OCJENJIVANJE ROGOVA
Od ranih jutarnjih sati trešti limena muzika, a trombonjeri egzerciraju kao da se spremaju za tek najavljenu paradu. Po ulicama i obližnjim trgovima rastegle se razne pop-grupe, pa snažnim decibelima, potpomognuti raznom vikom i vriskom – daju puni doprinos…
– Dame i gospodo, slavni tradicionalni narode! – Bećo se nepredviđeno zakašlja, otvarajući ovaj, po mnogo čemu, impozantni simpozij, a potom nastavlja: Možda nije trebalo ovoliko dugo čekati ovaj Dan, ali bogovi su tako odlučili! Tek kada su počeli pucati šavovi nagomilane viševjekovne energije, odlučismo se za ovaj skup – kako bi izmjerili i ocijenili sakupljene ROGOVE…ponovo kašalj, ovog puta malo jači.
Da se izbjegne tišina, mikrofon je prigrabio Banjo, jedan od ovdašnjih, univerzalnih novinara i komentatora.
– Dragi slušaoci, prisutna gospodo pa i drugovi, dobar vam dan i nadam se sunčano jutro. Koristim trenutno, mikrofonsko, ćutanje da vas pozdravim i dodam malu nadopunu: na okupu su bivši, sadašnji i budući lovci, kao i predstavnici s uputnim primjercima za raspoređivanje čistih rogova…nadamo se da će u zbirke lovačkih trofeja ući krzno i koža?! – toliko za naše prvo javljanje, rače Banjo i isključi bežični mikrofon.
– Gospodo! – javlja se Bepo, lovac za sva vremena – U ovoj sezoni došlo je do malo većeg odstrela, od uobičajeno planiranog broja…ova je djelatanost poprimila velike i teško dokučive razmjere, pa se konačno, skupismo da izvršimo i mjerenje i ocjenjivanje rogova – poslije višedecenijskog mraka!
– Krenimo bez velikih riječi, jer ništa nam neće biti jasno! Ja ponijeh neke uzorke, jer ne znam kada i kako ćemo krenuti na ocjenjivanje – javlja se odbornik iz trećeg reda.
– ROGOVI, će i dalje imati svoju namjenu, jer to je istorijski dokazano, bez obzira što smo došli u jedno stiješnjeno okruženje! To je rezultat dugogodišnjeg neplanskog i bezsadržajnog lova… upada Kaćo, dugogodišnji koordinator Komisije za mjerenje dužine i težine rogova.
– Između ostalog ovaj Simpozij održavamo i za dobrobit budućih lovaca, koji su već svjesni i sadašnjih, a posebno budućih teškoća…javlja se Žaki, zadužen za određivanje raspona rogova od dvije decenije, ako arhivska građa to dozvoli.
– Kada smo se dotakli tih raspona, dozvolite mi da repliciram…uskače prof.dr Manjo Drsci (ne mogu se svi prefiksi namjestiti ispred imena) – s referatom: Rogovi kao veza između naroda, i samo bih napomenu, prije nego krenem na širu analizu o teorijskom razvoju i praktično-stvaralačkoj primjeni, jer smo našu epohu obogatili i došli do impozantnog razultata: rogovi u teoriji i praksi…
– I ja ću biti kratak, samo da najavim jedan manji pasaž…kašljuca dr. Belli – iz moje, još uvijek, neobjavljene studije: Naučna spoznaja rogova u funkciji društvenog razvoja, jer krajnje je vrijeme za prevazilaženjem postojeće strasti iz oblasti metafizike i idealizma…
– Znate, ovo vam je vodeći prepisivač, tako da je obrstio Naučnu biblioteku kao što hiljade gusjenica, s proljeća, sliste opupalu šumu. Služi se sa tri, vodeća, svjetska jezika, pa mu je posao znatno olakšan, sada se uhvatio i kineskog…šapuće neko iz petog reda. Nastaje žamor…
– Dobro, zahvaljujem se profesorima i ostalim naučnicima na uvodnim i veoma sadržajnim referatima, konačno Bećo opet uzima riječ, tako da nam ostaje da zaključimo: I dalje nam ostaje redovno čišćenje rogova, jer to više nijesu samo uspomene – već trofeji trajne vrijednosti. Pod hitno pronaći nova, još nedovoljno obrađena lovišta, jer postojeća su prebukirana i dosta izlovljena. Potrebno je istaći da imamo opremu na kojoj nam zavidi dobar dio progresivnog svijeta, pa nije slučajno da stižemo i do prvih stranica vodećih svjetskih listova… Bećo čita odlučno i glasno.
– Ja se izvinjavam…bilo bi poželjno da se držimo dogovorenog dnevnog reda, jer u Helsinkiju, Briselu, Hagu i ostalim dušebrižničkim metropolama – svjetskim i evropskim pristižu sve veće količine novih rogova, i nastaje veliki problem za njihovo arhiviranje…dahće skladištar Toto.
– Slušam monotoni ćurlik, a štete od glodara sve su veće! Nisam čula, niti jednu riječ za njihovo suzbijanje! Pogledajte bilo koji kraj naše lijepe Evrope…ista je meta, samo drugo, rogovsko, odstojanje! – vrisnu jedna dama, a po glasu se osjeća kako joj već duže vrijeme žestoko – kuva u stomaku.
Organi za brzu simpozijsku intervenciju hitno otkriše da je prenaglašeno nervozna dama Roosveltova praunuka, a njen je prađed četiri puta, uzastopno, biran za pedsjednika Amerike. Dok su organi reda, obavljali svoj posao, dama se hladila prađedovim New Dealom sa kojim je pokrenuo kampanju radikalnih mjera za ozdravljenje nacionalne privrede.
– Gospodo, dok se bežični mikrofon ne o’ladi…maloprije neko reče o decenijama mraka. Znate, oca mu očina za sva vremena ko upali svijetlo da bi se viđelo ovo narodno, rogovsko, blago, pa kada nam se već nametnuo Ruzvelt da se podsjetimo kako je, svojevreeno, dreknuo: Dopustite da iznesem svoje čvrsto vjerovanje, kako se trebamo bojati – jedino straha samoga…reče Bećo, ali bez mikrofona…
AMERIČKO JAGNJE
Poslije prvih višestranačkih izbora Ćaro je postao direktor Agrara, pa je sadržajno krenuo sa upravljanjem, ali ubrzo naiđoše neki crni oblaci. Poče neka čudna grmljavina, munje cijepaju nebo, pa se cijela regija uskomešala. Pjesma, muzika, jelo, i piće – pravo svenarodno veselje. Poslije fešte, direktor Ćaro dobija izvještaj: …grom je ubio po deset prasića i jaganjaca, tri teleta, a krmača je zadobila teže ozljede pa je veliko pitanje oće li preteći…
– Što je ovo Maćo, ako Boga znaš?! Ćaro je zbunjeno gledao svog pomoćnika.
– Zapisnik, gospodine direktore…poče Maćo da se češka po glavi i stomaku, a to je znak da sprema uvjerljivo objašnjenje.
– Kakav grom, grom u nas ne udario!? Ovoliko prasića i jagnjadi, a za život krmače i tri telata – veterinari se žestoko bore! Direktor nervozno pali cigaru.
– Prošli smo i više nego dobro, gospodine direktore, jer u jednom ovakvom nevremenu šteta je mogla biti puno veća…Dobro, i više nego dobro smo prošli…Maćo toči vino i briše zamašćene brkove…
Poslije nekoliko dana direktor dobija dopunu zapisnika: …u međuvremenu došlo je do nesrećnog slučaja, pa su nam stradala dva jagnjeta – ujela ih je zmija otrovnica, tako da živi zemlju nijesu dočekali. Riječ je o izuzetno jakoj koncentraciji otrova – kakav se kod nas ne pamti u zadnjih nekoliko decenija…
Direktor je sumanuto odjurio kako bi na licu mjesta vidio jagnjeće stratište i istog momenta izdao naredbu za oštru borbu protiv zmija otrovnica i tek što je saniran ovaj nesrećni slučaj – dolazi do novog udesa, od ujeda neke zalutale otrovnice – stradaju još tri jagnjeta.
– Opet otrovnica!? – zbunjeno će direktor.
– Da samo znate, gospodine direktore, kako su izvježbane, dok trepnete sve je gotovo. Jagnje se koprca, a nama ništa drugo nepreostaje nego da utvrdimo nesreću! – Maćo, veoma vješto i uvjerljivo objašnjava novonastalu situaciju.
– Đe su bili specijalno obučeni čuvari?! – oštro će direktor.
– Uplašili se, a onda pobjegli, gospodine direktore…zamuca Maćo.
Čim zaluta neki oblačić, iznose se stolovi, donose instrumenti i fešta počinje… Doskakutaše i razno-razne agro-delegacije, psiholozi i ostali naučnici, jer smijeh i veselje najbolja su medicina – čuje se dobacivanje sa strane.
– Vi ovo, veoma dobro radite. Preporučićemo vaš recept i ne vidim razlog zašto bi nas mimoilazio …mislim na jaganjce…kaže član jedne delegacije i vadi fotoaparat.
– Izvinjavamo se, ali snimanje nije dozvoljeno! – isprsi se Maćo
– Koliko vidim, ovo nije kasarna ili neki objekt od visokog značaja! – štrecnu se fotoreporter.
– Budućnost je u privrednim, a ne u vojnim tajnama! – uzvraća Maćo.
– Dobro, a da li je dozvoljeno crtanje?! Sklapajući aparat, član delegacije, pita i vadi olovku i bilježnicu.
– Zavisi iz kojeg ugla se vrši osmatranje…može se uhvatiti sa strane i bez neke crtačke nadarenosti…Maćo uzima didaktički štap i prelazi preko oglednih primjeraka…
Direktor je počeo nervozno da spava. Nešto šušne, ugasi se ili upali svijetlo, a on skače na noge i ne zna da li je bljesnula munja, ili je negdje na farmi grom udario. U snu zableji i zapalaci jezikom kao zmija… To je ukućane zbunilo, pa i zabrinulo, tako da ga odvojiše u zasebnu sobu – da tamo i hrče i bleji i palaca – do mile volje…
– Stanite! Ovdje mi nešto nije jasno! – poskoči direktor, poslije više besanih noći.
– Samo izvolite, recite gospodine direktore… – opet je Maćo uvjerljiv.
– Kakva su ovo jagnjad?! – direktor, nervozno širi ruke.
– Za Boga miloga, direktore!? I ptice na grani pjevaju, mediji bruje, pišu se i zgrću disertacije mr.dr.fr.pr… a Vi tako!? Ovo su američka jagnjad! – Maćo veselo širi ruke.
– Kako vidim, ovo jagnje nema srce, nema bubrege, nema jetricu…direktor se saginje kako bi bolje vidio jagnje, a onda nastavi: bio sam duboko ubijeđen da sam dobro informisan o američkoj umjetnosti…Pa, Boga mu poljubim, jagnje je simbol muke Hristove, a ta muka ima snažan upliv na našu Regiju. Nije mi jasno kako ne čuju ovu silnu grmljavinu – u narodu i izvan naroda!? Kako to da Ameri ne vide ove munje, koje nebom šaraju – kao anđeli čuvari… Dobro da ne dužim, to je američki problem, a vama ne mogu tek-tako oprostiti zašto me barem jednom nijeste pozvali na američku jagnjetinu! – direktor se nasmije, dajući do znanja da još nije kasno da se Ameri poprave…
Fotografija preuzeta sa sajta:
http://misionescuatro.com/ampliar.php?id=33623
