Vladimir Kuljača
Gianni Carro
IZMEĐU KAMENA I MORA
Iljf i Petrov, legendarni ruski dvojac, neobične složene stvaralaške ličnosti – dva pisca – kao jedan 2 IN 1, a Vladimir je aktivirao tj. izmislio sebe i postao Gianni Carro (Đani Karo) i dubrovački ’’faust“ (3 IN 1) i to je puno teže od onoga što su uradili Iljf i Petrov…
Vladimir Kuljača (Lovćenac 1948.), Đani Karo (Pula, 1984.) i dubrovački ’’faust“ (1991.), podržavaju umjetničku psihologiju tu neuhvatljivu i nepredvidljivu igru mašte i duha, jer umjetnost, govori Vladimir, slaže se Đani dok faust ’’mudro ćuti, ništa ne govori…“ ima podlogu dinamita i taj intelektualni eksploziv i ta tempirna bomba (tako je, barem, bilo u njihovo vrijeme) nikada se ne zna kada će i gdje će eksplodirati…
Vladimir, pa tako i Đani i ’’faust“, sve manje pripadaju grupi specifičnih,urbanih, nomada, tako da to više nije putanja od Pule, preko Rijeke, posebno Dubrovnika, do Boke, Cassablance i Praga…Polagano, ali sigurno, gube biološki ritam, tako da im se smanjuje fizička transmisija…Međutim, i danas putuju kada se ide na pljacu, kada se osvaja prostor od kuhinje do soba, pa tako imaju sve manje sadašnjeg vremena, jer žestoko su napadnuti – prošlim vremenom… Uglavnom putuju, misli im sve, sve više, putuju… Drugo životno poluvrijeme protiče na relaciji Novi Sad – Lovćenac – Rijeka – Lovćenac.
S obzirom što su sve prošli (preživljeli) ostali su relativno normalni i stekli mentalni imunitet – kakav je na Zapadu teško zamisliv…
Prosto je nemoguće napisati biografiju koja bi obuhvatila sve djelove jednog života, jer čovjekov se život sastoji od bezbrojnih priča i eseja…Zapravo, svaki život na kraju stane u jednu rečenicu, ali dobro je znati da se ta rečenica može iskazati na hiljadu načina…
Vladimir Kuljača, usput se bavio razno-raznim poslovima: inženjer pomorstva, pomorac, novinar, samostalni privrednik – i sve to da bi mogao po malo pisati – po uzoru na američke pisce, da bi opstao kao pisac ili kako obično kaže, u mnogobrojinim razgovorima, ne govori o sebi kao o piscu, smatra se – zapisivačem priča, događaja, drama, dokumentarnih radio-drama i filmova…
I pored svih primjesa, iščeprkana biografija je nestandardna i literarno nezanimljiva…
OBJAVLJENO:
– 14 proznih djela, 16 dramskih tekstova,
– 3 dokumentarne i 1 radio drama i dokumentarni film o Branku Ćopiću: ĆOPIĆEVA RAJSKA DUŠA /Dubrovačka tajna veza / – 2011.
IZVEDENO:
– NOĆ HERCEGA STEFANA (Ljuba Tadić 1983 – 1985. – Nerceg-Novi – Dubrovnik.) Godine 2010. – Radio-Beograd,dramski program, emitovao je HERCEGA u govorenju LJ.Tadića.
– VRIJEME BREME NOSI (Sarajevsko narodno pozorište i Mišo Mrvaljević)
– DRUŽE TITO, OPET SE KUNEMO… autorsko izvođenje.
– DVIJE JEDNOČINKE: JARBOLI SLOBODE (Pula 1979.) i BROD SREĆE (Herceg-Novi – Bijela, 1979.)
– Sreten PEROVIĆ: DAROVI SCENE (Titograd,1986) BALADA O OSNIVAČU GRADA (studije i kritike – knjiga prva)
– 105 PISACA iz savremene crnogorske književnosti za djecu i mlade, biblioteka SOKOLIĆ. Izabrao i priredio DUŠAN ĐURIŠIĆ, Podgorica 2008.
– PROSTRANI VIDICI – antologija priča za đecu crnogorskih pisaca – Dušan Đurišić, bibl.SOKOLIĆ (Podgorica 2012.)
– Nekoliko priča iz zbirke NAJLJEPŠI DANI, prevedene na čehoslovački (1988) I objavljene u nasjstarijem časopisu SE Evrope, ROVNOST, koji izlazi od 1856.
– Dr Miroslav LUKETIĆ – BIO-BIBLIOGRAFIJA (Budva – Cetinje 2007.)
1. Toranj u Pizi – priče (Budva Istorijski arhiv – Ljubišin spomen dom 1985.)
2. Pisma iz Dubrovnika – Dubrovačke ljetne igre i još ponešto (1987. Dubrovnik – vlastito bibliofilsko izdanje)
3. Najljepši dani – priče za mlade (’’Laus“ Dubrovnik, 1988.)
4. Mrmori more – mikro roman za mlade (SlavijaPRESS, Novi Sad 1989.)
5. Priče sa Straduna (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1990.)
6. Toranj u Pizi II prošireno izdanje (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1991.)
7. Prikazanja na Dubrovačku (10 ’’sličica“ tokom 1991. Dubrovnik 1993. Vlastito izdanje)
8. Magistrala – Magla – kratke priče – mikrosatira (Szeged, 2.bibliofilsko izdanje – 1998.)
9. Dubrovački lamentatio (2000. Prijatelji praškog proljeća)
10.Klintonova tamnoplava haljina i druge priče (Prag, 2003.)
11.Al’Dubrovnik vazda osta… (neka vrsta romančića – Praha, 2004.)
TRI DRAMSKA OPUSA:
12.Dramska sočinjenija I (9 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2006.
13.Dramska sočinjenija II (4 dramska teksta + scenario za dokumentarni film: LOVĆENAC,KAO HRONIČAR DVA RASELJENA NARODA + prilozi – vlastito izdanje)- 2007.
14.Dramska sočinjenija III (5 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2008.
IZMEĐU KAMENA I MORA
(Radio drama, s malim izmjenama, i TV i jednočinka)
LICA:
– Kapetan NIKOLA…..zapovjednik jedrenjaka
– MARKO……………noštromo (vođa palube)
– PETAR……………..timunjer (kormilar)
– ĐORĐE – ĐOKAŠ… kuvar
– GLASOVI
– JELENA (off)
DIDASKALIJE: Pažljiv izbor zvučnih i muzičkih efekata…(NABUCCO i SMJENA GODIŠNJIH DOBA)
(MUZIKA – MORE – VJETAR)
KAPETAN: (komanduje) U red jedra! Na vrh katarke (jarbola) od prove (pramac)!
(PUCKETANJE JEDARA, KOJA SE RAZAPINJU)
MARKO: U red jedra! Diži! Bravo, bravisimo!
(Markov monolog –off)
– U red noštromo! Na vrh katarke od prove – noštromo…Godinama i decenijama, na vrh katarke od prove – noštromo…Za koga ja, zapravo, potežem ove krvave burine?! (konope) E, Jelena, moja Jelena…
Jelena:(off) I dalje te tražim i dalje Jelena čeka brod na pristaništu…I dalje stanuješ u mojoj glavi… I ja mislim, što i kako dalje dragi moj Marko…
Marko: Davno sam ti reka’, još u vrijema kada sam ga zasadio, a nadam i vjerujem da ga svakodenvno obilaziš – moj i naš ARIŠ!
Jelena: Rekao si da je to naše sveto drvo?! To mi nisi objasnio…
Marko: Objasniću ti, a i samo će ti se objasniti to naše – sveto i čudesno drvo…
(Sjećanje završava – uz muzički fon)
KAPETAN: (komanduje) Prova u vjetar! Što radiš Đokaš, ako Boga znaš!?
ĐOKAŠ: Pa, ovdje sam na škoti (pomoćno jedro)…pomažem…cijeli dan iz fugona (kuhinja) nijesam izlazio…sve mi se nešto vrti u glavi…
KAPETAN: (duboki uzdah) Eh, s kime ja fortunale(talasi) tučem! (povišenim tonom) Ni za kaić niste, a kamoli za traverzade (vijađi)! A, ti posebno – Đokaš!
ĐOKAŠ: Ja mislio…
KAPETAN: Nema što da misliš, za tebe je sve, već davno, izmišljeno! Idi u fugon!
ĐOKAŠ: (koraci po palubi – odlazi) Razumijem, gospodine kapetane…
PETAR: Pola vjetra na desno – kapetane!
KAPETAN: Kuda Petre- timunjeru?! Kakva je to manovra!? Pođa la banda!
(ŠUM VJETRA I OKRETANJE KORMILA-TIMUNA)
MARKO: (viče) Marineriii! Bože mili, đe sam zašo… Puštajte i zatvarajte treću arburadu (jedro)! Nije još dobro!
GLAS: Veži magarca, đe ti gazda kaže! (smijeh)
GLASOVI: Vezan! Magarac je vezan! (smijeh)
(muzički efekti, polako se stišavaju i počinje
NAJAVNA ŠPICA
IZMEĐU KAMENA I MORA
(efekti nestaju – prelaz u zatvorenu prostoriju)
KAPETAN: (uzdah) Konačno…O jadu me zabaviste sa ovom manovrom…Šetate po jedrima, ka da ste na nekoj anverškoj pjaci!
ĐOKAŠ: (umiljatim glasom) Da pripremim čaj, gospodine kapetane?
KAPETAN: Ako će biti ka ovo potezanje burina. Onda je bolje da me poštediš!
PETAR: (nasmije se) Tu je sigurno bolji…(opet smijeh) on je maestro od fugona, posebno kada je u pitanju raštan i kaštradina…
ĐOKAŠ: Bolje ti je da mučiš, i ne poteži me za jezik!
PETAR: (nasmije se) Bolje za jezik, nego za neku drugu rabotu…
ĐOKAŠ: Ha, haha, nećemo o tome …(nasmije se) Služi ti samo da piškiriškiš…(smijeh)
PETAR: (ljutito) Pazi, pazi dobro što si reka’! Kada uplovimo, ufatiš ćeš se fenjera i držat ćeš ga, pa ćemo viđet služi li mi da samo piškiriškim!
ĐOKAŠ: (nasmije se) Odmah ću ga pripremiti i to onaj kapetanov…(smijeh) E, da, pa čaj…skuzate, sinjor kapitano…excuse me… (odlazi)
(ČUJE SE ZVECKANJE ŠOLJA I DOPIRE PJESMA)
„Kad si bila mala Mare, kad si bila mala Mare, voljela si more
a sad si narasla Mare, a sad si narasla Mare, pa voliš mornare…“
KAPETAN: Eh, mladosti najmilije doba…(uzdah) a tako brzo prođe, dok udariš dlan o dlan…kao kap rose na suncu…
PETAR: Što zborite kapetane!? Kakvu to mladost spominjete?! Još su pred Vama jedrenjaci godina! Što ja, kukavac crni, da rečem…(tužnim glasom) O, daleki dani rane mladosti moje…o daleki dani…(vikne) Donesi mi jedan, malo veći, rum!
KAPETAN: Slušam ovu mladost, pa naiđe, neka, plima ovih godina što na moru ostadoše…
PETAR: (uzdah) Jedva čekam da se dočepam mojega Cetinja…(kratka stanka) Što Vama fali, za Boga miloga!? Kapetan, momčina, zlatni gajtani, žene avetaju za Vama…sada se sjetih one večeri u Šanta Kružu, a koliko je takvih bilo… Molite Boga, da ovo što duže potraje – mislim na Vas…
KAPETAN: Kapetan, zlatani gajtani, žene, pun para kao jedrenjak, more, vino i gitare…I da to što duže potraje, kako ti reče, ali za mene?!
PETAR: Za Vas, gopodine kapetane…
KAPETAN: (nasmije se) Za mene?! (opet se nasmije) Pa, kada je tako moj dobri, i još uvijek pošteni, timunjeru – da nazdravimo, sa viskijem kojeg pijem i nudim gostima – samo u specijalnim prilikama! (toči se piće i kucanje)
PETAR: Ja u zadnje vrijeme pijem votku…
KAPETAN: (čudi se) Votku!?
PETAR: Da, votku! Bog visoko, Rusi daleko, nema niotkuda pomoći…(nasmije se)
KAPETAN: (nasmije se) Rusi daleko?! Razmilili se, ka žuti mravi, po cijelom Jadranu, a tebi daleko!?
PETAR: Daleko, daleko su kapetane…
ĐOKAŠ: Malo ste pričekali, tražio sam jednu specijalnu sortu… evo, sve je u redu ka u Beču, a u Beču cirkusi…trala-la, trala-la ko se boji Beča još, Beča još…
PETAR: Mi se malo isčojkasmo, pa usput i nazdravismo sa viskijem…
ĐOKAŠ: I to bez mene?! Pa, normalno đe si Đuka kad je muka…a kad radite one stvari – Đokaša nezovete… (smijeh)
PETAR: Ovakvu vruću vodu, moja usta još nijesu kušala…
ĐOKAŠ: To je, timune, jedna specijalna sorta! Znaš da kapetan voli i traži – ekstra stvari…
KAPETAN: Ti Petre, ostavio si silne godine na moru…(čuje se kako srču čaj) morao si i nešto jevropskog da naučiš…
ĐOKAŠ: To mu i ja govorim, ali slijepome namigaivat, gluvome šapućati…zar ne gospodine kapetane?
PETAR: (nasmije se) Gvožđe se kuje dok je vruće, drvo savija dok je mlado…(kratka stanka) Ovo posebno važi za tebe avetove – avetni! Moje znanje i boravak na moru, mjeriš s čajevima i pićima!
ĐOKAŠ: (nasmije se) Pričuvajmo se! Stari panj počinje da gori, a onda će doploviti jedna flota – da bi se ugasio taj požar… (smijeh)
PETAR: Daću ja tebi flotu, ako ti puknem jednu šamarčinu – po tome obrljanome obrazu!
KAPETAN: (Smirujući) Dobro, dobro, za danas je bilo dosta…eh, ta pusta morska nervoza…(kraća stanka) Đe je Marko?! Počeo se, sve više, družiti s posadom i sve je više – ispod prove od kaića!?
(kucanje)
ĐOKAŠ: Kada si znava, mi o vuku, a ono Marko…(smijeh)
KAPETAN: Prekinuo si nas kada je postajalo najzanimljivije…
MARKO: (nasmije se) Sigurno ste počeli da me ogovarate… (smijeh) Izvinjavam se, i zapamtite đe ste stali…
PETAR: (duboki uzdah) Eh, da se ufatim mojega Cetinja…
KAPEATAN: Falio nam je, jedan, valcer, pa da bude ono pravo i kada smo razmišljali koji da naručimo – ti banu…
MARKO: (uzdahne) Nema ovdje kraja – bez gusalah…Mi naše, polako ali sigurno, zaboravljamo, a pogibosmo za tuđim rabotama!
KAPETAN: Polako, noštromo…smirite se, gorite ka bijeli fosfor, a to nije dobro…
MARKO: Polako i da se smirim!? Pa, još i gorim ka bijeli fosfor!? Kapetane Vi ste dobro?
KAPETAN: Dobro, nikad bolje!
MARKO: Da ne kvarimo?
KAPETAN: To je Vaš problem!
MARKO: Znači tako! Ovo je moj problem!? Moj je problem što nemamo svoju luku i svoje more!
KAPETAN: To ja nisam rekao!
MARKO: Zima je, zima je kapetana, a sunce bije i peče – iz zenita! Bez putovanja, a vrijeme prolazi?! Tu je sve, to je jedino pitanje: vrijeme prolazi, a ja nemam svoju luku i svoje more!
KAPETAN: Polako, noštromo…impossibile quanto…
ĐOKAŠ: Taman tako, ali Marko neće ni da čuje…
PETAR: Istu kašu ladimo…
MARKO: Koliko znam, još uvijek niste Engalezi, Francuzi ili Njemci…Marko ništa ne razumije?!
SVI: Mi to nismo rekli!
MARKO: Svi moji, pa tako i ja, grdno su bljuvali svoju krv i ginuli, što je najtragičnije, još prije Vučjeg dola, pa preko 1. i 2. Balkanskog rata, 1.svjetskog rata, posebno Mojkovca, a onda nam je 1918. pukla pogibija! Za koga i zašto, gospodo moja draga?!
PETAR: Pa, bogu mi kada razmislim o svemu ovome što Marko reče, ako je nešto zapisano na ovom našem kršu, na stijeni, a jes tako…to vječno ostaje…
MARKO: I?! Đesmo danas?! Đesmo danas gospodo?!
KAPETAN: (nasmije se) Između kamena i mora…
MARKO: Zapisano u našem kršu, na našoj stijeni, i to ostaje vječno – kako Petar reče! Ali, đe smo danas – pitam ja vas?! (kratka stanka) Da, tihi ka kamen, gluvi ka kamen, ostaje vječno zapisano, prkosimo svim vremenima…ali, gospodo, nas niđe nema! (tiha muzika – kratka stanka)
PETAR: O teškom si me jadu zabavio…Kako ti reče i još prije Vučjeg dola…taj kamen je već trebao progovorit, mrtav bi oživio, nepokretan prohodao…
KAPETAN: Za danas je bilo dosta!
ĐOKAŠ: I previše, gospodine kapetane!
KAPETAN: Vidim ja, moj dobri kogo, da se mi još i najbolje razumijemo…Na posao! (odlaze)
MARKO: Sazvježđa mi se polako poklapaju…
PETAR: Bojim se, da ne izgoriš – prije vremena…
MARKO: Neka, neka izgorim! Ja ne mogu više da ostavljam tragove – I to one od puža!
(VIKA, GALAMA, VRATA SE NAGLO OTVARAJU)
KAPETAN: (nervozno) Đe je Đokaš?! Đe je da mu pokažem kako se burini potežu!
PETAR: Što je kapetane, za ime Svetog Petra Cetinjskog!?
KAPETAN: (I dalje je neravozan) Nisam stigao da amputam dnevnik!
MARKO: Pa, onda!?
KAPETAN: Na papiraićima sam upisivao milje, brzinu, prevaljeni put…Posada mi reče, kako je Đokaš s njima očistio ferale, i to bacio u more!? Đe je, da ga dignem na katarku od prove!
MARKO: Tu smo kapetane! Ne možete, a i neznate da odredite poziciju – đe se nalazimo!
KAPETAN: (nervozno) Izvolite noštromo – odredite poziciju i prevaljeni put!
MARKO: Ja sam već rekao, da je počelo još prije Vučjeg dola!
KAPETAN: Izvolite, upišite!
MARKO: Vi imate kapetanski brevet i svjedožbu sposobnosti!
KAPETAN: Tako znači?!
MARKO: Tako! Kada dođem do kapetanskog breveta i svjedožbe – ucrtaću i napisati poziciju!
KAPETAN: Hvala noštromo! (izdaje komande) Na svoja mjesta! U pola krme! Hvatajte trcarule! (mala jedra)
(efekti)
PETAR: Podiga sam sinjale, a nešto ka da i vidim?!
GLASOVI: Brod! Broood na vidiku! Brod na v-i-d-i-k-u!
KAPETAN: Oho, pa to je engleska navina… I oni su istakli – njihove sinjale…
MARKO: Eno približava se francuski brod, pa talijanski, eno vidim njemački i španski brod… I naš će se jedrenjak, ako Bog da, pridružiti tom jatu!
GLAS: Good morning, sir!
KAPETAN: Good morning!
GLAS: It’s a lovely morning.
KAPETAN: (viče) Oll the same! Thank you so much! Pleasant journey! Don’t worry for us…
GLAS:That’s most kind of you. Thank you very much! Have a good time!
MARKO: It’s all right! Kad osvane lijepi dan, odmah prvo pomislim: ko je na redu da mi ga pokvari?!
KAPETAN: (oštro) Noštromooo! Miješate i vrijeme i prostor!
ĐOKAŠ: Kapetane!
KAPETAN: A, tu si tičurino!
ĐOKAŠ: Izvinjavam se…znate požurio sam da očistim ferale trebaće mi za Petra, znate kada uplovimo držat ću mu svijeću kad bude na rabatu… (smijeh)
KAPEATAN: Više ne guraj nos oko kapetanskih inštrumenata!
ĐOKAŠ: Razumio! Više neću gurati nos – oko kapetanskih inštrumenata!
KAPETAN: Nije za guske sijeno!
ĐOKAŠ: Razumio, da nije sijeno – za guske!
KAPETAN: Kapetanski inštrument ti stoji – ka piletu sisa!
ĐOKAŠ: I to sam primio k-znanju, i mislim da sam odslužio svoju kaznu?
KAPETAN: Jesi! A, sada na posao – u fugon!
GLASOVI: Oba-la na vidiku! O-b-a-l-a! Vidimo oba-luuu!
KAPETAN: Zatvorite jedra! Vjetar slabi – nastupa tišina!
PETAR: Neka, neka, bolje je tako…(vrti timun) prići ćemo uz samu obalu…
(ISPOD TEKSTA KOMANDE – IZVRŠENJE I EFEKTI)
PETAR: (dubok uzdah) Eh, puste godine, kako proljećeše…između kamena i mora…a od života malo, vrlo malo…zapravo ništa i ne ugrabiš…
ĐOKAŠ: Kako si bio nameračio onu bjanketu – jedva si preteka! Zapravo ona jedva preteče…(smijeh)
PETAR: Bila je prava! Ugasih svijeću, i čujem kako, nečujno, pretrčava kamenim podom – bosim nogama… vrela i drhtava, pade mi na kušin…srce mi je uzdrhtalo ka uhvaćenoj ptici u kavezu…stegoh je, stegoh je…
ĐOKAŠ: Ja sam spremio ferale, dobio kaznu i pošteno je odslužio!
PETAR: Prekide me, onamo đe je bilo najvažnije!
ĐOKAŠ: Dobro, jesi li ili nisi?
PETAR: (uzdahne) Nisam!
ĐOKAŠ: Znao sam, da tu nema što da se sluša!
PETAR: Da ti objasnim!
ĐOKAŠ: Nema tu što da se objašnjava!
GLASOVI: Eno, čobana i čobanice! Pogledajte kako se lijepo zabavljaju!
GLAS: (viče) Pazi da te za jagnje ne prevari!…Budi džentlemen – daruj jagnje! (smijeh)
(pjesma mornara – traje ispod slijedeće scene)
‚‚Ej, čobane care mali,
pjevaj, sviraj, grli ljubi – raj nebeski ti uživaj…
(pjesma se udaljava – pojavljuje se Jelenin glas)
Jelena: (off) Đe li si sada?! Ova samoća uvlači se – sve više i dublje… I tako se noći smjenjuju…ARIŠ, napreduje a onda stane i kao da nešto čeka?! Požuri, požuri Maro…u meni bijesne i smjenjuje se: bura, pa južina, onda oluja, pa uragan i na kraju ciklon…I tako sve u krug!
Marko: Tvoj me glas uvijek poziva na istrajanost…to je glas čiste ljubavi…(tiha muzika) ARIŠ, je čudesno drvo!
Jelena: Da, to mi nisi do kraja objasnio…To je četinar, a kad nastupi jesen – opada lišće!? Da li on to radi iz solidaranosti – prema drugima?!
Marko: Da, baš tako! On to radi iz solidarnosti!
Jelena: Mislila sam da je meka srca!
Marko: Nikako! Njegovo tkivo je čvrsto, izuzetno čvrsto, teško, vrlo teško ga je sasjeći! To je za mene i za moj narod – sveto drvo!
Jelena: To nerazumijem!
Marko: Razumjet ćeš, a sada ti tople i žarke pozdrave šaljem…I gledaj kako ARIŠ, naše sveto drvo, raste! (uz tihu muziku – sjećanje nestaje)
NOVA SCENA
MARKO: Kamarot (mali od kužine) se razbolio…moguće da je groznica…
KAPETAN: Pusti kamarota! Što može biti mladoj osobi?! Jaka i mladalačka krv – sve pobjeđuje!
MARKO: Krvari!
KAPETAN: Obiđite brod!
MARKO: I ne samo on!
KAPETAN: (povišenim tonom) Rekao sam: obiđite brod i posadu!
MARKO: Znate li kapetane kako se muzu krave?!
KAPETAN: (iznenađeno) Krave!?
MARKO: Da, krave!
KAPETAN: Ovdje ste da potežete burine, a ne da muzete krave!
MARKO: Mi i dalje mirno potežemo krvave burine, jedrimo i prevozimo teret koji se sve više uvećava i to od, već davne, 1918. Do kada i kuda sve ovo vodi?!
KAPETAN: Molim Vas prestanite, vrtite jedno te isto! Ako Vam se ne sviđa ova rabota – izvolite napustite brod!
(muzički efekti)
GLASOVI:
– U Anversu, sve pod traversu!
– U sevdah – do zadnje funte!
– Pitam se pitam, kad se cvijeće u vazu meće – dal je to buket ili kita!
– Kamarotu, nije dobro, a mi ođe – udarili u pjevaniju!
– To je pravi marinero, nego hajdemo zapjevati nešto za te dane nove!
MARKO: (Uzdahne) Za te dane nove, a ko će ako ne mladost – donijeti dane nove! (nasmije se) On meni, nešto tako da reče!?
PETAR: Što zboriš, ništa te nerazumijem?!
MARKO: Ovaj naš tetkasti kapetan!
PETAR: Muči! Ako te neko čuje, a nije rečeno da te već Đokaš nije čuo…ima otovorene i uši i oči, pa i kada spava…
MARKO: Neka Đokaš prenese tom tetkasom kapetanu… a vjerujem da je neđe naćulio uši…on meni da reče: „Ako Vam se ne sviđa ova rabota – izvolite napustite brod“!
PETAR: (okreće temu) Ni nama starijima nijesu mrske – žene, ako ništa drugo niko mi ne može zabraniti da ih gledam!
MARKO: Idemo kući, pa se jatagan oštri…
PETAR: Domaće je domaće…jedan moj đed, obično je znao da reče: „Dobro je kada čeljade mijenja žene, al’ ne i onu kod kuće…” (kratka stanka) Ili mi za stolom, te oćemo te nećemo da jedemo, e gladni smo e nijesmo, a on iz prikrajka: „Đeco moja, čeljade za stolom i u postelju – nesmije da se srami…” Dobro to zapamtih…
MARKO: Đe je onaj avetni Đokaš, da popijemo nešto poslije ove priče…živci mi rade, ka stare tende…
ĐOKAŠ: (čuje se glas) Avetni…lijepo bogami…Samo nastavite, piće samo što nije stiglo…nije Bog slučajno ženu izmislio…
MARKO: Đokaš je ogladnio… (smijeh)
ĐOKAŠ: (donosi piće) Izvoljevajte…nema kapetana, taj lickov me podsjeća na rakuna!
MARKO: Koji si ti provokator! Da nešto lanemo, inače ušno radi danonoćno, brza pošta radi, a kapetan uredno bilježi u naše, već davno, otvorene knjige!
PETAR: Dolazi, fermala makina!
KAPETAN: Drobite, stare dobre i izvježbane – drobilice!
MARKO: Govorimo istinu!
KAPETAN: (uzdahne) Opet Marko! Zamišljam da je ođe Hram, mornarske zaštitnice, gospe De la Garde… da se pomolim i gregorijanski i julijanski i muhemedanski i mojsijevski, budistički… po svim ekumenskim obredima – koji postoje na ovoj zemaljskoj kugli!
ĐOKAŠ: (UMILJATO) Ne bi Vam škodilo, kapetane, onako pride jedna šinjorina vrele krvi, malo njeguškog pršuta, komad peraške torte, bićerin „prvijenca“ malo dimljenog krapa i na kraju da sve to zalijete bukarom – crmničkog vina…
MARKO: I za gospodu, pa bi previše bilo! (smijeh i odobravanje)
GLASOVI:
– Umire!
– Kamarot umi-reee!
– Kape-ta-ne! Noštro-mo! Đokašuuu!
– Petreee!
(trka po brodu)
KAMAROT: Vodeee…vo-deee…daj-te mi vodeee…
KAPETAN: Dalje,dalje od njega!
MARKO: Upozoravao sam, govorio i govorio…
KAPETAN: (oštro) Prestanite! (kratka stanka, čuje se teško disanje) Đokašu!
ĐOKAŠ: Izvolite!
KAPETAN: Donesi ulje za čišćenje želudca!
ĐOKAŠ: Biće teško, nisam ja mediko! (doktor)
KAPETAN: (Oštrije) Done-si ulje! (smirenije) Nije ovo groznica, bez obzira što se trese ka prutić…
MARKO: Pustite mene…govorio sam dok je bilo vrijeme!
KAPETAN: Ulje, brzo ulje donesi! (viče)
MARKO: (kroz zube) Sklonite se! (guranje) Božo, Božidare, Božo sokole, sokoliću naš…
(muzički efekti)
MARKO: (tužnim glasom) Gotov je…
(efekti)
KAPETAN: (obraća se posadi) Kamarot je izdahnuo!…(kratka stanka uz muzičke efekte)
Ploviti se mora, a živjeti se može, ali i ne mora! More je bilo i ostalo – za hrabru čeljad! (muzički efekti)
PETAR: Đe ovako da završi, za ime Svetoga Petra…neće mu se znati ni groba ni pomena…Još ni prvi vijađ nije završio…
MARKO: Ovo nas prati još i prije Vučjeg dola! (iz daljine dolazi tužbalica:…đe mi oči izvadiste…što mi snagu oduzeste…što mi glavu u crno zaviste…što mi kuću iskopaste…(plač i jecaji) Božidare oči mojeeee i još ti se majka nada…muzički efekti, tužbalica polako nestaje)
KAPETAN: Noštromo!
MARKO: Izvolite kapetane!
KAPETAN: Spremite opijelo!
MARKO: (komanduje) Spuštaj mijastru! (glavno jedro) Nema manovre, brod se mora zaustaviti! (rad – efekti) Sredite palubu! Kako ćemo za gajndre, jer tijelo mora na dno da ostane?! (teg – piz)
KAPETAN: Uzmite ono neprerađeno olovo, umotajte ga u čisti lancun…mornarska postelja – uvijek je čista!
MARKO: Đokašu, upali voštenice!
ĐOKAŠ: (iz prostorije) Upaljene!
(kratka stanka – muzički efekti)
MARKO: Kapetane, opijelo je spremno!
KAPETAN: Spuštimo se na koljena…
(stanka – more – škripa broda)
KAPETAN: Lako ti more – mili brate! (svi ponavljaju)
MARKO: Zdravo Marija, majko Božja, milostiva ti među ženama, milostiv plod utrobe tvoje ISUS… (svi ponavljaju – čuje se iz Nabucca HOR JEVREJA)
KAPETAN: Spuštaj!
(pad u moru – efekti)
MARKO: (duboki uzdah) I evo, ovako je počelo još i prije Vučjeg dola… I danas se, mnozina, pitaju kako to da nas ima ovako malo!? Dobro je, dobro je, što nas i ovoliko ima…‚‚…‚‚…il’ na domu, il’ na boju
Suđeno je: umrijet se mora…” A ne znaš za koga i zašto?! Groblje živih leševa…
KAPETAN: Prova u vjetar! Pjesmu, oću pjesmu! Ploviti se mora!
(tiho iz daljine:‚‚…more, o moje Jadransko more…vraćat ću se uvijek tebi, dok se mognem krcati u barke i dizati jedra na male katarake…o more, moje Jadransko more…”
(Markovo sjećenje. Tišina. Obala. Cvrčci. Čuju se zvona)
Jelena: Podne je…(tiha muzika) Još jednom je sunce na svom mjestu…peče, peče ka moja bol, moja samoća, moje čekanje…idem svaki dan do obale, između kamena i mora…čekam, i duboko se nadam da ću te dočekati…
Marko: O, Jelena moja draga…živ sam…ne znam kakav ću biti i kako ću izgledati kada ti dođem…Čuvaj mi ARIŠ, moje i naše sveto drvo!
(kulisa nestaje)
KAPETAN: (komanduje) Spuštaj gornja jedra – vjetar pojačava!
(u prostoriji)
PETAR: (uzdahne) Vidite li što je život?! Iz staklenke, dvije-tri kapi maslinovog ulja – za pokoj duše…Rodiš se…‚‚
… tek sokolu prvo perje nikne,
On ne može više mirovati
nego svoje rezmeće gnijezdo…“
I sa jedno dvanajest ljeta – put mora bježi vatajući ljeb sa sedam kora…vrneš se, s mora, oronuo, a mnogi se i ne vrnu… I to je, jedan govneni, život…(tiha muzika)
MARKO: (ulazi) Ide neverin, more deblja…brzo na jarbole!
(trčanje po brodu – vjetar pojačava)
KAPETAN: Na svoja mjesta! I za Vas važi – noštromo!
MARKO: (viče) Sprema se pakao i katarke će sa neba padati!
(čuju se udarci čekića)
MARKO: Što činiš to Đokašu, grom u tebe ne udario!
ĐOKAŠ: Ti reče da se sprema pakao, da će katarke padati s neba, pa evo zakucavam sebe za palubu – da me kolapi(talasi) ne odnesu…
(talasi udaraju, munje sijevaju, kiša pljušti. Čuju se glasovi)
– Otkačila se polena! (poklopac pramčanog otvora)
– Ima povrijeđenih!
MARKO: (viče) Odnesite ih u kamaru! Idemo provom ispod mora, a to je najopasnije…E, bože Eole, zar misliš da ti prkosimo?! Petre, daj meni timun!
KAPETAN: Noštromo, vidite što je s teretom!
MARKO: To sam već davno i vidio i osjetio! Odvući će nas na dno, ako nešto ne preduzmemo!
PETAR: Ostavih život na moru, ali ovako đaolje more još nisam gazio ni kada sam bio mlad i jošt nevješt…
GLASOVI: More do gležnja! Podavićemo se ka pacovi!
(vjetar – oluja – škripa broda)
MARKO: Odbacimo dio tereta…počećemo sa onim od 1918. kada su nam okrenula – kola niza stranu!
KAPETAN: Ni govora!
MARKO: Počinjemo s godinom 1918.
KAPETAN: To je sabotaža!
MARKO: Nazovite Vi ovo, kako god Vas je volja ali teret ide u more!
GLASOVI:
– Noštromo je u pravu!
– Slušajmo što nam noštromo govori!
PETAR: Važno je da ne strada ono ljucko…eh, moje pusto ognjište…ono jutro kada sam odlazio, nikada mi moja brda nisu bila ljepše, ka da su mi nešto govorili… (malo glasnije) U ovakvoj situaciji, poslije toliko decenija, moramo se spašavati!
GLASOVI:
– Voda do koljena!
– Ima li spasa ljudi božji?!
– Ljudiii!
(oluja i dalje traje)
GLASOVI:
– Komanduj noštromo!
– Što da radimo?!
– Noštromooo! Pomaži, pomažiii noštromooo!
KAPETAN: O, nebesa, o more sinje koje se ovako razgoropadilo – otvori se da propadnem! Komandant ostaje bez timuna!?
GLASOVI:
– Ne čujemo Vas!
– Sklonite se, ne otežavajte manovru!
– Dosta je bilo, ostavite timun!
KAPETAN: Tako znači!
GLASOVI:
– Dosta je bilo podaničkog odnosa!
– Dosta i previše smo Vas slušali!
– Prednje štive, još malo i pune!
– Tonemooo! Ljudiiii, zar ne vidite – tonemooo!
MARKO: (kroz oluju, fijuk vjetra, udari talasa – viče) Petre! Đokašu! Posado moja! Odbacite teret – iz prednjih štiva!
GLAS: To je ono iz 1918. godine?!
MARKO: Tako je! Polako i pažljivo s pompom na vjetar! Brže, brže – sokolovi moji!
(efekti, bacanje tereta, muzika:‚‚Smjena godišnjih doba”)
PETAR: Čudesni Marko, kako zna da potrefi – ono što posadi odgovara!
GLASOVI:
– Bačili smo onaj đavolji teret!
– Prova se, sada, puno bolje drži!
– More slabije ulazi – kroz oči od kadene! (otvor kroz koji prolazi lanac za sidro)
MARKO: Pazite pompu na vjetar – to mora da radi! Pazite i na ploveću ankoru! (sidro)
KAPETAN: Dosta je, dosta smo toga bačili!
MARKO: Tek smo počeli, a počeli smo s godinom koja nas najviše i najteže boli! Ostadosmo bez kralja, bez države, jezika, vjere, imena naroda, crkve! Nad nama se nebo zatvorilo, pa više nije primalo – niti plača nit molitve! …postadosmo jedna slamka među vihorove! I evo, konačno, progovorio je Durmitor, Prokletije i Komovi, u Primorju Orjen, Lovćen i Rumija! Progovorila je dolina Tare, Lim i Morača! Izronio je najinteresatniji tok zetske ponornice! Izronila je i porodica Crnojevića, a posebno Đurađ – osnivač prve štamparije jugoslovenskih naroda! Izrono je, poslije više od jednog vijeka, MONTENEGRO! (kratka stanka) Opus Dei, opus Dei – božje djelo! (jači muzički efekti n.p.r. Carmina burana)
GLASOVI:
– Ferali na vidiku! Feraliii!
– Spašeni smo! Spašeni, po prvi put od Berlinskog kongresa i godine 1878.
– 1918.godine poslije 1.svjetskog rata – sve smo izgubili!
– I danas, polije punih 128 godina – opet smo, po drugi put, svoj na svome – nezavisni i samostalni!
– Ura, uraaaaa!
(uz muzički fon – off)
Jelena: Znači, dragi moj Marko, opet je iskočila iskra – iz kamena našega! ARIŠ, je otišao – nebu pod oblake… Ali, još uvijek, nijesi mi objasnio zašto je ARIŠ tako čudotvoran i zašto bi trebao da bude naš zaštitni znak?!
Marko: Nastupi jesen, i počinje da otpada listopadno lišće…i ARIŠ se osipa, da bi svi – mirno opstali… Ne, nije on bio meka srca! Njegovo je tkivo, bilo i ostalo – izuzetno jako! Preteško je, bilo i ostalo za splav ili brod, ali je zato ostavljeno u vodi… između kamena i mora, a to je naša Crna Gora „ko ć’ ufatit maglu u visine,/ko li Crnu Goru pokoriti!, a Njegoš je reka’: „…da je lijepa Crna Gora, ne bi se crna gora zvala nego mliječna ili medena. A kako će biti lijepa kad je jednako sirotu divlji talasi napadaju i potresaju… Crnu Goru je svakojako zlo pratilo i doista je pokazala što može slabi sa silnijem…sve rado na žertvu dava, samo da ostane neporočna čast prađedovska…“ (tiha muzika) svako drugo drvo, davno bi i presahlo i istrulilo – osim ARIŠA! On je očvrsnuo i skamenio se – za sva vremena! Eto, vjerujem da sam ti sve objasnio – draga moja Jelena…
(tiha muzika i odjavna špica IZMEĐU KAMENA I MORA)
