ZA SVU ĐECU U VIHORU RATA
Od svjetlosti napraviše tamu,
vihor tuge nad njima se vije,
slomiše im mladalačke snove,
u srcima bol se sada krije.
Đeca bez roditelja, sami, napušteni,
sa suzama što se jutrom bude,
umjesto toplog roditeljskog zagrljaja,
surove strahote rata im nude.
Za tren nestade smijeha i igre,
tišina i bol u srcima vlada,
đe je stanovala radost i ljubav,
polako nestaje i posljednja nada.
Očevi su pali, majke su nestale,
u vihoru rata, u potpunoj tami,
valjda ima neko na ovom Svijetu,
da pruži ruku, da ne budu sami.
Ostavljena đeca, sa srcem što boli,
prihvatiće ruku, budućnost što nudi,
najveća je sreća, kad se jasno vidi
u srcima njihovim da se nada budi.
Nek’ Svijet ih zagrli, s toplinom i nadom,
da se ponovo bore, s vjerom u śutra,
nek ośete ljubav, da ih neko voli,
bez suza na licu dočekuju jutra.
Be the first to comment