Iljf i Petrov, legendarni ruski dvojac, neobične složene stvaralaške ličnosti – dva pisca – kao jedan 2 IN 1, a Vladimir je aktivirao tj. izmislio sebe i postao Gianni Carro (Đani Karo) i dubrovački ’’faust“ (3 IN 1)i to je puno teže od onoga što su uradili Iljf i Petrov…
Vladimir Kuljača (Lovćenac 1948.), Đani Karo (Pula, 1984.) i dubrovački ’’faust“ (1991.), podržavaju umjetničku psihologiju tu neuhvatljivu i nepredvidljivu igru mašte i duha, jer umjetnost, govori Vladimir, slaže se Đani dok faust ’’mudro ćuti, ništa ne govori…“ ima podlogu dinamita i taj intelektualni eksploziv i ta tempirna bomba (tako je, barem, bilo u njihovo vrijeme) nikada se ne zna kada će i gdje će eksplodirati…
Vladimir, pa tako i Đani i ’’faust“, sve manje pripadaju grupi specifičnih,urbanih, nomada, tako da to više nije putanja od Pule, preko Rijeke, posebno Dubrovnika, do Boke, Cassablance i Praga…Polagano, ali sigurno, gube biološki ritam, tako da im se smanjuje fizička transmisija…Međutim, i danas putuju kada se ide na pljacu, kada se osvaja prostor od kuhinje do soba, pa tako imaju sve manje sadašnjeg vremena, jer žestoko su napadnuti – prošlim vremenom… Uglavnom putuju, misli im sve, sve više, putuju… Drugo životno poluvrijeme protiče na relaciji Novi Sad – Lovćenac – Rijeka – Lovćenac.
S obzirom što su sve prošli (preživljeli) ostali su relativno normalni i stekli mentalni imunitet – kakav je na Zapadu teško zamisliv…
Prosto je nemoguće napisati biografiju koja bi obuhvatila sve djelove jednog života, jer čovjekov se život sastoji od bezbrojnih priča i eseja…Zapravo, svaki život na kraju stane u jednu rečenicu, ali dobro je znati da se ta rečenica može iskazati na hiljadu načina…
Vladimir Kuljača, usput se bavio razno-raznim poslovima: inženjer pomorstva, pomorac, novinar, samostalni privrednik – i sve to da bi mogao po malo pisati – po uzoru na američke pisce, da bi opstao kao pisac ili kako obično kaže, u mnogobrojinim razgovorima, ne govori o sebi kao o piscu, smatra se –zapisivačem priča, događaja, drama, dokumentarnih radio-drama i filmova…
I pored svih primjesa, iščeprkana biografija je nestandardna i literarno nezanimljiva…
OBJAVLJENO:
– 14 proznih djela, 16 dramskih tekstova,
– 3 dokumentarne i 1 radio drama i dokumentarni film o Branku Ćopiću: ĆOPIĆEVA RAJSKA DUŠA /Dubrovačka tajna veza / – 2011.
IZVEDENO:
– NOĆ HERCEGA STEFANA (Ljuba Tadić 1983 – 1985. – Nerceg-Novi – Dubrovnik.) Godine 2010. – Radio-Beograd,dramski program, emitovao je HERCEGA u govorenju LJ.Tadića.
– VRIJEME BREME NOSI (Sarajevsko narodno pozorište i Mišo Mrvaljević)
– DRUŽE TITO, OPET SE KUNEMO… autorsko izvođenje.
– DVIJE JEDNOČINKE: JARBOLI SLOBODE (Pula 1979.) i BROD SREĆE (Herceg-Novi – Bijela, 1979.)
– Sreten PEROVIĆ: DAROVI SCENE (Titograd,1986) BALADA O OSNIVAČU GRADA (studije i kritike – knjiga prva)
– 105 PISACA iz savremene crnogorske književnosti za djecu i mlade, biblioteka SOKOLIĆ. Izabrao i priredio DUŠAN ĐURIŠIĆ, Podgorica 2008.
– PROSTRANI VIDICI – antologija priča za đecu crnogorskih pisaca – Dušan Đurišić, bibl.SOKOLIĆ (Podgorica 2012.)
– Nekoliko priča iz zbirke NAJLJEPŠI DANI, prevedene na čehoslovački (1988) I objavljene u nasjstarijem časopisu SE Evrope, ROVNOST, koji izlazi od 1856.
– Dr Miroslav LUKETIĆ – BIO-BIBLIOGRAFIJA (Budva – Cetinje 2007.)
1. Toranj u Pizi – priče (Budva Istorijski arhiv – Ljubišin spomen dom 1985.)
2. Pisma iz Dubrovnika – Dubrovačke ljetne igre i još ponešto (1987. Dubrovnik – vlastito bibliofilsko izdanje)
3. Najljepši dani – priče za mlade (’’Laus“ Dubrovnik, 1988.)
4. Mrmori more – mikro roman za mlade (SlavijaPRESS, Novi Sad 1989.)
5. Priče sa Straduna (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1990.)
6. Toranj u Pizi II prošireno izdanje (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1991.)
7. Prikazanja na Dubrovačku (10 ’’sličica“ tokom 1991. Dubrovnik 1993. Vlastito izdanje)
8. Magistrala – Magla – kratke priče – mikrosatira (Szeged, 2.bibliofilsko izdanje – 1998.)
9. Dubrovački lamentatio (2000. Prijatelji praškog proljeća)
10.Klintonova tamnoplava haljina i druge priče (Prag, 2003.)
11.Al’Dubrovnik vazda osta… (neka vrsta romančića – Praha, 2004.)
TRI DRAMSKA OPUSA:
12.Dramska sočinjenija I (9 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2006.
13.Dramska sočinjenija II (4 dramska teksta + scenario za dokumentarni film: LOVĆENAC,KAO HRONIČAR DVA RASELJENA NARODA + prilozi – vlastito izdanje)- 2007.
14.Dramska sočinjenija III (5 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2008.
BOKEŠKI KARNEVAL
p.s.
U nastanku ovog KOLAŽA, pomogao je pisac Simo MATAVULJ (Šibenik, 1852. Beograd 1908. potpun i čist realista) – sa njegovim djelima ’’Iz Crne Gore i Primorja“ i ’’Iz primorskog života“…
Didaskalije:
Karnevalska atmosfera…Zvučne efekte, kao i muziku – pažljivo odabrati, tako da ne bude nametljivo. Da bi predstava bila dinamičnija – uključiti jedan razred osnovaca. Ovo je ujedno i jedna vrsta parade gdje cirkuske vještine dolaze do punog izražaja…
Predstava se može izvesti na trgovima: hercegnovskom, kotorskom, budvanskom, na tivatskoj rivi, na trajektu…
PJESMA ’’Život je maskenbal“ (Vajta) ’’…svako se krije, ako u sebe siguran nije…zaigraj kao da more šumi…život je maskenbal, ljudi su krivi sa tuđom maskom lakše se živi…
PRIPOVJEDAČ: Najpoznatiji karnevali održavaju se u Brazilu, Veneciji, u Rajnskoj oblasti Njemečke, a posebno u Boki kotorskoj! Pjesma: ’’Život je maskenbal…“
Pripovjedač, pleše i nastavlja: Narodu se nesmije dozvoliti da misli! Treba ga o debelom jadu zabaviti, a kada se ne može drugačije – treba mu dati i po tikvi… Treba stalno kljukati, kljukati svoj narod…
(glas)
– Ali, treba biti sit i da mu je toplo… (pjesma) ’’…ljudi su krivi sa tuđom maskom lakše živi…“
Pripovjedač: ’’…nema dana kojeg mi želimo – nit’ blaženstva za kojim čeznemo…“ (Njegoš-Luča) ’’…život je maskenbal…zaigraj kao da more šumi…
NOVA SCENA
(Majka ispraća sina)
ŽENSKI LIK: Kuda sine, moj dragi?!
MUŠKI: Idem u Boci!
ŽENSKI LIK: (hvata se za glavu) U Boci!? Ajme meni, poludit ću! Ma, di čak tamo – sine moj dragi!?
MUŠKI: (oblači se, završio je s pakovanjem) Bilo bi suvišno da ti objašnjavam! Kad već nisam otišao na more, a to je, možda, bilo najbolje rješenje!
ŽENSKI LIK: (ide okolo, dotakne ga a onda zagrli sina) Ko tako odluči, presvijetli Bože?! Ko odluči da me ovako ranjava, da u samoći očajavam – stalno misleći na tebe?!
MUŠKI: Dosta i previše sam u pustari rastao, snažio se tjelesno, a duševno divljao! Jesam li te poslušao i postao učitelj?
ŽENSKI LIK: Jesi!
MUŠKI: Zbog tebe, majko, nisam na more otišao!
ŽENSKI LIK: Istina je…Pismo je krivo koje si nedavno dobio…pismo je glavni krivac…(drži se za glavu)
MUŠKI: Pisao mi je Lazar Tomanović! Duhovni gorostas! Urednik „Glasa Crnogorca“, sudija Velikog suda na Cetinju, predsjednik Vlade i ministar inostranih poslova, ministar pravde, unutrašnjih poslova, direktor Cetinjske gimnazije, preveo je OPSADU FIORENCIJE, tako da je malo što rekoh kako je duhovni gorostas!
ŽENSKI LIK: Znači vrli gospodin Lazar Tomanović, je glavni krivac što mi od kuće odlaziš?!
MUŠKI: Ne! Glavni krivac sam ja i moja duša! Postaću učitelj talijanskog jezika, plata će mi biti dva puta veća nego ovdje, a imaću i besplatan stan!
ŽENSKI LIK – MAJKA: Proradila je fantastika…Proradila je skitnička ćud mojeg djeteta, mojeg jedinca…to je sve što majka ima na ovome svijetu…Da je u pitanju Italija, Francuska, Njemačka pa i Amerika – sve bih nekako i razumjela, ali kada je u pitanju Boka i Crna Gora – to ne mogu razumjejti…
(Sin je zagrli, stavlja joj prst na usta) – Psss! Kvando pianisimo posibile…oću reći polako, tiho, što je moguće tiše…
(uz tihu primorsku muziku napuštaju pozornicu, a onda uz karnevalsku muziku plešu simboli ovog kraja. Dok oni plešu, dolazi UČITELJ – doplovio je u Novi. Gleda okolo i on zapleše, zastane, pa opet pleše – sa mažoretkama. Sve nestaje – ostaje sam – širi ruke)
– Evo me, čak u Boci gdje živim već više godina… (pokazuje rukom) Odmah sam zapazio Novkinje i bokeške đevojke (vrti glavom i namiguje) Nije čudno što ih veličaju narodne pjesme, istina u ono prvo vrijeme i u onolikoj brzi –nije mi do toga bilo…Javih se glavnom starješini – kontu Đuru Vojnoviću…
– (muzika, plešu mažoretkinje i on zapleše. Odlaze, muzika prestaje – sjeda)
Tu sam, ovdje sa vama da govorim o sebi i svojima da se vidi moj doprinos – bokeljskoj staroj kulturi…I tako, mi u Novom, dobismo mali krug inteligencije: Mrša, Vojnović, Tomanović, Belušić, doktor Radoničić, braća Gojković, a dođe nam i doktor Jovanović iz Novog Sada… Od svih nas, nekako se izdvajao konte Vojnović. Bješe elegantan i čovjek svjetskih manira…
(ustane, malo prošeta – zastaje)
Mnogo toga lijepoga osjetio sam i doživio – na novsko-bokeška sijela i zabave…obično najviše se pričalo o politici, ali ja sam izbjegavao to da pričam o politici i vjeri, jer sam to smatrao berskorisnim i jalovim naklapanjem…
(dolazi novo lice, a učitelj sjedi)
NOVO LICE – ŽENSKA:
– Osim talijanskog podučavate nas i francuski… Kada smo učili jednogrlice, kako mi Bokezi rečemo za slogove i riječi – graja je i zbunjivala i zabavljala – susjede i prolaznike… i tako sve dok se ne navikoše… Čujete li?! A što? – pitao bi prolaznik – Pa, ovu graju! To dotur muštra đecu!… (muzika, ples – odlaze, UČITELJ OSTAJE SAM – POLAKO USTAJE – ide, staje)
Prionuh uz knjigu, a zima mi je dolazila kao lijepi san… (MUZIKA, PLEŠE SA OSOBOM IZ KARNEVALSKE POVORKE, a onda zapjeva ’’…adio Mare adio bella Napoli…“ a onda nastavlja Ivo Robić iz 1982. ’’Mislio sam da je život…“ Pleše se, polako, uz muziku, odlaze. Učitelj ide, staje, gleda okolo – dudboko uzdahne)
– Sve to prođe tako brzo – kao san… (naglo se trgne i malo se zatetura)
Osam, osaaaaam godina! Punih osaaaam godina provedoh u Novome i Boki… Da, bio sam i kod knjaza Nikole – podučavao đecu – posebno Danila i Mirka… Na Cetinju se u književnosti prvi put i oglasih, a to je Knjaz posebno pozdravio… (ide, staje, nervozno) To…to je…to je najljepši dio moje mladosti…Najljepši dio svoje mladosti proveo sam u jednom divnom kraju… (polako ide, uzima kofer)
Valja meni preko mora…
(igra se i pleše uz jedan koktel Jasne Zlokić: ’ (1)’Ne znam koji vjetar puše…(2) Sve ove godine… (3)Na obali…“ Niz skaline Sahat-kule, silazi novo lice – ženski lik i govori)
– Rozopek! U to vrijeme, s predgrađem, mogao je imati blizu hiljadu duša… Dijeljahu se na starosjedioce i došljake, a jedni i drugi na tri staleža… (ide, sada već trgom, zapleše – sama uz karnevalsku muziku i nastavlja)
– Aristokratiju činjahu stari kapetani
(pojavljuju se 2-3 kapetana. Puše – sa lulama, sjede, toče piće – uz muzički koktel Vice Vukova: (1)’’Mirno teku rijeke… (2) Zvona moga grada… (3) Brodovi…“
Srednj stalež, činjahu trgovci i imućnije zanatlije…
(pojavljuju se, šetaju, zastaju – uz primorsku muziku)
Fukara, bjehu siromašnija čeljad, lađari i ribari…
(pojavljuju se, uz primorsku muziku, pomalo su bojažljivi i zbunjeni)
Došljaci! Sudija, komesar, inženjer, upravnik pošte, telegrafa, carine, pisari, prepisivači, dva tamničara, žandari i poslužitelji…
(pojavljuju se, šetaju i plešu – odlaze. Pripovjedač, malo zastane – uzme čašu s pićem i svima nazdravi, malo popije, odlaže čašu i nastavlja)
U tvrđavi rozopečkoj bilo je jedno stotinjak vojnika i jedno desetak oficira. I to je bio Stari grad – Rozopek!… Na ovijem teracama sjeđahu svi rozopečki kapetani! Malo kasnije otvarahu se prodavnice i radionice, a nešto kasnije i čuvena kafana Kod Austrije – gdje bi prije posla, kao prvi gosti, navratili činovnici – i poslije male pričesti uhvatili se posla… Poslije svojih činovnika – krene gradonačelenik, a za njim bi išao pandur…
(iz dva pravca istrčavaju đačići – razdragano prolaze, staju i kreću, uz muziku, dalje)
Jedino su oni brkali – ustaljeni jutarnji red… svako bi otišao na posao – i opet bi zavladala tišina u Rozopeku – starom gradu Hercega Stefana … (komandnim glasom)
Na svoja mjesta! (izlazi aristokratija, srednji stalež, fukara, došljaci i na kraju đačići – svi izlaze uz muziku i postrojavaju se – stoje i stepuju – u mjestu. Komandnim tonom)
Mir-no! Vrlo dobro! (svi) Služimo naro-du! Ne čujem! (ponove) Služimo naro-du! Kojem narodu, moj dobri narode? (svi) Evropiiii! (a onda zapjevaju) Evropooo mojaaaa, ne mogu bez tebe niti jedan dan, sa tobom mi je svaki dan, kao najljepši san – Evropooo mojaaaa…
(pripovjedač nastavlja)
Vi ste moj narod, a Đani (Gianni) secondo di classe vodi svoj narod – kroz tranziciju – preko sedam gora i olujnog mora, transparentno u privatizaciju i konačno u Evropuuuu! (svi pjevaju) ’’..ko te ima, taj te nema, ko te nema taj te sanja, a ti o tome pojma nemaš – Evropooooo mojaaaa – privaatizacijoooooooo mojaaaaaaa…(igraju i plešu uz karnevalsku muziku, a pripovjedač drži megafon ide i govori, cirkus se razigrao) Živo, živo moj narode! I mi možemo, fala Bogu, po komodu dići nogu (podiže jednu pa drugu nogu, a onda i svi ostali – isto tako podižu noge)
Pripovjedač: (muzika je prestala, svi stoje): – Dobro jutro! (sa više strana)
– Good monig!
– Guten morgen!
– Kalimera!
– Buon giorno!
– Boujour!
– Dobre rano!
– God morgen!
– Got morgen!
– Jo reggelt!
– Buenos dias!
(Uz muziku – napuštaju trg. Dotrčava novi pripovjedač)
(karneval se nastavlja – pleše se i pjeva, polako uz ples se odlazi – pojavljuje se novo lice i viče)
– E, stanite malo! Nije ovo sve! Bješe ovdje, na trgu, jedna grdna krovinjara – bez prozora, pa je kvarila kompletnu ljepotu trga… Mještani su tvrdili da će novi gradonačelnik konačno srušiti to grdilo! Govorili su, ali nijesu vjerovali u to, jer za pedeset godina u programu svakog kandidata za gradonačelnika – u pravom redu bilo je obećanje:’’Ako mene izaberete, ja ću sigurno srušiti krovinjare“! Kako onda, tako i danas – gradonačelnici se smjenjuju, a krovinjara ostaje! Do kada vidjećemo, jer uskoro dolaze novi izbori i nova obećanja…
(dolazi novi pripovjedač)
– Ljudi! Narodeee! Pogledajte naš grad – pogledajte našu Boku! Grade moj! O,lijepi moj grade!… ’’…i čudim se suncu, kako može zaći kad ljepote ove niđe neće naći…“ Neko bi mogao reći kako je ovo moje kazivanje pristrasno a da bi to izbjegli,, posudićemo“ riječi austrijskog nadvojvode Maksimilijana – potonjeg cara meksičkog… nomalno Evropljanina od glave do pete, pa još i više…
(dolazi novi pripovjedač i govori)
– Prvi utisak što ga na mene učini Herceg-Novi, Budva, i Kotor bješe čuđenje – ove čarobne pitomine… Svak u nekom zanosu trči u Nicu, Fiorenciju i u druge krajeve Evrope. A niko živ ne sanja da ovdje ima predjela i gdje je ljepota izdašno rasturena – koliko igdje na kugli zemaljskoj… završen je citat ovoj ljepoti… (karnevalska muzika, a učesnik karnevala govori)
– Ja se u ovoj ljepoti – sve teže snalazim, pa da mi bude lakše, stavim prst u uvo i zapjevam: ’’Imam kapu sa tri roga, ne vjerujem ja u Boga, ni u Boga ni nebesa – već u Marksa i Engelsa… u ovoj ljepoti gazim široko, ka po jajima, i sve nešto pucketa – između mojih cipela i asfalta, jer mi zapravo ne znamo, tj. nemamo vremena, da uživamo u ovoj ljepoti…
(pjesma: “Život je maskenbal”)
(drugi učesnik – iz karnevalske povorke – drži sliku Če Gevare)
– O, zašto smo se sreli, o zar se opet moramo sresti ko lađe na sred okeana i zašto opet ploveći ne izgubimo se u magli – na sred okeana… I pored svega nisam nervozan!
(treći učesnik – iz povorke, preuzima sliku Če Gevare)
– Ne pitam se koji je to đavo, vrag ili šejtan u mene ušao!? Ne pijem tablete za smirenje, ne idem kod doktora i ne žalim se da sam nervno rastrojen…žmurim i tako sve više potpisujem neke prispjele papire iz Evropske unije i odlazim, sve više i sve češće, kod sekretarice da vidim jel’ me neko važan zvao iz EU…
(četvrti učesnik – iz povorke, preuzima sliku Če Gevare)
– Život je kao na maskenbalu – kada svi skinu maske prestaje veselje…Novo vrijeme donosi novi život, mišljenja, pravila i ’’CILJ OPRAVDAVA SREDSTVO“ to je velika greša, jer nije OPRAVDAVA SREDSTVO nego CILJ ODREĐUJE SREDSTVO, ODREĐUJE, dobri moj narode…to je Makijaveli (Nikolo Machiaveli) rekao još u doba renesanse, a ne u doba realizma ili romantizma! ’’Cilj određuje sredstvo!“ … (…život je maskenbal, ljudi su krivi – sa tuđom maskom lakše se živi…“)
(karnevalska muzika – uz pjesme ’’Adio Mare, adio bella Napoli…“ i ’’A, sad adio…“ i ’’Na obali…“ (J.Zlokić) – završava predstava)
Fotografije korišćene u prilogu: Arhiva Montenegrine, a snimljene su na Budvanskom karnevalu.
