Veselin Vesko Milović – Pjesma “Prva dva časa”

PRVA DVA ČASA
(školska 1964/65.)

Probismo se do prvih vrata,
osta iza nas silna masa,
mrdnuti se od njih niko neće,
dok ne prođu prva dva časa.

Nervoza raste, sve mi se čini,
rođaci izgleda nijesu znali,
„Naši miljenici sami u školi,
zar ne vidite da su još mali?“

Zaškripaše daske jelovog poda,
jurnu družina, u napad slavno,
treba osvojit mjesta prva,
za magareću klupu čuli su davno.

Potrpa se nekako družina ova,
stoje dvojica sa manje sreće,
ostade prazna zadnja klupa,
prikvirit u nju niko neće.

Pojavi se učiteljica naša,
i sve joj bi odjednom jasno,
„Ja ću odredit đe će ko śeđet“,
uzviknu tada prilično glasno.

„Potpuno nebitno koja je klupa,
nemoj da neko problem pravi,
kad završite razred bitno je onda,
šta ko od vas ima u glavi“.

Učiteljica nas proziva i imena piše,
u knjigu veliku, dnevnik se zove,
pogledom ispitujemo sve oko sebe,
moramo upoznati uslove nove.

Na zidu tabla sa dosta mrlja,
bijeli sunđer i četvrtasta kreda,
u uglu velika peć bubnjara,
i drva složena u dva reda.

Desno od table bila je karta,
prilično stara, ali još važi,
kačili je svuda, pa bješe rupa,
godinama na njoj nešto se traži.

Globus je bio posebna priča,
nijesmo mi to tada znali,
kako ljudi s druge strane,
odavno nijesu na glavu pali.

Učiteljica nam održa „slovo“,
saopšti pravila kućnog reda,
„Na početku časa mora biti,
čista tabla i spremna kreda“.

„O disciplini pričati neću,
tišina potpuna mora da vlada,
ako hoćete znanja puno,
i dobre rezultate svoga rada“.

Sve nas razmjesti u klupe druge,
na magareću zaboravismo tako,
učiteljica polako ugled gradi,
znanjem i iskustvom sve rješava lako.

Za to vrijeme ispred škole,
debatu pravu rođaci vode,
za čas prebraše školski sistem,
desiše se i razne zgode.

Učiteljicu prvi put vide,
do petog koljena sve su znali,
đed joj je bio junak pravi,
najbolje ocjene svi su joj dali.

Čekanje je učinilo svoje,
bakica jedna strašno je ljuta,
„Oće li puštat unuka moga,
koliko traje četrdeset pet minuta?“

Čuše se koraci domara školskog,
zazvoni zvono iz njegove ruke,
dočekaše nas ispred tako željno,
kao da smo bili na strašne muke.