Vilhelm Ebel dvanaest dana u Crnoj Gori (VI)


Priredili: Božidar Proročić, književnik i publicista i Veselin Živanović, hroničar


Piščevo uzbuđenje zbog putovanja u Crnu Goru splasnulo je kad je stigao na Cetinje i on, za razliku od Štiglica, u njemu nije vidio ništa naročito, kao ni u drugim naseljima koja su za njega predstavljala samo skup raštrkanih kuća po obodu nekih ravnica. Cetinje u kome Štiglic odmah po dolasku uočava napredak, iako stiže po noći, Ebel ne smatra nikakvom kneževskom rezidencijom, „nego je to više jedan vojni bivak, jedno sabirno mjesto ratnika i četovođa, koji za tili čas mogu da se okupe na savjetovanje.“ Ova kneževska rezidencija je piscu ipak pričinila prilično razočaranje, jer ju je zamišljao s „više ulica nego što ih je bilo u Kotoru“, a rezidenciju Vladike je „zamišljao sa bedemima i utvrđenjima“. Interesantno je da pisac veliku pažnju poklanja opisima hrane koja je kod Crnogoraca uglavnom jednolična, i smatra da zbog toga, pored neredovne ishrane, mnogi od njih pate od različitih stomačnih tegoba. Prilikom jedne posjete crnogorskom domaćinu on odustaje od jela, jer čorba koja mu je poslužena nije mogla da se jede od masnoće i prejakih začina, ali jako se obradovao jednom obroku koji je za njega spremio Njegošev bivši kuvar Petrarka. Za razliku od Štiglica koji je bio oduševljen svakojakim jelima na prijemu kod Vladike, Ebel bilježi da je za ručak u rezidenciji bilo svega nekoliko jednostavnih, ali dobro pripremljenih jela, međutim, takva jela je on mogao naći i u „svakoj dobrostojećoj građanskoj kući“. Jedino što je štrčalo iz te običnosti bila je flaša šampanjca. Ovakve Ebelove reakcije tokom putovanja ukazuju u najmanju ruku na plemićki lagodan život koji je vodio u Pruskoj, pa iako to ne možemo sa sigurnošću da tvrdimo, njegove stalne pritužbe na nove okolnosti u kojima se našao otkrivaju tu njegovu poziciju.

Pješačka i karavanska staza sa Krsca za Kotor

Ebel dosta prostora poklanja opisima Crnogoraca, pa se i prije negoli je vidio ijednog od njih, još u putu za Crnu Goru, prepušta mislima kako bi stvorio sebi neku predstavu o njima na osnovu slika njihove nošnje koje je zadržao u pamćenju. Njegovo viđenje ovih ljudi ne odudara od opisa koje su i njegovi prethodnici zabilježili i s tim u vezi i sam kaže da ,,svi Crnogorci imaju brkove“ i svi na slobodnom prostoru spavaju na ,,tipično crnogorski način“ – s rukom pod glavom u kojoj je pištolj.Oružje kod Crnogoraca vidi kao dio obaveznog dekora, jer i pojas na narodnoj nošnji kod muškaraca ne služi ničemu drugom do mjestu za handžar ili pištolj i oni se ni u jednoj prilici, čak ni pri odlasku na pazar, ne odvajaju od njega. Pisac se u sposobnosti ovih ljudi lično uvjerio i bilježi da su vrlo laki na nogama, da spretno gaze po kozijim stazama obraslim kamenjem, koje inače zovu putevima, a pri tom posjeduju ogromnu ,,smjelost i hrabrost, kao i hitrinu kojom, poput ptice, lete s jedne stijene na drugu“. Autor u tome vidi veliku snagu Crne Gore čija sloboda, dok je ovakvih ratnika ,,nikada ne može biti ugrožena“, jer njima ne ide na ruku samo njihova odvažnost i srčanost, nego i taj teren, koji je za one koji ga ne poznaju nezamisliv. Crnogorac je za Ebela čovjek koji ljubi slobodu, jer za njega nema ,,ničeg mrskijeg“ nego da ga nešto sputava i ograničava. Stoga je sa Crnogorcima ,,teško voditi rat, a još teže ih pobijediti“. Među muškarcima su se naročito isticali Njegoševi perjanici, po čijoj se ,,otmjenosti“ i držanju vidjelo da su plemenitog roda, ali po svojoj spretnosti i velikoj gostoljubivosti ni ostali nijesu odudarali:

,,…Poseban utisak su ovi ljudi ostavili na mene izrazom svog lica (…) Crnogorci se odlikuju ozbiljnim, trezvenim i plemenitim pogledom, a to mi je danas, kod tolikog mnoštva ljudi, posebno palo u oči. To ovalno slovensko lice sa fino uobličenim ustima i povijenim orlovskim nosem već po sebi ostavlja dopadljiv utisak, a povrh toga je ta fizionomija kod muškarca udružena određenom crtom odlučnosti i stamenosti. Oči su im mrke, kosa im je crna, a brkovi su im obavezni sastavni dio njihove pojave, baš kao i kapa, bez koje bi Crnogorac dobio sasvim drugačiji izgled, pošto mu je kosa od jednog do drugog uveta preko tjemena glatko obrijana…“

,,…Blagonaklonim pogledom i skoro u istom obimu pripovijeda ovaj pisac i o Crnogorkama i s poštovanjem opisuje njihov tegoban način života i specifičan izgled. ,,Neumorna vrednoća“ crnogorskih žena koje su radile i po dva posla odjednom, a sretao ih je često u mimohodu kako nose bremena i istovremeno predu na preslici, izazivala je kod pisca ,,divljenje“, jer one ne samo što su ,,uvijek bile uposlene“, one su u tolikom poslu i pod takvim teretima najčešće za sobom ,,vukle djecu“ i pritom ,,hodale hitro“. Vjerovatno je to bio razlog što su mu žene djelovale ,,dosta staro“, čak i one koje nijesu bile u poodmaklim godinama. Međutim, na licu se čitala ,,čvrstina i odlučnost“, a ,,mrke oči“ su djelovale ,,živahno“. U fizičkom izgledu žene primjećuje i izuzetno svježu boju lica i zube kao ,,dva reda bisera…“

Pogled na Bokotorski zaliv

Zaključke o rodnim odnosima unutar ovog patrijarhalnog društva Ebel donosi posmatrajući odnose muškaraca i žena u porodici i van nje. Premda se ovim pitanjem ne bavi opširnije, pisac naglašava da se žene drže na određenom odstojanju samo iz ,,skromnosti“ i da se tu nipošto ,,ne radi o nekom ropskom ponašanju“, već o ,,sasvim prirodnoj, blagoj uzdržanosti, uobičajenoj kod ovog svijeta“, tim prije što su i domaćini koje je on upoznao oličenje dobrote i ,,sušte ljubaznosti“. Stare patrijarhalne odnose pisac prepoznaje u Njegoševom okruženju, gdje mu se činilo da su svi ,,povezani porodičnim vezama i sponama“, pa su se sve usluge činile ,,kao prijatelj prijatelju“, što je i svojstveno narodu ,,koji se nalazi na nižem stupnju razvoja“. Ljude opisuje i u poređenju sa sopstvenim narodom, pri čemu koristi prilike na pazaru u Riječkoj nahiji, ističući ,,krajnje pristojno i miroljubivo“ ponašanje kada i u najvećem metežu vlada ,,najveći red“, po čemu bi se njegovi sunarodnici mogli ugledati na ondašnje Crnogorce.

O Njegošu, Ebel, ima svoj stav: bilo je teško zamisliti takvog čovjeka, mladog, od 27 godina, koji je visok ,,oko sedam stopa“ i vrlo ,,snažne“ tjelesne građe. On svojom pojavom ostavlja krajnje ,,dostojanstven utisak“, pa iako ga je gledao s prozora, uhvatio je njegov ,,ozbiljan i blag“ pogled. Odjeća ukrašena zlatom, na kojoj se isticao crveni prsluk i bijeli rukavi, samo je dodatno naglašavala već ,,upečatljiv“ izgled. Opštem izuzetnom utisku doprinosio je ne samo njegov rast kojim je nadvisio svoje pratioce, a oni nipošto nijesu bili niski ljudi, nego i njegovo lice uokvireno vrlo gustom bradom za tako mladog čovjeka. Da je vladar uživao veliko poštovanje u narodu pokazuje njihov duboki obzir u situaciji susreta sa njim, kada bi svi ,,zastali, a ako su sjedjeli, odmah bi ustali, a ako bi nešto radili, prekinuli bi svoj posao i s poštovanjem skidali kapu, a neki su mu ljubili ruku ili skut odore“. ,,Ostavljao je kneževski utisak; štaviše, djelovao je majestetično.

U sliku krajnje pozitivnog opisa Vladike uklapa se u potpunosti i njegov doček u vladičanskom dvoru, gdje se pisac uvjerava u nesvakidašnju ljubaznost domaćina i izbliza upoznaje sve izuzetne osobine koje su krasile ovog vladara. Osim što je težio širokom obrazovanju, o čemu svjedoče književni i naučni radovi na njemačkom, francuskom i italijanskom, koje je pisac zapazio na policama Njegoševe biblioteke, on je tečno govorio italijanski i francuski, učio njemački i imao ,,neobičnu darovitost“ i duhovne sposobnosti za smisao u umjetnosti. Ebel duboko vjeruje da mu njegova ambicija nikada nije dala da miruje, a povezana s ,,rijetkom odlučnošću“ kao karakternim svojstvom ovog čovjeka obećavala je uspješno savlađivanje svih teškoća na njegovom putu. Ebel ističe i Njegoševe uspjehe u sprovođenju reformi i uvođenju školovanja, smatrajući da će, iako crnogorska mladež nije sklona učenju, kontinuitet i ,,izvanredna prirodna svojstva“ kojima se Crnogorci odlikuju, nadoknaditi sve što do tada nije urađeno. Uspio je i da uvede porez, a polako iskorjenjuje i ,,surovi“ običaj krvne osvete, a sve zahvaljujući ,,energičnom i mudrom djelovanju i ustanovljenom pravosuđu u cilju prevazilaženja tog varvarskog običaja“. Pisac hvali Njegoševe napore u izgradnji puteva kroz surove predjele, jer je to uvijek u vezi s velikim teškoćama, ali ,,to se mora istaći da utoliko više služi na čast njegovom graditelju, mladom vladiki“.

Njegoš, kod koga je sve ukazivalo na ,,plemenito porijeklo“, za Ebela je nosilac kulturnih težnji i on je svojim djelima krčio put napretka ove zemlje, a da ga je narod doživljavao kao svog gospodara kojem je odan potvrđuje i činjenica da su svuda, gdje god bi se pojavio, u znak sreće i dobrodošlice nastajale takve pucnjave koje ,,naprosto ne prestaju“. Vladika se, međutim, prema svojim podanicima nije ponašao kao gospodar, već više kao ,,prijatelj, vaspitač, a manje kao sudija“ Vladici kao nosiocu kulturnog napretka opoziciju je u velikoj mjeri činio upravo njegov narod, koji se teško odricao starih navika, pa se on u svojoj izuzetnosti činio usamljenim čovjekom u svojoj surovoj zemlji.

Praćišta odmorišta Crnogorki i Crnogoraca pri povratku sa Kotorskog pazara

Neodvojivo od ovog naroda stoji njegov okoliš, zbog koga je umnogome tako i oblikovan. Pisac, spreman da zarad nauke upozna najteža životna iskušenja i izloži se raznim opasnostima, opisuje crnogorski nepristupačni teren kao mjesto u kome vas ne prate samo stijene i litice na svakom koraku, nego i promjenljivo vrijeme – od nesnosnih vrućina do hladnog vjetra. Veličanstvenost brda iznad Kotora i same doline zaliva nije se dala ,,riječima opisati“, sve dok pisac nije kročio tamo i spoznao težinu puta po stijenama koje se nikad ne završavaju, pa u potpunosti promijenio prvobitni utisak. Njegovo upoznavanje crnogorskog kraja bilo je tegobno, izuzimajući ipak primorski kraj koji je ,,ličio na jednu dugu baštu“ gdje se na horizontu nazirala Apulija, a ,,prelijepo Jadransko more se bjelasalo“ pred njim, tako da nije mogao ,,da se nagleda ove ljepote“. U kontrastu s primorjem, djelovi tadašnje Crne Gore izgledali su kao neprestano ,,pentranje i uspinjanje kome nije bilo kraja“. Pisac, prilično štiglicovski, opisuje da je u toj zemlji sve ,,s mukom oteto od kamenitog tla“, i ponavljajući tu konstataciju na dva mjesta u tekstu, ističe da mu se pogled na te predjele nije činio lijep, ali je u svojoj surovosti bio ,,privlačan i veličanstven“.,,Cijela scena djelovala je ledeno; nigdje šume na vidiku, nigdje zelenih alpskih ledina, samo tu i tamo po koje brdo i po koji žbun između surog stijenja ili pak poneko parče obradive zemlje mukotrpno oteto od stijenja i kamenja. Brda, brežuljci, stijene, litice i gomile kamenja činili su cio ovaj prostor gotovo neprohodnim te je već sam nagovještaj jedne staze bio prava blagost. Samo je Skadarsko jezero, okupano suncem, svojim čarobnim sjajem, bilo nagovještaj života u ovom predjelu.“

,,Dvanaest dana u Crnoj Gori“ je djelo ,,književnog i kulturno-istorijskog karaktera“, dok zbog drugog dijela predstavlja jedno od ,,najiscrpnijih prirodnjačkih djela o Crnoj Gori“ u kojem je veoma opširno opisan biljni svijet sa preko tri stotine biljnih vrsta i podvrsta.

Vilhelm Ebel (1815-?) je bio prirodnjak i profesor na Univerzitetu u tadašnjem Kenigsbergu i osim tih podataka koji su se našli na koricama njegove knjige o Crnoj Gori drugi nijesu dostupni ni u najopremljenijim bazama podataka. To su jedine informacije koje su navodili Minić-Mijović, Bekić, Konstantinović i Krauze, ali nam više podataka nijesu ponudili ni njemački ni austrijski biografski priručnici.

Naš prilog baziran je na doktorskom radu i istraživanjima prof. dr Ane D. Minić iz 2020 godine (,,Njemački putopisi o Crnoj Gori za vrijeme vladavine Petra II Petrovića Njegoša“) odbranjene u Beogradu 2020. godine. (Ana Minić-Mijović rođena, 1978, Doboj, od septembra 2010. godine saradnik u nastavi na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, gdje je 2013. odbranila magistarski rad na temu ,,Njemačka avangardna književnost i Risto Ratković“ pod mentorstvom prof. dr Slobodana Grubačića. Na Studijskom programu za njemački jezik i književnost radi kao saradnik na predmetima Njemačka književnost I, II, III, IV, V, VI, Njemačka književnost I – Ekspresionizam, Njemačka književnost II – Franc Kafka. Istražuje u oblasti njemačke književnosti, odnosa njemačke i crnogorske književnosti i kulture, a bavi se i književnim prevođenjem.)

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


twelve − 2 =