Tekst “Beskrajna igra erosa i tantosa” V. Ognjenovića preuzet iz nezavisnog dnevnika “Vijesti”.
Beskrajna igra erosa i tanatosa
“VIRTUELNI PREPJEV USKRŠNJEG POKLONA”,
ZBIRKA POEZIJE GORDANA STOJOVIĆA
“Virtuelni prepjev uskršnjeg poklona“ naziv je prve zbirke poezije Gordana Stojovića, nedavno objavljene u izdanju podgoričkog izdavača “Jumedia mont“. U širokom rasponu pjesničkih tema u Stojovićevoj zbirci dominiraju ljubavni, refleksivni, elegični, buntovni pa i futuristički stihovi.
Suočavanje sa ništavilom, u opštem smislu, pa i u ličnom, ljubavnom, često se sreće u ovim stihovima. Taj savremeni nihilizam, koji kao da je odlika ovog vremena, vjerno stoluje i poput zlatnih niti provlači se kroz najuspjelije Stojovićeve pjesme (“Neuspjela pozornica“, “Ponosim se smrću svoje nade“, “Posljednja pjesma“). Stojovićevi stihovi evociraju svijet izgubljen u predjelima ličnog sejćanja, a “Virtuelni prepjev uskršnjeg poklona“ može se shvatiti i kao pokušaj da se to intimno sjećanje podijeli sa drugima. Varijacije na temu prolaznosti, ljubavi, rafinirane erotike, česti su u ovoj zbirci i za nju se može reći da je nastala pod okriljem erosa i tanatosa.
Stojovićev pjesnički jezik je urban, katkada racionalno-alegorijski, a istovremeno i drugačiji, humaniji, liričniji (pogotovu u pjesmama “Zombi“, “Vremena se mijenjaju“, “Šmrkanje modernog života“) što čitaocu stvara utisak prisnijeg i ličnijeg pjesnikovog govora. U Stojovićevoj pesničkoj zbirci “Virtuelni prepjev uskršnjeg poklona“ sve se vrti oko žene i prošlosti, svi slojevi pamćenja granaju se u pjevanje o ženi i različitim minulim dešavanjima. Žena je, kod Stojovića povod za ljubav, ali više za ljutnju, gnjev i razočaranje. A utjeha pjesniku ostaju vječna filozofska pitanja, pitanja ostanka i opstanka, posebno naglašena u završkoj pjesmi ove zbirke, naslovljenoj „Posljednji čovjek“.
Gordan Stojović (1977) u crnogorskoj kulturnoj javnosti poznat je kao predani istraživač istorijskih, migracionih i društvenih kretanja Crnogoraca u Južnoj Americi. Iz te oblasti objavio je nekoliko značajnih radova koji su objavljeni u mnogim domaćim i stranim publikacijama i online medijima. Stojović je saradnik više asocijacija, fondacija i biblioteka u SAD i Argentini.
Gordan Stojović
IZBOR PJESAMA
Ej ti putniče
Ne, ne i ne
Vasionu je nemoguće dohvatiti
bez prvo prašine da ne jedeš
nagutaš se nevidljivih mrvica,
mrtvih nebeskih tijela
Nemoj da zaboraviš
mali putniče
sjeno božijih pregnuća,
po nebu se puže
kao kroz sirijsku pustinju!
Kliže se kao niz glečere
čuvare, konzervatore
vječite istine,
nebom se dišu najveće tajne
Putniče,
Tvoja vrsta topljenjem polova
saznaće istinu..
Laž je njina hrana
put u istinu,
dobrovoljna je glad
odiseja pravo u tminu…
Putniče sam si,
na beskrajnoj vjetrometini
Nebo nije krov
Nebo je tvoj ponor!
Šmrkanje modernog života”
vučem za sobom
kroz sobu i hodnike,
splačine još jednoga dana
zatvaram oči
razmičem snove,
a znam za sebe
ipak postojim,
tu sam, iako
samo krmadi da se
sa mnom obogaćenim pepelom hrane,
uvlačim sline u nos
prljavih tabana,
crnih od ostataka prepečene ljudskosti,
zagorelog čovječanstva
od isteka im svih sati
neostvarenog proročanstva
ulazim u krevet
prljav od svakodnevne hipokrizije
lažnih emotivnih naboja
dvoglavog morala
da, prljavih noga u postelju bijelu
bos po reliktima ideala
reptilima savjesti
U sobi sam
velikoj bez i jednog stakla
duva smrdljivi vjetar
jesen je svijesti
skotovi sa drveta padaju
šmrčem pred san
još jednu dozu
“modernog života”
Mogućnosti života
Pogledaj ka nebu
neka se plave svi puti,
crna boja ti ne pripada!
Uvjek se pitaj gdje su oči
pretresaj džepove vremena
samo ti znaš kako se gleda,
gdje je ona želja za
novim mjestima, ljudima
ona toplina koja te vodi
po staklu, kroz zidove
što kipti duboko u grudima!
Život nije nepomična tačka
život je bezbroj opklada
uzburkana rijeka
otac svih vodopada, stijena
čuvar orlova i kukavica
majka slonova i hijena!
koliko samo kapi kiše
koliko milja kroz šume
u jedan život stane
beskrajno velika šansa
sa beskrajno mnogo mogućnost
nepregledni, nepredvidljivi tokovi
gdje su jedino ograničeni rokovi….
ZOMBI
Dovoljan je tek poneki miris maja
il` umirući zrak zubatog sunca.
Da opet vidim sjaj
racvjetanih platana,
malu ulicu koja nema kraja.
Dovoljan je da mi se probudiš
da iz unutra mene
samnom zagospodariš
tvoj buratin da postanem.
Gospodarice zatvorena,
gospodarice skrivena
što u meni vječno ležiš.
Jedan kratki pogled
ka fasadama starih zgrada
trezorima tvoga znanja
čuvarima onih
prvih naših zagrljaja
Samo jedan pogled
i opet mi te budi.
Mrtvi san zaborava
nevoljno postajem zombi
svih naših sjećanja
Bijela crta magistrale
one što ka tvome domu vodi
Ne smijem je gledati,
rađe ću skočiti
u mutnu vodu naših rijeka.
Ne, moje srce ti ne smijem dati
nikad više ni kam od tebe iskati
Uskočit ću u rijeku
nek ne gori plam duše
nek se skvasi, zauvjek ugasi
onaj plamen
što tobom se hrani,
što sa tobom gori…
Polje između vagona
Zvah te da ti kažem,
ne,
nikako bez veze..
Dočepah se tvog broja telefona.
Prošlo je puno vremena,
ostala su sjećanja,
nadam se lijepa,
od nekad ista ona…
Nema više polja našeg iza šina
sve one igre,
nas bivše djece
prekrila je tmina.
Nestala je tiha muzika klavira
umrla je teta Zija,
sirota mjesečeva sviračica
svačija posljednja ljubav
i nužna jebačica.
Nema izboranih prosjaka,
ne pije se u noći oko vatre.
Ni baba Ljuce pod vedrim nebom
ne širi stare šatre.
Svi cigani rade,
skupljaju žice i kartone.
Svakim jutrom rane,
niko više ne popravlja
pokvarene kišobrane.
Ja sam ti sam,
ponekad prošetam i stanem
razgrćem kroz maglu sjećanja
nas dok palimo ognje niz kaldrmu.
Vidim opet moju majku
i sve njene ljubavnike
dvogledom sa mansarde,
a oni mlađi, klinci u trku
preko pješčane ulice
bacaju užarene petarde.
Naša poljana zelenih boja,
između starih vagona.
Mjesto gdje stanovaše svi osmjesi
danas više nije ista ona.
Gledam iz daleka, red zemlje i blata
iznad njih su kišonosni oblaci sjećanja,
a boje zeleno više nema.
Naše predgrađe i polje između vagona,
osvjetljeno je izlučinama kurvi
ukrašeno otpatcima
iskorištenih špriceva i kurtona…
To je bilo to moj stari,
pozdravi ženu..i stani tamo gdje jesi
.ne moraš mi se više nikad javiti
ionako već odavno nema.
..našeg polja,
našeg cijelog svijeta između vagona
nismo ono sto mislimo da jesmo
I topli vjetar
što nosi davno ispijenu,
čizmama drobljenu,
dušu mediterana..
I ova čaša vina,
lovorovo drvo,
ruzmarin i teća,
puna hrskavih sardina..
Bezukusni ukusi,
bezmirisni mirisi,
obrisi legendi
iz nepostojećeg raja
A onda i puste memorije
prije svih
osmjesi na mjesečini,
dodiri u tmini
Nezaobilazni,
bol u zglobovima
reuma što te živim čini
koja mjesto u hrskavici
boli u istinskoj dubini.
Kad razmisliš i duboko zađeš
zaboli svaki tren
i naopak i prav..
Sve je neuspjela pozornica,
Ostaju samo plastična sjećanja
lažna svijest preplanulih lica
Koliko god sve bilo bistro
Ono što mislimo da jesmo
Ustvari nismo
