Iljf i Petrov, legendarni ruski dvojac, neobične složene stvaralaške ličnosti – dva pisca – kao jedan 2 IN 1, a Vladimir je aktivirao tj. izmislio sebe i postao Gianni Carro (Đani Karo) i dubrovački ’’faust“ (3 IN 1)i to je puno teže od onoga što su uradili Iljf i Petrov…
Vladimir Kuljača (Lovćenac 1948.), Đani Karo (Pula, 1984.) i dubrovački ’’faust“ (1991.), podržavaju umjetničku psihologiju tu neuhvatljivu i nepredvidljivu igru mašte i duha, jer umjetnost, govori Vladimir, slaže se Đani dok faust ’’mudro ćuti, ništa ne govori…“ ima podlogu dinamita i taj intelektualni eksploziv i ta tempirna bomba (tako je, barem, bilo u njihovo vrijeme) nikada se ne zna kada će i gdje će eksplodirati…
Vladimir, pa tako i Đani i ’’faust“, sve manje pripadaju grupi specifičnih,urbanih, nomada, tako da to više nije putanja od Pule, preko Rijeke, posebno Dubrovnika, do Boke, Cassablance i Praga…Polagano, ali sigurno, gube biološki ritam, tako da im se smanjuje fizička transmisija…Međutim, i danas putuju kada se ide na pljacu, kada se osvaja prostor od kuhinje do soba, pa tako imaju sve manje sadašnjeg vremena, jer žestoko su napadnuti – prošlim vremenom… Uglavnom putuju, misli im sve, sve više, putuju… Drugo životno poluvrijeme protiče na relaciji Novi Sad – Lovćenac – Rijeka – Lovćenac.
S obzirom što su sve prošli (preživljeli) ostali su relativno normalni i stekli mentalni imunitet – kakav je na Zapadu teško zamisliv…
Prosto je nemoguće napisati biografiju koja bi obuhvatila sve djelove jednog života, jer čovjekov se život sastoji od bezbrojnih priča i eseja…Zapravo, svaki život na kraju stane u jednu rečenicu, ali dobro je znati da se ta rečenica može iskazati na hiljadu načina…
Vladimir Kuljača, usput se bavio razno-raznim poslovima: inženjer pomorstva, pomorac, novinar, samostalni privrednik – i sve to da bi mogao po malo pisati – po uzoru na američke pisce, da bi opstao kao pisac ili kako obično kaže, u mnogobrojinim razgovorima, ne govori o sebi kao o piscu, smatra se –zapisivačem priča, događaja, drama, dokumentarnih radio-drama i filmova…
I pored svih primjesa, iščeprkana biografija je nestandardna i literarno nezanimljiva…
OBJAVLJENO:
– 14 proznih djela, 16 dramskih tekstova,
– 3 dokumentarne i 1 radio drama i dokumentarni film o Branku Ćopiću: ĆOPIĆEVA RAJSKA DUŠA /Dubrovačka tajna veza / – 2011.
IZVEDENO:
– NOĆ HERCEGA STEFANA (Ljuba Tadić 1983 – 1985. – Nerceg-Novi – Dubrovnik.) Godine 2010. – Radio-Beograd,dramski program, emitovao je HERCEGA u govorenju LJ.Tadića.
– VRIJEME BREME NOSI (Sarajevsko narodno pozorište i Mišo Mrvaljević)
– DRUŽE TITO, OPET SE KUNEMO… autorsko izvođenje.
– DVIJE JEDNOČINKE: JARBOLI SLOBODE (Pula 1979.) i BROD SREĆE (Herceg-Novi – Bijela, 1979.)
– Sreten PEROVIĆ: DAROVI SCENE (Titograd,1986) BALADA O OSNIVAČU GRADA (studije i kritike – knjiga prva)
– 105 PISACA iz savremene crnogorske književnosti za djecu i mlade, biblioteka SOKOLIĆ. Izabrao i priredio DUŠAN ĐURIŠIĆ, Podgorica 2008.
– PROSTRANI VIDICI – antologija priča za đecu crnogorskih pisaca – Dušan Đurišić, bibl.SOKOLIĆ (Podgorica 2012.)
– Nekoliko priča iz zbirke NAJLJEPŠI DANI, prevedene na čehoslovački (1988) I objavljene u nasjstarijem časopisu SE Evrope, ROVNOST, koji izlazi od 1856.
– Dr Miroslav LUKETIĆ – BIO-BIBLIOGRAFIJA (Budva – Cetinje 2007.)
1. Toranj u Pizi – priče (Budva Istorijski arhiv – Ljubišin spomen dom 1985.)
2. Pisma iz Dubrovnika – Dubrovačke ljetne igre i još ponešto (1987. Dubrovnik – vlastito bibliofilsko izdanje)
3. Najljepši dani – priče za mlade (’’Laus“ Dubrovnik, 1988.)
4. Mrmori more – mikro roman za mlade (SlavijaPRESS, Novi Sad 1989.)
5. Priče sa Straduna (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1990.)
6. Toranj u Pizi II prošireno izdanje (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1991.)
7. Prikazanja na Dubrovačku (10 ’’sličica“ tokom 1991. Dubrovnik 1993. Vlastito izdanje)
8. Magistrala – Magla – kratke priče – mikrosatira (Szeged, 2.bibliofilsko izdanje – 1998.)
9. Dubrovački lamentatio (2000. Prijatelji praškog proljeća)
10.Klintonova tamnoplava haljina i druge priče (Prag, 2003.)
11.Al’Dubrovnik vazda osta… (neka vrsta romančića – Praha, 2004.)
TRI DRAMSKA OPUSA:
12.Dramska sočinjenija I (9 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2006.
13.Dramska sočinjenija II (4 dramska teksta + scenario za dokumentarni film: LOVĆENAC,KAO HRONIČAR DVA RASELJENA NARODA + prilozi – vlastito izdanje)- 2007.
14.Dramska sočinjenija III (5 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2008.
E, MOJ LUKA…
(Scenski kolaž – veoma lako prelazi u televizijski – cjelovečernji film. Kompletna radnja odigrava se u vinogradu. Ispod drveta, na početku vinograda, nalazi se manji sto i na njemu: naočare, boca rakije i vode, dvije čašiče i dvije knjige, tu je i jedna kanta s vodom, malo dalje je mašina za prskanje loza, nož, a na drvetu visi lovačka puška. Vizuelni, zvučni i muzički efekti dolaze do posebnog izražaja, a SJEĆANJE, ili video zapis, u drugom dijelu pozornice – reflektor osvjetljava)
(Čuje se jači lavež kučka)
POŠTAR: Luka, o Lukaaaaaa! Izađi više iz vinograda – ako Boga znaš! Evo, imaš preporučeno pismo! Uzmi ga pa se opet vrni u svoj raj…
LUKA: (dolazi, briše ruke i viče na kučka koji se ne vidi) Prestani Medo! Ma, što ti je danas da tako manito laješ?! Eh, zečino jedna, kada te vodim u lov samo mi se motaš oko nogu pa je malo falilo da te ne oladm – umjesto zeca… (lavež polako nestaje) Evo me, moj dobri i još uvijek po malo pošteni Vuko…kučak mi se nešto razlaja, ka da mi nešto javlja… (pozdravljaju se)
POŠTAR: Kako lov? I dalje si, kako čujem, prva puška…Koje divljači najviše ima?!
LUKA: (toči piće) Lisice, moj Vuko! Kako koja sezona, njih je sve više! Kote se Vuko…koti se taj đavo i dobro napreduje… Čujem, postoje neke srebrne tamo neđe u Americi i po ovim naprednim zemljama, neka sorta od ove naše – obične. Zamisli, drže ih na posebnim farmama i tako ih spremaju na izvoz…(kucnu se i malo popiju).
Poštar Vuko samo varti glavom i dodaje:
– Ma što da ti rečem, svuđe u bijelome svijetu, dobro prolaze, pa tako i kod nas… Eto, da čovjek ne povjeruje, neki dan lisica ušla u kokošinjac i igra se s kokoškama… Ušla, njuši ih i igra se sa kokama … Gledam, pa da ne povjerujem svojim očima…malo zastanem i opet pogledam!? Jes, lisica tako mi Boga… Ja u kokošinjac, a ona ne bježi nego mi se mota oko nogu i sve me nešto njuši…Poavetala, oboljela, bolesna a onda vrisnuh:Bjesnilo! … Ubih je i predadoh veterinaru…(Ispije čašicu i sam toči još jednu)
LUKA: Znači, ti si taj zbog koga je nastala uzbuna?!
POŠTAR: (drži čašicu, kucnu se: Aj, u dobri čas…u sreću i zdravlje..) Čujem Luka, kako se sve više odvajaš od ljudi i gotovo ne izlaziš iz vinograda, i krevet spremaš…
LUKA: (trgne se, krene pa stane, odlaže čašicu) Da se sve više odvajam od ljudi?!…Ne bi ja sada o tome, nego ti reče da imam neko preporučeno pismo?
POŠTAR: E, da…(predaje pošiljku – Luka potpisuje, ispija još jednu čašicu i brzo odlazi. Luka odlaže pismo – stoji zamišljen) Pričaju da se sve više odvajam od ljudi…Ođe sam najmirniji! Sve živi oko mene, rađa se i daje čeljadetu jednu novu snagu, jedan novi život, samo ne ovakav kao moj! Ali, kada ti se da, kao pozajmca, jedan popišani život, nema ti druge nego ga živi – ako si majčin sin!… (uzima knjigu sa stolića – Čojstvo i junašto od Marka Miljanova. Drži je i lista) Ovo su primjeri čojstva i junaštva… (gleda pravo). Junašto je kada sebe braniš od drugoga, a čojstvo kada druge čuvaš od sebe, tako Marko zbori u ovim primjerima…Pa, i jes tako! Ako je neko junak, to ne znači da je i čovjek! To sam već i vidio i osjetio… (odlaže knjigu). Dugo me vremena ova rabota zaobilazila, pa i rođaci su govorili kako to nije za mene, neka mi daju neku puščetinu i da idem sa svojim bravima… Dugo su oni tako govorili, kako za Luku nije ono nije ovo, a oni grabe (gladi se po bradi) ljepota Božja…Jure oni neku tajnost i spominju Partiju, a ja samo odmahujem rukom i vrtim glavom…
– Ti Luka živiš ka te tvoje ovce – bravu jedan nesoljeni! Bolje je biti koji dan ka gorski vuk, nego da ti cijeli život prođe ka ti tvojim bravima! – dreknu rođak Janko, koji je najviše znava i najviše toga pročito, a neko ga je poslao da nas podučava i nauči za neko novo doba i novo vrijeme – koje samo što nije došlo – uzimaćeš i trošiti koliko možeš i koliko ti treba, a onda bi zapjevao: ’’I Amerika i Engleska biće zemlja proleterska…“
– Oće šipak ili kad na vrbi grožđe rodi! – ja, onako ka da neću
– Više mi ne dovodite ovu avetinju! – on oštro (mala stanka) Uvedoše me u brazdu, pa i ja počeh partijsku pjevanaiju… (NATOČI ČAŠICU, ODLAŽE JE I NASMIIJEŠI SE, DRŽI KONOP ZA VEZIVANJE LOZA) Što je ovo danas, crni Luka, da nisu na tebe udarile, ne daj Bože, neke mađije?!… (IDE, STANE) Janko nam objašnjava kako izgleda jedan štrajk, pa i ja dadoh svoje viđenje: E, tu treba čeljade biti hitro, da ima brze noge, jer treba stići i uteći…
– Ma, jesam li vam reka da mi ovog avetova, avetnog ne dovodite! (vezuje lozu)
Bez obzira na sve moje, slobodarske, upadice – poslaše me na jedan zadatak – da, iz grada, donesem neku municiju a bila je dobro plaćena sa moja dva brava…Sve lijepo sredih i krenuh nazad, kad ono nasta neko guranje, te me zalijepi jedan džandar tako da mi je uvo tri dana zvonilo, a neki sapun, s njegove lijeve ruke – ljevača mu je bila jača, danima mi je mirisa ispod nosa. Skočih ka da me tri vuka ćeraju, a onda naglo stadoh – stežući municiju ispod pazuha.
– Đe si krenuo đetiću? Miči mi se da ti još jednu ne prišijem! – narogušio se i krene prema meni.
Boga mi ja stadoh, i sve se obrćem i gledam ima li neko poznati – da barem ovo malo obraza, što je preteklo, zadržim, da ne pukne bruka kako me džandar istumeza… I tako donijeh municiju, na desno uvo slabije čujem, trljam nos da istrijebim onaj sapun – i nikome ni riječi… (MALA STANKA. Nasmije se) A, moje služenje vojske… Odoh u Šibenik, ka mladi mornar…Nova sredina, novi ljudi, prvi put napuštih ova moja brda…Pita narednik, prvo veče, oće li neko repete, ustvari jeli neko još gladan, jer kasnije naučih što znači ta riječ…kad ono šklap, šklap, pucaju narednikovi šamari po obrazima mojih, novih, drugara. Iza mene stoji jedan moj zemljak i drhtavim glalsom šapuće:’’Što ćemo sad“?!
– Zemljače, ništa ne brini – do mene može stić, ali do tebe neće sigurno! – ohrabrih ga.
Bogami narednik stade, ali već je bio zamahnuo i zveknu onoga ispred mene tako da se jadnik zaljuljao i pao na mene…Mrko se pogledasmo, oči u oči – brk u brk… ’’Dobro, za večeras je bilo dosta!“ – reče uz duboki uzdah…
U Dubrovniku sam bio na manjim brodovima, a dovede nas onaj narednik i ostade sa nama…Čistim kaljužu, to je najdonji dio broda, kad on mene nogom u prkno:’’Čisti to majku ti crnogorsku!“ …Izvukoh glavu, obrljanoga nosa, obrćem se i vidim nema nikoga, pa ga dofatih i sa njim u kaljužu – da i on nos ogliba, a usput mu više puta ponovih:’’ Oca ću ti očina ako nekome rečeš za ovo…!“ … Ćuta je ka riba, a ubrzo postadosmo i dobri… (kratka stanka. Sjeda na škanj) Sve bješe dobro dok ne počeše u crkvu da nas vode…Onda se podijelismo po vjerama i što već znam…Ni danas se ne znam preksrstit, ali nikada, od kad znam za sebe, nikome nisam Boga opsovao… (naglo staje, ustane i konačno primjećuje pismo. Uzima ga i štrecne se) Dolazi iz Beograda!? (mala stanka) Kako ga junački oslobodismo, ali junački se i ginulo – nije se dao taj govneni Švabo… Postavismo, iza jednog zida, mitraljesko gnijezdo, kad odjednom jedan moj plemenik dolazi i nosi bocu rakije – čuo da sam tu neđe…Spuštismo se u zaklon, tamo bješe i Dušan – komesar brigade…Ocijedismo mi pola boce, a ono jedna granata – posred mitraljeskog gnijezda…Prisjede mi rakija, pa se dobro iskašljah… (uzima čašcu – malo popije i vraća je) Ubrzo odosmo na Sremski front i sa nama je bila jedna talijanska brigada. Ne uđosmo, pošteno, u selo, kad ono jedna baka dolazi u lelek i vodi unuke. Mora da su joj svi izginuli – bilo je prvo što pomislih. Kad ono baka traži mačora… Uspjela je, objašnjava nam, da ga sačuva cijelo vrijeme rata, a od maloprije ga nema!? Kad ono, naši drugovi po oružju, poperili ga na ražanj, obrću ga i vesele se ka mala đeca…( opet gleda pismo i odlaže ga). Neko se sjetio, poslije silnog varemena, starog bombaša! (šeta, zastaje, a onda se trgne) Da, da, upravo tako – bivši bombaš! Bacih je, prvi put na kamion pun Talijana…(mala stanka) nije eksplodirala, na moju veliku sreću… Dosta nas ufatiše, pa i mene…Eh, te bruke! Dođoše nam 17.aprila 1941. nasred Cetinja – dvanaesti dan od kada je počeo rat… Ma kakvi rat, oca im očinjeg za sva vremena ko gurnu ovu šačicu čeljadi da zarati s jednom takvom silom ka što bješe Njemačka?! … Kralj i oni oko njega odmagliše, a mi ostadosmo da nas deru ka jarčeve… (uzme pušku i vrati je nazad) U našem selu – nastade odred. Brat do brata, otac do sina, rođak do rođaka…kasnije se razdvojismo po ostalim jedinicama – da barem neko živ pretekne… I ka što rekoh za onu neeksplodiranu bombu i da nas dosta ufatiše…Odmah i pade presuda: strijeljanje! Neka to, nego smo morali i sami grobove da iskopamo… Ja moj iskopah i stadoh pored njega. Ako ti je ovako suđeno, rekoh sebi a onda udarih na Janka i njegovu nauku u što nas je uvalio, pa moramo i svoje grobove kopati i da čekamo, da nas smaknu, ka najobičnije brave…E, moj Janko ti i tvoj Marks, Engels i Staljin – idite svi skupa u materinu – oca vam očina za sva vremena!… (mala stanka, uzme čašicu malo popije i vrati je) …Podignem glavu, i vidim skamenio se jedan moj rođak, te ja i njejgov grob iskopah, a on kroz suze:’’Misliš, Luka da će mi sada biti lakše!? Đe ovako glavu da izgubim…E, Janko, Janko…“ …
Zahvaljujući Jeleni crnogorskoj, šćeri kralja Nikole, koja je već bila kraljica talijanska – puštiše nas, ali nam prišiše, onim teškim cokulama, nekoliko noga u guzicu, a mi ka mala đeca sve nogama udaramo – sami sebe – dok bježasmo ka sivi sokolovi… Malo kasnije, mi opet nazad u odred a Janko nas vrnu… ’’Janko, ako Boga znaš…!? – počeh da mucam.
– Muči avetove! Prvo ti bomba nije ekspolodirala, a onda te ufatiše ka skobalja! Ideš na popravni i ako ti se to još jednom dogodi – idi đe god znaš, samo da te moje oči ne vide!
Podvih rep, ka i ovi ostali, i mi nazad… (uzima mašinu i prska loze – odlaže mašinu) U jednom povlačenju, jedno zrno me je zakuči…obli me krv i pomislih – gotovo je moj dobri Luka…ako me ono Talijani ne ubiše, a sada neko, i to još, zalutalo zrno…Kad čuje Janko – crći će od smijeha…Kada prizdravih, odrediše da čuvam jednu englesku medicinsku ekipu. Oni se šepure i govore: ’’O, yes mis-ter Lu-ka…„ Izgovaraju te njihove riječi ka da u ustima darže vruće krtole… (mala stanka, zamišljen, a onda se trgne) Postadoh i član Partije…prvo se nećkah, govoreći kako ima boljih i zaslužnijih, ali komesar Dušan ni da čuje…neka to nego ubrzo dođe još jedno priznanje…
– Pljuni me đe sam najtanji, a to je ispod nosa, ako te ja ne postavim u oficirsku stolicu! – reče Dušan i sve me tapše po ramenu…
Đe, običan borac kojem bomba nije ekspolodirala, a osim toga morao bih biti malo više učen…tako ka Janko, pa ne baš toliko… Priših zvjezdicu zajedno sa jednim Dalmatincem. Kada je došao u brigadu – ništa se nijesmo razumjeli. On dalmatinski, ja crnogorski i samo se smijemo ka ludi na brašno, kako se ono reče…Onda smo jedan drugog podučavali, on meni da sam avetinja, a ja njemu da je cukun – kučak i to onaj avlijaner…zvali smo ga lipa riba, jer je u trenucima odmora znao da ponavlja: E, da mi je sada jedna lipa riba…“ Bio je galijot, mislio je i na ono drugo…kada se samo sjetim kako je bio namjeračio jednu medicinku… (mala stanka – staje kod jedne loze) Sve sami Hamburg?! Nije mi jasno da se loza baš tako zove!? Pa, majku im govnenu ni ođe nam nedaju mira!… Ovaj moj stariji đetić, još kao mali, šeta samnom, uz more i sve sluša neki nerazumljivi jezik. Ja mu objašnjavam kako su to Njemci-turisti, donose nam lijepe i dobre pare i sada od njih imamo debelu korist… Đetić se namrgodio:’’Kažeš Njemci!? Nijeste se dobro borili, jer njih još ima!? Nijeste ih sve pobili…“ Đeca su čudo… (popravlja lozu) Dobro je grožđe, bez obzira što se tako zove…Dob-rooo! A tek vino! (uzima čašicu rakije, malo popije i vrati je, trlja ruke, uzima tranzistor – traži stanicu, na glas VIJESTI – gasi tranzistor)…
(VIDEO ZAPIS ILI SJEĆANJE NA DRUGOM KRAJU POZORNICE – SVIJETLA UGAŠENA – REFLEKTOR UPALJEN)
Postadoh, načelnik oficirskog kluba u Dubrovniku. Obukoh mornarsko, onako kao nekad, ali sada oficirsko! (VIDEO ZAPIS: mornarički oficir šeta Stradunom) Prošetah do onog mjesta đe je bio vezan moj brodić (VIDEO ZAPIS)… Stoji na ono isto mjesto!? Trljam oči, okrećem glavu, ali džaba, to je moj brod! (malo uzbuđeno) Skočih na palubu, kad čujem ženski glas: (ČUJE SE GLAS, a potom video zapis) ’’Gosparu, gosparu, eto i mene ako nemate ništa protiv…“ Obrnuh se, i zamalo se ne strmoglavih preko ograde kad je viđeh đe se smije mlada…na meni je meso uzdrhtalo… imam dobar biljeg od junaka… E, moj Luka ođe će ti puknut pogibija, a i neka pukne – ne brani se, već kreni, kreni Luka – junačino!… I krenuh, tako što zapjevah:’’Oj, đevojko oj, ljepoto što učinje tvoje oko…“ Ona se smije, vrti glavom i objašnjava da ne razumije… A, ovo pitam i zapjevah: ’’Ja takvijeh imam dosta ka kamenja, ka kamenja ispod mosta…“ To je razumjela i to veoma dobro, pa mi ne bješe pravo… (mala stanka, samješka se) Eh, što je zavoljeh – mili Bože…(stanka) Eh, te li muke kada sam joj nosio cvijeće… Ma, đe cvijeće, ponavljam Dušanu – komesaru, a osjećam da sam crven ka paprika i da sam u golu vodu… ’’ Ne budi ka tele koje je došlo u Dubrovnik, da mu samo rogovi narastu! Ođe se drugačije živi, drugačije misli i govori, pa i diše, moj dobri Luka…“ smijući se govori Dušan…
– Luka, Lu-kaaa sokole! Gorski vuče, knjaže crnogorski! Ako si donio cvijeće, treba ga i zaljevati! Uvenut će Lukaaaa…opet smijeh.
– Ne kidaj mi nos! Ne brljaj mi po već obrljanom obrazu… Biće najbolji da ga bačim u gips! On kod tebe ne može da drijema, zijeva ili crkava u gaćama ka moj mačak Garo, pored toplog šporeta… Kateeee, Katarinaaaa… i ja promijenih glas
– Može, možeee i sad i odmah“…hvatajte se bjele ruke, bje-le ruke…svako dobro uhvatile, uhva-ti-le…oj – ha…“ ispjeva Kate i poskoči ka da je ispod samog Lovćena… (stanka)
Komšinica, susjetka kako oni reču, Lule kikoće se:
– Oli je Kate opet počeo rat?!
– Kako to misliš Lule!?
– Pa, vidin, sve više i češće oficir izlazi iz tvoje kamare?! – i opet Lule u smijeh.
– A, ja vidin sve više i češće kako pop izlazi iz tvoje kamare pa ne pitam oli je netko umro…sada se Kate dade u smijeh.
Roditelji je odvedoše u Ameriku, nikako nijesu mogli da prihvate ovo Novo vrijeme koje mi donijesmo… Oči mi zasuzile gledajući pučinu, noću se probudim i buljeći u plafon – dočekam jutro… Poče i dopisivanje, ja njoj naškrabam ćirilicom, a ona meni lijepom i štampanom latinicom. Niti ja znam pročitati njeno pismo, a ona još manje moje… Dođem u poštu…
(SJEĆANJE ILI VIDEO)
– Ajme gosparu, a što van je ovo?! – zbunjeno će službenica.
– Pismo drugarice! Nije na španskom… ja nervozno.
– Gosparu moj, lakše bih pročitala da je na španjolskom…
(stanka) Ubrzo prestade dopisivanje… (stanka) U glavi je počelo nešto da mi se muti… Batalih domaću rakiju i crno vino, prijeđoh na obično i kisjelo mlijeko, pa ujutru kašičicu pravoga meda i još malo ka da sam u akvariju ili pod nekim staklenim dubrovačkim zvonom… (stanka)Odlučih da odem što dalje od Dubrovnika i da mu se nikad više ne vrnem! Odluka je pala: idem u Vojvodinu, jer tamo su putem kolonizacije otišli moji rođaci i zemljaci, pa će mi biti lakše…
SJEĆANJE ILI VIDEO ZAPIS
– Koja Vojvodina, crni kukavče!? Zar ovu ljepotu da napuštiš i da se zaglibiš u ono vojvođansko blato!? Zdravo tebi na ramenu glava, za takvog orla biće đevojaka… Luka, čovječe, opasulji se! Ne budi toliko manit! Pa, znaš kako sam ja proša’ sa Jelom i evo me još sam jači nego što sam prije nje bio! Idi u Split, Pulu ili na kraju u Boku u svoj kraj – kada si već zapeo da se pozdraviš sa Dubrovnikom! – ljutito će Dušan…
Pomoći nije bilo – Vojvodina i Vojvodina… (šeta, staje, ide, muzika, pisak lokomotive – jače, slabije – trče ljudi s koferima i korača jedan oficir s koferom, opet lokomotiva)
Putova’ sam osam punih dana i što sam se više udaljavao od Dubrovnika bilo mi je lakše… (stanka) Iz voza padoh u snijeg, a neki hladni vjetaar obriva me oko ušiju…ustadoh polako i odmah se sjetih Dušana… e, moj dobri Luka ka da si doša na drugu planetu… (stanka – muzički efekti)
Pritisci, sa svih strana, da se ženim, pa da se ženim…U kući sam ka panj…Prvi put da budem sam i brzo osjetih težinu jednog pustinjaka…Stadoh ka ukopan kad je viđeh!? (VIDEO)Ista Kate, ma pljunuta! Hod, onako prsata, tvrdo gazi, pa osmijeh i smijeh…Oće bogovi, ili anđeli čuvari da mi pomognu ili da me dotuku do kraja, razgovaram sam sa sobom… (stanka) Zavoljeh je da nema kud više…Osjećao sam je svakog trenutka, ali to nijesam smio priznat’…Orlušina ispod Lovćena pa da to izađe na viđelo, da vide ili čuju a osim toga nije ovo Dubrovnik!…
Dobih nekoliko slobodnih dana, da se malo odmorim i da budem sa ženom… (VIDEO)I tako, ja se razgaćio, kad u neko doba, pred samu zoru, vika i lupanje na kapiji… Ja onako u gaćama, otvorim a moj šurak pištolj mi gura ispod rebra… ’’Govori! Za koga si, za Tita ili Staljina“?… Brzo se rasanih, ali i dalje mi ništa nije jasno… ’’Kako za koga!? Pa, ratovao sam za Tita, bio i ostao Titov borac“! – rekoh odlučno
– Dobro je! – reče šurak, sklanjajući pištolj i reče da smjesta postrojim jedinicu…
Od 120, koliko mi je brojala jedinica – 90 se izjasnilo za Staljina… (stanka)Odvedoše na Goli otok i najbliže rođake… (stanka) Zalelekah u sebi, jer ovaj lelek daleko bi se čuo a krenulo je od 1.balkanskog rata, pa 2.! Onda 1.svjetski rat, pa 2. i sada 1948. I Informbiro…Nama se kuće iskopaše, a za koga i zašto?! Ja onako u sebi… uzeh ženu za ruku i napuštih vojsku jer osjetio sam da ovo nije više za mene. Ovo su neke druge rabote i Luka-Perov ođe nema što da traži… (stanka. Toči rakiju, malo popije, umije se vodom iz jedne kante, obriše se i nasmije se) Dobih dva sina – Draška i Nikolu i šćer Jelenu…
(VIDEO)
– Luka, Lu-ka, o Lukaaaaaa! Dobio si šćer! – viču komšinice u neko doba noći.
– Mogle ste mi to i ujutro reći, da me ne budite u ovo doba! …Godinu dana kasnije, doša’ mi brat, a Jelena se kotrlja po kužini…
– Čije ti je ovo burazeru?! I sve obrve podiže.
– Da oprostiš burazeru, to je moje oću reć ženino….(stanka)
Đeca mi se dobro slažu, i oni se brinu za Jelenino vaspitanje a usput i meni donose knjige koje trabam pročitati – kako oni procijene, ali ja ipak po svome…
– Puštite me magarci jedni, dosta i previše mi je glava pucala! Što sam pročitao, pročitao sam i tek sada mi ništa nije jasno…Možda je i bolje tako, jer inače bih davno poaveta… (stanka)
A onda se sjetih, ko zna po koji put, rođaka Janka. Bože mili koliko je taj knjiga pročita’! Te nesrećne, kako za koga, 1948. rekao je tiho svojim najbližim saradnicima kako će sve ovo đavo ponijeti – jednoga dana… Sjutradan dođoše po njega i sa njim na Goli otok…Vrnuo se potpuno slomljen – na svim poljima i po svim pitanjima… Kad ga viđeh, svijet mi se okrenu oko glave i zaplakah ka malo dijete…’’Lukaaa, živ čovjek nije za žaljenje… (stanka) Počeše i mene da prate, što govorim s kime se družim, pa su zapisivali svaku moju riječ i debelo je razglabali…a tih doušnika (mahne rukama) vazda je bilo i biće… PI, PI, PI… (maše rukama -stanka)
Nedavno drijemam, onako poslije ručka, to je ono što mi niko ne smije dirat, a đetići razvezali neke priče, kad će jedan od njih:
– Što da ti govorim, pogledaj ovog našeg smotanca! Pogledaj što od njega rade! Zadužen da svakome pomaže, od nikoga ništa ne traži! Vidi što rade sa ovom našom zemljom i sve više se pitam, kako vrijeme prolazi, zašto i za koga se borio naš stari?! Đe god je bio – svuđe je poginuo, a nije znao iskoristiti svoje vrijeme – ka mnogi drugi da ih ne nabrajam!…
Skočih ka oparen!
– Da mučite magarci jedni! Više vam ostavljam nego moj đed što je meni ostavio!…
Osjetih probadanje od onog ranjavanja, ali sada mnogo jače i teže…Đe da me potrefe onamo đe sam najtanji…(stanka) Taman što odmorih, kad evo ti, odnekud, jedan rođak – nijesmo se dugo viđali…
(SJEĆANJE)
– Vidiš li Luka što učinjesmo od ove naše lijepe i bogate Zemlje!? … Nema toga ko ovo ne vidi, a i džabe može samo da se nervira…treba sačuvati ovo malo života…
Stisnuh zube da ne zalelečem… a rođak nastavlja:
– Evo donijeh ti Jankovu knjigu Sjećanja na mučna vremena… Slušaj ovo, možda si zaboravio (otvara knjigu i čita) ’’…Bilo je u svemu tome dosta nada i zabluda, snova a najviše –ličnih promašaja. Poslije velikih revolucionarnih obećanja, gomile teorijskih priča, došlo je do velikog razočaranja. Zamoren i ogorčen, odlučio sam da se povučem, ali zakasnih, od tog utopijskog fantaziranja, ali prethodno sam sve to morao da platim najjzdravjom valutom – životom! Ja sam svoje fantazije – debelo platio, a što je najžalosnije – nisam naplatio, za razliku od velikog broja mojih, dojučerašnjih, drugova…“ (predaje mu knjigu) Knjigu bi trebao pročitati, bez obzira što je za nas kasno – davno prošlo vrijeme… Evo i tebe Luka: ’’Je li se šalite vi komunisti ili ste, zaista, zapeli da hoćete pa hoćete da vladate ovom zemljom…ja bih vam preporučio da se manite vlasti i bolje da sjedite doma, poslije rata, nego da se brukate, ako ne riješite pošteno sve ono što obećavate narodu…što se smijete, pošteno vam kažem, a nijesu ni mnogi od vas pametniji od mene za tu rabotu…“
-E, moj dobri i još uvijek pošteni rođače Luka… Ko ufati, ufati, jer politika je, ipak, najači biznis, tako da je sve ovo drugo sića, sića moj dobri Luka… obezbijediš đecu, unučad, praunučad, pra-praunučad i tako redom…(toče piće, kucnu se ’’u sreću i zdravlje“)
Uzeh knjigu… (nasmije se) I ja ulazim u istoriju… Janko me stavio među navodnike zato će malo i pričekat taj ulazak, a može se ući, u istoriju, i na mala vrata… Moram viđet je li stavio i ono ’’…sve će biti narodno, sve će se davati narodu a moguće da bude narodna i smrt i pogibija…“ (naglo se uozbilji) Eeeeeee jadi, jadi moj Janko… Eeeej moj Janko… (naglo stane i uzima pismo, poskoči, ide veselo, staje) Dušan, moj komesar!.. Dušane, stari moj…ti…ti se sjetio, poslije toliko silnijeh godina … (toči piće, ispije, natoči još jednu i ispije je, sprema se, uzima pušku i krene) ovo ću večeras poslije Dnevnika, kada svi legnu, s mirom da pročitam… Zato se ja, Dušane, danas raspričah i ne sušim jezik… (uključuje kasetofon: (1) Grk Zorba – igra… staje … ide pjesma Jasne Zlokić ’’Negdje daleko (1984.) ’’… svjetla se pale, noć se sprema, a mene već dugo, dugo nema…ja te vidim negdje daleko…“ a onda Zlatko Pejaković: RIJEKE TIHO TEKU ’…uspomenu neku, još mi nose na tebe a ja ostario, tebe prebolio nisam, nisam dušo nikad…kada mladost tiho ode kao oblak iznad vode… „ opet GRK ZORBA – igra i plešući odlazi…)
