DJEČAK I VUK
Na proplanku u šumici,
travu paslo bijelo stado,
čuvao ih mali dječak,
trčkarao s njima rado.
A u selo za to vrijeme,
seljaci na njivi rade,
pripremaju užurbano,
oranice da zasade.
Dječaku je dosadilo,
pa povika iz sveg glasa,
„Evo, vuka, evo vuka,
stadu mome nema spasa“.
Pojuriše svi seljani,
do brijega ko će prije,
treba spasiti malo stado,
kad se tamo dječak smije.
Ovčice su mirno pasle,
a od vuka niđe traga,
neozbiljno je i opasno,
što seljane svoje slaga.
Svi ga redom prekoriše,
nije uvijek iste sreće,
stvarno može vuk da krene,
vjerovat mu niko neće.
Nije htio da ih sluša,
nastavio da se šali,
prevari ih još par puta,
„E dosta je više mali“!
Jednog dana vuk navali,
a dječaka hvata muka,
vikao je iz sveg glasa,
evo vuka, evo vuka.
Niko glave ne okrenu,
mislili su da se šali,
e nećeš nas opet varat,
više kod nas to ne pali.
Zbog njegove glupe šale,
stradalo je cijelo stado,
nije slušao starije ljude,
ovome se nije nado.
Be the first to comment