Vladan Lalović – Mediteranski iskon

Boris Jovanović Kastel, “Otac tvoj Mediteran” (poezija), Hrvatsko književno društvo, Rijeka

Oni koji ne poznaju Sokrata ili Platona, više nijesu Grci. Tako ni oni koji su zaboravili svoj meditaranski iskon ne mogu se zvati Evropljanima. Želimo li pripadati evropskom kulturnom bratstvu, onda treba da priznamo našeg zajedničkog oca. On se zove – Mediteran.

U potrazi za vlastitošću ne možemo izbjeći pogled na ontološki iskon. Baš kao što Boris Jovanović Kastel u naslovu svoje nove knjige upire pogled u svijetlo Mediterana i kreće na putovanje – i to dvostruko – poetsko i metafizičko. Ono ga vodi kroz živopisne predjele u kojima se mitska Arkadija otkriva sloj po sloj. To je atmosfera koja magično obavija sve one koji pređu glavni alpski greben. Ali Kastel ga nije imao potrebe prelaziti jer on putuje iz Mediterana u Mediteran, zapravo to je kružno krstarenje koje je ujedno njegova pjesnička i životna sudbina. Ono nas dovodi do mjesta gdje bukti vječna baklja civilizacije – ako se ona ugasi, gasi se svijetlo kulture i duha na cijelom kontinentu. Ovaj transcendentni aspekt knjige do te mjere je sugestivan da čitaoca neopaženo pokrene u avanturu kroz stvarnost i fantaziju Mediterana, očaravajući ga melodijama Orfejeve lire koja i danas mistično odjekuje  njegovim prostranstvima.

Za Kastela se može reći da je „putujući pjesnik“ ili „putnik duše“. Na njegovu poetsku plovidbu treba gledati kao na neprestano traganje za umjetničkom istinom i novim mogućnostima pjesničkog izraza. Tome prostorno-temporalnom metafizičkom viađu po Mediteranu ne može se odrediti krajnja luka. Ali, ako se njegova poetska avantura pažljivije osmotri, primijetićemo da je ona dobro isplanirana i da je iza svake usputne luke ostao dragocjen poetski i jezički monument. Veliki umjetnici žive u skladu s mijenama. Niko kao oni ne osjećaju titraje života. Oni vide ljepotu u svemu što gledaju i nalaze istinu onamo gdje je ostali ne mogu naći.

Jedreći kroz stihove ove izvanredne zbirke susrećemo svu raskoš „kastelovskog poetskog stila“ skladne forme i duboke misaonosti. Pjesnik to čini neobičnom lakoćom i u potpunosti uspijeva izraziti svoj pogled na život, stvaralački čin i na potragu za „Svetim Gralom“ skrivenim iza „Izidinog vela“ u tajnim odajama eteričnog Mediterana. Kastelov jezik je tečan i raskošan. Stihovi su eliptični i sugestivni, s antičkim osjećajem mjere i erudicijom poznavaca mediteranskih mitova i kultova o kojima znamo zahvaljujući klasičnim djelima sačuvanim do naših dana. Taj nemirni, radoznali, ljubopitljivi pjesnički duh slavi neprekidnu misu mora i svakim svojim stihom dopisuje joj nove kanone, baš kao u pjesmi Kapa: „Skini kapu pred misom mora / Risna, Trogira, Malage i Tetuana / i ne vraćaj je više na glavu / pa neka te orkani raznesu…“

Kastel hrabro objavljuje mogućnost „civilizacije opstanka”, u kojoj bi mogao preživjeti samo „otočanin uma” koji je još uvijek sposoban da iscrta mape potonulih kontinenata. On je i njihov kartograf, i graditelj na temeljima drevne civilizacije koja još živi u simbolima i slikama. Zadatak pjesnika je, dakle, da obnovi ono što je izgubljeno, da ukaže na ono što je zaboravljeno, da u minijaturi ponovo stvori ono što je nekada bilo univerzalno. I upravo zbog toga je pjesnik u univerzumu najbliži Bogu. On vapi bez prestanka za istinom nebili je potaknuo da alhemijski pokrene Duh vječnog bitka i izvrši transmutaciju materije, čovjeka i ukupne egzistencije. Zato je pjesnik i veliki alhemičar, glasnik bogova i tumač skrivenih tajni.

Gubitak ljepote u umjetnosti nije izolovana pojava, već još jedan primjer zanemarivanja u koje su simboli zapali u postmodernitetu. Derogacija lijepog nije samo estetska greška: ona stvara duboku ranu savremene civilizacije, ranu koja se ne može lako zacijeliti jer kad društvo ignoriše, odbacuje ili omalovažava ljepotu, ono se odvaja od same stvarnosti. Zbog toga nas Kastel svojim poetskim umijećem uporno vraća na stare, šibljem zaborava zarasle staze, što su bezbrojne putnike u prošlosti vodile na izvorišta kulture a jedno od njih, vjerovatno i najbogatije, bio je  i ostao Mediteran.

Nekad se znalo što je a što nije kultura ili umjetnost. One su uspijevale da osmisle sistem vrijednosti i posreduju lijepo, istinito i dobro. Bez kulture, zapravo, i nije bilo vrijednosti pa ni supkulture kao marginalnog izraza dijela javnosti koja je sve podvodila pod sumnju i dovodila u pitanje. No danas više nije tako. Doduše i dalje  osvanu prekrasna umjetnička ostvarenja ali su ona nerijetko zanemarena, namjerno ili nenamjerno gurnuta u stranu, ili se nastoje prećutati i učiniti nevidljivima i nečujnima. Među njima je i „Otac tvoj, Mediteran“ još jedan Kastelov dragocjeni prilog monumentu mediteranskog duha i načina života.

Krstareći nemirnim morem njegovih stihova, koji poput moćne tramontane nose čitalačka jedra kroz minule epohe, naša stvarnost mi se na trenutke čini neizlječivom od samozaborava. Nepopravljivo raspeće ljepote, univerzalno mučeništvo simbola – koje je najavilo prisutnost i neuhvatljivost ogromnog – oduzela nam je sposobnost da sagledamo ono što je iznad svega jedinstveno – što nadilazi svaku stvarnost. Povratak ljepoti je, dakle, povratak u stvarnost.

Kastel nam ukazuje da cilj savremenog pjesnika – i umjetnika uopšte – nije prekid s prošlošću, već ponovni susret s njenim dostignućima u okolnostima stvaralačke jalovosti našeg postmodernog doba. Njegov Mediteran prošlih vremena se zrcali u sadašnjosti što se ponajbolje može razumjeti u terminima kontinuiteta. Ako u savremenim okolnostima moramo tragati i iznalaziti forme i stilove umjetničkog izraza, to nije zbog toga da bi se odbacili stari umjetnički kanoni već da bi se obogatili i obnovili u punom sjaju. To se da primijetiti gotovo na svakoj stranici ove knjige. Pjesnikov trud je usmjeren na izražavanje stvarnosti koju nijesmo mogli susresti i suštinski lako pojmiti i upoznati. Zbog toga on poseže za duhovnim kapitalom mediteranske kulture da ga suoči sa sadašnjim trenutkom i pokaže čitaocu kakav on uistinu jest. Za Kastela, kao svojevremeno za Paunda, Eliota i njihove savremenike, ne može biti istinske moderne umjetnosti koja ujedno nije potraga za klasičnim ostvarenjima (sjetimo se samo Paundovih Kanti). On uspijeva na gotovo magičan način da obuhvati bit savremenog iskustva i postavi ga u suodnos sa kanonima istinitog i lijepog klasičnog Mediterana.

Kastelovi stihovi odišu lakoćom i elegancijom. Onim što otprilike podrazumijevamo pod pojmom – sprezzatura. Njihova nonšalancija, gracioznost i prividna jednostavnost pokrivaju veliku snagu i dubinu ove poezije koja u duši čitaoca odzvanja kao muzika nebeskih sfera. Pjesnik zna pronaći radostan način da bude u svijetu, ali kad je potrebno i da se povuče po strani od kontroverzi svog vremena da bi iznjedrio numinoznu poeziju. Njegovi kontrastni stihovi velikog poetskog raspona i stilske izvrsnosti pomažu sveukupnom utisku stilske lakoće. Rezultirajući smisao zbirke otkriva njenu blisku povezanost s tradicijom poezije i misli koja se proteže od antike do danas. Uprkos svojim vezama sa kanonom mediteranske poezije ona ipak nije otvoreno formalistička. Postoji nekoliko pjesama – manje više ovisno o tome koliko strogo neko tumači formu – ali u velikoj mjeri zbirka se sastoji od pjesama s unutrašnjim strukturama koje nijesu nužno vezane za tradiciju.

Pažljivo čitanje pjesama uključenih u ovu zbirku očigledno je izvan okvira pregleda. Izazov je sabrati mali, ali reprezentativan uzorak, s obzirom na raznoliku prirodu ponuđenih pjesama koje se protežu od poetskih utisaka u desetak redova do dužih istorijskih solilokvija. Shodno tome se teže fokusirati na konkretne pjesme, odabrane ne samo zato što su recenzentu posebno upečatljive, već i zato što predstavljaju visok kvalitet zbirke koja je prepuna izuzetnih stihova najfinijeg poetskog kalibra. Njihova poetska dubina i stvaralački generativna složenost nalaze se u cijelom tekstu.

Jovanović je naš najbolji pjesnik mediteranske poezije. Njegovo ime i stihovi trebali bi biti poznati, kod nas i šire, svakom pasioniranijem ljubitelju ove vrste poezije. Potrebno je poprilično toga da se zasluži tako burna pohvala, a broj knjiga na mojoj polici koje je napisao svjedoče o talentu, vremenu i trudu koje je uložio kako bi zaslužio opravdano pohvale čitalaca i kritičara. Štaviše njegovi poduhvati su ozbiljni i provode se na svim poljima podučavanja, pisanja i teoretisanja o Mediteranu. U njegovom stvaralaštvu ne može se poreći prikazano poetsko umijeće, estetika i misao koja se krije iza toga. Kastel je u velikoj mjeri poet – filozof u duhu Eliota; njegova poezija nastoji da učini nešto ne samo svijetu umjetosti, nego i svijetu uopšte. To je poezija sa svrhom, iako ne nužno eksplicitno didaktičkom. Ona je unaprijeđena u ovom i njegovim mnogobrojnim djelima, kao i u briljantnim esejima. To je svrha ugrađena u Kantovoj estetici što nam ukazuje da je istinski poredak stvari oslonjen na težnju za istinom, dobrotom i ljepotom. Bez ideje poretka, bez težnje za redom, bez temeljnog upravljanja poretkom, postoji samo besmislenost koja proizlazi iz nesposobnosti da se razumije duboka povezanost ljudi, stvari i događaja – haos istorije bez nade.

Red, dubok i ispunjavajući red, prisutan je u cijeloj zbirci Otac tvoj, Mediteran uprkostome što su njeni stihovi vođeni plahovitim impulsom i razigranom maštom, podložni peripetijama izazvanim hirovima mora i nepredvidive plovidbe. Po svom sadržaju pjesme su toliko opsežne da uzimaju za svoju temu čitav spektar ljudskog iskustva.

Još uvijek živa kultura će proizvesti nova djela koja su u skladu s njenim kulturnim tradicijama – bilo da su ti napori oponašajući ili adaptivni, predstavljeni na tradicionalan način ili kroz savremeni izraz. Drugim riječima, nova djela u zdravoj kulturi pomoći će da se očuvaju temeljna djela te kulture. Ona neće zamijeniti ili izbrisati postojeću tradiciju, već će umjesto toga stati uz nju u znak podrške i biti podržana od nje što je slučaj i sa ovom zbirkom koja obogaćuje riznicu mediteranske poezije i umjetnosti uopšte.

Pjesnik nas ne vodi po uobičajenim mediteranskim rutama. Putovanje počinje na obali Ohridskog jezera a završava u pulješkom gradu Ostuni gdje mirišu uveli glosarijumi iz bijelih kuća… Možda se baš slučajno putovanje ne završava tamo gdje je hodočasnik – jer je čitalac odavno shvatio sebe kao takvog – stigao na svoje odredište odakle najlakše usmjerava pogled na vječni Caput Mundi.

Rijetko je recenzent naišao na tako koloritan poetski poduhvat kakav nudi ova knjiga. Stranicu za stranicom vrijedi pažljivo iščitavati i uživati u svakom stihu njene magične poezije. Prečesto se tvrdilo, iako može stati mnogo ljepote u savremenoj poeziji, da ona ipak ima malo uticaja na čitaoce i estetski kanon uopšte. Ali, ako zaista postoji poetska pravda, onda bi Otac tvoj, Mediteran trebao narušiti taj trend. Kastelovo poetsko umijeće, propitivanje prošlosti i uranjanje u mitologiju nijesu samo sporedne priče koje se čitaju i zaboravljaju, već istinski interpretativni napredak koji oblikuje percepciju posebnog mediteranskog svijeta. One su, ukratko, sam model estetskih težnji, istovremeno tradicionalnih i novih, koje povezuju prošlost sa sadašnjošću i na najbolji mogući način podsjećaju na živost i relevantnost mediteranske kulturne tradicije.

Kastel je mediteranski zatočnik i harizmatični gvardijan drevnog poetskog mita.  Mediteranski gospar koji je presudno obilježio crnogorsku literaturu i značajno uticao na šire mediteranske poetske tokove. On je apostol mediteranskog duha u službi umjetnosti. Kastel nam kroz virtuozne poetske pasaže otkriva univerzalne kodove jedne usnule civilizacije koja je vjekovima predstavljala sudbinu cijelog čovječanstva. Kastelovi stihovi svojom istančanošću u pristupu i osjećaju otkrivaju njegov višestruki poziv pjesnika proročkog dara, koji maestralno nalazi prikladnu riječ za uvijek iznova proživljavanu zbilju što podrazumijeva biti filozofom u najširem i najdubljem smislu. On nam otkriva čitav jedan pokopani i zaboravljeni svijet, štaviše, Kastel ga kroz misterij Slova podiže do same nedorečenosti Tajne koja sve prožima. Svojim izbrušenim jezikom nanovo nam tka sagu o Mediteranu. Za njega prošlost nije mrtva. Nije čak ni prošlost. Ona nas vodi i poučava o našem mjestu u krugovima poretka – božanskom i ljudskom, vječnom i smrtnom – u kojem se krećemo.

Vladan Lalović
U Podgorici, 12.10.2024