ZLATARICE I LOVĆENSKI ZVONČIĆ
U Kotoru, starom gradu,
što vjekove mnoge pamti,
razne tajne i legende,
kad bi mog’o da nam vrati.
Baš u njima bogastvo je,
ovaj grad ih dosta ima,
to je ono što nam treba,
dah prošlosti fali svima.
Četrnaesti vijek teče,
trgovina cvjeta prava,
vrijeme je za sposobne,
da se radom stiče slava.
Marko zlatar, zlatnih ruku
filigranske niti plete,
takav zlatar teško može,
na daleko da se srete.
Carske palate i dvorovi,
kraljice, prinčevi i princeze,
neobičnom ljepotom zrače,
jer ukrase Marko veze.
Bogastvo mu to donese,
sa Lucijom želi veće,
ne treba im izobilja,
već obične ljudske sreće.
Godinama čekali su,
dok se prava sreća javi,
Filomena na svijet stiže,
taj dan ima da se slavi.
Kao cvijet uzgajana,
u bogatoj bašti bila,
sva je nježna i lijepa,
kao prava gorska vila.
U Firencu poslaše je,
da njihova ljupka dika,
sve nauči kako treba,
da se radi dobra slika.
Svakog ljeta u Kotor je,
kod svojijeh boravila,
momcima je pogled krala,
ljepotica kao vila.
Otac Marko kupio je,
na Lovćenu blizu Kuka,
mjesto jedno sa koga će,
pejzaže crtat njena ruka.
Što priroda zna da stvori,
to ne može niko više,
ovo mjesto ko atelje,
kičicom će da opiše.
Na sve strane pogled mami,
Lovćen sija u punom sjaju,
čarobna je Boka mila,
sve izgleda ko u raju.
Raspusta je dobar dio,
na tom mjestu provodila,
zaljubljena u ljepotu,
magična je vukla sila.
U Firencu il’ bilo kuda,
ljepotu ovu sobom nosi,
ne zaboravlja se pogled ovaj
i povjetarac u zlatnoj kosi.
Rastanak nikom ne pada lako,
suze i roditeljska tužna lica,
do sljedećeg ljeta čekat treba,
da se vrati miljenica.
Ko je tada slutiti mog’o,
sudbina je čeka kleta,
vratiće se ona kući,
znatno prije novog ljeta.
Do Marka i Lucije loš glas stiže,
snašla ih je muka golema,
za njihovu voljenu jedinicu,
na svijetu lijeka niđe nema.
Imućni Marko jedrenjak šalje,
Filomena da se u Kotor vrati,
kad je sudbina već tako htjela,
zajedno s njima nek kući pati.
Pristade jedrenjak u kotorsku luku,
na obali roditelji srca slomljena,
vjerovat očima nijesu mogli,
kako sad izgleda lijepa Filomena.
Nijesu pred njom puštili suzu,
pojavi se Filomena blijedog lika,
da li je ovo stvarno moguće,
đe nestade ona predivna slika.
Smjestiše je u palatu staru,
sve što treba sluge će da rade,
svaku udobnost pružiše Filomeni,
iako su znali da nema nade.
Sljedeće jutro od kad je došla,
kad joj se već živjeti ne da,
moli oca na Lovćen da idu,
još jednom pravu ljepotu da gleda.
Željela je da slika pa pribor uze,
Marko sa poslugom odmah krenu,
nema toga što uradio ne bi,
da ispuni svaku želju njenu.
Makar na tren, ozari joj se lice,
kad viđe zagrljaj Lovćena i Jadrana,
iako je sasvim dobro znala,
uvenuće kao cvijet baš ovog dana.
Filomena kičicom piše,
najljepše slikarske note,
umjetničko djelo dušom stvara,
slika cvjetove, nestvarne ljepote.
Cvjetovi njeni ko zvončići pravi,
kad zadnji od njih na sliku stade,
potekoše suze niz blijedo lice,
lagano glava na sliku pade.
Kida se uvijek đe je najtanje,
takvih je priča bilo dosta,
da li stvarno postoji Neko,
kad pupoljak ovaj ruža ne posta.
Marko je često dolazio ođe,
priśećao se ćerkinog lika
nosio sa sobom zvončića sliku,
zamišljao na stijeni kako slika.
U spomen na svoju ćerku,
na stijenu prosu zlatnu prašinu,
ali ni vrijeme ne liječi rane,
bol i tuga nikako da minu.
Sljedeće godine na ovom mjestu,
nikao je zvončić nestvarne ljepote,
potpuno isti kako kad je Filomena,
crtala svoje slikarske note.
Od tada pa sve do danas,
Lovćenski zvončić stalno cvjeta,
okrutna sudbina nije joj dala,
da u njima uživa bar jednog ljeta.
Mjesto dobi novo ime,
Zlatarice svi ga zovu,
generacije su vodile računa,
da sačuvaju dirljivu legendu ovu.
Pjesma nastala na osnovu priče “Legenda o nastanku imena Zlatarice i Lovćenski zvončić”, autora Božidara Proročića, književnika i publiciste.
Fotografija Lovćenskog zvončića – Božidar Proročić
Bravo Vele!