NA BUDVANSKI
Žaki je zaplivao, a posebno zaronio, kao šestogodišnji dječarac, u jednoj malenoj vojvođanskoj riječici – sa puno mulja i žaba, između kojih je vješto kormilario… Kao veoma dobar ronilac prelazi na mjesni bazen i postaje atrakcija u ronjenju…
Roditelji preseljavaju u Budvu i Žaki nalazi svoj raj, pa se ubrzo pročulo kako je doselio jedan bački đetić i već je preronio rutu od Budve do Bečića, a ljeti bi izronio na nekoj od plaža, izduvao nos ka jedan dobar morž, koji je upravo doronio s obala sjevernog mora.
- Oprostite, izvinjavam se, da li je ovo Budva?! – obraćao se već uznemirenim kupačima.
- Nije, ovo je Tivat…mucali su kupači i bježali ka da je morskii pas dojurio.
- Oprostite, moram dalje…morž se izduvao i zaronio.
…
I tako je počela igra mašte i duha, a u trenucima posebnog opuštanja razmišljao je kako bi bilo dobro da otvori agenciju i osnuje svoju školu, ali ubrzo je odagnao komercijalne misli jer potonula bi njegova duša. Šapat je, o super plućima, išao od uha do uha pa se Žaki jednoga dana našao u vodama Novog Zelanda, gdje je roneći na dah vadio sunđere i ostala morsaka blaga. Kao vođa grupe s posebno obilježenim kamenom, teg s kojim je dolazio do dna i tamo sidrio, obilazio je sada već okeanska prostranstva. U podmorju se najbolje odmarao, a tamo je i upoznao Melitu i u jednom pomamnom zagrljaju – konačno je uobličio svoje čarolije – i tako je krenulo…
Smješkajući se, gladio se po bradi i milovao svoju najnoviju prijateljicu, a ona se mazila željeći da joj se još više udvara ovaj morski čudotvorac…
- Hoću da se kupam kao Eva! – uskliknu i elegantnim skokom napusati barku.
Žaki je polagano zaronio i još polaganije se smjesatio između njenih nogu… Naslonio je uho i osluškivao kako se otvara i diše zlatna školjka, a more je pjenilo. Eva, zapravo Beba zgrabila ga je ka izgladnjela hobotnica kada zgrabi svoj dugo očekivani plijen…
- Potrošiću te tako da ćeš me pamtiti cijeli život, jer ovako nešto čekam već više ljeta… stežući ga nogama šaputala je Beba.
- Ako preteknem, pa ako su bogovi odlučili da na ovakav način ispuštim dušu – neka bude! Između nogu i na ženi, toga je bilo i biće dok je svijeta i vijeka i ako čovjek mora mrijet, onda je to najljepši rastanak… Na spomeniku naslikana ZLATNA ŠKOLJKA – kako se polagano otvara! Još neviđena turistička atrakcija, pojaviće se neviđeno prikazanje: MUZICIRANJE NA BUDVANSKI… Evo još jedna i prilika i izazov budvanskim slikarima za izložbu pod nazivom: Ribe i školjke u očima umjetnika, a budvanski pisci, pjesnici i kompozitori – moraće da napišu odu… Ova pećnica pojačava temperaturu, pa me evo poput orade s mladim krompirom… Kada sam već pomislio i krenuo da je smažem ka bijeli rižot od morskih plodova – ona evo od mene pravi kavijar i kamenice sa Vrancem ili Grkom! Od mene bi mogla napraviti i rakove i ribe pripremljene za roštilj – sa Mozlerom na stolu… Nije loše da od mene napravi ribu u slatkim umacima – sa Tramincem!…Kakav je ovo ubitačni scenarij za jedan izvanserijski film… ka sa Melitom, kada je more ključalo, a u glavi mi se vrtilo ali ipak je to bilo nešto drugo… Ženska čeljad jezik neće sušiti i tako s koljena na koljeno, iz generacije u generaciju…ulazim u istoriju… Uh, postaje prevruće, neizdržljivo, njena prijetnja se polako, ali sigurno ostvaruje, pa ću ipak, za moje dobro, odgoditi odlazak u istoriju, odgađam nastanak legende, neka pričeka i snimanje filma, a neka mi oproste i budvanski stvaraoci – slikari, pisci, pjesnici i kompozitori…
Beba je katapultirala Žakija koji pada u barci – teško dišući, a Beba je stala iznad njegove galve i sisom mu poklopila usta…
- .. fali mi vazduh…ugušiću se… Žaki se koparaicao i nekako došao do vazduha i tako jedva preteče…
UZAVRELI MOZAK
Liječnička ordinacija liči na svlačionicu, poput malo boljeg fudbalskog kluba – iz davno prohujalih dana. Na zidu je pano MOZGA, okružen mješovitim rojevima muva, komaraca, pčela, osa, bumbara, obada, žohara – svi skupa po neodređenoj putanji polako se približavaju moždanim ćelijama.
- Gospodo, u ovakvoj situaciji, kada smo ogoljeni do gole kože, pa još i više, mi nemamo i ne zaslužujemo bolji MOZAK! Bilo bi najbolje da ga okitimo i da ga arhiviramo, jer s njim očito više ne možemo ići dalje! Inače, ovo je vrijeme kada dolazimo do najnovijih saznanja o mozgu i najbolje da proglasimo njegovu godišnjicu…Došlo je vrijeme kada osjećamo i uočavamo što sve mozak može da izdrži, a to nije nigdje i niti u jednoj ljudskoj duši zapisano… za riječ se prva javila gospođa Mima, šefica finansijske službe i intenzivne njege.
- Neka stoji mozak u izvornom obliku, ali bez tih rojeva i napadačkih ešalona, jer to atrofira na neke druge pojave…zakašlja se Cule, vozač kola hitne pomoći.
- Asocira, Cule, a ne atrofira…šapće zapisničar Bibo.
- Atrofira! – Cule energično ustaje – Kržljanje i sušenje, gospodine Bibo, nekog dijela tijela ili organa – u ovom slučaj mozga – Cule je završio svoju misao.
- E, tu smo! Da ne bih atrofirao, gospodine Cule,dame i gospodo, nacrtah i postavih ovo psihičko-čulno opažanje, oko kojeg se ovako masovno okupismo…oglašava se Ćuzdi, aranžer i idejni tvorac današnjeg skupa.
- Ćuzdi, ako Boga znate – vrisnu Mare, likvidator operative – previše ste istakli bumbare, obade i žohare, a tiho čak i stidljivo naznačili pčele, a mrava i nema…
Nastaje komešanje, a Mima traži da se učesnici izjasne ZA ili PROTIV, i naređuje Bibu da to unese u zapisnik.
- ..naši vaše nadigraše…pocupkuje i zvižduće Pipo, stručnjak za vodenu masažu, pa mu radno vrijeme traje tri sata – u vodi i pod vodom.
- Polako gospodo…odmah smo krenuli četvrtom brzinom, Boga mu poljubim… javlja se direktor Baja, provjereni, stranački, letač i preletač pa svima dobro dođe, lupkajući nervozno prstima po stolu.
- Analiza je uopštena i preopširna, zaključci apstraktni, neargumentovani…pa to atrofiranje…zakašlja se Cule
- Tako znači! – poskoči direktor Baja, i prolije upravo donešenu čašu vode – pokazaću ja vama i uopšteno i preopširno, a posebno to atrofiranje…uzima tabletu za smirenje, ali nema vode, jer kuvarica Bisa raspravlja o tehnološkom višku koji je već najavljen. Direktor je stavio tabletu, ispod jezika i nemoćno maše rukama, dok se Bisa konačno nije trgla i brzo donijela čašu vode.
- Dosta! Zagrmi direktor, kada je uspio progutati tabletu – dosta je bilo maski, pjesme i plesa!
- Ali, direktore taj običaj dolazi iz ne tako davnih i zaista lijepih vremena…ja ne bih mogla zamisliti život bez maske, pjesme i plesa…objašnjava Mare, svoje viđenje napadnutog i oštećenog mozga.
- Okrećemo ploču, za naše a posebno vaše dobro! Kljucanja je bilo dosta! – šišti sada već narogušeni direktor.
- Ja sam zbunjena…kljucamo se sve više i kada smo na najboljem putu da se maksimalno iskljucamo, Vi okrećete ploču…skrušeno će Mima
- Kljucanje je veoma bitan i važan faktor za naš daljnji razvoj, pa je poželjno da se pređe na još temeljnije i ozbiljnije kljucanje… iznenada upada arhivar Baro, postavljajući najnovije karte virusne infekcije.
- U redu gospodo, kljucanja će i dalje biti, ali pod daleko većom kontrolom! Od danas ima da gledate u pasulj da vidimo kako zaštititi oštećeni Mozak! – direkktor izdaje naredbu.
- Pasulj!? – da gledamo i tražimo izlaz u pasulju?! – zatreperio je odjel.
- Svojim i našim mislima i razmišljanju, postavljati pitanja… kaže direktor, ispijajući već treću jutarnju kafu.
Na odjelu je nastala velika trka, jer nije se znalo kako početi i koji priručnik da se koristi. Baro je predlagao najnovije i dopunjeno izdanje, ali nastao je problem kako doći do skripte…
- Još kao mali gledao sam svoju baku. Ona je to radila veoma dobro, tako da su dolazili ljudi iz okolnih sela. Vremenom je atrofirala…otišla u demenciju… Cule pokušava probiti led.
Ponovo su promiješana zrna, i uz pomoć mikroskopa – pročitana je poruka: ČIŠĆENJE I PROČIŠĆAVANJE MOŽDANIH ĆELIJA…
- Vrtite se u jednom te istom krugu! Izađite, već jednom, iz tog labirinta! Gdje je šifrant, a vama oči, uši, jezik i posebno Mozak?! – direktor je sve nervozniji, a onda vrisnu: „Uzećete svijeću“!
- Svi-je-ću!? – još se više uskomešla zbunjena čeljad, usput se prekrstiše, i po julijanskom i gregorijanskom, a šapat ide od uha do uha:
- Kakvi duhovi, đavoli, vragovi i šejtani udariše na ovaj odjel?!
I bolnica se poče ljuljati, kao barka na debelom moru, a Mima pali svijeću, opet se svi pomoliše i nešto, sebi u njedaraca, promrmljaše.
- Što se događa, ako se brzo i lako upali?! – vrti se Cule i sve gleda gdje je direktor.
Neko se zakašlja, i svijeća se ugasila…
- Tišina! – oštro će Mima – brzo se ugasila, to nije dobar ..malo strpljenja, malo strpljenja… usput pregledava današnje uplate, a posebno isplate.
- Ajde, da svijeću ugasimo vinom, to je inače Božje piće…Ćuzdi pokušava podići, več posustali moral.
- Piti ili ne piti, pitanje je sada! Vino i medicina – Starog vijeka…Vino može biti i najbolja terapija! Bez bogova Dionisa i Bahusa, u bezbroj muzeja ne bi bilo života i veselja… I Biblija, dame i gospodo, nadmoćno tretira slučaj kada je stari Noe bio prevaren od vinove loze, tako da se i mi možemo opustiti… Baro u potpunosti nalazi sebe.
- Dajte mi zadnji nalaz! – direktor se nečujno ušuljao – nešto ste preskočili…rezultat kojeg ste dobili ne može zaustaviti eroziju Mozga…uzdiše direktor, okrećući nalaz prema svijeći.
- „…neka, neka, nek se zna, volio sam samo ja…a ti si se poigrala, za tebe je ljubav šala, neka, neka, nek se zna…“ – Pipo je vježbao, sada već sa kompletnim odjelom.
- Aaaaaaa! Aja-ja-ja Palomaaa… neko ubacuje i nešto pozitivne energije.
- Prekinite s kukanjem! Nije ovo Veliki brat ili Grnd parada, okrugli stolovi i slične trice i kučine! Moram, pod hitno, uvesti novi paket, jer ovaj ne daje očekivane rezultate! – direktor glasno razmišlja, a u međuvremenu dogorijeva još jedna svijeća.
Zbor se ukipio, čak se i Pipo zbunio, pa ka pokvarena ploča ponavlja:’’…samo tako, samo tako…“ Mima se onesvijestila, a za njom i ostali popadaše ka pokošeno sijeno. Direktor se ustrčao, pa ih masira i nogama i rukama. Tek poslije kante hladne vode koju je polio po njima – poče buđenje.
- Ti jedini koji si, ako jesi na nebesima, javi se! – I ne samo da se javiš…ponavljao je bunovni personal
Osoblje dostojanstveno ustaje, naprave indijanski krug a zatim počeše da preskaču jedno preko drugog. Odskakutaše u bolničko dvorište i odjednom ka da u zemlju paropadoše. Direktor je s toki-vokijem trčkarao i zbunjeno se okretao.
- Alo, alo…čujete li me…Mima, Ćuzdi, Baro, Pipo, Jele, Mare, javite se! – direktor je pritisnuo dugme na aparatu. Čulo se krčanje, a onda tišina.
- Cirkularni poziv i SOS (spasite naše duše) za sve ljude dobre volje! Hirurško-koronarni odjel traži svoje osoblje! Ponavljam…Direktor sada već nekontrolisano viče u mikrofon. Ponovo krčanje, a ona opet ćutanje koje zbunjuje…
Dolaze kola HITNE POMOĆI, i osoblje brzo utrčava.
- Stanite, ni koraka dalje! Čuli smo i uhvatili SOS i evo nas da spasimo vaše duše! – naređuje vozač kola hitne pomoći
Odjednom, pojavljuje se personal i baulja odjelom.
- Bič i metla za moje ozdravljenje, kao da se javlja i doziva me prva ljubav…smije se Mima, idući lijevo pa desno.
- Osjećam glavobolju, kočenje vrata, mučninu, ka da je paraliza moždanih ćelija…mrmlja Ćuzdi.
- What will histaory say?! Cule se smijulji i klanja u japanskom stilu – o, yes! It is beautiful! History, ladies and gentlemen, will tell lies as usual…znači istorija će lagati ka i uvijek!
- Gospodo! – kašljuca jedan član ekspertnog tima, prekidajući tako polimorfno stanje i nastavlja:
- Nema razloga da vam zastaje dah i da se toliko plašite… Decenijama smo mozgali i napeto razmišljali, pa se od toga stvarala velika temperatura – i mozak je uzavrio, a mi smo došli, na vašu veliku sreću, da ustanovimo da li je epidemijska upala, virusna infekcija ili, ne daj bože, progresivna paraliza… U svakom slučaju, za prvo vrijeme, preporučluje se strogo mirovanje i bez mnogo priče!
- .. teško govoreči, javlja se Ćuzdi – ako se nakupila prašina na mozgu, za Boga miloga, to se ne skida čekićem…
- …a ja što ću, a sa kime ću, nadamnom se nebo zatvorilo… iz sve snage zakuka direktor
Ilustracija: Zuko Džumhur
