Vladimir Kuljača
(Jedna usputna priča)
MARATONAC
Mićun je, poslije male demokratske pauze, opet zgrabio svoju stazu – ovog puta u nešto izmijenjenom obliku… Ta, pusta nesanica prati ga već godinama a sada ga je sustigla i žestoko ga pritišće, pa je počeo u snu da hoda, a uža specijalnost postaju mu građevinske skele. Hodajući, u snu, popne se ne vrh skele i onda žonglira kao da je na cirkuskom trepezu…
Već je prošla ponoć kada je osvojio i zadnju šipku – građevinske skele. Usidrio se, sa megafonom ispod miške, i dajući do znanja da mu niko ne prilazi.
Cijelo je naselje na nogama, a kompletna hirurgija je prva doletjele i hitno su postavili šator, jer ovakav slučaj treba obrađivati na licu mjesta. A onda je dojurila vatrogasna brigada – sa onim prepoznatljivim arlaukanjem i opklolila kompletno gradilište – sa balonima na koje se može skakati, bez problema, sa visine od najmanje petnaestak metara. Kompresor je počeo da brekće iz sve snage… I ostali specijalci, rezno-raznih profila, revnosno zauzeše svoje položaje…
- Mićuneeee! O, Mićuneee! Nebeski te grom promašio, jer tek bi nas onda o jadu zabavio! – viče jedan operativac.
- Što je ako Boga znate, a kako vidim ne znate ga, jer ne biste mi ovo radili, a kako vidim vi i nemate pametnijeg posla! Evo već godinama – u stopu me pratite ! – odazva se Mićun, prelazeći akarobatskim skokom s jedne šipke.
- Silazi dolje jeb… ti boga! – šišti vodeći operativac, a onda pljucne, ppp, dva tri puta pogleda u nebo i šapne: “Oprosti mi Bože…“ i nastavlja u nešto blažem tonu:
- Ako te mrzi da se spuštaš, ti skoči, poleti ka sivi soko – ispod tebe je sve tapacirano! Evo pogledaj… operataivac podiže ruke, poleti sa skele i zakoprca se u balonu.
- Već duže vremena osjećam poremećaj u organizmu! Pored silnih odricanja, počinjem se suzdržavati i od seksa, a to je grijeh od Boga! – govori Mićun preko megafona tako da sve zvoni u ovo već novo jutro.
- Prostačino! – vrisnu jedna dama, lagano obučena za ovo doba noći i pada u nesvijest. Specijalne službe hitno oformiše konzilij i pređoše na sanaciju ovoga, do sada neviđenog, slučaja… Mićun nastavlja, ali ne smanjuje se zvuk megafona:
Sve je počelo, sada već davne, godine 1968. Sa ruskom invazijom na Čehoslovačku… Pored mene zapalio se, sada već, legendarni Jan Palah…zalelekah i lelečem kako onda – tako i danas, zbog naših Janova koji se pale, ali na malo drugačiji način! Oprostite, na jednu malu digresiju… Dolazi godina 1980. i vanredno stanje, ali u Poljskoj i onaj njihov general – nema potrebe da mu još i ime spominjem, jer nije u kontekstu našeg demokratskog opredjeljenja… Rekao sam i mislim na Poljsku, toliko da se zna da mi nešto ne bi amputirali…Već decenijama proganja me Južna Amerika, jer tamo se legu mali diktatori i oni nam ekspresno šalju tiće koji su stvoreni za nas – Zapadni Balkan…kao pelceri, đe ga god zabodeš – procvjeta… Upravo održavamo edukaciju: Pelceri Južne Amerike i klima Zapadnog Balkana… Na mojoj stazi – energija u organizmu se povećava, a to je rezultat zdravog života i zdrave hrane – poštovana publiko!…Idem sve dalje i dalje, prema mojim snovima…da nijesam promašio stazu, pa tako i cilj – ne daj bože… Mićun se zakašlja, izgubi ravnotežu i poleće sa skele – sa svojim mislima: „Duboko vjerujem kako postoji samo jedan homo balkanikus – carstvo koje cvjeta i naše blagostanje homo balkanikus…“
Uh, u suviše sam delikatnoj situaciji, jer ne znam što me dolje čeka i što će biti ako su, u međuvremenu, pokupili balone – zbog Južne Amerike?!
*
A za to vrijeme, dok se Mićun polako približavao balonima, koncentracioni konzilij donosi dijagnozu: “Nema potrebe da se opterećujemo ovakvim snovima, kao ni maratoncima. Nema nikakve hospitalizacije…“
Već je svanjavalo i specijalna brigada povlačila se na rezervni položaj – očekujući dojavu za novi požar, a na Mićuna više niko nije obraćao pažnju pa je nastavio, nesmetano, da sanja…
Ilustracija: Zuko Džumhur – Pisma iz Azije
