ĐED, BAKA I UNUCI
Imao sam puno sreće,
mladost mi je bila laka,
rastao sam baš bezbrižno,
pazili me đed i baka.
Ko rastao s njima nije,
teško može to da shvati,
pravu ljubav i toplinu,
samo oni mogu dati.
Uvijek su bili spremni,
da ispune želju moju,
siguran sam ne bi tako,
radili za đecu svoju.
Čak su znali da podviknu,
kad se mama na me ljuti,
riječ kritike na moj račun,
nijesu nikad htjeli čuti.
Tata i mama često se čude,
meni se baš ništa ne brani,
kad zabrljam ponekad nešto,
opet su oni na mojoj strani.
Đed mi je dao savjeta puno,
otvorio oči za stvari prave,
vrline mnoge i sad me krase,
sve je to u stvari iz đedove glave.
Za baku sam uvijek gladan,
s tanjirom punim za mnom ide,
“Slanine i skorupa moraš jesti,
kako napreduješ, neka svi vide”.
Đed me je često na nogu ljuljko,
pritom pričao priče razne,
“Kloni se onih što ništa ne rade,
njihove priče sasvim su prazne”.
“Vjerovat moraš u ljude prave,
iza kojih rezultati stoje,
oni će hrabro naprijed krenut,
uspjehe svoje stalno da broje”.
Ljubav za čitanje od njih mi pređe,
čim se slova dohvatih malo,
sričući nekako slovo po slovo,
prvo štivo tako je palo.
Uvijek kad kažem đed il baka,
kako to nekako divno zvuči,
prosto me oblije milina neka,
I nema toga što me tad muči.
Sve je to tako bilo nekad,
danas se dosta toga kvari,
čak se i ova prava ljubav,
dovodi u pitanje, zbog nekih stvari.
I dalje đed i baka unuke vole,
kao nekad, sve bi im dali,
sa druge strane nešto ne valja,
pojavio se nekako problem “mali”.
Novo vrijeme donosi svoje,
sve se sa starim nekako kosi,
unuci vole đeda i baku,
samo dok poštar penziju nosi.
Be the first to comment