KORNJAČA I ZEC
Kornjači se baš učini,
nekako se brzo kreće,
vjerovatno i rekord će,
oboriti s malo sreće.
Pet metara već je prešla,
nešto manje od dva sata,
i na trke da je pošla,
to je vrijeme vrijedno zlata.
Mali zeko šumom skače,
ponosan je zbog brzine,
za čas posla savladava,
sve uspone i nizine.
Ugledo je kornjačicu,
pa prikoči nasred šume,
„Što si uvijek tako spora,
boluješ li od reume?“
Kornjača je jako ljuta,
svaki put je pričom davi,
ma ne da joj živa mira,
gnjavator je posta pravi.
Predloži mu takmičenje,
cilj nek bude trka mala,
svega mi je više dosta,
a posebno tvojih šala.
Tad se zeko zakikota,
što kornjača sada nudi,
valjao se, prevrtao,
od smijeha da izludi.
Kad se malo povratio,
smijući se onda reče,
„Ko će trku da nam sudi,
po pravilu sve da teče?“
„Lija će nam bit sudija,
za to ona ima dara,
a bila je baš nedavno,
na desetak seminara“.
Mahnu repom ko zastavom,
tako Lija start označi,
da se vidi u toj trci,
ko je od njih dvoje jači.
Tad kornjača krenu jako,
bi joj stalo do pobjede,
zeko mirno i bezbrižno
na travnati tepih śede.
Siguran je on u sebe,
čak i malo može leći,
eto za čas on će stići,
pa trkač je on najveći.
Ośetio ništa nije,
utonuo u san tako,
kornjača je na cilj stigla,
do pobjede došla lako.
Trgnuo se, iz sna skoči,
poče srce da mu streca,
kroz šumu će bruka pući,
zar kornjača prije zeca.
Trlja oči, ne vjeruje,
da li ovo on još sanja,
za pobjedu vijenac spreman
od jelovog mladog granja.
Kornjača je sasvim srećna,
nema više glupih šala,
može zeko da se stidi,
lekciju je njemu dala.
Nakon ove čudne trke,
poruku će na bor dići
svi uporni i strpljivi,
uvijek će na cilj stići.
Be the first to comment