Veselin Vesko Milović – Pjesma za đecu “Odlazak na selo”


ODLAZAK NA SELO

Od sreće sam uvis skak’o,
kao što bi đeca svaka,
kad im kažu na selo idu,
da vide što im radi baka.

Ni malo mi smetalo nije,
do kuće pješačit puno treba,
i što na tom seoskom putu,
neko iznenađenje možda vreba.

Vodu smo nosili u staklenu flašu,
plastičnih na sreću nije bilo tada,
u papir- ljeba, slanine i luka,
da jedemo kad se dohvatimo hlada.

Priroda nam je dala sto od kamena,
kao stolice mekana trava,
suncobran nam je bio veliki hrast,
sa krošnjom visoko iznad naših glava.

Prijao nam je seoski vazduh,
nekako drugačiji od onog u gradu,
kad sam prilično popunio trbu,
cio dan bih se izležavao u hladu.

Kome je putovati, nije mu drijemati,
podśeti me majka na poslovice znane,
čeka nas još dobar dio puta,
moramo stići prije no mrak pane.

Iz šumarka svakog čuje se pjesma,
ptičice dozivaju drugare svoje,
na vidiku je već i bakina kuća,
zadnji koraci polako se broje.

Već zamišljamo đeda i babu,
kako iznenađeno na vrata stoje,
sa prilično oslabljenim vidom,
gledaju u nas da vide ko je.

Nije tada telefona bilo,
da im se javimo koliko juče,
zna baka dobro što unuk voli,
kore za pitu već bi da suče.

Zaista je sve tako bilo,
iznenađeni oboje na vrata stoje,
sa štapom napravi korak jedan,
pa reče: „Došlo je evo zlato moje“.

Bilo je tu grljenja i suza,
i nemoćni stisak đedove ruke,
nakon što dobro izmjerismo put,
konačno stigosmo do sigurne luke.

Sve je bilo na svome mjestu,
još uvijek petrolejka na zidu stoji,
plamen poigrava u staklenom cilindru,
ko zna koliko godina broji.

Na zidu poveći ram za slike,
pregledam pažljivo da li nas ima,
bješe ih masa nagurano u okvir,
stisnuli se nekako ko da je zima.

Na sred sobe duguljasti šporet,
„Bosanac se zove“, đed nam reče,
„Odavno nijesmo imali bolji,
grije cijelu kuću, kuva i ko lud peče“.

Oko šporeta nekoliko stolovača,
da se čovjek ogrije i zakunja malo,
ili u večernjim satima kad neko dođe,
okrene se priča, ako im je do nje stalo.

Sa strane sto i starinska polica,
ručno pravljena, đe tanjiri stoje,
desno od police lovačka puška,
jer ođe vuci često ovce broje.

Starinski čiviluk iza vrata,
vuneni gunj ko da nas gleda,
crnogorska kapa na njemu stoji,
sa inicijalima moga đeda.

Drveno burilo za pitku vodu,
pored njega otučena metalna čaša,
ko zna koliko puta je ispadala iz ruka,
vjerovatno je stara ko baka naša.

Na plafonu četvrtasti otvor,
pod krovom se komadi mesa vide,
mora uvijek dosta da ga ima,
od stidnih gostiju da se ne stide.

„Banuli ste onako iznenada,
noćas neće moći da se bira,
dovatiću s tavana malo mesa,
ima domaćeg ljeba i mladog sira“.

Ko da se izvinjava, tako đed reče,
a šta ima bolje od domaće hrane,
„Izdržite noćas sa ovim što ima,
a baba će nešto spremit a zora svane“.

Već znam šta će to biti,
nikad baba omanula nije,
zna da volim domaću pitu,
uvijek mi je spremala prije.

Otvori šporet da ubaci drvo,
zaigraše na zidu sjenke naše,
progleda ispod šporeta lijeni mačak,
kao da ga likovi na zidu plaše.

Zakači i mačak malo mesa,
da jede uopšte žurio nije,
sva je prilika nije gladan,
a prija mu da se ispod šporeta grije.

Koliko mu toplota prija,
ne bi sigurno krenuo u trk,
ili se to možda nama čini,
čak ni da mu miš očeše brk.

„Bosanac“ stvarno grije ko lud,
omami i nas vrućina tako,
nijesmo se razlikovali od mačka,
zadrijemasmo uz šporet vrlo lako.

Trgosmo se kad đed nam reče:
„Trebalo bi već u krevet ići,
ujutro se mora rano ustajat,
ako mislimo sve poslove stići“.

Mislili smo ponoć već stigla,
kad ono nema ni osam sati,
ali ipak bolje je na spavanje poći,
jer će nas đed ujutro rano zvati.

Inače, na selo se rano liježe,
kome je do rada śutra stalo,
treba biti potpuno odmoran,
a i prišteđeti za lampu gaza malo.

Umoran valjda od dugog puta,
zaspao sam ko jagnje malo,
sanjao sam kako na selo idem,
jer mi je do đeda i bake stalo.

Zove đed iz devet zora,
nasta po kući vika prava,
ljuti se baba i viče na đeda:
„Pušti dijete neka još spava“.

„Ovce treba na pašu gonit,
ranije završit posao teži,
neće se ništa samo obavit,
ako se do podne u krevet leži“.

Odjednom mi postade jasno,
nije to san, nego java,
stvarno sam na selo doš’o,
kroz vrata viri đedova glava.

Đed je navik’o da radi,
dok pos’o nije gotov, nema mira,
krenusmo da ćeramo ovce,
baba mi tutnu u ruke komad ljeba i sira.

„Đavole stari“ – baba na đeda viče,
„Još je mali, kako da radi,
treba li kad se u grad vrati,
da priča kako se s đedom pati“.

Ma nijesam ja đedu pomoć neka,
ne želi on unuka da muči,
pokušava samo da me od malena,
radu, obavezama i odgovornosti uči.

Da ste viđeli jagnje jedno,
to je kućni ljubimac pravi,
sa vunom ko svilom čistom,
iako se često valja po travi.

Zamišljam samo kako bi bilo,
da ga malo prošetam gradom,
nema ko ga pogled’o ne bi,
neko otvoreno, neko makar kradom.

Đed sa sobom kosijer nosi,
bude po neka suva grana,
pročisti šumu od onog što ne valja,
a ima i drva sljedećeg dana.

„Život je škola najveća,
čak i kad te nešto u njemu muči,
uvijek iz toga izađeš bogatiji,
jer se i tada nešto važno nauči“.

Postade mi sasvim jasno,
đedova riječ svaka,
provjerena kroz bogato iskustvo,
postaje kao zakon jaka.

Eh, kad bih mogao ostati duže,
da se s đedom predam radu,
savladao bih životnu školu,
kakve nema niđe u gradu.

Bistijerna i dalje dobro služi,
iako godine mnoge broji,
od metalnog lanca kojim se vuče,
na kamenoj ogradi duboki trag stoji.

Ovcama treba dosta vode,
a đed više nema snage,
zahvatao je samo po pola kante,
i pravio pokrete veoma blage.

Dočeka nas baba kući,
„Šta ovaj đed više radi,
koliko se zadrža s ovcama,
dijete će mi crći od gladi“.

Nema toga ko to opisat može,
opojni miris nozdrve para,
da se pripremi nešto ovako ukusno,
zaista treba puno dara.

Stoji kraj stola i ponosno gleda,
ozari joj se lice zbog moje sreće,
kad je unuk sasvim zadovoljan,
šta ima za babu od toga veće.

Pita tek bješe iz šporeta izašla,
žute se hrskave domaće kore,
kako se baka jedva sa štapom kreće,
mora da je pitu spremala od zore.

Uz pitu posluži i kiśelo mlijeko,
od ovaca, gusto, možeš ga śeći,
sve što je spremila s njenim godinama,
podvig je, može se slobodno reći.

A o piti šta da vam kažem,
ljepše na daleko bilo nije,
mislim da bi kao od šale,
pobijedila sve gradske đakonije.

Stvarno to ne treba nikog da čudi,
kad se pravi od domaćih kora i sira,
doda se malo skorupa iz mješine,
pa šta bolje od toga može da se bira.

Prohuja vikend kao vihor,
samo što ustasmo od stola,
trebalo je krenuti nazad,
jer me već śutra čeka škola.

Draža bi mi bila ona đedova,
ali očigledno drugi se pita,
rekli bi sigurno: “Neće u školu,
više voli po selu da skita”.

Rastanak je svima teško pao,
tek tada sam vidio kako zna da boli,
kad se odlazi i ostavlja na duže,
neko ko se iskreno voli.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


13 − four =