PRVI ZUBIĆ
Kakva je to sreća bila,
zubić prvi kad iskoči,
koliko su svi gledali,
mutne su im bile oči.
Muštuluk, neko viknu,
bez poklona mrdnut neću,
ja sam od svih uočio,
prvi zubi da mu kreću.
Kakva zbrka, šta je ovo,
svako oće da ga vidi,
zini, smij se, glavu digni,
poče usna da me bridi.
Skolali me sa svih strana,
zaplakah se iz sveg glasa,
možda se ipak neko śeti,
da mi pruži ruku spasa.
„Vi ste gori nego đeca“,
sa sećije baba viče,
„Udaviste tog đetića,
ma dosta je više priče“.
Za zub svaki ako tako,
trka, haos opet pane,
prosto bilo da ne niču,
pa nek me na cuclu hrane.
Potpuno sam ja siguran,
kada mi je tu baka,
savladaću i probleme,
biće mi budućnost laka.
Be the first to comment