(Snoviđenje u sedam slika)
JOSIP BROZ TITO (1892. – 1980.) i poslije 33 godine, putuje štafeta, putuje rođendan…
Iljf i Petrov, legendarni ruski dvojac, neobične složene stvaralaške ličnosti – dva pisca – kao jedan 2 IN 1, a Vladimir je aktivirao tj. izmislio sebe i postao Gianni Carro (Đani Karo) i dubrovački ’’faust“ (3 IN 1)i to je puno teže od onoga što su uradili Iljf i Petrov…
Vadimir Kuljača (Lovćenac 1948.), Đani Karo (Pula, 1984.) i dubrovački ’’faust“ (1991.), podržavaju umjetničku psihologiju tu neuhvatljivu i nepredvidljivu igru mašte i duha, jer umjetnost, govori Vladimir, slaže se Đani dok faust ’’mudro ćuti, ništa ne govori…“ ima podlogu dinamita i taj intelektualni eksploziv i ta tempirna bomba (tako je, barem, bilo u njihovo vrijeme) nikada se ne zna kada će i gdje će eksplodirati…
Vladimir, pa tako i Đani i ’’faust“, sve manje pripadaju grupi specifičnih,urbanih, nomada, tako da to više nije putanja od Pule, preko Rijeke, posebno Dubrovnika, do Boke, Cassablance i Praga…Polagano, ali sigurno, gube biološki ritam, tako da im se smanjuje fizička transmisija…Međutim, i danas putuju kada se ide na pljacu, kada se osvaja prostor od kuhinje do soba, pa tako imaju sve manje sadašnjeg vremena, jer žestoko su napadnuti – prošlim vremenom… Uglavnom putuju, misli im sve, sve više, putuju… Drugo životno poluvrijeme protiče na relaciji Novi Sad – Lovćenac – Rijeka – Lovćenac.
S obzirom što su sve prošli (preživljeli) ostali su relativno normalni i stekli mentalni imunitet – kakav je na Zapadu teško zamisliv…
Prosto je nemoguće napisati biografiju koja bi obuhvatila sve djelove jednog života, jer čovjekov se život sastoji od bezbrojnih priča i eseja…Zapravo, svaki život na kraju stane u jednu rečenicu, ali dobro je znati da se ta rečenica može iskazati na hiljadu načina…
Vladimir Kuljača, usput se bavio razno-raznim poslovima: inženjer pomorstva, pomorac, novinar, samostalni privrednik – i sve to da bi mogao po malo pisati – po uzoru na američke pisce, da bi opstao kao pisac ili kako obično kaže, u mnogobrojinim razgovorima, ne govori o sebi kao o piscu, smatra se –zapisivačem priča, događaja, drama, dokumentarnih radio-drama i filmova…
I pored svih primjesa, iščeprkana biografija je nestandardna i literarno nezanimljiva…
OBJAVLJENO:
– 14 proznih djela, 16 dramskih tekstova,
– 3 dokumentarne i 1 radio drama i dokumentarni film o Branku Ćopiću: ĆOPIĆEVA RAJSKA DUŠA /Dubrovačka tajna veza / – 2011.
IZVEDENO:
– NOĆ HERCEGA STEFANA (Ljuba Tadić 1983 – 1985. – Nerceg-Novi – Dubrovnik.) Godine 2010. – Radio-Beograd,dramski program, emitovao je HERCEGA u govorenju LJ.Tadića.
– VRIJEME BREME NOSI (Sarajevsko narodno pozorište i Mišo Mrvaljević)
– DRUŽE TITO, OPET SE KUNEMO… autorsko izvođenje.
– DVIJE JEDNOČINKE: JARBOLI SLOBODE (Pula 1979.) i BROD SREĆE (Herceg-Novi – Bijela, 1979.)
– Sreten PEROVIĆ: DAROVI SCENE (Titograd,1986) BALADA O OSNIVAČU GRADA (studije i kritike – knjiga prva)
– 105 PISACA iz savremene crnogorske književnosti za djecu i mlade, biblioteka SOKOLIĆ. Izabrao i priredio DUŠAN ĐURIŠIĆ, Podgorica 2008.
– PROSTRANI VIDICI – antologija priča za đecu crnogorskih pisaca – Dušan Đurišić, bibl.SOKOLIĆ (Podgorica 2012.)
– Nekoliko priča iz zbirke NAJLJEPŠI DANI, prevedene na čehoslovački (1988) I objavljene u nasjstarijem časopisu SE Evrope, ROVNOST, koji izlazi od 1856.
– Dr Miroslav LUKETIĆ – BIO-BIBLIOGRAFIJA (Budva – Cetinje 2007.)
1. Toranj u Pizi – priče (Budva Istorijski arhiv – Ljubišin spomen dom 1985.)
2. Pisma iz Dubrovnika – Dubrovačke ljetne igre i još ponešto (1987. Dubrovnik – vlastito bibliofilsko izdanje)
3. Najljepši dani – priče za mlade (’’Laus“ Dubrovnik, 1988.)
4. Mrmori more – mikro roman za mlade (SlavijaPRESS, Novi Sad 1989.)
5. Priče sa Straduna (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1990.)
6. Toranj u Pizi II prošireno izdanje (Slavija-PRESS, Novi Sad, 1991.)
7. Prikazanja na Dubrovačku (10 ’’sličica“ tokom 1991. Dubrovnik 1993. Vlastito izdanje)
8. Magistrala – Magla – kratke priče – mikrosatira (Szeged, 2.bibliofilsko izdanje – 1998.)
9. Dubrovački lamentatio (2000. Prijatelji praškog proljeća)
10.Klintonova tamnoplava haljina i druge priče (Prag, 2003.)
11.Al’Dubrovnik vazda osta… (neka vrsta romančića – Praha, 2004.)
TRI DRAMSKA OPUSA:
12.Dramska sočinjenija I (9 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2006.
13.Dramska sočinjenija II (4 dramska teksta + scenario za dokumentarni film: LOVĆENAC,KAO HRONIČAR DVA RASELJENA NARODA + prilozi – vlastito izdanje)- 2007.
14.Dramska sočinjenija III (5 dramskih tekstova + prilozi – vlastito izdanje) – 2008.
SEDAM LICA, TRAŽI DRUGA TITA…
(Snoviđenje u sedam slika)
ŠTAFETOM se ide – iz slike u sliku, a poslednju sliku – odigrali bi zajednički – sedam lica, koja traže druga Tita…)
Svaku sliku prati muzika:
- Dok zbori Tito – Miladin Šobić
- Ide Tito – Neda Ukraden,
- Po Titu se vijek poznaje – Generacija 5
- Računajte na nas – Rani mraz
- Druže Tito, mi ti se kunemo – Zdravko Čolić
- To majka više ne rađa – Bata Nonin
- Tito, poslije Tita – Davorin Popović.
Svaku sliku prati video zapis o Titu.
Učesnik ulazi na scenu sa svojim transparentom: slika 1, 2, 3, 4, 5, 6, i 7.
SLIKA I.
PROMOTER: (aplauz) Izgubili smo druga Tita, velikog vođu naše revolucije – koja i danas traje – nesmanjenom žestinom (aplauz) Mi, i danas istrajavamo na Titovom putu! (aplauz) Jačamo, naše i Tvoje djelo, druže Tito – ovog puta kroz nove drame, nove zablude – jednostavno rečeno: nove tragikomedije (aplauz)
(Glumac sjedi, gleda dvogledom i maše. Spušta dvogled, maše, opet gleda dvogledom, maše, smije se, odlaže dvogled – ustaje. Dvogled, ide iz ruke u ruku – prati slike)
GLUMAC: Hej, heeej, eheeej narodeee! Još si živ?! Još ste živi!? Dobro je, ide nama ova demokratija, učimo tri puta brže, a pamtimo pet puta duže! Dobro jutro! Good monig! Guten morgen! Kalimera! Buon giorno! Boujour! Dobre rano! God morgen! Got morgen! Buenos dias! (malo zastane, uzdahne)
Jadničak u tranziciji, mora imati svoj narod! Vi ste – moj narod! Pirandello je napisao, a Luiggi aratisto, secondo di classe, izvodi i vodi svoj narod kroz tranziciju – transparentno u privatizaciju i konačno u Evrop-uuuu (pjeva) …Evropo mojaaa, ne mogu bez tebe, s tobom mi je svaki dan kao najljepši san, ne mogu bez tebe niti je-dan daaan – Evro-poooo mojaaaa…(mala stanka) Ja sam kovač vaše sreće, dragi moj narode, ali ne i vi moje! Što je vaše to je i moje, a što je moje to je samo – moje!
(pjeva) – Ej, drumovi bjeli kud me vodite, a umorne noge kud me nosite…U tunelu usred mraka, sija zvjezda- sija svaka (ponovi refren)…Crno vino, crne oči, sve je crno oko mene, tek ponekad njene oči u plamenu zatrepere… (naglo zastane – pojavljuje se novo lice) – Što je sad Pirandello, ako Boga znaš?!
PIRANDELLO: Nije ovo donatorski koncert, estrada grand parada ili San Remo! Pa, ono …tek ponekad u plamenu zatreperimo…Bez plamena i paljevine, jer toga imamo do neba, pa još i više! Evropa ne voli da se spominje plamen! Ovdje se radi o biti ili ne biti, be or not to be, ali ne po Hamletu!
– PIRANDELLO, dramaturgo, scrittore, e poeta italiano, znamo da iznosiš ideje o iluzornosti realnog života, i sve si sakupio u zbirci – Gole maske… E, moj nemire! (Pirandello hitro odlazi)
– Sve mi je jasno, ali bolje je početi s pjesmom:‚‚Da nam živi, živi rad…” a biće vremena za kukanje, plakanje i naricanje – to nam neće umaći! Ako ćemo iskreno – Evropa, posebno Amerika, ne vole cmizdravce! A, mi, ako ćemo, onako među nama, u zadnje vrijeme – samo cmizdrimo…(vrti glavom i ide okolo – staje) E, druže Tito, druže Tito u što si nas uvalio… (krene, pa stane) Okrećem se ko u krugu, najviše susrećem tugu, niko ovog jadnička u tranziciji – iz ružnog sna da porobudi!? Košmar ili san – pitanje je sad?! Povratka, na staro, druže Tito, nema, ne-maaa, bez obzira što se san petvorio u košmar, ali ja moram izaći iz ovog tranzicijskog košmara! Moraaam! (okreće se u krug) Moram izaći iz ove slijepe ulice – skupa sa mojim narodom! Prekinimo, već jednom, druže Tito, ovu igru staru! Sat jednostavno više ne nosim – pjetlovi mi javljaju koje je doba dana ili noći, a mjesec i zvijezde služe mi umjesto svjetlosti i kompasa! A, kada nema zvijezda i mjseca onda tumaram, ko ždral u magli, u sve većoj i gušćoj magli, i osluškujem pjetlove! Tu su i crkvena zvona, ali pomiješa se, jadničku, zvonjava, pa ne zna koje je doba dana ili noći, je li praznička zvonjava ili se neko preselio na drugi svijet…kome zvona zvone, kome zvono zvoni, kome je odzvonilo…(mala stanka, otvara oči stavlja naočare – sunčane) Moram izaći iz ovoga košmara – moram! (zapjeva) ‚‚Druže Tito Maršale, naša borba takva je, kada boli da se pjeva – tako borba zahtijeva…” (opet zatvara oči, skida naočare) Ulazim, kao putnički voz, usred bijeloga dana, polagano u veoma dugi tunel…nalazimo se, moj dobri narode, u tamnu i mračnu noć…(trgne se. Dotrčava PIRANDELLO)
– Izlazi iz voza!
– U tunelu sam…opasno je…(zapjeva) …u tunelu usred mraka, sija patnja, sija svaka…
Pirandello: Iskači iz voza! Povuci kočnicu!
– To će nas skupo koštati – I nas i naš narod! Tek smo onda u tamnu i mračnu noć!
Pirandello:Noć može biti tamna, ali ne i mračna! Malo više pripazi, kako se obraćaš narodu! (maše rukama, stavi mu prst ispod nosa i odlazi)
( Duboko uzdahne)
– Boli! Boliii, druže Tito, ova demokratija, ova tranzicija…boli Evropa, a posebno Amerika! (diže ruke prema nebu i kao da moli) Boliii i srce i duša, ali ovaj jadničak, u tranziciji, nije navikao bolom jauk da kazuje, lelekom bol da pokazuje…daleko bi se taj lelek čuo – do svemira i još dalje… Boriseee, Tomislaveee, Bojaneee, Iviceee, Nenadeee, a posebno Aleksandreee, Ivo Sanaderuuu, Stjepaneee, Janezeee, Milaneee, Zoraneee – boli, boliii Aleksandreee! (staje) Što je sad opet- za Boga miloga?! (istrčava Pirandello)
Pirandello: Ti, ni manje ni više nego se uhvatio dramskih prvaka – pozorišta, kazališta, gledališča i Zetskog kraljevskog doma!? Umjesto da se držiš Ričarda III, Luja XIV, koji je znao reći: “Država to sam ja”! Cezara, Miloševića, Tuđmana ili Alije Izetbegovića! Izazivaš bogove, ovog puta naše domaće, mislim na bivše, ali je dobro što se nisi oslonio na Evropu, a posebno Ameriku!
LUIGGI: Dobro, dobro…moj dobri narode…riba se čisti od repa, pa ćemo malo zagrebucnuti po repu, a glava neka stoji…
Pirandello: Velika riba, moj Luiggi, jede manju, manja još manju, a ona najmanja – pase travu!…Idi više na tu travu, ona zna biti vrlo kalorična…istina ne možemo svi u vegetarijance, ali povedi, više, računa o travi i tim najmanjim ribicama!… (stavi mu prst ispod nosa i brzo odlazi)
(Luiggi zapjeva) “Druže Tito, ljubičice bjela. Tebe voli omladina cjela…(malo zastane) procvjetala ljubičica plava – pod prozorom gdje drug Tito spava…spa-vaa”! (vrti glavom i duboko uzdahne)
Eeeejade, jade, eeeej jadi, jadi – druže Tito Maršale, naša borba takva…Ovaj se jadničak niti šije, nit se para?! Pardon, mala greška u koracima…Para se, ovaj jadničak, od glave do pete, pa još i više! Šije se i zašiva – uzduž i popraijeko, krpa na krpu, zakrpa na zakrpu! O, zar se i to može – druže Tito?! (duboki uzdah, uzme kubanku, puši, – gasi je)
U Tvoje vrijeme, tebi smo se kleli, zakunemo se, poližemo Tvoj oltar i tu je bio kraj priče! A, danas, druže Tito, kunemo se na sve strane: julijanski, gregorijanski, muhamedanski, mojsijevski, budistički, konfučijanski…ližemo i polizasmo sve, moguće i nemoguće, oltare – I opet ništa…život teče dalje, kao da ništa ni bilo nije…A, opozicija, toga nije bilo u Tvoje vrijeme, jer nije se smjelo ni pisnuti, a za neki, dobro ispričani, vic – moglo se odležati i do šest mjeseci… (odmahne rukom) Znao si Ti…posebno oni oko Tebe…(vrti glavom i smješka se)
I tako, kao što rekoh, opozicija, obično im mašta – proradi pred izbore, pa nam obećaju i kule i gradove i brda i dolove, zovu danonoćno, telefonom da slučajno ne bi zaboravili da glasamo, pa nam čak i izdiktiraju koje brojeve treba zaokružiti, a onda nam tepaju i kažu da pričekamo kada oni dođu nećemo se više zaklinjati i Pavlu, Marku ili Janku…(mala stanka) Oni dođu, preuzmu vlast, pa kažu: “E, to je onda bilo, mi rekli mi i porekli…nije vino pošto priđe bješe, nije svijet ono što mišljaste – narode naš dragi…”…Lijepo nam tepaju, ovoga puta s Njegošem…I tako više im nismo potrebni – do sljedećih izbora…I tako, mi se opet kunemo – sa Dučićem ili Njegošem…ista meta, samo malo drugačije odstojanje…(uzima kubanku, malo puši, onako na suvo, odlaže je. Duboki uzdah)
A, ko god dođe, izvana, ovo je sada za njih luna-park, pa dođu da se malo zabave i provesele, mi im dođemo kao pokusni kunići, ptičji grip, lude krave (duboko uzdashne, uzima kubnku, odlaže je)…uzmu i obrišu guzu s ovim kunićem…(mala stanka) Neko iz delegacije šapuće: “Na svoju guzu dobro pazite, ode vam guza dok mignete, jer danas mazne ko koga stigne…”!…Eeeej, jade, jade, eeeej, jadi, jadi, pa zar je do toga došlo – dok migneš da ti guza ode…Druže Tito, naše rosno cvijeće, jedan jadničak sa svojim narodom, u tranziciju kreće – s još malo, preostale, guze…(uzima kubanku, da se malo smiri – odlaže je)
Gospodo, promijenite, već jednom ovaj luna-park! Promijenite, ovog jadnička, ovog pokusnog kunića, oću da kažem:promijenite narod – to će vam biti puno lakše i jednostavnije!… Na dobrom ste putu… “Što pogani, činite od ljudi što junački ljude ne smaknete, no nam takve muke udarate” (zastane) Opet upozorenje…ovaj Pirandello postaje gori od Solane, Olbrajtaove ili Klintona…
Pirandello: Smanji tenziju i manje haluciniraj, a što je najbitnije – ne viči! Tranzicija, a posebno privaatizacija – ne voli i ne trpi viku i halabuku! Malo više glumataj i kerebeči se, onda si, daleko, više simpastičniji i prihvatljiviji… (priprijeti mu i odlazi)
Svi smo na nogama, nijemi i dostojanstaveni, s osmijehom, zastave,veselo, vijore na pola koplja, a ja se, i dalje, bezuspješno, udvaram ovoj dami, ustvari to su sestre blizankinje…Sve nose ispred sebe! Zbog ovih dama i nebo se zamutilo…Jače su od najjačeg uragana, ostavljaju pustaoš – iza sebe…(uzme kubanku, da se malo smiri – odlaže je) Ta se dama, druže Tito, zove privatizacija! To je je, zapravo, sestra blizankinja od našeg bauka – koji kruži Balkanom, oću reći od tranzicije… Te, vrle, dame su novijeg datuma – padom Berlinskog zida i Tvoje, bratstvo-jedinstvene, države (smješka se i vrti glavom)…u što si nas uvalio i gdje nas nisi vodio i vodao, a posebno oni oko tebe…Sve je ovo, tvoj bivši i poslušni narod, preveo, na sebi dostupan jezik, jer u jednom, nastalom, jezičkom konglomeratu to je izuzetno teško, pa kaže: ko zdipi zdipi…vidi im se po nogama, da ne mogu igrat s nama…(drži kartu EU, maše s njom, zatim slike lijejpih i golišavih žena, onda se hladi kartom EU i lijepim ženama – na kojima piše: tranzicija + privatizacija…) Ko im može odoljeti, da vidim tog majčinog sina?! Idu, sve nose ispred sebe i pjevuše: “Ko će bolje, neka mu bude i šire polje…hop, hop,hop…samo tako, samo tako…”
Pokušavam, uhvatiti korak (u raskoraku je, pa pokušava da uhvati korak – kao nekada u vojsci, neuspijeva, stane) Osjećam, da je to još jedna promašena ljubav…s tim promašenim ljubavima – počelo je još, znatno, prije Tebe druže Tito…I tako guzu sve manje pazim…stavim jednu, od onih zakrpa, a naprijed se branim, i branimo, koliko mogu, ali bogami sve tanje…sve više ponavljam, prvo sebi, a onda i svom narodu, kako je sve hitno, kad se kasno krene, sve je hitno…(maše kartom EU i lijepim ženama, onda se hladi)…sve više studiram samoga sebe, a pomalo i svoj narod – to je moja, i naša, i fizika i metafizika…(uzdahne, hladi se kartom EU) Hrabro koračam, teško je, ali dostojanstveno i sizifovski guram, i guramo, svoje breme!… (mala stanka, uzima kubanku: još mi fali malo političke edukacije…(zastane) što kažeš Pirandello (zastane) umjetničke, ako sam te dobro čuo?! Ako ćemo iskreno i pošteno, a kako bi drugačije, u tim edukacijama baš i nema neke razlike…(puši, maše karatom EU, hladi se. Predaje, kolegi, ŠTAFETU, uz muziku, i dvogled, pozdravlja se brzo odlazi – kao da nosi štafetu )
SLIKA II
Spiker: (aplauz) Demokratska tranzicija, a posebno privatizacija, nemaju alternative! (aplauz) To je, druže Tito, jedini put izgradnje – nove drame i nove zablude! (aplauz- muzika, video zapis)
(maše kartom EU) Ma, što hoće ova, već ostarjela, Evropa?! Ponaša se kao bijesna i dokona domaćica ili kao supruga bogatog bankara! …(I dalje drži kartu EU)…Kakvi su bili Njemci dok se nije pojavio Fridrih Veliki, pa ih je bičem i korbačem uvukao u brazdu, onako kao Ti nas druže Tito, malo pendrekom, malo tenkom, ali trebao si i morao, produbiti tu brazdu, jer imao si, svu moguću i logiku i logistiku i mehanizaciju – kao rijetko koji na, ovoj, kugli zemaljskoj…(malo se nakašlje)
Ili uzmimo te Francuze i njihov Trg Konkord – gdje se nalazila čuvena giljotina – gdje je palo na stotine znanih i neznanih glava! Istina, poslije toliko glava – pojavilo se prosvjetiteljstvo…sve ima svoju cijenu… Italija i Španija i njihova inkvizicija…kasnije je izronila Renesansa, Romantizam, Realizam…takođe, poslije toliko poskidanih glava…sve ima svoju cijenu – po svemu sudeći…a tek Englezi! Potrošili su 7 punih dinastija i okean krvi da bi došli do današnje demokratije, ljudskih prava i sloboda i da bi danas bili ovako glasni! A, mi se malo, druže Tito, počupali, onako bratski, kako si nas Ti naučio, a oni, ti isti, po nama kao po mrtvom magarcu…
– Stop! Stop! Udarate Evropu – ispod pojasa! – vrisnuše ove dame, u jedan glas, tranzicija i privatizacija.
– Pa, gdje se žensko udara, ako Boga znate, nego ispod pojasa?!Kako je govorila jedna naša baka svojim unukama,’’… muški vas mogu ticati do pojasa, a od pojasa nadolje to vam je i kuća i imanje i to pazite više nego svoje oči! E, promijenila su se vremena, danas se odmah juriša na kuću i imanje – oću reći na donji dom – ja onako, opuštenije, nego bi trebalo u ovakvim situacijama, ali odmah zašijah krmom tj. krenuh u rikverc i zapjevah:‚‚…kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi sad, od svega samo znam – povratka ne-maaa…ko te ima taj te nema, ko te nema taj te sanja – tranziciojo mojaaa, a ti o tome pojma nemaš – privatizacijo mojaaa… (mala stanka, puši, drži kartu EU)
Eh, kako bi to, lijepo, bilo, i kakva sreća da uskrsneš, druže Tito, i dok bi rekao piksla ili pepeljara, prošli bi kroz tranziciju, umarširali, koliko god nas ima, sada već tvojih bivših, u EU, uzeli para koliko nam treba, izliječili ranjenu dušu, našli utjehu tako da ne bi morali, svakodnevno, obilaziti i ljubiti oltare, da se krstimo i prekrštavamo u pedesetim godinama…a onda bi se Ti opet, lijepo, vratio na svoje mjesto, ali ne za dugo, jer ubrzo bismo,opet, nešto zabrljali pa bi nam, opet, trebala Tvoja pomoć… (puši, otvara kartu EU, gleda, slaže, uz muziku predaje, kolegi, štafetu, dvogled i kartu EU – odlazi kao da nosi štafetu)
SLIKA III
(NOSI SE štafeta… PJESMA O TITU)
(toči piće) Čujem šapat…Opusti se, opusti se Luiggi…moraš biti opušteniji, previše si napet, a ni sam Bog ne zna, kao ni Njegove MUZE, kakav nas put očekuje…(malo popije, ali i dalje drži kartu EU) Opustio bih se ja, ali ne dozvoljavaju mi bogovi i Njegove MUZE! (odlaže kartu EU, puši, malo popije) …Poslušah glas, oću reći, šapat svoga naroda i počeh malo opuštenije i ležeranije…na uho, šapućem jednoj, šarmantnoj, dami: “U nebesa da te vine i sa neba da te skine – može samo žena…” a onda nastavljam, (malo popije) ‚‚…žene, ženeee, ja ne znam kome ste vi blaga kiša jutarnja, jer u naš život ulazite kao pljusci – nošeni vihorim…(puši i malo pijucne) Inače, u prisustvu dame, ako pušiš – izvadi cigaretu, skini šešir, a o sreći zavisi – hoćeš li još nešto skinuti…(prelazi rukom, preko brade ) Dobijam SMS poruku: “Ako te plašim pozovi 92, ako te palim pozovi 93, a ako sam te, nekim slučajem, povrijedila pozovi 94, a ako me želiš – imaš moj broj! A, za hitne slučajeve, u bilo kojoj državi EU – pozovi 112, 1-1-2 “! (pokazuje kartu EU) Učimo dok je vrijeme, jer sve je hitno – kad se kasno krene!…Mlada damo, kažem ja, poslije izmijenjenih SMS poruka, gdje god da odemo bilo bi belaja i problema…na moru bi se udavili, na skijanje polomili, u zoološkom vartu bi se – izgubili…(malo pijucne i pomalo mu je jezik ‚‚odebljao”) Bilo bi najbolje, da dođeš u moj krevet – tu si najbezbjednija i najsigurnija – ništa ti se dogoditi neće…(puši i malo pijucne)…Nešto kasnije, šapuće mi: “Pored tebe, tako nježnog i rječitog – ženska je gotova i bez seksa – i to 100%…” Skočih, kao da me neko, ledenom, vodom polio, malo pijanstvo, istog memomenta, me napustilo…(opet uzima karatu EU, puši) Uh…što rade od mene bogovi i Njegove MUZE!? U što me sve neće uvaliti Pirandello?!…To bi mi moglo preći u naviku, zahvaljujući njima (maše karatom EU) da samo mlatim jezikom, da postanem još i nježniji i rječititi…biće najbolje da me upoznaju s nekom Francuskinjom – to je jezik ljubavi, tako barem kažu, pa kad već mlatim jezikom da spojim lijepo s korisnim…s tom Francuskinjom a na seks, jednostavno, da zaboravim…(mala stanka, puši, ali više ne pije, uz muziku o Titu predaje, kolegi, štafetu i dvogled i trčeći napušta pozornicu)
SLIKA IV
Promoter: (APLAUZ) Sve više osjećamo: imaćemo onoliko i živjećemo onako, kako nam i koliko nam budu davali bogovi i Njegove MUZE! (aplauz) Pjesma o Titu (kraći refren)
Ja znam što misli i kako radi Evropa, a posebno Amerika…oj, ti zemljo Ameriko – moja gorka i tužna čemeriko! E, da se sada probudi Vašington, Džeferson ili Ruzvelt, a posebno Linkoln – Ambaram Linkoln – što bi kazali…
– Opet počinjete!? Vama bi trebalo na jezik – eksere staviti ili još bolje – flaster! – vrisnuše dame…Dobro, dobro…pokazujem rukom da sam razumio upozorenje…ali dozvolite mi da vidim što misli i kako radi jedna južnoamerička zajednica: Bolivija, Čile, Venecuela, Kolumbija, Meksiko, ili Argentina! Meni, pa tako i mojem narodu, bliža je jedna južnoamerička zajednica i geografski i mentalno! Taj argentinski tango (zapleše) sada nam se vraća i žestoko prijeti – da nas stisne – do bola, pa i jače, ali ovo malo vlasti i ovo malo duše, što mi je preostalo, nikome ne dam, pa ni dragom Bogu! To mi se može samo ,silom, oteti, druže Tito, to i sam znaš kako ide…Vlast i duša – nikome, pa ni Bogu! (puši, odlaže kubanku)
Uklještile me, vrle dame…nekako se iskobeljah, samo na trenutak, duša mi u nosu (drži se za nos) da me, ni slučajno, za nos niste takle, jer nestalo bi ovo malo preostale tranzicijske duše, pa onda opalih kao iz topa: od 20. do 30. – kad god hoću! Od 30.-40. – samo noću! Od 40.-50 – i još mogu fala Bogu! Od 50.-60. – pomozi Bože! Od 60.-70. Može, ali uz puno sreće, a od 70.-80. ni sa vijagrom neće!…(šeta i puši) A, one meni:‚‚Koliko imate godina, koliko Vam je godina?!” – I drže onu malopređašnju tablicu…ja se preznojavam…‚‚Ne pitajte me za godine! Jer, ako nastavite s ovakvim tempom – ni vijagra mi neće pomoći da prođem kroz tranziciju, ali kroz privatizaciju – hoću sigurno!…Godine nisu važne, važno je kako se čovjek osjeća! Pogledajte, kako je prošao Lućano Pavaroti, čuveni tenor – odnijeli su ga u bolnicu s nosilima – ka knjaza… a što mislite zašto?! Imao je posla sa 40 godina – mlađom ženskom…ni vijagra mu nije pomogla!…Nije to, moj dragi i posebno cijenjeni Lućano…o soleee mio… Ovdje ti ni sam Bog ne može pomoći, a kamo li Luiggi – secondo di classe…(puši i pokušava da bude malo opušteniji) Mlade dame, u ovoj mojoj, i našoj tranziciji, – sve vrvi od puteva i od staza, ali ja i dalje ne vidim putokaza! Pardon…nadzire se…(pokazuje golu guzu – s jedne slike)…(ide okolo, maše rukama) Narode moj, dobri i još pomalo pošteni… (staje i pokazuje listu s pjesmama o Titu) Nema tog majčinog sina, a da je više opjevan – od kada je svijeta i vijeka! Fali još pjesama, jer i oni su, pjevači i ostali umjetnici, svoje biografije peruckali…kao i mnogi drugi…Pa, ljudi smo, za Boga miloga, ko radi ima pravo i da griješi…Politika je skup, ali vrlo unosan – sport…unosniji od tenisa, fudbala, košarke i tako to… Ti si, druže Tito Maršale, to najbolje znao, a posebno oni oko tebe…Zato nesmijemo niti malo da zamjerimo pjevačima, pjesnicima ili piscima – što peru i što su oprali svoje biografije…druže Tito Maršale, naša borba takva je…(mala stanka, puši, predaje kolegi štafetu, kartu EU, dvogled, sve uz pjesmu o Titu, i trčeći odlazi)
SLIKA V
( PJESMA O TITU (kraći refren)
PROMOTER: (aplauz) Otklanjamo teškoće, koje su mnogima iz Evrope izgledale nesavladive, tako da smo danas, gotovo, bez teškoća i problema, a nećemo ih imati ni u buduće, jer čvrsto vjerujemo u naše demokratske snage! (aplauz)
Eeeej, ali ovoga puta – radosti i srećo moja – pređi malo na drugoga! Pređite malo, recimo, na Slovence – oni su u najtežem položaju i najgore žive od Triglava do Đevđelije i od Subotice do Dubrovnika…A, ja im kažem: prvo vratite onaj Titov prsten, nestao je kada je ležao u vašoj bolnici! Samo je dijamant procijenjen na pola miliona dolara, jer pale su neke mađije na vas, zato se danas i nalazite u najgorem i najtežem položaju! Ali, ipak da ne griješimo dušu, jer oko njega je bila cijela bulumenta generala i admirala, ništa manje politčara, radničaka klasa, komunisti, borci, omladina, radni ljudi…pa se i danas pitamo: Đe nestade i kud se đede – druga Tita blago?! A, dobro znamo – da ništa sa sobom – nije odnio…Druže Tito Maršale, naša borba takva je…(mala stanka, puši, ide, stane) Opet se moram dotaći, tih Slovenaca – mora da im se sada štuca…Žao mi ih je, moramo im pomoći – druže Tito…Onda sam im, malo, prstom priprijetio – jasno i glasno im rekao: Stigla vas je Božja kazna, jer ste se u zadnjih 100 godina zaklinjali različitim državama i to 4 puta: Austro-Ugarskoj monarahiji, Kraljevini Jugoslavije, onda Tebi, druže Tito, I sada EU…(naglo zastane, češka se po glavi) Sve je u redu. Na dobrom smo putu – druže Tito…Vi, mislim na Slovence, idete iz tamnice u tamnicu i zato nas dobro slušajte, ali ne gledajte što radimo! Kad vas zabole evropski dani i kad su vam duge evropske noći, i kada vas, ne daj Bože, Evropa u srce rani – opet nam se možete vratiti i opet doći!…
– Gospodo Slovenci, vama nije ni na kraj pameti koliko mi mislimo na vas i koliko, zbog vas, patimo! Već hrlimo, prema vama, prvo smo krenuli kasom, onda galopom, a sada je to već stampedo! Hrvati i oni su gotovi – stigli su vas a još malo će vas i prestići, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Makedonci i Albanci – svi redom, do zadnjeg – dolazimo vam upomoć da ne gazite bosi, i sami, po trnju – preko gora i olujnog mora!…Kao što rekoh nećete više biti sami – Hrvati su vam za petama…(puši i ide okolo, staje)
V zadnjem desetletju, potapljanje pri vas se močno razmahnilo! Za dodatno zaščito potapljač ki ga čaka nad najhitrejši način…Izšolali ste in instruktorjev…nastalo je veliko novih društev, tudi v notrajnost dežele…
(maršira, stane i poskoči) Hoće li iko živ preteći na ovom putu?! (poskoči) …igrale se delije nasred zemlje Holandije…sitno kolo do kola, čulo se – do Vašingtona…(maršira – stane – mala stanka)
Sada već pjevuše Hrvatima, onako tiho, ko da piva klapa – ispod volta, a onda i ja zapivam, tiho, ispod glasa, ko naša klapa ispod volta:‚‚…vidija san vas i na nebu, i međ zvizdama i opet vas vidin i dišen vas – misto zraka…istina, sada već, sve manje vas vidin i sve manje vas dišen – misto zraka…jer gotovo je gotovo – 28.misto i zvizda je naša (duboko uzdahne)
(mala stanka, puši) Nećete nam više, braćo Slovenci, slati SMS poruku: O, zašto smo se sreli, o, zašto se nismo mimoišli – ko dvije lađe nasred okeana. Što plove i u magli – nestanu – bez traga…I na karaju p.s. JAZ SEM ZDRAV IN DOBRO MI JE…E, to da ste ZDRVI I DA VAM JE DOBRO, mi to moramo, naš ljekarski konzilij i konzorcij, provjeriti, jer, još uvijek, koristite vojničke dnevnike i pisma s fronta na Soči – iz 1.svjetskog rata, a danas to brižno čuvate u vašem KOBARIŠKOM muzeju! (mala stanak) To što nam šaljete SMS poruku: JAZ SEM ZDRAV IN DOBRO MI JE…to moramo provjeriti…Nećete vi nama slati takve, neprovjerene, SMS poruke…(puši, šeta – stane) A, dok ne dođe do te provjere i dok se opet ne nađemo u bratskom zagrljaju mi vas pozdrvljamo: Široki su okeani, široka duša, kratki dani – bez vas, naši dragi Slovenci, a sada i Hrvati!…Neće vas još dugo, stavljati na dno od tamnice – uzdajte se u nas, brzo ćemo vas iz tamnice – izvući i jedne i druge… Uzdajte se u nas – izbavićemo mi vas – kada vam dođemo i zato se ne bojte – braćo naša draga (pjesma o Titu – puši, predaje kolegi štafetu, dvogled i kartu EU i polako tračeći napušta pozornicu)
SLIKA VI
Pjesma o Titu (kraći refren)
PROMOTER: (aplauz) Druže Tito! (aplauz) Bićemo na visini istorijskog zadatka – kojeg si nam Ti ostavio! (aplauz) I dalje ćemo biti uspješni i plodonosni, onako kako si nas Ti, druže Tito, učio! (aplauz)
Na ovom NOVOM PUTU, druže Tito, vrlo se teško snalazim, gotovo nikako! Da mi bude lakše, stavim prst u uho i zapjevam: “Imam, kapu sa tri roga nevjerujem ja u Boga, ni u Boga ni nebesa – već u Marksa i Engelsa…” (mala stanka) Vidite li, Bog Vas ne vidio, šapućem damama, ove potkovice koje nam nabijate – sve nešto pucketa, između njih i asfalta! Široko gazimo, ko po jajima… Druže Tito, sada Ti moram reći, bez dlake na jeziku: Ti si za sve ovo kriv i Ti si nas u sve ovo uvalio! Kako!? Lijepo! Previše si nas mazio, pazio, razmazio i od nas si napravio prezaštićenu djecu! Od nas si napravio papirnatog kolosa – dvometraša! I sada se Tvoj KOLOS snuždio i pokunjio – više nije ni nalik na samog sebe! I danas, kada je čep žestoko izletio, nastao je veliki metež, pa se Tvoja, prezaštićena, djeca nikako ne snalaze na ovom NOVOM PUTU! (puši) Na ovom pretovarenom brodu, ljuljamo se i gazimo ko po jajima…(puši, odlaže štafetu, dvogled i kartu EU. Dolaze kolege uz pjesme o Titu)
SLIKA VII
Za mene ne pitaj!
SVI: Za nas ne pitaj!
- Lice: Zapravo, pitaj štogod te volja, ali će svaki odgovor biti unjkav i nikakav!
- Sve prolazi pored mene, onako poput neke gluvonijeme karavane – za kojom više ni kučki ne laju! Ali, i pored svega nisam nervozan, ne pitam koji se to vrag, đavo ili šejtan u mene uvalio, ne pijem tablete za smirenje, ne idem kod liječnika i ne žalim se da sam nervno rastrojen i da ne mogu podnijeti, ničim izazvanu, transparentnu tranziciju i privatizaciju!
- I dalje, čvrsto i stabilno, žmirim i idem već određenim putem, sve više potpisujem neka dokumenta iz EU, odlazim kod sekretarice da vidim jel’ me neko važan zvao – iz EU…Moram biti hladan, ko stijena, da bih se što manje linjao, da ne budem više luna-park i pokusni kunić, da povratim sat, kompas i barem, malo, svjetla…
- Uh, nisam znao da imam ovako dugačak jezik koji bi me na kraju mogao i glave doći – u Tvoje vrijeme to bi mi bilo i više nego sigurno…(zapjeva) ‚‚…sve je isto, skoro pa isto, samo Tebe nema…sve je isto, skoro pa isto, samo tebe nema…(puši, ide okolo)
- DRUŽE Tito, biće jedna mala, majušna razlika, kada se opet nađemo pod jednim zajedničkim, evropskim, krovom – Slovenci I Hrvati – već su zauzeli busije, a Srbi, Bosanci, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci, Albanaci – žestoko se guraju ispred rajskih vrata…nećemo biti pod Tvojom nebeskom kapom, biće tamo njemački ili austrijski kancelar, holandski, francuski ili talijanski guverner…I još nešto Ti moramo reći…
- Nedavno je Ured državne uprave u Zagrebu odbio registraciju KPH (Komunistička partija Hrvatske) – uz obrazloženje da nije bilo 100 osnivača na jednom mjestu! Idu u ilegalu – kao i Ti nekada…istorija se ponavlja. Jedino što Tebe više – nema! Još smo uplašeni, tvojim likom i djelom, imenom i programom, jedne buduće, stranke, tako da nam se i danas krv ledi u venama – druže Tito Maršale, naša borba takva je… A, u Sarajevu se osniva Prvi proleterski, svjetski, partizanski odred! Ne možemo mi bez Tebe – druže Tito…(zapjeva) ‚‚…sve je isto, skoro pa isto, samo Tebe nema, samo Tebe nema…” (zastane i odmahne rukom)
- Lice ide do kraja: Oprosti, druže Tito, mi onako, otvorili, malo, dušu a pred kime ću, ako nećemo – predtobom!… Zapravo, druže Tito, bićemo, opet, tamo gdje si nas ostavio – samo malo reinkarnirani, oću reći opiturani, ofarbani i isfarbani, ali ostali smo mi isti – kakvi smo i prije bili… – Ja sam predsjednik SFRJ, imam neograničenu moć! Upravo tako, i kada si se spremao da objaviš 13.amandman – kojim se ukida ropstvo, inače glavna poluga života, Ti se razbolje… (muzika – kratki refren Internacionale i Marseljeze) I tako, mi danas skrećemo – napuštamo, napuštamo…osnovnu polugu života tj. 13. amandman… (kratak refren Internacionale)
SVI: (pjevaju i plešu) Živo, živo moj narode! I ja mogu, fala Bogu, po komodu – dići nogu! I mi možemo, fala Bogu, po komodu dići noge…Živi, vrišti, razbijaj i pleši! Čovjek je rođen da gubi i griješi, prokockaj dane, prodivljaj noći, jer jednom se sve to neće moći!
– Dobro jutro!
– Good monig!
– Kalimera!
– Buon giorno!
– Gutten morgen!
– Boujour!
– Dobre rano!
– God morgen!
– Got morgen!
– Buenos dias!…(mala stanka- zapjevaju) ‚‚…sanjam te sanjam skoro svako veče, samo si ti u srcu mom …” Ruke gore, ajmo svi – opet ponove Dobro jutro, Good monig, Kalimera, Buon giorno, Guten morgen, Bonjour, Dobre rano, God morgen, Got morgen, Buenos dias. (uz muziku i pjesmu napuštaju pozornicu)