Kulturi je, već davno, oslabio vid tako da prijeti još veće zamagljenje, pa to šaputanje svakog momenta može preći u vrisku tim prije što šapat ide od uha do uha – uz veliku medijsku pomoć.
Uzbuna! Kulturnjaci se rastrčaše – na sve strane i naručiše naočare sa znatno povećanom dioptrijom… Talog se decenijama skupljao i počeo je da krčka uz poneku psovku i sve više grubih riječi, pa je donijeta odluka da se kao za početak krene s jednim simpozijem kulturno-duhovne obnove.
- Dame i gospodo – kašljuca Ćako, predsjedavjući Skupa i kreće sa čvršćim glasom – mislim kako znate na kakvom se istorijskom raskršću nalazimo! Oči javnosti, ne samo naše domaće, načisto su zalijepljene za naše obraze! Da li u ovom, opet ponavljam, za nas istorijskom trenutku, jer sve što radimo za nas je istorijsko, nastupimo: GALOPOM, KASOM ILI STAMPEDOM?! Gospodo dajte da se malo presaberemo, jer nagli otklon bez kontrole i emocionale sublimacije, mogao bi biti jako nezgodan, tako da iz jedne krajnosti odgalopiramo u drugu možda još goru i pogubniju… Ćako je tražio čašu vode, jer mogao bi dehidrirati, a onda nastavio:
Mi jesmo za hirurški rez u to nema sumnje, bez obzira što je hirurgija prebukirana ali poštovana gospodo – konj i dalje ima primarnu ulogu, a tako će biti dok je svijeta i vijeka! Oprostite, jedna mala unutrašnja digresija… Istina, priroda nam je dala uvo koje je stalno otvoreno, ali usta trebaju, za našu sigurnost, biti češće zatvorena! Opet jedna mala digresija: dobro ste čuli, mislim na konja, pa nije u pitanju LAPSUS LINGUA ili LAPSUS MEMORIAE! Kao što je poznato Paris je oteo Helenu, pa je zbog te recimo gluposti Troja ratovala i krvarila i odolijevala opsadi – punih deset godina. Onda su Grci, zahvaljujući konju i to drvenom, molit ću lijepo – primite k-znanju, zauzeli i osvojili Troju! Glumili su i odglumili, veoma dobro, kako se povlače, poslije deset krvavih godina, i u znak dobre volje na poklon im ostaviše KONJA – drvenog! Mi dobro znamo što se nalazilo u utrobi tog konja! To je izuzetno lukavstvo od kojega možemo puno, puno naučiti! Moramo izvući veliku, rekao bih kapitalnu pouku: kakav god da je konj, a posebno drveni, mora proći maksimalnu provjeru i kontrolu! Konji tutnje ovako i onako i svakako, pa vidite poštovana gospodo i časni skupe, đe smo dogurali a ni sam Bog ne zna kako ćemo i đe ćemo stati i da li i kako se zaustaviti, ali konje moramo više potezati za uši – ne samo za uši…
Deset punih godina grčevite borbe, za samo par sati uništio je jedan konj – i to drveni – u istoriji poznat kao TROJANSKI KONJ! – kriknuo je Ćako, dajući do znanja da je simpozij otvoren i ko će bolje neka mu bude i šire polje… Uslijedio je jaki aplauz, a onda nagla stanka, jer konj asocira pa valja biti oprezan.
- Znam što ste pomislili u vezi konja i to je dobro, ka što maloprije napomenusmo – stalno treba bti na oprezu! Izaći iz ove guste magle pitanje je sada, ne mislim na Hamleta, a to možemo uraditi, zapravo pokušati: galopom, kasom ili stampedom?! Galop, kao disciplina nekako je prihvatljiv za naš stil života, ali već se ježim kad neko spomene STAMPEDO! Nezahvalna i do zla Boga za nas neprihvataaljiva disciplina, jer pod tim plaštom uvuku se i pojure svi mogući ne mogući bukači, rikači, i ostali… sindikalac Baća, duboko je uzdahnuo – zadužen za multimedijsko regionalno umrežavanje, a taj duboki uzdah koristi Pipo, zadužen za razvrstavanje disciplina.
- Oprez dame i gospodo! Da li galop, kas ili stampedo i ako nije pod kontrolom možemo odjuriti i naći se u nekim drugim čudesima! Toliko za početak, jer koliko vidim i čujem – još nije vrijeme replike…
- Slažem se s dotičnim gospodinom – uskače predsjedavajući Ćako i pokušava prevesti ovu interesantnu opasku, a to znači kako bi moglo doći do ranijeg koprcanja, jer to nam je davno u krv ušlo, pa za svaki slučaj mi se koprcamo i kad treba i kad ne treba…Na početku ove veoma osjetljive odluke kako izaći iz guste magle, morat ćemo biti, po svemu sudeći, i tovarno i jahaće grlo – spremno na vuču… Put je dug i težak, uz kašljanje, riganje, roptanje ali to nas ne smije spriječitij da dođemo do cilja!… Ćako diše sve teže, a onda se čuju trube, fanfare, uvježbavaju se novi glasovi, na scenu stupaju novi instrumenti, a organizator dijeli i ventilatore, postavljaju se suncobrani, jer po svemu sudeći ovo će potrajati malo duže – tako najavljuju opozicioni kulturnjaci…
- Čujem, ako me sluh ne vara, neko gunđanje, kako smo krenuli, navodno, u stampedo i sada tražimo predah i koprcamo se ka riba na suvom…
- Zna se ko to drobi! Ništa drugo i ne rade nego naćule uha i hvataju riječi ka moj kučak Garo kada lovi muhe! Samo polako, stavićemo mi takvima malo soli na repić – normalno na demokratski način… Poštovana gospodo, ko radii ma pravo pomalo da griješi, jer važno je što stoji iza grijeha…
- Znate, izvinjavam se predsjedavajućem – uskače jedan zadihani glas – za takve podrivače i kopače, koji ne vide dalje od nosa uvest ćemo DIZGINE! Ako dozvolimo, poštovana gospodo, da ova pojava sve više uzme maha u kulturi, sutra u zdravstvu, onda u školstvu – nećemo daleko stići! Pojavit će se smetnje u PROBAVI i na kraju oslabit će i KRVNA SLIKA! – glas je pri kraju zapjenio, pa je učesnik uz veliki kašalj napustio pozornicu.
- Mišljenje je veoma prihvatljivo – kašljuca predsjedavajući – ali za petama su nam i Evropa i ostali svijet! U protivnome mi bi njih ka glinene golubove, normalno u duhu parlamentarne demokratije…
- Vratimo se, gospodo, na polazište, jer mislim das mo zalutali! Dajmo se i kontrolirat i sublimirajmo emocije – čuje se upozoravajući glas predsjedavajućeg.
- Oprostite, to je jedno malo duhovno žongliranje i zagrijavanje prije nastupa, malo izduvavanje, jer decenijama smo nosili BRNJICE, pa znate kako riječi naviru, nastane bujica, potok, rijeka, vodopad… i desi se da nam neka brnjica izmakne kontroli, a mi inače ne možemo živjeti bez brnjice, na bilo koji način – gospodin Bubi, umiruje jednu nervoznu grupu.
- Slušam teško razumljiv jezik! Dolijeće jaki bas. Tajac, a onda komešanje i šaputanje…
- Mislila sam i ne samo mislila, kako smo došli na svoje i tako ostvarili vjekovni san kako ćemo se povezati AORTOM, kojom teče ista krv… Gospodo, imam osjećaj da mi zapravo ne znamo s kojom disciplinom napustiti ovu gustu maglu, a onda je puštena muzika, prvo lagana, a onda sve glasnija i sa sve većim brojem učesnika “…magla svuda magla oko nas, iz daljine jedva čujem dopire tvoj glas…” Mala stanka, pa je krenuo onaj čuveni sopran “…sama kroz tamu lutam, ne vidim puta i gubim moć …” refren je zvonio na sve strane, a onda je zapjevao cijeli grad i Regija …mora se dalje, naprijed – dalje… mora se dalje…
Be the first to comment