Vladimir Kuljača – DVIJE SUZE–VLADIKE PETRA (2)

Portal MONTENEGRINA  objavio je, prije više od dvije godine, dramolet DVIJE SUZE – VLADIKE PETRA, a ovo bi trebalo da bude 2. dopunjeno „izdanje“ jer cijelo vrijeme nosim grijeh – nigdje nijesam ni spomenuo Simu Milutinovića SARAJLIJU, a osoba je udarila pečat, skupa sa vladikom Petrom, u razvoju Njegoševe ličnosti.

 

Vladimir Kuljača

DVIJE SUZE – VLADIKE PETRA (2)

(dramsko snoviđenje)

 

Uloge:

Vladika Petar

Rade Tomov

Sima Milutinović SARAJLIJA

Majka Rada Tomova

Djevojka Rada Tomova

Pripovjedač

Dio KUD-a

Dječak

Recitator

Školski hor – 1 – 3.razred

Scena: Manastir i poljana.  VIDEO – Cetinje i pojedini djelovi Crne Gore…

(Ispred manastira, djeca se igraju IZMEĐU DVIJE VATRE, nabacuju  se loptom (krpenjačom)  Trči dječak, zadihan staje i traži vode: ’’Žedniji sam od mog kučka Gara…“ Pije vodu i dalje je zadihan…

KUD – igra se i pleše – uz crnogorske pjesme…

PRIPOVJEDAČ: PETAR I PETROVIĆ – SVETI PETAR CETINJSKI, UTEMELJITELJ MODERNE CRNE GORE, JEDAN JE OD NAJVEĆIH, AKO NE I NAJVEĆA, LIČNOSTI CRNOGORSKE NACIONALNE ISTORIJE. PO OSOBINAMA I PO DJELOVANJU, PETAR MARKOV BIO JE IZUZETNA ISTORIJSKA POJAVA – DRŽAVNIK I DUHOVNIK, RATNIK I UMIRNIK, MISLILAC I DJELATELJ, ZAKONODAVAC I PRESUDITELJ, STROGI ETIČAR I HUMANIST I PISAC KOJI JE STVORIO DJELO, ZNAČAJNO ZA KNJIŽEVNU I KULTURNU ISTORIJU CRNE GORE.

VLADIKA PETAR ZA NASLJEDNIKA JE  ODREDIO SVOGA SINOVCA RADIVOJA, RADA,  TOMOVA – KASNIJE PETAR PETROVIĆ II NJEGOŠ – VLADAR, FILOZOF, PJESNIK I  VLADIKA

DJEČAK: (ZADIHANO):  Đe je Rade Tomov? Neka omah ide na Cetinje, zove ga gospodar!

(Djeca su prestala s igrom i stoje zbunjeno, a onda svi u glas i trče okolo manastira:

’’Đe je, đe je Rade Tomov, neka odmah ide na Cetinje, zove ga gospodar“!

(Sa knjigama -pojavljuje se RADE TOMOV (ima oko 17 godina). Svi u glas: Evoooo gaaaaa! Evo našeg gospodaraaa! Dobro nam došao gospodaru! (Veselo i razdragano – uz muziku – trče oko manastira)

KUD igra se i pleše – crnogorske igre i pjesme…

 

(RADE, ide polako  – sve to prati tiha muzika. Stane, krene, stane i zagleda se u daljinu)

RADE (off): Dragi moj striko! Došla je tvoja knjiga i tražiš da odmah dođem kod tebe… (krene, stane, nervozan je) Prosto sam izgubljen, budan sanjam  buduće dane i godine…Te čudne promjene osjetila je i moja majka…(muzika pojačava, smanjuje se, pojavljuje se majka)

 

MAJKA: Dijete moje što je s tobom?! Nešto si mi ublijedio!? Govore mi da ne jedeš, slabo spavaš, da se nisi rabolio – dijete moje? (zagrli ga) Da nisu na tebe, ne daj bože, nabačene ČINI – dijete moje?!

(opet ga zagrli. Djeca stoje, i s vremena na vrijeme zaplješću: Evo našeg gospodara! (zapjevaju) Ljepo ime Rade, Rade, bog ga živio… ljepo ime Rade, Rade, bog ga živio…)

RADE TOMOV: (trgne se i šeta nervozno – stane) Majko, osjećam da nisam više onaj od juče! Idem tamo kuda me dužnost zove i kako je Bog naredio – zapravo kako naređuje stric Petar!

(djeca, obučena u crnogorsko, igraju i pjevaju (školski hor): Ljepo ime Rade, Rade, Bog ga živio…

Sa strane stoji djevojka (unutrašnji monolog – off) – Nemoj ništa raditi čemu se protivi tvoje srce i duša, jer mislim da su oni važniji nego UM – koji često šara…nije čudno što sam se zaljubila u tebe, jer iako si vrlo nestalan i često je teško doprijeti do tebe – uvjerena sam da si dobar, zabavan i pošten, a tvoja skromnost, nježna ljubav – posebne su vrline koje me vesele…to sjećanje, to sjećanje – gdje su nekad naše duše boravile…kad će opet da mi sleti, da doleti da me sjeti kad sam bila ozarena – tvojom čežnjom opčinjena…to sjećanje, to sjećanje…

(gledaju se – oči sve govore… Pozdravlja se s majkom, djecom i djevojkom…

maše joj i ona njemu.Polako ide, staje, okreće se – uz tihu muziku).

RADE (off) ljubav kao najbitnije ljudsko osjećanje za koje je Platon, a kažu da je u takvom načinu promišljanja bio prvi,  tvrdio da je  ljubav  tj. EROS vrsta ludila i da je takvo ’’ludilo božanski dar“… to je manifestacija božanstva u nama…

(Polko odlazi, majka gleda za njim, briše suze i ona odlazi u pratnji dječice, a djevojka sa suzama trči – odovojeno od njih. Uz tihu muziku – Rade polako ide, majka ide sa djecom, a  djevojka je sama i gleda kako Rade polako nestaje u daljini. (KUD)

PRIPOVJEDAČ: Kako je to lijepo rekao, veliki crnogorski pjesnik, Aleksandar, Leso, Ivanović  ’’…zalud uho sad zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa: davno više ne čuje se škripa – niti idu kari Šabanovi …mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko, na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko…“  (KUD )

PRIPOVJEDAČ: (VIDEO – uzburkano more, Cetinje…) Kada se 13.novembra 1813. godine u večernjim satima rodio Rade Tomov, bila je ciča zime – kakvu ni najstarija čeljad  nijesu zapamtila…(Tiha crnogorska muzika… KUD)

Snijeg pokrio brda i doline, sve zameo, vode se okovale ledom – kao kamen tvrdim, u primorju su stradali vinogradi i malsine, na moru se digla nezapamćena bura – dižući talase u visinu! (muzika pojača i to dobro, more udara svom žestinom) Bio je to dan rođenja budućeg vladike, potonjeg vladajućeg vladike, vladara i najvećeg crnogorskog i jednog od najvećih srpskih pjesnika! (muzika pojačava, a onda se smanjuje, KUD…)

PRIPOVJEDAČ:  Mladi Rade, prebaci vunenu struku preko ramena i spusti se veselo niz lovćenske strmine, u ravno Cetinjsko polje, pod Orlov krš. Pred gospodarem Crne Gore stajao je jedan đetić kakvog je igda Crnogorka odnjihala – i bistrinom i ljepotom i veselim pogledom – sve je Crnogorce nadmašio…(tiha muzika sve to prati – KUD  – i polako se pojavljuje vladika  Petar.

*

(utrčava osoba, pokloni se: “Evo mene, nezvan i nepoznat…)

Petar: Pa, đe si Simo Milutinović – Sarajlija!

SIMO: (ide uzbuđen okolo) Vladiko, pa mi se znamo?!

PETAR: Kada si u crkvi na tas stavio jedan talir, odmah sam znao da to može samo biti Simo – Sarajlija i da mu je to zadnje što ima… (smiju se) Bog mi te poslao, bićeš mi pisar a glavni zadatak da mi se brineš o Radu – mom sinovcu, mojem nasljedniku…

SIMO: Već sam ga upoznao, malo je nedostajalo pa da se potučemo! DIVLJI GENIJ – BOGOM DATI PJESNIK!

Vladika Petar - 1PETAR: Dobro, ali on će biti i vladika i vladar Crne Gore! Proša si Jevropu, upoznao mnoge učene ljude…čujem Gete te puno ishvalio… dopisuješ se s Vukom… posebno voliš grčku kulturu i Homera… preuzmi mojega sinovca Rada Tomova upućuj mu pogled na svjetsku misao i svjetsku poeziju, jer ti veliš kako je bogom dati pjesnik! Simo prijatelju… evo punijeh dvjesto godina kako Petrovići vode Crnu Goru, dali smo četiri vladike – Danila, Sava, Vasilija, Petra Markova (nasmije se) Rade će biti peti a bogovi mi javljaju kako bi Rade mogao biti potonji vladajući vladika crnogorski… Proša’ si sito i rešeto od Vidina do Lajpciga, od Besarabije do Crne Gore, pisac i ratnik, polcajac, narodni pisar i carinik – najplodniji i najraznovrsniji srpski pisac svoje generacije – biće vaspitač mojeg sinovca Rada Tomova!

Sima Milutinovic - 3SIMA: Počeo sam da pišem istoriju Crne Gore – od davnih, pa do sadašnjih dana, a skicirao sam DIKU CRNOGORSKU – to će biti epski ciklus…  Biću podstrekač njegovog talenta, jer kod  Rada Tomova postoji SILNI POLET i siguran sam da će biti veliki i vladika i vladar, a iznad svega pjesnik! Crna Gora je mala Sparta, a Rade je moj Spartanac… Sa više sam strana čuo vladiko, kako za tebe kažu da si carnogorski SOLON – zakonopisac… (Vladika odmahne rukom)

Simo nastavlja: državnik i duhovnik, ratnik i umirnik, mislilac i djelatelj, ZAKONODAVAC i presuditelj, strogi etičar i humanist, tako da si stvorio djelo značajno za književnu i kulturnu istoriju Crne Gore!

PETAR: (nasmije se) Veliš!

SIMO: Velim, pišem i zapisujem!

PETAR: Nemoj biti, prema tvojem Spartancu, previše strog… (nasmije se) Dobar učitelj, a još bolji đak… (smiju se. Ide, stane, duboko uzdahne) Ja sam više u carstvo duhovah, iako mi jošt tijelo dušu zadržaje i krije u sebi…

*

(Pozdrave se – Simo odlazi)

PETAR: (Stoji u manastiru, onda šeta i staje. Pojavljuje se Rade Tomov)  Zanesem se tako, u zadnje vrijeme sve više, a sumorne i teške misli navaljuju sa svih strana (malo zastane) ’’Ništa mi se nemojte čuditi, što me crne rastezaju misli, što mi prsa kipe sa užasom“!…

Umoran sam, dobro sam umoran…( polako ide, zastaje. Pojavljuje se Rade Tomov)  Radeee sine! Radeee srećo strikova! (muzika pojačava, smanjuje se) Blizu je pedeset ljeta kako upravljam Crnom Gorom, a osamdeset kako nosim ovo griješno tijelo, po ovome, sve griješnijem svijetu…(kraća stanka) ’’…jedna slamka među vihorove…sirak tužni, bez niđe nikoga – nadamnom je nebo  zatvoreno…ja sam proša sito i rešeto i poznao se sa grkijem životom…sve što biva i što može biti – meni ništa nije nepopznato…“ (muzika pojačava, smanjuje se) Ja sam sada putnik, kome svakog minuta može doći zapovijed da se krene sa ove zemlje, a hoću bez brige da je ostavim…(Stric ga zagrli.)

Vladika Petar - 3PETAR: Zato sam izabrao i namijenio tebe za moga nasljednika! Dijete moje…(kratka stanka – gledaju se) još ti nije sedamnaest  ljeta, dijete moje… Naša sam ti dobrog, najboljeg koji postoji, učitelja. Dobar učitelj, a još bolji đak! Sima Milutinović SARAJLIJA!

RADE: Već smo se upoznali…

PETAR: I zamalo potukli…

RADE: (targne se) Kako znaš!?

PETAR: Znam, sve znam… slušaj ga i uči!

(Petar ide staje, Rade stoji, ništa ne govori – sluša) Dijete moje… od zarana se uči da čovjek ostaje sam! Protiv svega, u životu, borićeš se sam! Malo je ljudi, kojima se možeš povjeriti…Teško, jako teško ih je naći a i ako ih nađeš, i onda moraš biti oprezan, jer i oni su ljudi – podložni ljudskijim sudbinama… Ako sam ponegdje griješio, griješili su i prije mene i vladika Danilo, Sava i Vasilije, neđe ćeš i ti pogriješiti… (uz muziku –kratka stanka. Malo povišenim tonom) Griješiti je ljudski! Važno je što stoji iza grijeha!

RADE TOMOV: Striko…      (ULAZE U MANASTIR)

VLADIKA: Reci, strikova srećo!

RADE TOMOV: U sudu potomstva – nećeš rđavo proći! Pravih ljudi je vazda bilo i biće ih!

VLADIKA: Neka se sve zna o meni i ostavljlam tebi i budućim pokoljenjima da sudite o mojim djelima! (kratka stanka) Osjećam strah, golemi strah (ide nervozno) da ne dođe do propasti moje i naše države, mojega i našega naroda… Narod brani crkve i plemena… što je čovjek, a mora biti čovjek…

RADE (ide, širi ruke, vrti glavom): Udar nađe iskru u kamenu – bez njega bi u kam očajala… (naglo ustaje, a onda opet sjeda)

Okruženi smo sa svijeh strana! Hercegovački paša sa jedne strane i on poručuje (čita): ’’Na znanje vi, glavari s vladikom: Car od carah mene je spremio/da obilazim zemlju svekoliku,/…da se vuci ne prejedu mesa…da podstrižem što je predugačko, da odlijem đe je prepunano, da pregledam u mladeži zube da se ruža u trn ne izgubi, da ne gine biser u bunjište, i da raji uzdu popritegnem, e je raja ka ostala marva…

VLADIKA: (nervozno) Dosta, dosta! Piši odgovor (Rade piše): ’’Jošt imate zemlje i ovacah, pa harajte i kože gulite…ko na brdo, ak’ i malo stoji/više vidi no onaj pod brdom, ja poviše nešto od vas vidim, to je sreća dala al’ nesreća…(zastane) Bogami to je više nesreća (nastavlja)’’…đe je zrno klicu zametnulo – onđe neka i plodom počine… (ide nervozno) Dopiši, ti ćeš to uraditi bolje od mene!

RADE: Sa druge strane je skadarski paša i on šalje pismo…

PETAR: Čitaj!

RADE TOMOV: (čita) ’’manji potok u viši uvire, kod uvora svoje ime gubi, a na morski brijeg – obojica! Oj, vladiko, goniš kamen badava uz goru – staro drvo slomi ne ispravi! …malo ljudstvo, što si zasljepilo? …bez nadanja živiš i umireš, krstu služiš, a Milošem živiš, a Miloš baca u nesvijest ljude – u pijanstvo neko prećerano! Ne stajte mi pred očima – pred očima koje strijeljaju – koje kamen mogu rastopiti, a kamoli slaboga čovjeka…

VLADIKA: ovo je moje djelo i djelo mojih đedova i prađedova! Proganjaš me sa moje baštine i mojega ognjišta! Nemilosrdano udaraš na moj narod – kao da su divlje zvijeri, a ne ljudi!? (duboko uzdahne) Ne da nas je malo – nas je premalo i još se ubijamo između sebe! Dosta više s tom krvnom osvetom! Zub za zub, krv za krv – dosta, dosta i previše, zba više nema – svi su povađeni! Nema više krvi – istekla je od silnijeh osveta – krvnih! Svakoga Crnogorca, molim i zaklinjem neka svaki stoji s mirom i neka trpi kako i ja trpim, zašto znam da će naše trpljenje – bolje za nas biti, nego li ikakva naša osveta…

RADE: I još dodaje: ’’Moli tvoga boga đaurinskog da te uzme prije nego te ja dograbim! I poručujem ti: zažalićeš što si se ikad rodio...“

VLADIKA: (povišenim tonom) Paše, veziri, age i kadije… Prestanite, prestanite ako Boga znate! Mislite li da se radujem ovakvom krvavom kolu – koje se vijori oko mene! Moje srce nije od kamena i ne vesele me  ovakve pogibije! Ne bih rad ni Turčinu, koji je dobar i pošten čovjek, nikakva zla koliko ni dobrome Hrišćaninu, zašto znam što mi Bog zapovijeda… ne uživam u patnjama i suzama…Čeljad leže, pomiješale im se i ruke i noge – liče, gledani odozgo, na neku neviđenu neman…

RADE: I na kraju tu je Austrija, kako se reče i ćesarovci, i krug je zatvoren!

VLADIKA: Interesantno, veoma interesanto, oni kao da misle kako je Crna Gora lijepa pa je žele pod svoje skute…ne bi se crna gora zvala nego mliječna ili medena! A kako će i biti lijepa kad je jednako sirotu divlji talasi napadaju i potresaju!

RADE: Crna Gora je, stvarno, pokazala što može  slabiji sa daleko jačim od sebe…Dobro se držala i danas se darži …jedna slamka među vihorove…

VLADIKA: Đe su braća, jedinci sinovi, sve na žertvu  davali – I  zato je ostala neporočna čast prađedovska, đe smo prošli sito i rešeto, pa nam i danas prsa kipe  sa užasom!

RADE: Tek se  trebam upoznati sa grkijem životom…

VLADIKA: Treba da sjediš na Cetinju, i da se knjizi učiš! Neka bog blagoslovi tebe i svakoga Crnogorca, i ne samo Crnogorca, i neka Vam umnoži svaku dobru rabotu!  (KUD )

RADE: Striko!

VLADIKA: Što je strikova srećo!

RADE: Ti plačeš?! Možda sam te neđe uvrijedio?!

Vladika Petar - 2VLADIKA: To mi dvije suze trepere – možda su i potonje… (briše oči) Jedna je suza radosti, a druga tuge. Radujem se, što sam u svojoj kući našao podmladak na kome ću bez brige ostaviti Crnu Goru…Teško mi je, jako teško, što svoga najboljeg i najdičnijeg plemenika otkidam od svijeta i veselja, što te dovodim među hladne  manastirske zidine (kratka stanka)… Zašto, o dragi bože zašto sve najljepše umire u nama  – sa mladošću našom?! Vremenom srce nam otvrdne…(stanka) i skameni se…(stanka) u ovim hladnim manastirskim zidinama hoće li ti srce uzdrhtati – kao uhvaćenoj ptici u kavezu…hoćeš li osjetiti kako ti krv udra u obraze…hoćeš li u sobi u mraku gasiti svijeću i zamirati u očekivanju i slušati kako nečujno pretrčava – kamenim podom – bosim nogama…kako vrela i drhtava pada kraj tvojeg uzglavlja, a  ti je stegneš – kao žedan čovjek – kada se dohvati šumskog izvora… (stanka, a onda dolazi djevojka i govori)

  • Nemoj ništa raditi čemu se protivi tvoje srce i duša…Um često šara…to sjećanje, to sjećanje gdje su su nekad naše duše boravile…kako leti bože sveti, i kad će opet da mi sleti, da doleti da me sjeti, kad sam bila ozarena – tvojom čežnjom opčinjena…to sjećanje, to sjećanje…

(trgnu se obojica i VLADIKA nastavlja): Osuđujem tvoju lijepu mladost na samoću, a samoća bude i kreataivna – do jedne ure, a onda bude – tamnica…malo, malo i premalo ti dajem za ono što ti uzimam…Dajem ti dva teška zadatka: da upravljaš crkvom i narodom, a oduzimam ti dragu slobodu! Dajem ti da budeš gospodar Crne Gore, a prestaješ biti svoj gospodar… Ti si mlad i jošt nevješt vladiko!  O, da znadeš što te jošte čeka!

RADE: Da umijem plakat od radosti,/bih plakao slađe nego igda, /al’kod mene kada poje duša, suze mi se smrznu od radosti…

VLADIKA: Zapamti sinovče, a to ćeš i ubrzo osjetiti: Nijesu zakoni za dobre, nego za zle ljude postavljeni! Svuđe su u svijetu nesrećni đe takvijeh zakona nema – đe se dobri ljudi ne počituju, a zli ne kastigaju… (Vladika zagrli sinovca )

OBOJICA (naizmjenično. Pokazuje se manastir, oko manastira a dopiru njihovi glasovi):

PETAR’’…SV’JET JE OVAJ TIRAN TIRANINU,

RADE: U nj ratuje duša sa tijelom,

PETAR: U nj ratuje more s bregovima,

RADE: U nj ratuju  vjetri s vjetrovima,

PETAR: U NJ RATUJE NAROD SA NARODOM

RADE: U NJ RATUJE ČOVJEK SA ČOVJEKOM,…

PETAR: T’jelo stenje pod silom duševnom,

RADE: Koleba se duša u tijelu:

PETAR: NIKO SREĆAN, A NIKO DOVOLJAN,

RADE: NIKO MIRAN, A NIKO SPOKOJAN;

PETAR: SVE SE ČOVJEK BRUKA SA ČOVJEKOM…

RADE: SVE JEDNAKO, TADA ALI DANAS,

PETAR: VRIJEME ĆE SVOJIM TOKOM HODIT (ponavljaju)

RADE: OČI ZBORE ŠTO IM VELI SRCE!

PETAR: VILE ĆE SE GRABIT U VJEKOVE

RADE: DA VAM V’JENCE DOSTOJNE SAPLETU,

PETAR: KAKO TREBA S BESMRTNOŠĆU ZBORIT

RADE: NOVI ŽIVOT I VID SASVIM NOVI!

(Najmlađi naraštaj odigra splet uz pjesmu, Rade ide, između njih i poljubi ih, a onda KUD, djevojke otpjevaju nekoliko pjesama, Rade igra sa ostalima…

(Pojavljuje se novo  lice i govori skraćenu verziju NOĆ SKUPLJA VIJEKA – najljepša Njegoševa ljubavna pjesma iz doba Romantizma  RECITATOR, ostaje sam, obučen u crno, silazi u publiku govori i vraća se na scenu. Rade stoji u polutami, sjeda i sluša…)

1.

Plava luna vedrim zrakom u prelesti divno veče

Ispod polja zvezdanije’ u proljećnu tihu veče,

Siplje zrake megičeske, čuvstva tajna neka budi,

Te smrtnika žedni pogled u dražesti  slatkoj bludi.

2.

Nad njom zv’jezde rojevima brilijantna kola vode,

Po njom kaplje rojevima zažižu se rosne vode;

Na grm slavuj usamljeni armoničnu pjesmu poje,

Mušice se ognjevite ka komete male roje.

Ja zamišljen pred šatorom na šareni ćilim

                                                      Sjedim

I s pogledom svu divotu ovu gledim.

3.

Čuvstva su mi sad trijezna, a misli se razlećele;

Krasota mi ova božja razvijala umne sile.

Nego opet k sebi dođi, u ništavno ljudsko stanje.

Al’ lišeno svoga trona božestvo sam neko manje;

…dušu mi je napojio – sve njen v’jenac gledam plavi.

…Rasprsne li pupolj cv’jetni ali kane rosa

                                                    sa struka.

Sve to oštrom sluhu grmi, kod mene je strašna

                                                huka;

4.

Trenutak mi je svaki sahat – moje vrijeme sad ne ide;

Sile su mi na oprezu,,  – da vide.

Dok evo ti divne vile lakim krokom đe mi leti –

Zavid’ te mi, svi besmrtni, na trenutak ovaj sveti!…

Ustav’, luno, b’jela kola, produži mi čase mile,

Kad su sunce nad Iponom ustaviti mogle vile.   …

Zagrlim je ka bog veli,

Uvedem je pod šatorom k ispunjenju svetoj želji.

Pod zrakama kasne  lune, pri svjećici zapaljenoj

Plamena se spoji  duša ka dušici raskaljenoj

I cjelivi božanstveni dušu s dušom – dragom sliju.

Ah, cjelivi, božja mana, sve prelesti rajske liju!

… što je nebo zamlji dalo na usne joj stah sisati.

Malena joj usta slatka, a angelski obraščići

od tisuće što čuvstvujem – jednu ne znam sada reći!

Snježana joj prsa krugla, a  štrecaju svetim

                                                                 Plamom,

Crna kosa na valove niz rajske se igra grudi…

5.

O divoto! Čudo smrtni ere sada ne poludi!

B’jela prsa gordija su pod crnijem valovima

No planina gordeljeva pod vječnijem snjegovima

Na izlazak kad je sunce sa ravnine cv’jetne gledam,

Kroz mrežcu tanke magle veličinu kad joj

                                                               sl’jedim.

Igram joj se s jabukama – dva svijeta srećna važe,

a znoj lagani  s njenom kosom – sa zanešene tjeram

                                                                                     glave…

Druge sreće, malo važne, za nju bi da, i sve slave.

6.

Ne miču se usta s ustah – cjeliv jedan noći

                                                          c’jele!

Jošt se sitan ne naljubih vladalice vila b’jele;

Svezala se dva pogleda magičeskom slatkom silom,

Kao sunce svojim  likom kada leti nad pučinom.

Luna bježi s horizonta…luna bježi s horizonta…tad iz vida

Ja izgubim divotnicu moju malu!

(Rade ustaje plješće, normalno plješće i publika, dotrčavaju učesnici i oni plješću i zapjevaju „…hvatajte se bjele ruke, hvatajte se bjele ruke – svako dobro ugrabile…mlalado momče bolje skoči, gledaju te crne oči…“

(Čuje se bubanj – sve jače i jače. Svi staju. Kraća stanka… Polutama. Muzika pojačava, smanjuje se – glasovi sa više strana: ’’Jeste li čuli?! Trče i odlaze s pozornice. Rade ostaje sam. „Jeste li čuli?! Jeste li čuli?!“ (dopiru glasovi sa više strana  Muzika se pojačava, a onda se  smanjuje. Dolazi pripovjedač, a Rade trčeći odlazi)

PRIPOVJEDAČ: (prati ga tiha muzika) Brzo se raznijela vijest da se vladika Petar, preselio na drugi svijet. (tiha muzika ) Sa svih strana – navališe Crnogorci da se isplaču i iskukaju za svojim gospodarem – koji je pola vijeka mudro vodio svoj narod… (čuje se kratko tužbalica) Mladi Rade postaje gospodar Grne Gore.

(Muzika se pojačava, a onda smanjuje. Pojavljuje se Rade.)

Sima Milutinovic - 2(Dolazi SIMO: Gospodaru!  Poslije pet punijeh godina, a bio sam došao na pet dana – moja misija na Cetinju i u Crnoj Gori, vjerujem, završena je… godine 1827. krenuh iz Dalmacije za Srbiju, a dođoh na Cetinje i u Crnu Goru… čestitam, neće ti lako biti, mlad si i jošt nevješt vladiko! Predstoji ti preuzašna borba, strašne borbe – sa svojima i s tuđinom …Ne znaš što te jošte čeka!

RADE: Tebi i mojem stricu Petru Markovom, dugujem posebnu zahvalnost – za moje etičko i misaono formiranje! Izveli ste me na put i usmjerili – posebno moj staric! (kraća stanka)

Simo!

SIMO: Slušam gospodare!

RADE: Svud se grdno trnje rastićilo! Mi ka da ne vidimo ova strašila, đe pustoše nemilosnu zemlju… Istina je, al’ nas oči sopstvene varaju…

(pozdravljaju se i ponavljaju: svud se grdno trnje rastićilo… svud se grdno trnje rastićilo…

Rukuju se, pozdravljaju i Simo polako odlazi)

KUD, svi igraju  – KOLO  NA KOLO …

K r a j