na oči suze.
Učitelju dojadilo,
obrati se u po glasa,
ajte kući, pa dođite,
tek na kraju drugog časa.
Preko praga kada pređoh,
ośećaj je pravi bio,
nakon ove silne gužve,
kao da sam školu završio.
Be the first to comment