Viša pedagoška škola na Cetinju – Vukale Đerković

Tekst preuzet sa sajta Prosvjetnog rada. Zahvaljujemo se gospodinu Miroju Vukoviću, glavnom uredniku Prosvjetnog rada, koji je omogućio da se ovaj tekst nađe na stranicama Montenegrine.

Vukale Đerković
Iz istorije školstva:
VIŠA PEDAGOŠKA ŠKOLA NA CETINJU

PRETEČA FILOZOFSKOG FAKULTETA

       Pet dvopredmetnih grupa. U prvoj generaciji 75 studenata. Naučni kružoci osnivani za uzajamno pomaganje i savladavanje gradiva

Oktobra 1947. godine jedna mlada generacija crnogorskih momaka i djevojaka, gimnazijalaca – sa priznatom zrelošću – iz raznih naših ondašnjih ruralnih seoskih i gradskih sredina tek oslobođene Crne Gore stigla je u starocrnogorsko istorijsko Cetinje. Kao prema regrutnom rasporedu Ministarstva prosvjete Vlade NRCG – za studij na istorijskoj Višoj pedagoškoj školi, prvoj te vrste u Crnoj Gori. Upis je izvršen na pet dvopredmetnih grupa – srpski i ruski sa književnošću, istorija i geografija, biologija i hemija, te matematika i fizika. Upisano je 75 studenata, od kojih 12 djevojaka. Profesorski kolegijum sačinjavalo je 18 tada odabranih profesora, sa direktorom Jagošem Jovanovićem na čelu. Srpski jezik i književnost predavali su Milija Stanišić, Vukoman Džaković i Luka Vujović; ruski sa književnošću – Vera Sergejevna Marković, Grigorije Konovalov i Radule Marković Stijenski (iz Moskve). Na grupi istorija i geografija predavali su Milan Vujačić, Jagoš Jovanović i Milan Pejković, biologiju i hemiju Niko J. Martinović, Dragica Jojić i Filip Mijatović, a na grupi matematika i fizika – Lazar Karadžić i Petar Jovanović. Pedagogiju, filozofiju i psihologiju predavali su Vaso Milošević, Vuko Pavićević, Dimitrije Vujović, Dragutin Leković, a administaraciju Đuro Mrvaljević. Tužno je što su danas od toga cijelog nastavnog kolegijuma tako uvaženih profesora u životu samo petorica.

Što se pak studenata tiče, bila je to generacija ratnih i poratnih mladića i djevojaka – srednjoškolaca, koja je imala i čast i sreću (da kažemo, i teškoću) da uz puno zalaganje i napor ondašnje društvene zajednice i svojih uzornih profesora pritrči u pomoć onim tek ustanovljenim (kadrovski i materijalno oskudnim) sedmogodišnjim školama i gimnazijama – od Bara i Herceg Novog, preko Nikšića i Vidrovana, Žabljaka pod Durmitorom, Pljevalja i Boljanića, ispod sniježne Ljubišnje, do Lozne, Rožaja, Ivangrada, Andrijevice i drugdje širom Crne Gore…

Povećanje stipendija

U početku studija na Višoj pedagoškoj školi bilo je velikih teškoća, i nastavne i materijalne prirode. Prvi smještaj studenata bio je u Njegoševoj Biljardi, sa vojničkim krevetima, a zatim u dijelu školskih prostorija Cetinjske gimnazije i zgrade bivšeg sanatorijuma. Prva posjeta popularnog predsjednika tadašnje Vlade Crne Gore Blaža Jovanovića donijela je povećanje stipendija i prelazak iz đačke u gradsku službeničku menzu. Tada je studentima odobrena i prva nabavka odjevnog materijala – bez tačkica iz takozvanog diplomatskog magacina. To je bio značajan uslov da se rad ubrzo normalizuje. Tadašnja podrška Zemaljskog vijeća Narodne omladine Crne Gore doprinijela je aktivnostima tek osnovane, prve studentske organizacije na Cetinju. Pitanje izostanka sa časova riješeno je odlukom da svi studenti, kao nekad đaci srednjih škola, redovno pohađaju nastavu, bez prava na zakašnjenje. Svaki je slušalac bio odgovoran za neopravdane izostanke pred svojom studentskom organizacijom. Osnovan je bio i fiskulturni aktiv “Iskra” i uveden sistem jutarnje gimnastike za sve slušaoce – svakodnevno po 15 minuta prije početka predavanja.

Radi potpunijeg uspjeha, od samog početka studija oformljeni su i naučni kružoci po grupama za uzajamno pomaganje i savladavanje gradiva. Između pojedinih kružoka i grupa na katedrama odvijao se sistem takmičenja. Studenti su bili dužni da redom obrađuju pojedine teme i referišu na zajedničkim sastancima, što je doprinosilo sigurnijem uspjehu. U toku jedne sedmice, naročito iz glavnih predmeta, održavana su po dva seminarska vježbanja. Oformljen je bio i debatni klub, čiji su se članovi radi potpunije ideološko-političke izgradnje mjesečno sastajali dva ili tri puta.

Radne akcije

Takođe, bio je oformljen i kurs narodnooslobodilačke borbe radi potpunijeg upoznavanja istorije oslobodilačkog rata. Uporedo sa ovim, nijesu zaboravljene ni zidne novine koje su izlazile jedanput mjesečno, u kojima je pored opštih tema bilo tekstova iz svakodnevnog učenja i rada studenata i školskog kolektiva. Sređivala se i studentska biblioteka, a bila je na raspolaganju i centralna biblioteka (jedna prostorija specijalno namijenjena studentima). Kako su tada bile aktuelne i radne akcije, radilo se i na kopanju kanala za sprovođenje vode za zajedničku đačku i studentsku menzu u zgradi gimanazije. Isto tako, zbog nedostatka literature, studenti su kucali skripta, diktirali, sravnjivali, umnožavali i povezivali materijal. Zabilježeno je da su za to utrošili oko 850 radnih časova. Osim toga, učestvovali su u sređivanju poljoprivrednih šema i u Planskoj komisiji Vlade Crne Gore, vezano za osnivanje seljačkih radnih zadruga, za šta su dali oko 1.448 radnih časova.

Vezano sa tada aktuelnim književno-kulturnim temama, studenti su za građanstvo Cetinja i pojedince priređivali kulturne večeri u znak jubilarnih godišnjica. Karakteristično je da su tada svi studenti VPŠ bili redovni pretplatnici lista “Narodni student” Beogradskog univerziteta, koji je objavljivao i informacije prvih studenata sa Cetinja.

Poslije dvogodišnjih studija, diplomirani mladi nastavnici su s jeseni 1949. godine, opet prema planskoj raspodjeli Ministarstva, pošli tada tvrdim neasfaltiranim drumovima i neutvrđenim, nerijetko drvenim mostovima (više kamionima nego autobusima) do svojih radnih odredišta. Stigli su većinom u škole u kojima su mnogi dobri i plemeniti prethodnici, zvani narodni učitelji, predavali po nekoliko predmeta, tj. naporedo učili lekcije sa svojim đacima i predavali. Radilo se izvan svake zakonske norme – prema broju održanih časova, najčešće i za po dva radna mjesta. Takve su bile poratne prilike koje su pratile izgradnju naše zemlje.

Međutim, ti mladi diplomci – nastavnici nijesu radili samo u školi, posebno u nerazvijenim sredinama. Mnogi su vanredno zavaršili i fakultete i postigli naučna zvanja. Kao nastavnici, vrlo često su morali biti i “stručnjaci” za poljoprivredne i zdravstvene teme. A iznad svega, bili su tada i jedni od najangažovanijih društvenih radnika. I godinama tako. Mnogi i po četiri decenije – sve do teško zaslužene penzije. Ali, nerijetko i bez društvenog stana za koji su decenijama uplaćivali stambeni doprinos. Istina, jedan broj njih nije ni izdržao puni radni vijek, a ni dočekalo pedesetogodišnji jubilej više od polovine prve studentske generacije VPŠ na Cetinju.



VISOKE OCJENE

Živjelo se punim društvenim životom i kolektivnim entuzijazmom. Pored obavezno uspješnog studiranja, karakteristično je navesti da se uoči kolokvijskih ispita, na studentskoj konferenciji, svaki student pojedinačno izjašnjavao koliko će ispita prijaviti, a naznačavao je i moguću ocjenu uspjeha.
Činjenica da je od u početku upisanih redovnih 75 studenata, u prvom ispitnom roku diplomiralo 46, a ostali u prvom narednom, potvrđuje da je prva studentska generacija Više pedagoške škole iz 1947. godine postigla visoki uspjeh.