Vladimir Kuljača
DUGOTRAJNO OPRAŠTANJE OD DUBROVNIKA…
(Autobiografska balada i predložak za budući scenario, ali Vladimir mora biti Talijan, Frnancuz, Njemac, Englez ili ne daj Bože Amerikanac – kako bi scenario imao, eventualnu, prođu)
I ovog puta MONTENEGRINA ima ekskluzivu …
„Ah, nije ljucki život drugo, neg’ smućeno jedno more…
(I.Gundulić)
*
U jedno majsko predvečerje krajem sedamdesetih godina dvadesetog vijeka – uplovio sam, iz pravca Rijeke, u Gruški zaliv. Taknuh se za lijevu stranu – gdje stoji novčanik, onda za međunožje – sve je i spremno krenuh…
Prespavah u hotelu Gruž i ujutru se javih na novi posao – ko zna koji po redu… Kum mi je dovezao auto sa dvije džambo torbe i obaveznom portablicom – pisaćom mašinom – koja me svuda pratila… Nalazim stan kod jedne bake i tako krenuh u dugoočekivani i željeni, slatki dubrovački život – la dolce vita…
Dođoh kao zadnji isprebijani kučak, izranjavan na svim poljima – posebno na emotivnom… Ubrzo sam, zahvaljujući Gradu, stao na noge – jače i čvršće nego ikada ranije, a bilo je brodoloma, jer nijesam podnosio mirnu luku, tako da sam, uporno, tragao za sobom – nezadovoljan životom i stvarima oko sebe…
*
Ustrčavam do Minčete i divim se ovom svojevrsnom kruništu, a onda, u jednom dahu se popnem, na vrhu Lovrijenca, a stari Dubrovčani su govorili kako je to dubrovački gibraltar… Ovdje sam, na Lovrijencu, ka već stari gospar, gledao Šekspira u svim bojama a posebno Hamleta i Ričarda III…
*
Ljubav prema ovom Gradu dolazi još od našega oca, a bio je (poslije 2.svjetskog rata – 1945.) Načelnik vojničkog kluba u Dubrovniku, a onda je po potrebi službe otišao na sjever Bačke … Poslije više decenija prelistao sam dubrovački dnevnik našeg oca Petra, povadio neke zabilješke i napisao, jednu uspjelu, priču…
Godina 1935.
…mi smo, Dušane, u Dubrovniku prije rata (1941.) i vojsku služili…sve bješe dobro dok ne počeše u crkvu da nas vode, pa se onda i podijelismo. Hm, zamisli spavamo jedan do drugoga, danonoćno smo zajedno i odjednom: ko se dva ili tri puta poljubi oni pokazuju dva prsta, a mi tri ka znak neke pobjede, kada je čiji Božić a kada Uskrs…brzo se navikoh na sve ove promjene…
Godina 1945.
Rat završi, a ja opet u Dubrovnik, ali sada ka pravi mornarički oficir. Puštim se niz Stradun, pa ka malo dijete sve poskakujem i gledam ovu ljepotu…Eh, ko zna što bi sve bilo da ne sretoh onu đavolju Katu, a ti me i naćera da joj ponesem cvijeće…
– Ma đe cvijeće Dušane, reći će neko da sam poaveta!?
– Ne budi ka tele koje je došlo u Dubrovnik – da mu samo rogovi narastu! Ovdje se drugačije živi, drugačije i misli i govori, pa i diše – moj dobri kapetane!
– Ali, Dušane, mi se nijesmo borili da nosimo cvijeće drugaricama, a rat se još nije ni zavaršio…reći će kako se brzo povampirismo, brzo se bačismo u baštovane, cvjećare i vrtlare…
…
U komšiluku, bješe neka Jele – jezik nije sušila…
– Oli se opet zaratilo?! – kikoće se Jele.
– Kada!? – poskoči Kate
– Pa, već drugo jutro vidin kako oficir izlazi iz tvojeg portuna…
– A tako… a ja san viđela kako tri jutra pop izlazi iz tvoje kamare, pa nisan pitala oli je netko umro…
…
Roditelji je odvedoše u Ameriku. Nikako nijesu mogli da se pomire i da prihvate ovo Novo vrijeme… Poče i dopisivanje. Ja njoj ćirilicom, ono što nas je, pred rat, naučio pop Radoje a ona meni štampanom latinicom… Dođem u poštu da predam pismo.
– Ajme gosparu moj, a što van je ovo!? – zbunjeno će poštarica
– Pismo drugarice! Nije na španskom…
– Gosparu moj, lakše bih ovo pročitala da je na španjolskom…
*
S radom sam počeo u DERC-u (Dubrovački elektronički računski centar), a ing. Ognjen Krstulović, osnivač je DERC-a i treba mu odati posebno priznanje, a usput je s grupom mladih elektroinženjera uveo kompjuterizaciju u Dubrovniku – bili su ako ne prvi a ono među prvima u Jugoslaviji…
I dalje je zadržano nezavisno elementarno polje – kao samostalni novinar i nezavisni pisac…Ipak, treba biti državni pisac (to kažem danas s jedne velike životne distance), bilo je dobro nekad, pa tako i danas- ništa se promijenilo nije, osim što je vijeme učinilo svoje (biološko dotrajavanje), pa su mnoge od njih nagrade napadale i danas napadaju, pa se ne ne mogu odbraniti, a ovamo izigravaju kao neku opoziciju – i još puno toga, a tu su iznad svega – i nacionalne penzije!?…
Patrolni brodovi
Jedno vrijeme bio sam na brodovima – čuveni patrolci koji su obezbjeđivali druga Tita kada je boravio na Brionima… U Fažanskom kanalu bili su torpedni čamci, na Brionima specijalna jedinica, ni ptica bez najave nije mogla prelećeti (tako je bilo, ali na sasvim drugačiji način, u Dubrovniku 1991.- ptica nije mogla prelećeti preko Grada…)…
Južina za poludit, brod se valja kao orahova ljuska, a doček je Nove godine… Komandant je otišao da malo odmori, mornare pošaljem u kormilarnicu, uzmem reflektor i otkucam (Morzeova abeceda): “Ovo je užas, možemo li se skloniti?!“ Ubrzo dolazi odgovor: “Možete!“. Zapisujem u brodski dnevnik i šaljem po komandanta… Još sam jednom tražio pomoć ali onda su me ulovili…
Ja na moru, čuvam(o) Maršala i njegovu svitu a djevojka kući – s roditeljima… Povela je istragu vrijednu pažnje, jer nije mi vjerovala… Imala je jednu drugaricu, ćerka višeg mornaričkog oficira, pa su zajedno, do tančina, sve istražile i znala je kada sam na moru, kada dežurni i sve ostalo…Zbunila je i bezbednjake, a i mene su pozivali… Zajedno smo pohađali jedan privatni koledž… U Puli je i nastao Gianni Carro (Đani Karo), kada sam izmislio samoga sebe i bilo bi bolje da sam ostao Gianni (Đani)…
Granični brodovi
Potom sam čuvao državnu granicu na moru, od ostrva Lastovo (Hrvatska) do Bojane (Crna Gora) i bio u grupi koja je uskakala na glisere, ribarice, najčešće talijanske, i ostala sumnjiva plovila… bilo je opasno, ali i zanimljivo za mlade avanturiste…
Upadnemo u kabinu jednog glisera, prethodno smo posadu, dva člana, vezali… Podignemo dušek, a ono velika količina dolara… krenem, a vođa patrole okrene prema meni pištolj:
Ni slučajno! Nazad! – zareža.- Niko neće znati, a i oni kojima budemo ovo predali počastiće se… što je i normalno… a da su upucali nekoga od nas, recimo tebe…nasmijah se i pokušavam da okrnem na šalu.
- To nije naš problem…evo tu je torba i sve potrpaj!
- Bez brojanja i zapisnika!?- znojeći se mucam.
- Upravo tako! …
- Gdje će ovo prenoćiti, dok se ne preda višoj komandi?! – kažem, daleko od smijeha
- Kod komandanta, u njegovoj kabini…
- Dobro, ali zapečatićemo voskom a imam i pečat jer nije izbrojeno i nema zapisnika, a osim toga ne vjerujem ni tebi, a još manje komandantu…
I tako se oprostismo s velikim parama, a da ne uzesmo niti jedan jedini dolar – bilo bi mi puno lakše…
– Seronjo! – rekoh mu kada se torba ukrcavala u helikopter……
*
Kao mornarički novinar, špartah Jadranom, pa i dalje, od Istre i Savudrije, preko hrvatske obale, posebno Visa i Lastova, do Bara i Crnog rta (Crna Gora). Sve je bilo i više nego dobro, dok sam afirmativno pisao, a onda mi se duh počeo buniti, pa smo se džentlemenski rastali…
Ponjušio sam i slobodne brodove, ali taj dobrovoljni pritvor bio je kratkog daha: široki su okeani, pusta duša, dugi dani… Brodovi su kao i ljudi, imaju svoj početak (kreću sa navoza), žive ploveći i na kraju idu u rezalište…
*
Često sam obilazio Grad i zamišljao sebe kako će to izgledati kada jednoga dana, u to sam bio i više nego siguran, i ja budem ođe, ali ne kao furešt ili turista… U toj ophodnji, a najviše za vrijeme Dubrovačkih ljetnih igara, završio sam svojevrsnu dubrovačku edukaciju… Gledah silnu čeljad oko sebe, prvo tiho, a onda sve glasnije sam ponavljao: Totus mundus agit histrionem – cijeli svijet glumi, pa se od prevelike glume, kolo od sreće uokoli, ali na vrijeme sam osjetio kako bih mogao igrati samo epizodne uloge – nekad manje, a nekad veće, ali nije ni to loše u takvom okruženju – između toliko čeljadi…
*
U DERC-u sam izdržao nešto više od godinu dana i pretrčao u DTS ( Dubrovački trgovački sistem), koji je bio pojam ne samo za Dubrovnik, a imao je poslovnice od Triglava do Đevđelije – ondašnje Države (SFRJ)…
Bila je prava, još u to vrijeme, evropska firma a jedina je bila mana – što se generalni direktor zvao Jovo, a to je Dubrovčanima izuzetno paralo uši…
Generalni je podilazio Gradu i političkoj strukturi – ne samo u Gradu – na sve moguće načine, zapošljavao gospare, ali i dalje je ostajao Jovo… Sada sam bio u jednom sasvim drugom okruženju – bio je to moj prvi susret sa istočnim Hercegovcima i o njima sam prvi put i počeo razmišljati. Zapravo, između istočnih i zapadnih i nema neke razlike – samo ih dijeli neki potočić…
Udarnički se radilo, ali se i udarnički dolazilo do dobrih para…
Često sam bio na putu, ali nigdje bez portablice, pa sam danonoćno pisao i za medije i pokuđavao da budem pisac…
*
Ubrzo se pojavila zbirka priča Toranj u Pizi u izdanju Ljubišin spomen doma iz Budve, s urednikom, sada već crnogorska legenda, Miroslavom Luketićem (dr. Luketiću, dugujem posebnu zahvalnost), a pomogao je i dubrovački SIZ i Vlaho Brangjolica (Samoupravna interesna zajednica), a štampao je cetinjski Obod i to na ćirilici i kada sam ih, ljutito pitao zašto su to uradili, šef se brecnuo: “Ako ne znaju ćirilicu – neka uče!“
- Ne znate vi što je Dubrovnik…uzdahnuh duboko.
Promocija je, i to veoma uspjela, bila u lapadskoj biblioteci, a ja se, onako opušteno, malo i našalih…
- Kada dođem u neko mjesto, i kada pričamo o organizaciji književne večeri, odmah pitam gdje je najbliža kasarna, jer vojska je zahvalna za sve pa i za književne večeri…
- Nismo mi vojska, kako to razgovarate!? – skoči jedan gospar.
- Znate, jednom prigodom u Puli, došla zvučna literarna imena i bliži se početak, a posjeta veoma slaba. Nazovem komandanta kasarne i zamolim da pošalje jedan vod… Dođu ljuti i kašljucaju, izađe dežurni i vikne: „Ne kašlji tamo“! I postadoše fini, jer u protivnom moglo je potrajati i do ponoći…
Gospar se primirio…
Onda sam ispričao kako su žene najnesrećnije u afričkoj državi Mali, a najsrećnije u američkoj državi Ne-vadi… Čuo se jedan zvučni kikot:
- Sretna sam što ne živim u toj afričkoj državi, a za ovu američku već bi se dogovorili… Gosparu, kažete tj. pišete kako žena treba biti kao toranj u Pizi, nagnuta ali ne pada…kažete kako ženu i vojnika treba stalno zapošljavati da ne prave gluposti, a zašto vojnika…!? – pita dama, i opet vragolasti smijeh.
Jedna moja baka, znala je govoriti svojim unukama:
- Đeco, moja neka vas momci ticaju, ali samo do pojasa jer od pojasa pa dalje – tu vam je i kuća i imanje…
- Ali, bako vremena su se promijenila, oni odmah jurišaju na kuću i imanje… stidljivo je šapućala jedna unuka, a druga dodaje: “Kuća i imanje i gornj dio – telefonom su povezani.. i ne samo telefonom.“ – dodavala je treća…
Inače, baka je često pitala za mene i kada su joj rekli da nešto pišem uplašeno je kazala: “Kuku meni, crnoj kukavici stalno je potezao neke knjižurine, a evo sada je počeo i da piše…“ onda se prekrstila i tiho dodala: “Bože dragi, sačuvaj mi ovo dijete…“
Mlada dama me očarala, nijesam se mogao o(d)baraniti i bez obzira na moje praćakanje – postala mi je supruga…
Neku godinu kasnije duboko je uzdahnula:
- Zaista si dobar glumac, možeš, slobodno, otvoriti vlastitu akademiju i onaj tko završi u tvojoj klasi – bit če vanserijski glumac… ali moraš biti predavač…
- Može, ali da mi budeš asistent, a ubrzo bi preuzela i vođenje akademije… debelo se nasmijah…
Knjiga, knjigu ne stiže…
Već sam imao više dramskih izvođenja, a veliki uspjeh, kojeg sam mogao samo sanjati, bila je monodrama Noć Hercega Stefana u izvođenju Ljube Tadića – par exellace jugoslaovenske drame… Zuko Džumhur i Ljuba Tadić, sreli su se na pulskom Filmskom festivalu i Zuko mu je rekao kako ima jednog mladog prijatelja koji je napisao jedan dobar tekst i treba ga pročitati – prvom prilikom kada dođe u Dubrovnik… Zuko me isto veče zvao ushićeno…
Na terasi dubrovačkog hotela Argentina, bio je Ljuba, Zuko, Predrag Matvejević (vrhunski intelektualac, bosanskohercegovački i hrvatski pisac, publicista…) i čekali smo Kiša, a kada se Danilo pojavio rekao sam i malo ga zbunio:
„…svake večeri, umoran od neostvarenih želja, ali uvijek s drhtajem nade u srcu, prošapućem jednu riječ: SJUTRA i tako 365 dana u godini: SJUTRA i SJUTRA“. (bio je to jedan dio njegove pjesme, još iz 1953. godine)
I Ljubi i Danilu sam predao tekst…
Zuko me opet zvao i opet ushićeno kako je Ljuba rekao da ovo mora odigrati… Mojoj sreći nije bilo kraja, tako da smo pili – cijeli jedan vikend… Hercega je veličanstveno odigrao u Herceg-Novom i Dubrovniku… Posebno je bio zapažen osvrt BALADA O OSNIVAČU GRADA – Sretena Perovića, književnika i vrsnog kritičara, a sadašnjeg crnogorskog akademika…
„…U tumačenju Ljuba Tadića i ova balada dobija sjaj starog zlata, kao i mnoge besjede koje je dosad izgovorio…ogrnut raskošnim baroknim ogrtačem, Tadić nas pričom o prošlosti i ovoga puta dovodi na sami prag današanjice, ne insistirajući na poukama, a učeći nas blagim naglašavanjem svega onoga što trajno boli čovjeka, što ga besprizivno i stalno dovodi u vlastitu sjenku…čovjek je to koji je na kraju puta, s bolom i ponosom mogao sebi da kaže: “Utvrdio sam grad, izgradio luku, doveo majstore mnogih zanata, naselio ih na obalu i dao im da rade svoje poslove za opšte dobro…“U prepunoj kongresnoj sali hotela „Plaža“, uz diskretnu pratnju vokalnog ansambla „Bokelji“ dvije uzastopne januarske večeri živio je s nama jedan Herceg po čijoj tituli nosi ime jedan od najljepših gradova, ne smo na Crnogorskom primorju…“
Poslije nekog vremena javio se književnik Žarko Đurović, sa više osvrta a najzapaženiji je bio SUSRET SA STVARAOCEM
„…Svojim dramskim djelom koje se počelo cjelovitije „odmotavati“ sa dvjema izvedenim monodramama. Kuljača se tematski vezuje i za NOB, svjestan da se tu začinje duboko dramsko jezgro, privlačno i sa strukturološke i psihološke strane… Kuljača ističe da je mladom stvaraocu potrebno mjesto stalnih provjera. To je teško postići u mjestu gdje publika nije kultivisana. U većim mjestima opet klimu truju klanovske strasti. Stvaralac je na teškoj muci, jer traže od njega da se privoli jednoj od ovih „zamki“, a kad je riječ o klanovima, zanemareno je osjećanje vrijednosti… Sagovornik ističe, mislimo sa pravom, da domaća drama nema još uvijek onaj zalet koji bi trebalo da ima, tim prije što je ovo tle paznato po dramatičnom načinu življenja…“
Oglasio se i vrli Dubrovčanin Nikola Šubić, sa esejom „Crnogorsko-vojvođanski Dubrovčanin“…
„…riječ je o osobi izrazito nemirnog duha, pa je rado mijenjao mjesta prebivališta i zanimanja, i evo poslije „dugih putovanja“ uspio je da se skrasi u našem Dubrovniku…
*
Onda su krenule knjige: Pisma iz Dubrovnika – kritički osvrt na Dubrovačke ljetne igre. Više zvučnih imena ustručavalo se da napiše predgovor, pa moj kum, inače dobar novinar, napiše i potpiše jednog sekretara Turističke zajednice, a ovaj je bio i član Vijeća igara, pa je odlazio je izvinjavao se (ispričavao) i pljuvao po nama – normalno s punim pravom…
“..u svojim viđenjima autor se ne gubi u odnosu na Dubrovačke „igre“, što je veoma bitno, a na kriznim mjestima koristi prigušene emocionalne efekte (sa dubokim uzdasima) koji u jednoj ovakvoj kadenci – imaju „dobru putanju“…posljednjih godina Kuljača živi i radi u Dubrovniku, a to se dobro osjeća u njegovom pisanju…
Bilo je to vlastito bibliofilsko izdanje, a štampao je Đenko Lasić iz Dubrovnika i njegova domaća radinost… Na Igrama (DLJI) sve je rasprodato…Ilustracije i naslovnu stranu uradio je Zuko Džumhur – on se nikoga nije plašio…
Najljepši dani (u izdanju dubrovačkog Lausa) – predstavljena je u dubrovačkom Ženskom đačkom domu, a gosti su bili pjesnik i pisac Slobodan Vukanović i njegov sin Zvjezdan (iz Titograda) – kao veoma mlad pjesnik puno je obećavao, Dragiša Madžgalj (veliki pisac, a rodni Mojkovac i dalje „ćuti“) i Žarko Mandić (bio je direktor OŠ u Herceg-Novom) …
Jovica Popović, novinar i veoma dobar kritičar Radio – Dubrovnika bio je dežurni recenzent. Ništa ga nijesmo pitali (manju skupinu predvodio je Škerlj – slikar i pisac), samo mu tresnemo tekstove i još mu damo rok kada recenzija da bude gotova, a pritom ne pitajući ni koliko to košta, jer nijesmo imali ni namjeru da platimo… Pisao je i trpio, a onda je uzdahnuo: “Nemojte misliti da je ovo i tako dobro što ste napisali.. (bilo je to kao što je današnja kritika – prijateljska i na sve liči samo ne na kritiku…)
Izdvojio bih zajedničku zbirku Priče sa Straduna – Kuljača-Škerlj (veoma dobar dubrovački slikar, a dobar je i pjesnik i pisac). Knjiga se pojavila u nezgodno vrijeme – 1990. i nije mogla odzvonti do kraja, ali je od kritike veoma dobro prihvaćena – posebno izdvajam izvod iz kritike Jovanke Vukanović (spisateljica i kritičarka iz Titogrda) a preko Radio-Beograda 1993. pročitano je nekoliko naših odlomaka…
„…i Kuljača je za svoje likove, kao i Škerlj, potražio inspiraciju u lokalnom, prepoznatljivom okruženju dubrovačke svakodnevnice. Njegovi likovi su, međutim, zašli u dublji parodijski kliše koji ih podosta lišava one stvarnosne skrame to jest realističkog fakticiteta…Kad na kraju presaberemo sve te situacije u kojima su se našli Kuljačini, a dobrim dijelom i Škerljevi likovi, uviđamo da je svijet jedna velika pozornica na kojoj su smijeh, igra, nonšalancija i maskerada, kao legalno izabrane rugalice, najvitalniji pipci naše samoodbrane od sopstvene nesavršenosti…“
Knjiga se pojavila zahvaljujući Đorđu Pušiću, uredniku nekada moćne izdavačke kuće, Slavija-PRESS, iz Novog Sada, ujedno njemu dugujem veliku zahvalnost, jer objavio mi je još dvije knjige: Toranj u Pizi (2.dopunjeno izdanje) i Mrmori more (mikro- roman za mlade), a tu je bio i zapažen veoma dobar prikaz pjesnikinje Milice Kralj u titogradskoj Pobjedi…
„…Proza Vladimira Kuljače „Mrmori more“ satkana od posebnih niti dječjeg duha, otkriva djetinjstvo iznutra…Njeni vedri prostori u svim svojim oblicima, tokovima, bojama i zvukovima stapaju se sa lepršavom dušom djetinjstva…“
A, Novosađanka mr. Olgica Tomić, napisala je:
- Roman „Mrmori more“ je zadihana proza u kojoj se u jednom prirodnom toku smenjuju događaji, slike i lica iz djetinjstva glavnog junaka…ceo tekst poseduje lepotu treperave slike detinjstva i zvuk uspomena koja se voli i osluškuje u snu, na obali ili na brodu, uz mrmorenje mora u daljini…
Teku lijepe sadržajne i kreativne – dubrovačke godine…
I onda i danas mislim kako pisca treba podržavati, ali to ne znači da ga treba i maziti, ali mene je dubrovački puk bio u potpunosti razmazio…
Zuko Džumhur (slikar, pisac, putopisac – 1920-1989.) moj veliki duhovni oslonac, kada je vidio po kakvoj se spirali krećem, kako gorim ka bijeli fosfor (mijenjajući zanimanja – samo zato da bih postao pisac), duboko je uzdahnuo i, između ostalog, rekao, a da me ne bi povrijedio: „…dragi moj Vlado, tragedija je u tome što hoćeš da budeš pisac, ali velika je sreća da ne živiš od knjige i njene prodaje! To je mogao jedino Ćopić.. Alah ti je dao određeni broj koraka, a ti žuriš da ih što prije potrošiš…“
Imao sam drugara, pjesnik, i jedno jutro, popijemo kaficu i krenemo na posao: ja poklanjam svoju knjigu, a on svoju prodaje…Nađemo se oko podne – tužni obojica, ja nijesam uspio nikome da poklonim, a on da proda… Zapravo, pružim knjigu jednom drugaru koji je radio na benzinskoj pumpi i knjiga mu ispadne pa je vrati: “Vidiš i sam, kako ovo nije za mene…“
Đina
Puno sam radio, puno putovao – iz aviona u avion, iz auta u auto, iz hotela u hotel – ali puno i pisao, pa je to do 1991. bio najplodniji period u mom stvaralaštvu …
Najveću snagu davala mi je moja kćer Đina. Prvo sam je vodio u vrtić i iz vrtića, imala je izguljena koljena od padova s bicikla, a kao đačić prvačić, prvo jutro, sama je putovala 12 kilometara, a ja sam je čekao blizu škole… U gradskom autobusu, govorila je da je puste i neka se udalje od nje, jer tata joj neće priznati da je sama došla i sišla, bez pomoći, iz autobusa…
S devet mjeseci prvo je zaronila, a onda zaplivala i ispala kroz kolut – majka joj je završila na hitnu …
I knjiga Najljepši dani, nastala je Đininom zaslugom… Sa pet godina bila je u teatru i sve je veoma dobro izdržala i zabavljala se, a to je, po svemu sudeći udarilo i pečat što je zavriša Akademiju dramskih umjetnosti i još žurnaslistiku (uporedo), a prošetala se i upoznala još tri fakulteta…
Na jednom maratonu, a cilj je bio na Stradunu utrčala je kao druga i onesvijestila se. Polio sam je vodom i fenom osušio, a majci su javili. Majka je zove:
- Hitno dolazi doma, da ja ne bih došla po tebe jer ću te oflimati, pa ćeš se još jednom onesvijestiti!
- Evo, samo da dobijem medalju i plaketu… Tata me polio hladnom vodom, a onda me fenom osušio… Ne možeš me ošamariti, jer ovdje je moj tata!
- On definitivno nije normalan…
Majka joj je uzdisala i žalila se na poslu: “Ne znam što ću s Vladom, ali ona se ne buni dapače punom snagom oca podržava – u svim akcijama…
Jedna digresija (1)
Sreli se stariji i mlađi pisac:
Mlađi: Pišete li?!
Stariji: Slabo, gotovo ništa…
Mlađi: Šteta!
Stariji: A, Vi kolega?!
Mlađi: Danonoćno, slabo i spavam da mi ne pobjegne misao…
Stariji: Šteta!…
Smjenjuju se književne večeri…
…prijatan ugođaj podarili su hercegnovski stvaraoci u cavtatskom hotlu „Croatia“. Dijelom svoga umjetničkog stvaralaštva pažljivim slušaocima predstavili su se Miraš Martinović, Bosiljka Pušić i Dragiša Madžgalj, a njima su se pridružili i naši stvaraoci: Vlado Kuljača, Ivica Molnar Soljanac i mladi poeta Antun Švago…Prijatnoj atmosferi cavtatske književne večeri doprineo je i nastup dalmatinske klape „Cavtat“…Preostaje, da poželimo što više priredbi ove vrste, bilo da se održavaju u Cavtatu, Herceg-Novom, Dubrovniku ili bilo kojem od susjednih mjesta Crne Gore i Hrvatske…
…
U biblioteci Lapad
…Susret koji je zamišljen kao prezentiranje knjige dramskog pisca Vladimira Kuljače, s naslovom „Toranj u Pizi“, svojim sadržajem i sudjelovanjem ostalih sudionika pretočena je u pravi literarni doživljaj koji je ugodno iznenadio sve prisutne… Andrija Tunjić, glumac kazališta „Marina Držića“, ujedno je pročitao i pejsme Joze Lovrića Jadrijeva, već afirmiranog dubrovačkog dramskog pisca, koji se ovaj put predstavio s jednim novim zaokretom u svom stvaralaštvu…voditelj ove vrlo uspješne literarne večeri bio je dubrovački pjesnik Vicko Lazzari…
Dubrovački aršin
Čuvenu kolumnu Dubrovački aršin (Slobodna Dalmacija), pisao je, veoma nadahnuto, novinar, pjesnik i pisac Mato Jerinić, između ostalog je napisao:
…u mojim je rukama knjiga pripovijedaka, kratke priče – mikro-satira, sugrađanina, samostalnog privrednika Vladimira Kuljače „Magistrala“ koju je likovno opremio također moj sugrađanin akademski slikar Josip Škerlj…pripovijesti odaju Kuljaču kao pisca koji dobro vlada umijećem pripovijedanja i čovjeka koji bira teme bliske današnjem vremenu i suvremenom čitatelju… sve ovo Kuljači i nije posebno teško jer ga je život „bacao“ u razne djelatnosti i profesije…knjiga ima posebnu vrijednost i značajnu poruku…
Sa Lukom Paljetkom, dubrovački književni velikan – danas hrvatski akademik, bio sam u korektnim odnosima i zastupljen u časopisu „Dubrovnik“, gdje je bio odgovorni urednik…
Posebno izdvajam prof. dr. Joza Lovrića Jadrijeva (naučnik – znanstvenik), bio je tehnički direktor Atlantske plovidbe, urednik časopisa Naše more, (izdvajam moju priču Čempres presahle mladosti) prvi rektor (dekan) splitskog i dubrovačkog Veleučilišta – kroz veoma dobro pisanje davao je sebi oduška od naučnog i tehničkog rada… Imao je više dramskih izvođenja, a posebno izdvajam dramolet: U govna – u vezi s Martom. Taj dubrovački Nostradamus, davno je predvidio, s Martom, kako ćemo proći i kakvo nas ropstvo čeka… „Dobro je što te nisu razumjeli ili su to vješto prešutali… rekao sam i onda ispričao za jednog našeg strica, a bio je prvi policajac Vojvodine. Jedno veče sjedeći sa najbližim saradnicima rekao je: “Sve će ovo đavo ponijeti jednoga dana…“ Nije ni svanulo kada su došli po njega i pravac Goli otok… (1948.) Inače, na Goli otok završila su još naša dva strica – otac nam je pretekao, ali riješio se vojske i postao brigadir u lovćenačkom „Njegošu“ (poljoprivredno dobro)…
Jozo i ja družili smo se veoma sadržajno …
Digresija (2)
Dubrovačke ljetne igre i okrugli sto. Javim se, a bilo je riječi o jednoj predstavi iz Srednjeg vijeka, a ja kažem srednje stoljeće i normalno svi u smijeh…
- Eto vidite, hoću da vam podiđem ali ne ide, jednostavno ne znam, a imao sam namjeru da poližem oltar…“
Dugo su vremena znali reći: “Eno ga srednje stoljeće i kako nam je srednje stoljeće…“
Inače, Za mene je bio i ostao fenomen ili enigma duh dubrovački kada je u pitanju generalna proba Dubrovačkih ljetnih igara! I znatno prije nego sam postao gospar, dolazio sam na generalne probe. Da je u pitanju sport, normalno je da grad, pa tako i klub imaju svoje navijačko ime, ali da jedan Grad ima svoje navijače i to veoma vatrene i obrazovane – i to u kulturi (ave Cezare) – to je fenomen kojeg slobodno mogu nazvati ala Dubrovnik! Viđeno i doživljeno samo u Dubrovniku! Specijalne propousnice, ulaznice, policija, ali sve je bilo uzaludno jer obrazovani i vatreni dubrovački puk od ljetnih igara – nije se mogao zaustaviti i disciplinovati…Oni su i šaptači i glumci i pjevači, tako da se dirigent jednog momenta okrene i diriguje i završava sa publikom… Šetao sam Stradunom, zalazio u svaku uličicu sa željom da vidim gdje i kako oni to treniraju, ali uzaludno sam gubio vrijeme, pa je to bio i ostao nedokučivi fenomen dubrovački…
Cetinje
Do 1990. u dva navrata bio sam gost, i bili smo gosti, Đoka Mirkovića, u to vrijeme dopisnika Pobjede, i bili su to susreti za pamćenje – o tim susretima pričali smo, u Dubrovniku, do 1991. a onda smo zaćutali – za našu sigurnost… Đoko je bio izuzetan domaćin…A, prije ovih susreta upoznao sam Cetinjanina Radovana Jablana – izuzetnog virtuoza za reportaže i recitale, a veliku pomoć je imao u „dvojcu bez kormilara“ – velikanima crnogorskog glumišta (Petar i Dragica Tomas)…
Bio je tu i veliki književnik Dušan Đurišić, i da nije došla ta nesrećna, kako za koga, godina 1991. Dule bi od mene napravio podnošljivag pisca za mlade…
Još jedna digresija (3)…
Davno sam osjetio, ka teški individualac, a kad osjetim kako sam predaleko otišao – brzo se vratim i onda opet izpočetka, kako ne mogu podnositi da imam šefa i da mi se naređuje, tako da jedino mogu biti šef samom sebi, ali nije bio trenutak da se odmetnem… Taj toliko čekani trenutak došao je krajem 1988. – sazvježđa su se poklopila, pa otvaram agenciju „Hermes“ (grčki bog zaštitnik putnika, trgovaca i pjesnika – najvještiji od svi bogova na Olimpu – pandam mu je rimski Merkur…) bio sam jedan od prvih Dubrovčana koji je krenuo u privatizaciju… Za kratko vrijeme napredovao sam, finansijski, veoma dobro, pa su se pare legle – samo tako…Počele su jednokratne pozajmice da putuju po Jugoslaviji – normalno uz veoma dobru kamatu i tako se glavnica uvećavala…Konačno šefa više nijesam imao pa se rezultat veoma brzo i pokazao… U DTS-u (Dubrtovački trgovački sistem) zavaršio sam veoma dobru školu, a onda sam stažirao kod jednog mog drugara Jevreja (Židova)…
U godini proslave 400-ce rođenja Ivana Gundulića (1989.), zahvaljujući DTS-u – Dubrovnik je dobio djelo, zapravo obnovljena već zaboravljena ostavština Dubrovačke Republike), jednog znamenitog Dubrovčanina Benedikta, Bena, Kotruljevića (1416 – 1469.- humanist, trgovac, političar, diplomata, pisac pod utjecajem grčke i rimske klasike, a jevrejske i arapske kulture… )
O trgovini i o savršenom trgovcu (Il libro dell’arte di mercantura), i danas poslije više od 550 godina, nalazi svježe ideje i plodonosne poticaje, tako da je i dalje životan, ali danas sve manje za buduća pokoljenja, jer su „obrnula kola niza stranu“ na svim poljima…
Djelo je obnovljeno prema primjerku (latinsko-hrvatsko) kojeg čuva cavtatska Bogišićeva zbirka i Biblioteca Nazionale Marciana u Veneiji. Knjiga, nije dovoljno odzvonila, jer je u potpisu stajao opet onaj „zločesti“ Jovo (generalni direktor DTS-a Jovo Drobnjak)…
Noćima nijesam spavao, tako da sam djelo proradio do savršenstva i osjetio sam kako mogu krenuti u jednu specifičnu avanturu…
Veliki novac se preselio iz Slavonije u Baranju, a onda se usidrio na području Subotice – tu mu je i pukla pogibija…
Kad razum ostane kod kuće,
a onda iskoči kroz prozor…
Tamni, olovni, se oblaci nadvijaju nad Gradom, ali nijesam pridavao baš neku pažnju pa sam mislio razvedri će se, zapuhat će bura i sve to odnijeti…Inače, bura je čista žena, pere se, provjetrava i sve ostalo…
Godina 1991. i dvadeset šesti septembar, Pero Poljanić ondašnji gradonačelnik Dubrovnika, išao je, sa pratnjom, u Herceg-Novi zapravo u Kumbor u Komandu 9.VPS (Vojnopomorski sektor) da spasi što se spasit može… Imao sam posla, da se raskusuram s poslovnim partnerima, pa sam se priključio – na kraju kolone…… Vratih se prije Dubrovčana i po prvi put, slušajući Novljane, Nikšićane i Trebinjce, osjećao sam da knjiga kaže, dobro biti neće, ali opet sam vjerovao da nijesmo baš toliko otkačili da će razum ipak ostati kod kuće i neće iskakati kroz prozor …
I 01.10.1991. zapucalo je žestoko… Granate padaju na sve strane, a ja razmišljam što i kako dalje, a posebno na pare koje se nalaze na području Subotice ali ubrzo se nađosmo u totalnoj blokadi – s mora, kopna i vazduha (kao svojevremno na Brionima), bez vode, struje i telefona – ka ždral u magli i još puno gore – i tako je počela meditacija i sanjarenje – jednoga usamljenoga šetača u ratnome Dubrovniku... „ne boj se nisi sam ima i drugih koji daleko od tebe žive tvojim životom…“ rekao je Tin Ujević, ali to je njegovo Pobratimstvo bića i to još u svemiru, a ovo je na našoj planeti – u Dubrovniku… Pokušavao sam da sagledam težinu čovjekovog položaja – u specifičnoj, ratnoj, dubrovačkoj – stiješnjenoj sredini, a znala je da me obuzima i hladna jeza… U gluho, ratno, doba kada se razgovara samo s duhovima i uspomenama – osjećam kako mi je najbliža legenda o Faustu i Geteov faust, pa se unaprjeđujem i postajem dubrovački faust, a nijesam sklopio nikakav ugovor – jedino što sam u zalog dao svoju dušu… Sada sam bio kompletan – Vladimir – Gianni – dubrovački faust – 3 IN 1…
„…hučne se oluje bore/nad kopnom, morem, svud u krug,/najdubljeg dejstva lanac dug./Munje palacaju i pale,/i pustoš prati groma trag…“
*
Krajem novembra (1991.), pratim kćer za Rijeku i dok idemo prema brodu, čitavim putem me zapitkuje i ponavlja: “Tata zašto nam ovo rade!? Je li tata, odgovori mi već jednom, zašto nam ovo rade?!
- A, ti tata?! – kaže penjući se na brod.
- Ja nigdje ne idem! Ja sam svjedok ovog čina i kroničar…
*
Gotovo svakodnevno nalazim se sa Škerljom i Šubićem…
- Prkosimo Mozartom, kaže Josip (Škerlj) i nastavlja: “Izložio sam petnaestak crteža na temu Mozart i Grad. Još se volimo, nismo izgubili dušu i smisao za humor…
- Još se natječemo! – smijući se dodaje Nikola (Šubić)
…
*
Dobijamo humanitarnu pomoć ćebad (deke), onda nešto para i na kraju konzerve… Dobijam novce, a zapisničar:
- Nacionalnost?!
- Crnogorac… tišina, ka da je bomba pala.
- Nešto nije u redu, kažem tišim glasom, jer vidim kako sam bio neoprezan
- Ne, ne sve je u redu…to što smo u kajbici (kavez) niste Vi krivi…
Drugi put, na drugom mjestu, dobijam konzerve i opet nezaobilazno pitanje:
- Nacionalnost?
- Što pitate, kad znate!? Stavite što vam najviše odgovara…
*
Kod suca za prekršaje – nešto u vezi auta i vožnje.
- Nacionalnost?!
Zastajem… nijesam više onako hitar…
- Istrijanski Crnogorac! – i duboko uzdahnem.
- Kako to!? – zbunila se sutkinja
- Peroj je mjesto u Istri, blizu Pule, gdje su Crnogorci došli prije pet stoljeća…
- Dobro je…
Nijesam ni kaznu platio…
*
Put za Rijeku, klupko se počelo odmotavati…
Osjećam sve veću i težu tjeskobu – pritišće me i na duhovnom i na privrednom polju, ali pišem… Kada je Hrvatska postala međunarnodno priznata država, u toj euforiji koristim priliku i odlazim brodom za Rijeku…sačekali su me pajdaši, sjedamo i pravimo plan… Jedan ide za Kanadu, drugi za Australiju, a ja u Singapur jer računalo se da imam najviše para…
U tom momentu dobijam izvještaj iz Subotice, đe se vidi kako je galopirajuća inflacija gotovo kompletno pojela moju dinarsku glavnicu – bez obzira na visoke kamate, ali bez devizne klauzule… Pobijelio sam, a onda pozelenio i jedva pretekoh… Odluka je odmah pala: hitno idem, preko Slovenije i Mađarske za Suboticu – bio je to jedini „prohodni“ put… Cijelu noć i komplatnu Mađarsku (uzduž) i evo me na graničnom prijelazu…
U Subotici je obračun trajao cijeli dan i od debele gomile para (150.000 DEM, ali u dinarima – bez devizne klauzule) izračunali smo da mi je preostalo tri hiljade maraka (toliko sam kupio maraka)…Malo se zateturah – skoro se sruših… Tada se i pojavio pritisak (tlak), izbilo je onamo đe je organizam bio najtanji u tom trenutku…
Obiđoh oca koji me reče:
- Vrći se doma, jer ćeš ludo izgubiti glavu, a nije mi jasno kako ti je još na ramenu !?…
- Hajduče, još nije vrijeme za odlazak…još nijesam sve završio…
- A što to, avetinjo jedna, još nijesi završio!? Jedino još nijesi ludo izgubio glavu! Dolazi kući – dok još možeš!
…
Normalno, obiđoh brata i njegovu porodicu, dadoh mu dvije hiljade maraka (od onih tri) – a onda istom putanjom za Rijeku, pa za Dubrovnik…
- Vraćaš se u Dubraovnik!? – čudeći se pitaju drugari već spremni za put.
- Vraćam se, bogovi su tako odlučili…
- Ostavi se bogova, ti definitivno nisi normalan…i pravi Dubrovčani su, već davno, napustili Grad i što izigravaš nije nam jasno!? Misliš da će ti neko reći hvala!?…
- Da je u pitanju Split, Šibenik ili Zadar već bih otperjao…
Vegetiranje, na duge staze, se nastavlja…
Održavam se zahvaljujući „Vajdi“ (industrija mesa iz Čakovca), a predstavništvo im je bilo u Šibeniku pa sa kombijem i pod opštom opasnošću bravurozno se krećem po Šibeniku i onda nazad… Poslije smo dogovorili da se roba preuzima u Makarsku – iza autobuske stanice – na riječ – bez vaganja, koliko piše na otpremnici…
- A, okle je ova roba?! – pita jedna gospođa, koje me, dosta dobro, poznavala.
- Iz Trebinja, gospođo a okle bi drugo bila…rekoh smijući se, premda sam daleko bio od smijanja…
Čarape (bječve), stizale su iz Ankone i preko Splita do Dubrovnika – sve vrste od najjeftinijih do najskupljih i bio sam najpoznatiji bječvar…
Jedna nastavnica pita kćerku kako to da me nema, kako sam i što radim…
- Dobro je…prodaje bječve…
- Ajme meni!?…štrecnu se nastavnica i dodaje: – Pozdravi ga i očekujem bječve…
Poslije nekog vremena, sretnu se i opet pita za mene.
- Nastavnice, sada koliko vidim, jer vonja cijeli stan – tata prodaje pancetu…
- Moramo razmisliti što ćemo s tvojim tatom, jer ovo je neizdržljivo.. mora da piše nešto novo, pa mu fali materijala.. .nastavnica se, od srca, nasmijala… Noramalno, poslao sam pancetu – kao poklon…
Kroz neko vrijeme, opet se sretnu…
- Sada stvarno ne znam što radi, jer ništa ne poteže po stanu…
Nije znala, jer prodavao sam australijsku, zamrznutu, jagnjad – u komadu bez glave, tako da takvu jagnjad nijesam, stvarno, mogao potezati po stanu…
Neum i Hercegovina (zapadna) – eldorado
Krstario sam po Hercegovini, a posebno Neumu jer hrana je bila veoma jeftina u odnosu na dubrovačku, pa je vremenom to postao problem i za dubrovačku trgovinu… I pored kontrolnih punktova, sve se gomilalo (ne samo hrana) pa tako su novci i dolazili, ali u puno većoj količini i odlazili iz Grada – nama dobro… Međutim, pobunila se, i to dobro, dubrovačka trgovina…
*
Početkom godine 1995. počela me, žestoko, napadati tjeskoba, pa počeh, po prvi put, razmišljati o napuštanju Dubrovnika, jer bili su to već viđeni, preživljeni, razmrvljeni i usitnjeni dubrovački dani, pa se tako duh (jednog samostalnog privrednika, kojem je pisanje postala terapija – katarza, koju koristi za očuvanje psihičkog zdravlja – i još sam, smatram, relativno normalan – s obzirom što sve preživljavam, pa sam stekao imunitet – kakav je na Zapadu teško zamisliv. Kao pisac i novinar više i nepostojim, a para je sve manje…) počeo žestoko buniti …opet zavija sirena…svemu ovome odolijevam evo već pune četiri godine, previše i za jednoga Vladimira Kuljaču – Gianni Carra i dubrovačkog „fausta“ …smijući se hrabrim sebe…
Dubrovački kamen – duša Grada – digresija 4.
Dubrovački kamen, ima svoju dušu. Stradivarijeva tajna izrade pokosti za violinu – do današnjeg dana nije otkrivena, a isto tako ni do današnjeg dana nije otkrivena specijalna smjesa kamena dubrovačke pokosti… Počeh sve više da sjedim ispred Kneževog dvora (najviše), Katedrale, crkve Sv.Vlaha ili Sponze – kuckajući kamen, uz pitanje: jel’ vrijeme za odlazak iz Dubrovnika?!… Osluškujući razne šumove, kao da čujem i prevodim: Privremeno da, ali za konačni odlazak još nije vrijeme…
*
Druga polovina 1998.
Nedjeljna je rana zora, Grad je još ušuškan u mirne snove, ja sa dvije džambo torbe, sa bubnjevima u ušima, ne buljeći toliko romantično, krenuh preko rijeke – dubrovačke, magistralom – tamo gdje se Fiume spaja s Rijekom, kao za početak…
Dubrovački misionar
Pune dvije decenije dobrovoljno sam, bez bilo kakve nadoknade ili interesa, obavljao dužnost misionara dubrovačkoga, pa evo i jedne male hronologije:
Godine 1987. pojavljuju se Pisma iz Dubrovnika, a godine 1989. u časopisu Dubrovnik, objavljena mi je monodrama Držićeva tamnica od mora. Domaći teatar nije ni trepnuo…
Dva dramska teksta, kod ondašnjeg Jazavca (sadašnji Kerempuh) dobili su vrijedne pohvale, ali onda je nešto puklo … (pismo direktora Fadila Hadžića)…
Poštovani druže Kuljača,
Javljamo se u vezi Vašeg teksta „PUSTOLOVINE LIJEPE UMJETNOSTI.
Upravo ovih dana završili smo izbor za repertoar, a jedan od tekstova koji je bio u tom izboru je i Vaš.
Nažalost, nakon rasprava i analiza, Vaš tekst nije ušao u taj uži izbor i pored literarno-dramskih kvaliteta koje posjeduje, a koje je posjedovao i onaj Vaš raniji tekst.
Vjerujemo da Vas to kao mladog i talentiranog pisca neće obeshrabriti.
Srdačno Vas pozdravljamo,
Godina 1990. Priče sa Straduna (zajednička zbirka sa Škerljom) … Bio je to početak realizacije jednog davno zamišljenog projekta, po uzoru na francuski par Pjer Belmar i Žak Antoan – saradnici na mnogim književnim, dramskim i reportažnim djelima…
Početkom godine 1991. dobio sam jedno veoma interesantno pismo iz Čehoslovačke.
Poštovani gospodine,
Najpre Vas srdačno pozdravljam i želim Vama i Vašim bliskim puno zdravlja i uspeha u radu.
Radim na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Brnu kao profesor sporedbene književnosti slovenskih naroda… Želim da se potpunije upoznam sa Vašim književnim, posebno dramskim delima.
Molim Vas da mi po želji i mogućnosti pošaljete Vaša dramska dela i sve što je sa njima povezano: Vašu bio-bibliografiju, kada i gde su izvedeni Vaši dramski komadi, šta je o njima pisala kritika. Pošaljite, molim, takodjer fotografije, plakete, važniju literaturu o Vama i Vašim delima itd.
Unapred zahvaljujem na ljubaznosti.
S poštovanjem,
Prof.dr. Ivan Dorovsky, DrSc.
(Prevedene su mi dvije priče)
Godina 1992. „istrčao“ je Lamentatio nad Dubrovnikom (vlastito i strogo ograničeno izdanje) – sa Škerljovim ilustracijama, a u to vrijeme već su se bile pojavile Škerljove pjesme o ranjenom Dubrovniku – jednu od njih Dubrovnik (drugi put) spektakularno je pročitao Mladen Stubljar (HTV) – sa vr’ Srđa…
Tokom godine 1992 i 1993 – uradio sam KATALOG NARODNIH NOŠNJI i FOLKLORA – od Konavala, Župe dubrovačke, Dubrovačkog primorja, Korčule, Slavonije, Zagorja i Istre i sve to poslao na preko 30 adresa Amerike, Kanade i Njemačke…
Dubrovački lamentatio i godina 2000. (još jedno vlastito i strogo ograničeno izdanje). Po mom mišljenju i dubokom uvjerenju – Grad se sporo oporavljao, pa je tako nastao još jedan lamentatio…
Početkom ljeta 2002. obilježavajući 20-tu godišnjicu, dobrovoljnog misionarstva, bili su Josip i Nikola, kasnije se priključila i moja kćer… rekao sam:
- Osobno izvršavam promaknuće u dubrovačkoga misionara! Ne mogu više čekati hoće li se netko sjetiti iz Grada ili Županije! Poslao sam i dopise – neka prime k-znanju, jer na koncu konca tako se radi u jednoj, recimo, zapadnoeuropskoj sredini – osoba se pozicionira, sama sebi odredi mjesto, a onda ide na obranu titule… Ujedno i obznanjujem kako od danas i prestaje moje..
Kada smo ostali sami kćer me pita: “Tata, tato moj nadraži, do kada misliš ovako da sanetaš iz godine u godinu, odlaziš pa se vraćaš…grozno mučiš i sebe i nas…ne zna se tko više pati…“
- Gotovo je…sutra veče putujem…neće to više biti doviđenja – nego zbogom…dugotrajno opraštanje od Dubrovnika je završeno…
Sjeli smo ispred Kneževog dvora, kucnem kamen osluškujem i lijepo čujem: došlo je vrijeme da se kaže zbogom…
Zbunjeno i uplašeno me gledala: “Tata, jesi li dobro?!
- Dobro sam!
- Jesi li stvarno dobro?!
- Još uvijek pri, relativno, zdravoj pameti i svijesti! To što kuckam kamen i osluškujem – osluškujem što bogovi mrmore…
- Ali, tata – jedan je Bog!
- Dobro za tebe, ali tvoj tata ima više bogova…
Žestoko me zabolješe njene suzice, a ja sam imao sunčane očale i tako sakrio zajezerene oči…
- A, ja i mi?!
- Ostaješ s mamom… Sve smo, mama i ja, dogovorili: sporazumni razvod i sve vam ostavljam, a moj dio kuće pripisujem tebi… uskoro postaješ zagrebački student, pa ćemo se gore viđati…S mojim odlaskom Kuljača u Dubrovniku više nema i veliko je pitanje oće li ih ikada više biti…Promijenit ćeš prezime…
- Tata, ja sam tvoja šćer!
- Za našu obostranu dobrobit…
- Tata, mi se odričemo jedno drugog!?
- Nema tu nikakvog odricanja!
- Moram razmsilit… (razmišljala je pune tri godine i kada je završavala žurnalistiku –– pristala je na moj prijedlog…)
*
Đina je u međuvremenu završila dva fakulteta: ADU (magistrirala na ADU – Akademija dramskihu mjetnosti) i žurnalistiku – tri je fakulteta uštinula, a poduži je spisak njenog rada pa je tu između ostalog: relevantno iskustvo u produkciji i odabrana filmografija – producentica, kratki i dokumentarni film, zapaženi serijal kauč-surferica (Balkan u ogledalu vremena) koji je nedavno prikazivan na HRT2, veći broj učešća na evropskim i regionalnim radionicama i rad na Dubrovačkim ljetnim igrama… Iskakala iz aviona – kao vrsna padobranka, bila je „zmaj“ na pet hiljada metara – uz pomoć sportskog dvomotorca i još uvijek trenira borilačke vještine – tekvando, ali se ne takmiči, jer poraz veoma teško podnosi…
Evropu i Aziju je „osvojila“, a sada (2015.) je izvrašila „invaziju“ na afrički kontinent – volontira u Tanzaniji…
Umjesto zaključka
U Novom Sadu, u centru grada, od jednog kućerka napravio sam „dubrovački trabakul“, a u Lovćencu, od naše porodične kuće, uredio sam privatni muzej a to je ujedno i spomenik kulture…
Sande Dodevski, književnik, prevodilac i kritičar, iz Herceg-Novog, između ostalog je napisao:
- Moj dugogodišnji prijatelj Vladimir Kuljača, poslije niza svojih životnih staništa – neka to ne bude gruba riječ, konačno se evo zaustavio podno slavnog Petrovaradina u uvijek lijepom Novom Sadu – kome bi rijetko ko od nas odolio…
A došao je, vjerovali ili ne, ravno iz Dubrovnika, iz grada iz kog se kao na dlanu vidi morska pučina! Dakle, iz ravnice u ravnicu – iz Širine u Širinu! Razumijem i vrlo dobro naslućujem tu njegovu želju za širinom. Moj prijatelj Vlado kao malo ko od ljudi koje poznajem – jednostavno ne podnosi skučenost, a Stevan Vukajlović, novosadski književnik i kritičar, je rekao:
– Čudesne su simbioze dramskog pulsiranja poetskih valera, koje teku, bez izvora i ušća, da bi, negdje u beskraju, prešle u sopstvenu metaforu!…Kuljača nam dramski, snažno, ali i dramatično, poručuje da svi ljudi duhovne inteligencije, koji su sačuvali svoje duše i ne pristaju da budu robovi dirigovane društvene misli, robovi novca i privida moći, neminovno bivaju izopšteni iz društva, poput Kamijevog Mersoa!…
*
Trenutno radim na tome da Bačka kuća preraste u Dom crnogorsko-bačke dijaspore i normalno pišem – bez obzira na štetu…
S vremena na vrijeme, proleti mi misao: na koliko se malo prostora svede jedan bujan i raskošan život…zapravo, ne treba biti bujan i raskošan, jer život je samo jedan…
*
Istekla mi lična karta i policajka kaže: “Sliku ćemo zadržati, a lična će biti trajna…“ Pozelenih i obli me hladan znoj… A neki dan odem u socijalno i dobijem zdrastvenu knjižicu – trajna… Onda se obratih, prepunoj sali: Ah, nije ljucki život drugo, neg’ smućeno jedno more…rekao je jedan pjesnik. Inače, govor treba biti poput ženske suknje – dovoljno dugačak da pokrije temu, a dovoljno kratak kako bi bio zanimljiv… Svi su zanijemili, a onda veliki aplauz i traže bis, a čujem i jedan glas: “Ovaj je puko, a nije mu ni čudo…“
Sportisti imaju najbolji osjećaj mjere, u odnosu na sve ostale, i predvide momenat u kojem se valja povući iz takmičenja…pjesnici recituju svoje stihove i na samrtnoj postelji, državnike toljagama moraš opominjati da im je vrijeme – isteklo, a političarima nikad dosta – ovacija, kao ni ljubavnicima poljubaca (kompilacija jednog Pekićevog pasusa)…Biti političar – najviše se isplati, mislim da se slažete…
Gledam sebe, a posebno vas pa velim sebi i vama: naprijed se više ne može, a natrag se nema kud, riječi su sve tiše, suze ne pomažu, sramota nas je da jauknemo, a dobar dio nas nema koga da pozove…
U ušima mi još odzvanja – gromoglasan aplauz i ovacije sa kojima sam ispraćen… Kako je lijepo biti političar, govorim sebi ulazeći u auto…
*
S vremena na vrijeme odem preko Zagreba za Rijeku, brodom do Dubrovnika i kušet- kolima iz Podgorice do Novog Sada, tako da sve manje pripadam grupi specifičnih, urbanih, nomada… Već duže vrijeme napada me Ćopić i Bašta sljezove boje, jer uviđam kako životna staza ima dva pravca: JEDAN kojim se u djetinjstvu i mladalaštvu hrli u nepoznato – u svijet i DRUGI, kojim se u zrelim godinama ide nazad – u djetinjstvo – u Baštu sljezove boje..
- Dobro je, reče Edip, a oči su mu izvađene…
***
Vladimir Kuljača, dramski i prozni pisac
- KNJIGE
OBJAVLJENO:
Toranj u Pizi (1. I 2. dopunjeno izdanje)
Pisma iz Dubrovnika
Najljepši dani
Mrmori more
Priče sa Straduna
Lamentatio nad Dubarovnikom
Dubrovački lamentatio
Magistrala
Klintonova tamnoplava haljina
Al’ Dubrovnik vazda osta…
Dramska sočlinjenija I, II, III
IZVEDENO:
Noć Hercega Stefana
Vrijeme breme nosi
Brod sreće
Jarboli slobode
Druže Tito, opet se kunemo…
*DOKUMENTARANE RADIO DRAME:
Danica Tomašević (mlada skojevka; SKOJ/Savez komunističke omladine Jugoslavije/ -2.svjetski rat – 1941 – 1945) iz zaleđa Herceg- Novog , Stari kapetan (Miroslav Štumberger- Slovenac, pomorski oficir Kraljevine Jugoslavije iz Baošića – imao je svoj muzej…)
Malteški vitez (Petar Želalić, morski vuk rodom sa Luštice (Herceg-Novi) u 15.v. (1760.) oteo je sa ostalim zatočenicima čuveni turski brod KRUNA OTOMANSKA – predao ga Maltežanima I postao Malteški vitez …)
- RADIO DRAMA:
Život I progonstvo Didaka Pira
- DOKUMENTARNI FILM:
ĆOPIĆEVA RAJSKA DUŠA /Dubrovačka tajna veza/
Projekti u razvoju:
- SCENARIO ZA DOKUMENTARNI FILM:
LOVĆENAC, KAO HRONIČAR DVA RASELJENA NARODA
KAKO JE POTOPLJEN TITANIK ( Propast PD “Njegoš”…)
JEDINSTVENA,NJEGOŠEVA ZBIRKA… (Novosadski profesor Vladimir Otović( 1928 – 2004. ), stvorio je jedinstvenu zbirku koja se danas nalazi u Matici srpskoj …
Scenario za kratkometražni film:
- LJUDI VIŠE VOLE, PJESNIKE IZ KNJIGA, A ZAŠTO?!
- Scenario za dugometražni film:
GIANNI, U RATNOME DUBROVNIKU
