Vladimir Kuljača
TATA JE TAMO, NEĐE …
Autobiografska balada DUGOTRAJNO OPRAŠTANJE, OD DUBROVNIKA konačno se pretopila jednom PASJOM KRIVULJOM u dugometražni ili cjelovečernji scenario, jer u međuvremnu Vladimir nije postao migrant, a još manje emigrant, pa se nije mogao infiltrirati u Njemca, Talijana, Francuza, Engleza ili ne daj bože Amerikanca, ali je uz Giannijevu pomoć i podršku „dubrovačkog fausta“ (3 IN 1) uradio – SCENARIO U POKUŠAJU ZA DUGOMETRAŽNI ILI CJELOVEČERNJI FILM
TATA JE TAMO, NEĐE …
(U Dubrovniku u grušku luku uplovljava jadrolinijin brod. Na bitvi sjeda, s putnom torbom, Luka Marković(23)
U jedno majsko predvečerje sedamdesetih godina dvadesetog vijeka – sa brodom Jadrolinije uplovio je Luka Marković (23), iz pravca Rijeke, u Gruški zaliv – zapravo u Dubrovnik – iz Novog Sada, preko Rijeke i Opatije stigao je u Dubrovnik.
Prespavao je u hotelu Gruž i ujutru se javio na posao – novinar pripravnik u TANJUG-u a to znači telegrafska agencija Nove Jugoslavije, a tokom 2. svjetskog rata bila je partizanska agencija – osnovana je 5.novembra 1943. godine u malom bosanskom gradiću Jajcu – gdje je i osnovana Nova Jugoslavija 29.novembra 1943.godine.
(Luka ulazi u kancelariju i staje mirno)
LUKA: Druže direktore, novinar-pripravnik Luka Marković, Petrov sin, a Petar je bio veliki Dubrovčanin, a kada sam odlazio rekao je: „gdje ja stadoh ti produži, što ne mogah ti ćeš moći…“ javlja se na dužnost!
DIREKTOR (smije se): Dobrodošao Luka – vojvođanski sokole! (rukuju se) Direktor: Ja sam Nikola, a zovu me Niko Ivanović, crnogorski su nam korijeni – s Njeguša…
LUKA: Hvala druže direktore, zapravo dugujem Vam posebnu zahvalnost na onakvoj preporuci koja je bila i odlučujuća što sam došao u Dubrovnik, a nadam se da ću opravdati Vaše povjerenje.
DIREKTOR: Ne sumnjam Luka, samo polako i opušteno. Prava momčina, bogami o jadu ćeš zabavit ove dubrovačke sinjore i sinjorine (smiju se). Neka, neka sokole – samo udri, kada ti je bog do i poslao te u ovu ljepotu (Ulazi sekretarica i donosi dvije kafe, upoznavaju se Sekretarica: Drago mi je sam Mime… (Luka skače) a ja Luka svevišnji bog je do… (zadrži joj ruku malo više nego je uobičajeno kod upoznavanja. Direktor se smije i maše glavom).
DIREKTOR: Ma, viđi ti njega, veći je mangup ili kako se ođe reče fakin no što sam mislio…Prvo upoznaj Grad, pomalo piskaraj… držat ćeš se pjace i kulture, a tega ne fali ovemu Gradu, politiku ćeš, za prvo vrijeme, meni prepustiti…pratio sam tvoje članke ipak si malo tvrd kada je politika u pitanju…inače čujem pomalo i pišeš, pa naprijed ti nama sokole… Mimu ne diraj, ima ozbiljnog momka- Mate je na brodu… kreni na anđelskim krilima…
LUKA: (smije se) I ja sam ostavio ozbiljnu djevojku, zapravo ona mene, još patim pa me evo preko Rijeke i Opatije dolazim u Dubrovnik… mogli bi tješiti jedno drugo – ako bogovi tako odluče… Ako mi bude trebao vodič?!
DIREKTOR: (SMIJE SE) Neka, ne žuri…kreni prvo sam pa ćeš u hodu rješavati dosta toga…
LUKA: (trgne se) Da, treba mi stan, prespavao sam u hotelu… (upravo kuca i ulazi Mime s papirima i predaje ih direktoru.
NIKO: Pa što nisi javio, ako boga znaš!? Znači, za tebe trebamo naći stan! Dobro, idemo na posao…
MIME: Možete kod moje tete, živi sama i ima veliku kuću…
DIREKTOR: Eto i to smo riješili…
(Direktor vozi Luku i Mimu – kuća je na Lapadu. Prvo je Mime zvala svoju tetu i objasnila joj o čemu se radi. Teta je pristala)
(TANJUG ima prostorije na Pilama)
(Luka sjedi u svojoj sobi – nešto piše, kucanje, a onda ulazi Mime s kolačima.)
MIME: Teta Vam šalje kolače… (Luka skače, veselo je pozdravlja i pravi mjesto za kolače i da Mime sjedne)
LUKA: Mogli bi nešto popit, konkretno da sve ovo nazdravimo…
MIME: Ne pijem, ali za sve ovo popit ću mrcu viskija. (Luka ustaje i trlja ruke, ustaje i Mime)
MIME: Ja ću, bolje se snalazim od Vas… (dok odlazi u kuhinju, Luka trlja ruke i diže ih i govori: „neka bude borba neprestana…“ biće ođe muzike, pa ko pretekne… (Mime donosi piće, kucnu se)
LUKA: Da budu sva čula zadovoljena! (Mime se štrecne i malo zagrcne, Luka je kucka po vratu i donosi čašu vode. Luka nastavlja) Oči vide, nos ponjuši, a uho trpi pa s ovim činom i ono je zadovoljno, znači – sva čula će biti zadovoljna! (smiju se i pomalo pijuckaju) Znači, Mate navigava…
MIME: (trgne se) Okle znate!? Kad prije za ime Isusovo?! (poljubi je u obraz. Ona brzo ustaje) Dobro što teta nije kući, jer već bi dojurila…
LUKA: (staje na vratima) Dobro što je odsutna, ka da je znala…
MIME: Molim te da prođem i ovaj tanjurić da ne zaboravim… (stavlja joj ruku na rame, zbunjena skida ruku i otrči)
(Luka iz pošte zove – javlja se otac)
LUKA: Alo stari!
PETAR: Đe si magarčino!
LUKA: Smjestio sam se i počinjem s rabotom – na svim poljima…(smijeh) Ne mogu mamu zvati, jer stalno joj je puna kancelarija i sve se u ušno pretvori…kada bude sama neka mi javi…
PETAR: Zbog tebe uvodi, kući, telefon – hoće da je stalno na vezi sa svojim sinom (smijeh)
LUKA: Ne dozvoljavm da od mene pravite ženskog Petka!
PETAR: Bravo ti se, to sam i ja rekao u više navrata, a to sam davno i vidio i osjetio da si pravi tatin sin!
LUKA: Alo stari i mamin! Ona je kraljica!
PETAR: Dobro, dobro ja mislim na naše muške stvari… Kad se središ, onda na onaj naš domaći zadatak…
LUKA: Svakako, svakako, ništa ne brini…
(završavaju razgovor. Dubinski pogled sa lijepom poštaricom – telefonistkinjom)
LUKA: Oj, đevojko oj ljepoto…
POŠTARICA: Gosparu, dobro nam došli i ovaj razgovor ja častim – za dobrodošlicu…
LUKA: Zahvaljujem (smiju se) Bogovi su mi te poslali… ostaje revanš, ali da dugo ne čekamo…dolazit ću češće, pratiću smjenu (pruža ruku) Luka, po Luki… Poštarica: Luce… (duboki pogledi) Nešto ću piskarati za TANJUG…
LUCE: O, pa tamo je Mime, imat ćete lipo društvo i inspiraciju… (smiju se) To mi je rodica, a osim toga njen Mate i moj Niko na istome su brodu…
LUKA: Evo, razlog više da me pojsetite…
LUCE: Samo kad Mime nije u uredu! Bit će bolje za sve nas… (dolaze mušterije, već je napravljena manja gužva i Luka brzo odlazi)
NOVA SCENA
LUKA Ide Stradunom, obilazi pjacu na Gundulićevoj poljani, nešto zapisuje a onda njegov glas: slatki dubrovački život – la dolce vita…
(staje ispred Minčete, a potom se penje na Lovrijenac)
Ustrčava do Minčete i divi se ovom svojevrsnom kruništu, a onda, u jednom dahu popne se, na vrh Lovrijenca, a stari Dubrovčani su govorili kako je to dubrovački Gibraltar… Ovdje će, na Lovrijencu, ka stari gospar, gledati Šekspira u svim bojama a posebno Hamleta i Ričarda III…
Luka je davno zavolio ovaj Grad zahvaljujući svojemu ocu Petru, a Petar (50) je bio poslije 2.svjetskog rata – 1945. Načelnik vojničkog kluba u Dubrovniku, a i vojsku Kraljevine Jugoslavije služio je u Dubrovniku 1933.
(Prošlo vrijeme. Postrojeni, kraljevski mornari, starješina vrši smotru, stane ispred mornara i lupa im šamare. „Ne možete tek-tako upoznati ljepotu ovog Grada…“ i tako nekoga i preskoči. Jedan mornar iza Petra, drhtavim glasom: „Ako ovako počinje vojska ne zna se kako će završiti i oće li neko preteći…“
PETAR: Zemljače, ne brini se – do mene može doći, ali dalje neće sigurno!
STARJEŠINA: (stao je kod jednog mornara –ispred Petra) Dobro, za danas je bilo dosta, a vidjet ćemo kada se nastavlja!
(Sutra predveče mornari su opet postrojeni. Narednik priđe i Petru lupi šamar. Petar krene iz stroja, zaustavi ga mornar iza njega)
NAREDNIK: Kao da si negdje krenuo?!
PETAR: Na mene ni mušica bez odobrenja ne može da sleti, a kamo li da šamar doleti!
(Nailazi PORUČNIK, vidi nešto nije u redu i zastaje)
NAREDNIK: Sve je u redu gospodine poručniče, samo jedno malo ubjeđivanje i prilagođavanje… (poručnik odlazi)
Nismo završili – još ćemo popričat na ovu temu!
PETAR: I ja tako mislim! (ljut je i crven u licu)
NOVA SCENA
(Spavaona, mornari slažu odjeću, popravljaju krevete, ulazi narednik – svi staju mirno)
NAREDNIK: Petar PUTUJE U AMERIKU! (Narednik je sjeo na jedan krevet, a Petar mu sjedne u krilo od sreće, narednik se zbunjeno vrpolji i gura Petra)
PETAR: E, dobro je da i mene ogrije sunce… (smije se i širi ruke i dalje sjedi naredniku u krilo. Narednik je zbunjen, a onda vikne)
NAREDNIK: Spremaj se što čekaš! (Mornari pokazuju Petru da se brzo spremi pod punom ratnom opremom i to „pojačanom“ i pokazuju mu da će ići ipod svih kreveta i svaki će ga udariti. Petar se brzo spremio i krenuo „za Ameriku“, kako se pojavi kolega ga udari i tako od kreveta do kreveta – do kraja spavaone)
NAREDNIK: Putovanje je bilo veoma dobro, a sada imaš FRANCUSKO MIŠLJENJE!
PETAR: Pa, tek što sam stigao u Ameriku, a ono „francusko mišljenje“!? (podigne desnu nogu, a na koljeno stavi lakat i prst na sljepoočnicu. Mornari se smiju i dobacuju: „Razmišljaj, razmišljaj Petre, ali na francuski način…“ Petar se uozbiljio, ne diše i „razmišlja“…
NAREDNIK: Dobro je, za večeras dovoljno… Od tebe će Petre još nešto i biti… (smije se i ostali se smiju, Petar se rasprema)
PETAR: Ja osvojih i Ameriku i francusko mišljenje, pa ako ima još nešto ođe sam a kondiciono i više nego spreman…
NOVA SCENA
(Postrojeni mornari)
NAREDNIK: Petar Marković!
PETAR: Ođe gospodine naredniče!
STARJEŠINA: Ideš na dubrovačku barkasu i tamo ćeš biti do kraja vojnog roka!
PETAR (staje mirno) Razumijem! (Nasmije se i kaže: „Bez Amerike i francuskog mišljenja… „)
*
(Petar čisti kaljužu – najdonji dio broda)
NAREDNIK: (narednik, silazi u brodski prostor i udara Petra nogom u stražnjicu) Čisti to majku ti crnogorsku! (Petar se okreće, gleda ima li koga i kad vidi da su sami sa prljvim rukama hvata narednika za nos)
PETAR: Oca ću ti očina je***, ako za ovo nekome rečeš! Konačno da vratim onu šamarčinu, putovanje za Ameriku i francusko mišljenje! (još ga jednom potegne za nos i udari nogom u stražnjicu)
*
DUBROVNIK 1945.
NOVA SCENA
(prikazuje se Dubrovnik. Poslije 2.svjetskog rata (1945.) Petar (25) dolazi u Dubrovnik kao mornarički oficir JNA (Jugoslovenska narodna armija. Prošlo vrijeme)
PETAR: (U Gružu, stoji ispred barkase – mali ratni brodić. Skače na palubu, čuje se ženski glas)
Ženski glas: Gosparu, gosparu, evo i mene! (đevojka skoči na palubu)
PETAR: (gleda je prodornim pogledom, a onda veselo poskoči) „Oj đevojko, oj ljepoto što učinje tvoje oko…“ Ođe sam prije rata, služio kraljevsku vojsku… bubnuo jednog narednika i nije mi bilo ni na kraj pameti da ću se opet dofatiti Dubrovnika! „Oj, đevojko oj ljepoto što učinje tvoje oko…“
ĐEVOJKA: (smije se i vrti glavom) Nije mi kjaro, oću reći kako ne razumijem…
PETAR: (očima je guta, smije se) A, ovo: „Ja takvijeh imam dosta ka kamenja, ka kamenja ispod mosta…“ (pjeva)
ĐEVOJKA: (smije se) E, to razumijem veoma dobro! (Petar je poljubi u obraz – stane mirno, a onda se zaljulja naišao je neki talas – kapetan Petar, pruža ruku, đevojka staje mirno: ja sam KATE, i ona se malo zaljulja prihvata ruku i padne mu u zagrljaj – izgubila je ravnotežu, a Petar je zagrli.
KATE: Oprostite kapetane… đe valovi baš sada da naiđu!?
PETAR: Neka, neka ka da su me pitali i poslušali… (smijući se, polako napuštaju brodić)
NOVA SCENA
(U kancelariji Petar i njegov komesar Dušan – piju i šale se)
DUŠAN: Čestitam za đevojku…kako bi pjesnik reka toliko je lijepa da je bog ubije…
PETAR: (kucnu se i popiju malo) Da ti pravo rečem, onako među nama, Kate me cijelog osvojila I dobio sam jednu novu snagu…
DUŠAN: Trebaš joj odnijeti cvijeće!
PETAR: (zagrcnu se, držao je čašu i gucnuo malo pića) Što reče … (kašlje) cvijće!?
DUŠAN: Cvijeće, moj kapetane!
PETAR: (I dalje je zbunjen) Čudo će me naći…neću smjeti od bruke iz stana izaći…
DUŠAN: Ostavi se toga! Gledaj sebe i svoja posla! Ne budi ka tele koje je došlo u Dubrovnik, da mu samo rogovi narastu! Ođe se drugačije živi, drugačije misli, govori, pa i diše… (smijući se govori Dušan)
PETAR: Rat, još nije ni završio a ja odoh u baštovane…biće zveka kada me drugovi dofate…
DUŠAN: Već si probio led, sada će i ostali da jure đevojke pa će i oni nositi cvijeće… pričekaj malo…I ja sam Luci odnio cvijeće (uzima čašu). Da si mi zdrav i veseo… Svaki početak je težak, prva cigareta, prvi poljubac…prvi buket cvijeća…
PETAR: (zakašlje se) Dobro, nije baš dobro – naređenje moram izvršiti, ali neću se žaliti! Kad čujem da si i ti nosio cvijeće, onda mi je puno lakše! (stane mirno i salutira) Razumijem, druže kapetane bojnog broda! (mornarički čin – odgovara činu pukovnika).
NOVA SCENA
(Petar ide Stradunom, buket krije iza leđa i sve se okreće.)
KATE: (viče sa balkona) Petre, Peruđi, sokole, gorski vuče – knjaže crnogorski! Nešto si mi zbunjen…što to kriješ iza leđe?
PETAR: (zbunjeno pokazuje cvijeće)
KATE: (opet smijeh) Ako donosiš cvijeće, moraš ga dobro zaljevati – da ne bi uvelo… (opet smijeh)
PETAR: Ne brljaj mi po već obrljanom obrazu…(nagla paromjena, trgne se, nasmije se i pjevnim glasom) Kateeee, Katerinaaaa, dušo i srce mojeee… (drži podignut buket. Dolazi klapa i pjeva: ”kad si bila mala Kate, kad si bila mala Kate volila si more, a sad si naresla Kate, a sad si naresla Kate, pa voliš mornareee…” poklone se i odlaze)
PETAR: (obraća se klapi) Ovo ćemo večeras riješiti… (smijući se odlaze)
KATE: (zapjeva s balkona) “…hvatajte se bjele ruke, bje-le ruke, svako dobro ugrabile, ugrabile…oj – ha… (Petar trči s buketom i padaju u zagrljaj. Leže u krevetu. Kate ga poljubi, poljubi i on nju.)
KATE: Brinu me i to sve više…
PETAR: (TRGNE SE) Ko te ljuti, ko mi te uznemirava, samo reci, samo kaži – samnom će imati posla! (poljubi je)
KATE: Moji roditelji… (zagrli ga i poljubi) Volim te Petre…ti si moj san i java, moja radost i pjesma, moja sreća… moja ljubav… (opet ga poljubi)
PETAR: (trgne se) Tvoji roditelji!? (Zagrli je i poljubi)
KATE: (smije se) Lakšeee, ne budi tako grub – divljane divlji crnogorski… (smije se i smiju se)
PETAR: (zagrli je) Nijesam grub, draga moja Kate – samo te žestoko osjećam…dugi dani a još duže noći, pa te silno želim…
NOVA SCENA
(U kući otac, majka, baka, Kate i mlađa sestra Ane)
OTAC: Cijeli grad bruji!
MAJKA. Ne samo da bruji!
BAKA: Bit će sve u redu…
OTAC: Bit će u redu, kad ja udarim šakom o sto!
KATE: Dobro, što je zaboga miloga!? Našla sam momka, zaljubljena sam i sretna… (veselo ide po kući) To je moj san i java! Moja radost i pjesma, moja sreća…moja ljubav… U njemu sam sve našla ono o čemu sam sanjala i još ne vjerujem da je ovo java…kao da sanjam… (pleše po stanu)
OTAC: Ne volim i ne podnosim ovo vrijeme sa kojim je došao i tvoj momak!
MAJKA: Sve će nam uzet…sve a što je najgore i slobodu, a što je najgore i dušu! Uzet će nam i kuće, zemlju…bit će tu i strijeljanja…
BAKA: (prekrsti se) Ovo ne ide na dobro! Bože dragi, spasi mi ovo dijete…
OTAC: Da si našla nekog našeg, pa još i nekako… da stvar bude gora i vjere je druge…
KATE: (I dalje veselo ide po kući) Ja sam zaljubljena… ja sam sretna… Petar je moj život…
OTAC: Baka ide u svoju kuću, a ti doma! Ovo je najčistija katolička porodica od stoljeća sedmog! I ti je sada uneređuješ!
MAJKA: I ne samo to, nego ćeš tri puta tjedno moći do grada i to s Anom!
KATE: (smije se) Oj, la-la…kasno je kasno… Ako mislite ozbiljno Petar će s patrolom dolaziti po mene i tako će me isto vraćat doma!
MAJKA: (teško diše) Dajte mi vode… fali mi zraka…(Otac toči rakiju, baka se krsti i sve govori: ”O, Bože, o Bože…)
OTAC: Moram uzeti stvar u svoje ruke, jer predaleko je otišlo…izmiče kontroli!
NOVA SCENA
(Vojska vježba u dvorište Katine kuće. Puze, napadaju, jurišaju.)
KOMESAR: Spremam vježbu i sve mora biti cakum-pakum!
PETAR: Nema da brinete moj dragi komesare! Sve je pod kontrolom!
(odjednom se čuje jedan kreštavi glas: juriš! Juriiiiš! Uraaa!. Vojnici popadaše, uzimaju zaklon, puške na gotovs Juriiš! Uraaa – onaj glas i dalje dreči)
KOMESAR – DUŠAN: (teško diše, uzima čašu vode) Izdaja Petre, izdajaaa! Neprijatelj se uvuka’ u naše prve borbene redove! Čuo si onaj glas…to može biti samo neko ko se ubacio u našu pozadinu!
PETAR: Razumijem! Previše je ozbiljna situacija, opkolit ćemo kuću ni tica neće moći prelećeti! Pretražit ćemo svaki milimetar!
(Patrola upada u kuću, Kate sjedi i čita, podigne glavu i smješka se)
1.VOJNIK: Drugari-ce, ko se još nalazi u ovoj kući?!
2.VOJNIK: Došlo je do diverzije, ali na veliku sreću – bez žrtava!
1.VOJNIK: I prije sam čuo neke psovke: “Jeb*m van gospu, što činite!? Idite u materinu, onamo okle ste došli! Tko vas je zvao, već mi se mantra od tih vaših juriša…
KATE: Vi bolje znate, od mene, tko ovdje stanuje! Jel’ ovo vježba ili neki drugi kazini, da znam kako se ponašati…
1.VOJNIK: Onda?!
KATE: Recite vi meni kako da prihvatim ovu posjetu, jer ovo je prvi put od kada se znamo, da na ovakav način upadate u našu kuću!? Svakodnevno jurišate, galamite iz sve snage, a mi se ne bunimo – dapače i pomažemo, pa nas to i zabavlja… (smije se)
2.VOJNIK: Ko je maloprije dreknuo: juriiiš! Uraaaa!
KATE: (smije se) Što odmah ne rečete za Boga miloga!? (smije se) Ajme, ajme…udušit ću se…polako gospari i bez nervoze…pođite zamnom i opušteno…
KATE: (sklanja jedan prekrivač – kavez i papagaj) Evo gospari, ovaj brbljivac unosi zabunu u vaše borbene redove… To je moj papagaj – Loro-Lorko!
VOJNICI: Slušaj drugari-ce! Sklanjaj tu tičurinu, da je mi ne bi micali! Ti se sprdaš s narodnom vojskom, narodnom vladom i narodom! Od nas praviš brave!
LORO: Juriiiš! Uraaa! Kurbini sinovi, opet ste došli! Jeben van gospu! Idite u matearinu, onamo od kuda ste došli! Tko vas je zvao!? (vojnici zbunjeni, a Kate se smije)
NOVA SCENA
(sjede na Porporeli – zagrljeni)
PETAR: Postoji samo jedno biće, kojemu se radujem i kada se god pojaviš – meni zora svanjava… (poljubi je)
KATE: (poljubi ga) Imam neki čudan predosjećaj, kao da se dvije barke mimoilaze i plove u magli..
PETAR: (trgne se) Što pričaš Kate!? Nešto si ružno sanjala?!
KATE: (poljubi ga) Tata me šalje u Rijeku kod dunda i tetke, kako reče kao za početak…
PETAR: (skače) Mene niko ništa ne pita (zastene). Ovi moji su počeli da me mrko gledaju, govore i to sve glasnije kako idem sa velikom buržujkom…
KATE: (poljubi ga) Sve će se urotiti protiv nas, ali bit ćemo još jači!
PETAR: (zagrli je) Debelo se umiješao tvoj otac – kolo vodi, ka da mu nijesi kćer a ja postadoh najveći neprijatelj koji može biti!
NOVA SCENA
(Kasni večernji sati, dolazi auto, prate Katu – polagano ide, a onda stane: „Što mi ovo radite?! Niste mi dozvolili da se s Petrom pozdravim!
OTAC: (drži je za ruku i polako ulaze u auto) Nikakve štete! Brzo ćeš ga zaboraviti… Ovo je najbolji način, jer ispriječio bi se i pokvario akciju a ni za tebe nisam siguran kako bi se ponašala!
KATE: (naglo staje) Tata..tata… kako možeš nešto tako reći!? Mislim, to kako ću ga brzo zaboraviti, pa ne idem na kraj svijeta a i da idem… Petar je… (zaplače se)
Na vježbi je, bila sam krenula ali vojna policija me vratila…Ne bih se vratila…(oči pune suza)
OTAC: Idemo, već kasnimo! (Kate se pozdravlja s bakom i sestrom…imaju vozača)
(auto odlazi – putem za Rijeku)
NOVA SCENA
(Vježba je završila, Petar trči prema svom stanu. Nalazi cvijet i pisamce:
„Volim te Petre! Ti si moj san i java, moja radost i pjesma, moja sreća, a sada već i tuga…Ti si moja ljubav…Dragi moj Petre, jučer sam hodala gradom, s nekom u duši nadom – kako ću te sresti, kao da mi se san s tobom dogodio…nije te bilo…i ja sam krenula na vježbu, ali vratili su me…Evo, odlazim a da se nećemo pozdraviti… Gledam te kako na raskršću noći i zore sabiraš svoje misli, kako se nemirno more tvog života kovitla nad snovima – dok budan sanjaš.. Tvoji brodovi lome valove prošlosti i nestaju sa svitanjem nove zore…Volim te Petre, ti si moja radost i moja sreća, a sada evo i tuga…
p.s.
Javit ću adresu, jer ja i ne znam đe idem…
(Dolazi u poštu, donosi pismo – adresirano na ćirilici)
POŠTARICA: Ajme gosparu, što van je ovo!?
PETAR: Pismo drugarice, nije na španskom!
POŠTARICA: Gosparu dragi, ovega kako da Vam rečem… lakše bi ovo pročitala da je na španjolskom…
NOVA SCENA
(U kancelariji kod komesara)
DUŠAN: Kako si moj dobri i još pomalo pošteni kapetane! (smiju se)
PETAR: Da ti pravo rečem, nijesam dobro…loše spavam, u neko doba noći se probudim, gledam u plafon a san neće na oči…
DUŠAN: Ljubavni jadi našeg kapetana…i to je za junačine i bivše proletere! Očvrsnućeš, ojačat ćeš Pero Lukin!
PETAR: (ljutito) Kate ne dobija moja pisma, a ni ja njena! Što je ovo komesare, za ovako nešto nijesmo se borili…ne samo ja! Prate me, poštu mi sklanjaju – i moju i njenu!?
DUŠAN: (uozbilji se, više mu nije do smijeha) UDBA (Unutrašnja državna bezbjednost) se umiješala i KOS (kontraobavještajna služba), a to nije dobro! Nije dobro, kapetane! Biće problema, tek su počeli!
PETAR: (ljut) Mogao sam jurišati, osvajati bunkere, preći sa mitraljezem – cijelu državu od Cetinja do Zidanog Mosta i Slovenije, a sada neki skotovi – više vole ovu zemlju od mene!?
DUŠAN: Tiho, tiho Petre…Njima se ništa ne može, sada oni upravljaju zemljom, onako potajno i jedino možeš ludo izgubiti glavu…
PETAR: (zamišljeno) Ne znam ko je, ko to radi…inače…
DUŠAN: Tiho Petre…pokušat ću da nešto vidim, ali tu smo nemoćni…i visoki činovi i državnici – zaziru i pribojavu se njihove rabote…
PETAR: Idem malo na Šipan da se družim sa obalskom topovskom baterijom, da odmorim od ovih skotova…
DUŠAN: Idi, ali ništa ne preduzimaj – pušti mene!
(staje na Boninovo, vidi Katin lik kako se smije, na Porporeli, Sv.Ivanu, Minčeti, po Stradunu – Katin lik i smijeh – ide barzo uši mu zvone: “Što radite, oca vam očina za sva vremena…i to ste mene našli!?…)
NOVA SCENA
(PETAR OBILAZI Šipan i vojsku – vodi vučjaka)
PETAR: (gladi kučka) Ti si Riki moj najbolji prijatelj i vjerujem kako me nećeš izdat…
(barkasa uplovljava- Petar uplovljava s Rikijem. Naručuje dva taksija – on u jednom, a Riki u drugom.
PETAR: Pravac „Argentina“! ( Dovoze se, ulaze na terasu, muzika ih dočekuje)
PETAR: Dvije večere, za mene bevanda a za mog drugara jednu teću hladne vode!
(večeraju, muzika svira – obraćaju se Petru za neku želju. Petar je već popio, pa i on pjeva)
NOVA SCENA:
(Petar isplovljava, a potom uplovljava – s barkasom i Rikijem. Čeka ga klapa, sa dva taksija idu u „Argentinu“.)
(U kancelariji kod Dušana)
DUŠAN: Avetinjo, avetna! Brljaš nam, brljove jedan – cijeli NOB (narodnooslobodilačka borba) Za koga smo i zašto ginuli – četiri godine! Postao si veći buržuj od njih samih, a ono si se prenemagao sa cvijećem! Sve nekako da ti pogledam kroz prste, ali đe s kučkom da večeraš – i to u hotelu!? Obraz si nam uzeo i bačio ga pod noge! Cijeli nam se grad smije i kada neko naš prođe – čuje se lajanje…
PETAR: Lajaće sve više i sve više ćemo imati problema…Jesam li se muški borio?
DUŠAN: Jesi! I da mučiš, niti jedne više!
PETAR: E, ONDA ME PUŠTITE DA MALO ŽIVIM I UŽIVAM – I MUŠKI I JUNAČKI DA NAPLATIM RAČUNE! Use, nase i podase – moj dobri komesare! Svaka revolucija jede svoju đecu, rekao je Lenjin – to sam dobro proradio – teoretski, a sada polako gledam i praktično pa dok i mene ne „pojedu“ da i ja omrsim brke!
NOVA SCENA
(Petar s Rikijem – uplovljavaju na Šipan. Tamo nailazi na ratnog druga)
PETAR: Pa, đe si Marko Lazov?!
MARKO: (smije se) U manite vode udario, u maniti se lik pretvorio… (poljube se po crnogorski)
Ođe sam zbog tebe, da ti odma’ rečem!
PETAR: Ma, što veliš sokole – zbog mene!? I ti iz Beograda direktno na Šipan –zbog mene!?
MARKO: Upravo tako! Ti, tvoja đevojka i njen otac – umiješani ste u ovu rabotu! Talijani imaju tajne podatke i znaju sve o nama – zahvaljujući vama!
PETAR: Ti ozbiljno?!
MARKO: Najozbiljnije!
PETAR: Što me ne uhapsite, nego ovako okolo-naokolo – ka da sam zadnja šuša!?
Marko: Nijesmo još sigurni, nedostaju nam još neke kockice pa da ti stavimo lisičine!
PETAR: Đe mi je đevojka, to me najviše interesuje!
MARKO: Ne znamo, svuđe ih tražimo ka da su u zemlju propali! Otac, majka i Kate…
PETAR: Tako znači…ja sam tu i to siguran da mi stavite lisičine i prikačite neke rabote – pogani jedna! (ljut)
MARKO: Polako Petre, sve lijepo istražujemo pa ćemo viđet jesi li za lisičine…
NOVA SCENA:
(Petar uplovljava s Rikijem i ostalima. Dva taksija su spremna i klapa. Odlaze u hotel. Pjesma, piće, Petar pjeva)
NOVA SCENA
(U kancelariji kod Dušana)
DUŠAN: (veselo se rukuje s Petrom, toči piće) Spašen si i spašeni smo!
PETAR: (uzima piće) Za mene to ništa nije novo! Znam što radim i što sam radio!
DUŠAN: Pobjegao je jedan podoficir iz Trebinja, inače telegrafista – već je dugo radio za Talijane… Područje Boke, Dubrovnika i Trebinja imao je ka na dlanu, a tu su i sve moguće šifre… Mnogi su pobjegli, po njih je došla engleska podmornica…
PETAR: A, Kate?!
DUŠAN: Otišla je u Ameriku – sa ocem i majkom…
PETAR: (teško sjeda, duboko uzdahne) Tako znači…naćerali je…
DUŠAN: Tu pomoći više nema… žao mi je, što da ti rečem…
PETAR: Idem u prekomandu… već sam razgovarao s drugarima i komandom…
DUŠAN (trgne se) U prekomandu?! A, đe ćeš moj dobri kapetane?!
PETAR: U Novi Sad! Riječna flotila…
DUŠAN: Ni manje ni više…
PETAR: Da je nešto zapelo, javio bih se…
DUŠAN: Odlučio si da napušatiš ovu ljepotu… već prvi dan ćeš se pokajati…ne idi niđe, pojavit će se neka druga Kate, sjedi ođe đe si – moj dobri kapetane…
PETAR: (ustaje) Odlazim! (pozdravljaju se, a onda sa drugima se pozdravlja)
NOVA SCENA
(ide Stradunom. Susreće Anu – Katinu mlađu sestru. Lijepo se pozdrave)
PETAR: Sve znam!
ANA: Ne znaš najvažniju stvar! Kate je u petom mjesecu trudnoće…
PETAR: (zbunjen je) Kroz neko vrijeme ja ću biti otac! (podigne Anu i poljubi je. Nailazi gradska muzika, preuzima ulogu dirigenta i viče: “ljudiii, gospariii, kroz neko vrijeme postajem otac…“ diriguje, muzičari daju forcu. Kod Sv.Vlaha, staju ali dolazi klapa – fešta se nastavlja – gradska muzika nastavalja sa svojim programom)
PETAR: Gospari! (sve staje) Opraštam se od vas, odlazim u prekomandu!
SVI: Neeeeeee! (svi pjevaju: “Kad si bila mala Kate, mala Kate volila si more… a onda pjesma kapetane moj…
NOVA SCENA
(kancelarija kod Dušana)
DUŠAN: U parekomandu odlaziš sa službenim – generalskim autom! Ne možeš se tek-tako oprostiti od Dubrovnika! (smije se, toči se piće)
PETAR: Komesare… (zbunjen je)
DUŠAN: Završeno, naredba je došla iz Beograda! Unaprijeđen si i postaješ PORUČNIK BOJNOG BRODA! (kapetan I klase)
PETAR: Za koji mjesec, biću otac…Kate napušta peti mjesec…Dijete neću viđet… (Katin lik:“…jučer sam te morala viđet, jer željala sam ti reći da sam se silno zaljubila…viđela sam te u nekoj špilji na sred mora, a ivice se bijele od pjene valova, a onda izranja moja duša i čeka… čeka Petre – smiraj dana, a posebno jutra… Vidiš li me, pa to sam ja!?…“
NOVA SCENA
(Rani jutarnji sati, auto s Petrom obilazi Dubrovnik)
LUKIN GLAS: I tako se moj otac oprostio sa Dubrovnikom i Katom…
(dolazi se u Novi Sad – u komandu Ratne riječne flotile)
NOVA SCENA
(Petar šeta s djevojkom pored Dunava)
BILJANA: Kad ćeš me vodit doma?!
PETAR: Kako to misliš!?
BILJANA: Lijepo Petre! Naskaka si se po Dubrovniku i sada misliš da i ođe nastaviš! Nije ti ovo Dubrovnik!
PETAR: (uzima je za lakat) Polako, Biljo polako đe si navalila…
BILJANA: Dosta mi je ovog vodanja i ne znam đe vodi, svi mi se smiju…
PETAR: Niko te ne drži i ne prisiljava!
BILJANA: Tako znači! Petre, dubrovački švaleru, pripremila sam i sodu, zapamtit ćeš me za sva vremena!
PETAR: Bila bi spremna da mi je u oči bačiš?!
BILJANA: Bih i to ću učinjet, ako ne budem tvoja žena!
PETAR: Dođi sjutra na posa da pokupiš stvari i slobodna si! Obavijestit ću, još večeras, sve nadležne službe i bićeš pod nadzorom! Ako ne dođeš po stvari, Mare će ti sve predati!
BILJANA: Mare! Znači ona je sljedeća! Morat ću…
PETAR: Prekini, dosta si, i previše, drobila! Zbogom, Biljana zbogom! (naglo i ljutito odlazi)
NOVA SCENA
(sjedi sam u kancelariju, na stolu je pismo. Ženski glas (Ana – mlađa Katina sestra) “Kate je rodila zadravo i napredno dijete…curica se zove Anita…u međuvremenu se udala… Bill, njen muž pokazao se kao veliki čovjek – znao je da to nije njegovo dijete, kao i njegovi roditelji ali je ipak oženio Katu i priznao Anitu…“ (duboko je zamišljen, kuca i ulazi jedna djevojka – neprimjećuje je)
ĐEVOJKA: Druže poručniče bojnog broda… (staje mirno)
PETAR: (trgne se) O, Mare…izvoli moja dobra Mare… (pokušava da se našali, ali ne ide)
MARE: Mornari su spremni za raport…
PETAR: Neka ih primi Petrović…danas, nešto, nijesam dobro i idem polako doma…opravdaj me, moja dobra i sve ljepša Mare…
MARE: Razumijem, druže poručniče bojnog broda! (pozdravi i napušta kancelariju)
NOVA SCENA
(Svadba, Petar se ženi s Marom. Pjesma: „Tekla voda na valove, oj javore zelen bore, kud je tekla kud se đela o javore zelen bore, popili je morni konji, morni konji i svataovi oj, javore zelen bore… a onda: “Razvi barjak, barjaktare od junačke kuće stare…“ ( Razvija se jugoslovenski i crnogorski barjak, pucanje iz pištolja. Čestitanja…)
LUKIN GLAS: I tako se i ja pojavih na ovom svijetu, a ime dobih po đedu.
NOVA SCENA
1948
INFORMBIRO
LUKIN GLAS: U to vrijeme bio sam suviše mali, ali sam kasnije dobro proradio taj period. Informbiro ili Rezolucija Informbiroa, bio je žestoko okrenut protiv KPJ (Komunistička partija Jugoslavije), koja je odbila da se potčinjava Rusiji i nije priznavala Staljinov diktat. Bilo je to uništavanje – čovjeka – čovjekom i smatra se da je Informbiro odnio na hiljade ljudi. Rezolucija je objavljena preko Radio – Praga, a na Petom kongresu 1948. Tito je Staljinu rekao NE. Onda su počela masovna hapšenja, montirani sudski procesi – za sve one koji su bili za Staljina…
NOVA SCENA
(Rani jutarnji sati, patrola vojne policije lupa na vrata Petrovog stana. Izlazi Petar, sanjiv, u pidžami je. Jedan oficir mu stavlja pištolj ispod rebra)
OFICIR: Za koga si?!
PETAR: (brzo se rasanio) Kako za koga!?
OFICIR: (I DALJE drži pištolj – ispod Petrovog rebra) Za Tita ili Staljina?!
PETAR: Borio sam se četiri godine, bio i ostao uz Tita – kako onda tako i danas!
OFICIR: (SPREMA pištolj Dobro je! (objašnjava ostalima) Ovo je moj zet, ali to ga ne bi spasilo da nije Titov borac! Sada ćeš postrojiti jedinicu!
NOVA SCENA
(postrojene jedinica, sanjivi mornari)
OFICIR, ide od jednoga do drugog i pita: „Za koga si“? – Za Staljina! – Za Staljina! – Za Tita! Za Staljina! Za Staljina! – Za Tita!…
Od 120 mornara, 110 je za Staljina!? Vodite ih, a ovih deset neka idu na spavanje!
NOVA SCENA
(Kasni večearnji sati, Petar sjedi sa najbližim saradnicima. Svi su zabrinuti)
OFICIR: Niču zatvori na svakom koraku…
OFICIR: Bileća, Sremska Mitrovica, Velika Gradška, Zabela, Sarajevo, Lepoglava, Novi Sad, Ljubljana, Zagreb, Titograd…
OFICIR: Na Golom otoku je daleko najveća tortura – i fizička i psihička, tamo su najopasniji politički zatvorenici, ali ne znam po čemu bi bili najopasniji…
PETAR: Drugovi moji…hvata me golemi strah… mislim da će sve ovo đavo ponijeti jednoga dana…
(upada inspektor u kožnom mantilu sa naoružanom pratanjom)
INSPEKTOR: Izvinjavam se što vas prekidamao! Idemo! (drže automate, inspektor je s pištoljem)
NOVA SCENA:
Goli otok.
(Mračna soba, svetiljka Petru u lice, krvav je – s modricama po licu)
ISLEDNIK: Govori!
PETAR: (Ne može se zakloniti od jake svjetlosti) Što da govorim!
ISLEDNIK: Znaš ti dobro!
PETAR: Ljudiii! Drugovi! Recite mi što ovo znači, đe sam dušu ogriješio, da sve ljudski riješimo…što mi ovo radite!? Možda mi se nešto omaklo sa onom Čehinjom, a bila je simfonija od seksa…Niko u hotelu oka nije sklopio, poslije su me tražile i njene prijateljice, recimo Irina njena buduća kuma… Imao sam i života, a i tehnika mi je bila dobra… sve samo to u Dubrovniku izvježbao…
ISLEDNIK: (kiselo se smiije) Simfonija od seksa!? Ne pitam te da pričaš svoju jeba****!… Znali smo se i poznavali, ali više se ne znamo niti poznajemo! Pričaj za tvoje dobro!
PETAR: Mili bože te ljepot… Od siline obostranih napada jednog se momenta onesvijestila… Oblio me hladni znoj, moglo bi doći do međunarodnog incidenta a ne mogu niti smijem nekoga da zovem… odvalih joj nekoliko šamara, pa je ispljuskah s vodom a usput joj i tepam:“Jaroslava, Jare, dušo i srce moje, Jare moja…“ u neko doba otvori oči i bači mi se u zagrljaj, polako je odgurnuh i mišljah kako nećemo više, ali „ne izdrža mali Radojica“… to je ona čuvena naarodna pjesma… Što vi zapravo oćete od mene?! Odveli ste me ka razbojnika, kriminalca, lopova…još ćemo se čuti!
ISLEDNIK: Bilo bi bolje da si i razbojnik i kraiminalac i lopov ! Izdao si Zemlju, Partiju i Tita!
PETAR: (hoće da ustane, ali dolaze još dvojica i nedozvoljavaju mu) Ajde obraza ti – ponovi mi to još jednom – rđo jedna! (udarac, jedan pa drugi)
ISLEDNIK: Ti si češki agent i špijun!
PETAR: Po državama Istočnog bloka, pričalo se o meni i mojem podvigu… pa nemislite valjda da smo pričali, ova prelijepa dama i ja u krevetu, o brojnom stanju jedinica, bojevoj spremnosti – oni su to bolje znali nego mi sami!
ISLEDNIK: (počinje da urla) Umukniii! Zaveži! Ne drobi više! (dotrčalo je pojačanje)
PETAR: (smije se) Rekao si da „pjevam“ za moje dobro, pa otpjevah najljepšu pjesmu koju sam znao i koja se u svim sredinama i našim i međunarodnim – najradije slušala… (udarac, jedan, drugi, treći…Petar se onesvijestio. Polivaju ga vodom – dolazi k sebi. Sjeda na svoje mjesto)
(Prekidaju se isleđivanja i batinjanja, isljednici odlaze da slušaju Petra i da im se prenese ono najvažnije, a među zatvorenicima brzo se pronio glas kako je Petar njihov „spasitelj“. Vesela atmosfera – među zatvorenicima, više glasova: „Čuo sam priču… Petar me upoznao sa tom ljepoticom… zvali smo ga Petar Čeh… Petra, bi trabalo unaprijediti, da bude glavni kuvar a poslije i šef kompletnog golootočkog personala… Petar je to zaslužio svojom hrabrošću i radom za Domovinu i Partiju… tu stani, jer ako rečeš i Tita odosmo svi u pm, a i ovako nijesmo daleko…
2.ISLEDNIK: Ići ćeš na donji sprat, ako ne budeš „pjevao“!
PETAR: Simfonija od seksa… (onda se trgne) Na donji sprat?! Pa, zar ovo nije donji sprat!?
2.ISLEDNIK: Dolje je ludnica!
PETAR: (hoće da ustane, ali opet mu nedaju) Što čekate sokolovi!? Napišite što god vas je volja – sve potpisujem i onda me spuštite dolje – na donji sprat! Kad vas vidim pogani jedna, što od ljudi činite, kako ljude uništavate – pogani jedna! „Što pogani činite od ljudi, što junački ljude ne smaknete no im takve muke udarate…“ davno je to Njegoš reka…
3.ISLEDNIK: Zaveži tu obrljanu čarapu! Sve ću ti zube u grlo poslatii! Zaboraviću da sam inspekor!
PETAR: E, to bih volio pa da se dofatimo! I oćemo se dofatit – ako preteknem – časnu ti riječ dajem! Vi dojučerašnji kočijaši i drugi đubretari… nećemo daleko i kuku i lele – s vama!
(udarci, i Petar se opet onesvijestio)
ISLEDNIK: Vrhunski je kuvar, pa neka bude glavni kuvar, a onda i glavni šef kompletnog personala! Ipak, i pored svega – Petar je čudo!
NOVA SCENA
(Luka je dječak između 6 i 7 godina.)
LUKA: (plače) Danas sam se potukao…
MARE: ((zagrli ga) Đe je mamin sin – volim ga najviše na svijetu, pa i još dalje! (poljubi ga)
LUKA: Prvo su me pitali znam li đe mi je tata, a ja sam rekao kako je moj tata tamo, neđe… Oni su kazali da nije tamo neđe nego na Golom otoku i da je izdajnik…Udario sam jednog, pa drugog, dotrčala je vaspitačica i sada se sve ispituje…
MARE: Dobro, sine moj dragi – biće sve u redu…
Luka: Hoću da vidim moga tatu!
MARE: Ne možeš…daleko je i to je nemoguće…
LUKA: Smislio sam plan i hoću da vidim moga tatu!
MARE: Smislio si plan?!
LUKA: Da! Sada bih trebao krenuti u školu, ja ne mogu da učim, tučem se, počeo sam piškiati u krevetu, a kad vidim moga tatu – sve će to nestati!
NOVA SCENA
(Mare i Luka dolaze vozom u Rijeku. Idu u Komandu grada. Prima ih jedan oficir)
OFICIR: Čujem dolazite iz Novog Sada, prešli ste dug put pa da vidim u čemu je problem?!
MARE: Znate…
LUKA: (prekida majku) Ja ću to objasniti! Hoću da vidim moga tatu!
OFICIR: (trgne se) A gdje je tvoj tata?!
LUKA: Na Golom otoku!
Oficir: (poskoči, ustaje, nervozno šeta) To je nemoguće, ne znam ko ti je to rekao… (zbunjen je)
MARE: To sam i ja kazala, ali nijesam nikako mogla objasniti…
LUKA: Mogu i moram viđeti moga tatu! Čuo sam kako guli krompire, a to nikad nije radio, čisti klozete, a to nikad nije radio!? Radi u kamenolomu, a to nikad nije radio!?
OFICIR: (zapali cigaru, nearvozan je) Kako reče da se zoveš?
Luka!
OFICIR. Naš dobri Luka – sve se u životu nauči…ti si još mali… Oca ne možeš vidjeti, nego se lijepo s majkom vrati od kuda si došao!
LUKA. Hoću da me zatvorite, hoću da budem sa mojim tatom da gulim krompire, čistim klozete, da vadim kamen iz kamenoloma i ostale stvari!
MARE: I mene zatvorite, srestću se s mužem…tamo ima i ženski pavilijon i ja ću raditi sve što rade te mučenice samo da vidim moga Petra!
OFICIR: (VIDNO UZBUĐEN) Ne može, rekao sam!
LUKA: (staje mirno) Živio Staljin! (pjeva) Mi gradimo Goli otok, Goli otok – gradi nas… Živio drug Tito… (upadaju islednici) Što je više kleveta i laži – Staljin nam je miliji i draži!
ISLEDNIK (1): Čujemo galamu, pomislili smo kako je neka diverzija!?
OFICIR: Ovo je do sada ne viđena diverzija, jer ne znaš kako da se suprostaviš i kako da se braniš!
ISLEDNIK: Vozit će vas službeni auto – od Rijeke do Novog Sada, tamo ćete biti pod nadzorom a ti mali platit ćeš nam za ovo, samo da malo porasteš!
LUKA: Ne trebate čekati da malo porastem – moglo bi vam biti kasno – već sam dovoljno odrastao – zatvorite me i to sad i odmah!
MARE: (skače) Luka sine…
LUKA: Pušti me!
ISLEDNDIK: Sa tobom ćemo drugarice, imati poseban razgovor jer sve ovo od nekoga je morao čuti i naučiti!
OFICIR: Auto je spremno, pa idemo! (Maru izdvoji sa strane: “Živi i uživaj ženska glavo – lijepa si žena i ne budi ona zatucana Crnogorka. Čekaš ga, a pitanje je da li će se i vratiti…“
MARE: (TEŠKO DIŠE, SJEDA) Mogu li dobiti čašu vode… (vadi tabletu za smirenje)
LUKA: (dotrčava) što to radite mojoj majci?! Dalje od nje, pogani jedna!
ISLEDNIK: Išamarat ću maloga, ako ih odmah ne odvedete!
NOVA SCENA
(Ispred njihovog stana – stoji vojnik)
OFICIR: Smjena će biti svaka četiri sata – danonoćana straža! Ima da zapisujete, ko im dolazi, koliko su se zadržali, kada su izašli mali i majka mu, kada su se vratili! Slušajte razgovore i sve pišite!
VOJNIK: Razumem, druže majore!
LUKIN GLAS: Staljin je umro 1953. godine i dolazi do otopljavanja u odnosima Rusije i Jugoslavije. I moj otac napušta – Goli otok. Nema više straže ispred našeg stana, počeli smo živjeti puno bolje i normalnije. Tata je dugo tražio posao, onda se zaposlio u brodogradilište i radio najteže fizičke poslove, a poslije nekog vremena počeo je da trguje sa stokom i dobro mu ide. Zaposlila se i mama, a ja sam dobio stipendiju, pravo za gimnaziju, a sada kao student…
NOVA SCENA
(Luka dolazi kod oca u kancelariju)
LUKA: Stari, idem u Dubrovnik u Tanjugu kao novinar pripravnik na jedno studijsko putovanje a obrađujem temu „Dubrovnik – metropola jugoslovenskog turizma“ (sjeda, toči kiselu vodu)
PETAR: (ustaje nervozno, prekida neko pisanje) Mislio sam, još puno ranije, da popričamo o Dubrovniku, ali da to ostane samo između nas dvojice, barem za sada, tako da mama ni slulčajno ništa od ovoga nesmije znati!
LUKA: Ajde stari, na koga ti ja ličim!? Ne misliš valjda da sam proderana vreća!?
PETAR: (uzima čašicu rakije, pali cigaru) U Dubrovniku sam imao veliku ljubav…
LUKA: (SMIJE SE) pa, što onda to mi se sviđa…prije mame i mojeg rođenja…
PETAR: Nije to sve…roditelji su je odveli u Ameriku i ona je rodila Anitu – moje dijete, to je već đevojka – tvoja sestra… Nijesam je vidio, a majka joj je objasnila da je njen pravi tata tamo neđe…
LUKA: Auuuu… (stavlja ruku na usta) Ovo stvarno mora ostati naša velika tajna – samo naša!
PETAR: Potražit ćeš Anu, to je Katina mlađa sestra, radi s predškolskom djecom…lako ćeš je naći, svi je znaju a bavi se i politikom i ima značajnu ulogu u Dubrovniku…
LUKA: (opet stavlja ruku na usta) Koji si ti bio mangup, ali ti si moj otac i sada si mi još puno draži i još te više volim (poljubi ga)… nego da si bio tamo neki šonjo i kilonja! (ustaje) Moj tata je vitez – bio i ostao! (poljubi oca) Ovo je naša debela tajna – barem za sada… (stavlja mu prst ispod nosa)
PETAR: Znao sam da imam pravog sina, a ne tamo nekog tunja! (i on poljubi sina)
LUKA: Imam sestru, to mi se posebno sviđa… Ane je moja nesuđena tetka (smije se)…
NOVA SCENA
LUKA: (ulazi u internat Ženski đaćki dom, u kancelariji sjedi, sama, direktorica i nešto piše.) Slobodno?!
ANE: Izvolite… (ustaje)
LUKA: Ja sam Luka, Petrov sin, honorarni dopisnik Tanjuga…Dolazim na jedno studijsko putovanje, a posebno da Vas pozdravim…
DIREKTORKA – ANA: (od srca se nasmije i poljubi ga) Lukaaaa, vojvođanski sokole – dobrodošao! Posjetu sam očekivala ranije…
LUKA: (trgne se) Očekivali ste me ranije!?
ANE: Tvoj pape mi je javio…
LUKA: (nasmije se) Nijesam znao da mi je stari ka proderana vreća…
ANE: Može kava?!
LUKA: (SJEDA) Može…
(Direktorka naručuje kafu)
ANE: Prvi put si u Dubrovniku? (kafe kuvarica donosi kafe i mineralnu vodu)
LUKA: Bio sam kao gimnazijalac i student…
(Zadihano utrčava djevojka) Mamaaa… (naglo zastaje)
ANE: (zagrli je) Ovo je moja starija šćer… (Luka naglo ustaje i predstavlja se)
Luka! Drago mi je ja sam Ida (20)… (obostrano duboki pogledi. Luka zadrži ruku malo duže)
ANE: Luka, vraže… (smije se) Ima ozbiljnog momka, dobila je i prsten! Ne prti mi se ođe…
LUKA: (I dalje je gleda, a onda se trgne) Biće kako bogovi odluče… “u svijetu ovom sa hiljadu čuda, svaki čovjek živi svoje drame i moja pjesma neka pođe tuda (pokloni se i dodaje:”u svemu tome ima nešto za me… ispjevao je jedan pjesnik, a ja pokušavam da budem dramski i prozni pisac…
IDA: (nasmije se) Upravo tako…
ANE: (UOZBILJILA SE) Ostavite se bogova! I ne samo bogova!… (duboko uzdahne) Moglo bi ovdje biti kazina..
NOVA SCENA
(Petar i Mare u stanu)
MARE: Kako mi je dijete, prvi put odlazi od kuće… (postavlja večeru)
PETAR: Morali smo ga poslati, što dalje od Novog Sada, viđela si kako pati, kopni – nestaje (povišenim tonom) – zbog Mirele… Za Dubrovnik je išao preko Rijeke i Opatije, jer tamo je bila Mirela na nekom studijskom putovanju… nije uspio da je povrati i onda se odlučio za Dubrovnik…
MARE: Da, u pravu si nisam znala što više da radim…prvo sam se presjekla i pala ka pokošeno sijeno kada si rekao kako si sredio da ide u Dubrovnik… Da ne prođe ka ti?! (naglo staje, onda poljubi Petra) Oprosti I izvini…
PETAR: (trgne se) Ka ja?!…Svaka stvar dolazi na svoje mjesto, sprječavali mi to ili ne…Dugo sam razmišljao i našao sam nabolje rješenje – vidjećeš… Sa Nikom – Nikolom, znam se još iz rata…
MARE: Čula sam da se Mirela udaje i sada je, moje dijete, konačno slobodno, može se i vratiti kući…
PETAR: (sjeda za sto, toči rakiju) Pa, da nazdravimo i pozdravimo tu udaju! (kucnu se) Neka ga, rano je za povratak, neka se potpuno oporavi, a onda o tom potom…biće što mora biti…
MARE: Dijete moje…(krenu suze) đe na tog đavola da naiđe, od samog početka mi se nije sviđala, ali ćutala sam…
PETAR: (zagrli je) Dobro Mare, ajde sve će biti u najboljem redu…viđećeš… To me posebno raduje što se udaje… (toči rakiju i sebi i ženi)
MARE: Ne bih… (gura čašicu od sebe)
PETAR: (smije se) Imamo razloga! (ispije na eks i toči drugu)
NOVA SCENA
(Luka ide Stradunom i odjednom naglo staje – Ida mu ide u susret i ona staje. Luka je poljubi u obraz, vidljivo je pocrvenila)
LUKA: (drži je za ruku) „…Ostaj nedostižna, nijema i daleka, jer je san o sreći – viši nego sreća. Budi bespovratna, kao mladost; neka – tvoja sjen i eho budu sve što sjeća… ovog puta to je rekao Dučić…
IDA: (zbunjena je) Svi nas gledaju… (Niko trči i donosi gitaru, donosi dvije stolice iz obližnjeg kafića, kupi se publika Luka pjeva: „ljubav je riječ i ništa više, uvijek se isto čita i piše, ruka u ruci je već nešto drugo i šapat nježnih riječi, ljubav je samo riječ i ništa više, obična slova svakog lista papira, tajna i strepnja su već nešto drugo… ponekad je samo pogled uzrok bezbroj budnih noći, uzalud se nekad moli, to je ljubav, to se voli, i kad oči suze vlaže i nevješto kad se laže ili kad tjelo boli, to je ljubav – to se voli… (odjednom naglo staje)
LUKA: Kada ćeš vratiti prsten?!
IDA: (zagrcne se. Luka je i dalje drži za ruku, onda je kucka po vratu. Smiju se) Ne znam kako?!
LUKA: Poštom – preporučeno!
(Ida je prestala sa smijanjem) Ti nisi normalan… (nasmije se)
LUKA: (uozbilji se) Poštom – preporučeno…
NOVA SCENA
(U kući Ida je sa roditeljima i mlađom sestrom – napeta situacija)
OTAC (MARO, toči piće) Tako znači…
ANE: Kod upoznavanja, viđela sam kako će bit kazina… (sestra se smije)
MARO: (nervozno) Ne krevelji se, ko ludača na brašno! Ovo je i previše ozbiljna stvar, a ti se kliberiš!
SESTRA se i dalje smije
(Ane šeta nervozno po dnevnom boravku)
MARO: I što sad?!
IDA: Luka je rekao da vratim prsten…
(Maro se zagrcne, sestra prestaje sa smijanjem, Ane nagalo sjeda)
IDA: I to poštom – preporučeno! (roditelji skaču i u jedan glas: Ti nisi normalna! Ida, Ida! (uzimaju je za ruke) Dozovi se, dozovi se Ida…dođi k-sebi, dođi k-sebi!
IDA: (pokazuje ruku) nema ga, prsten već parti prema Aleksandriji…
MARO: Povijest se ponavlja… ne možemo se Crnogoraca osloboditi… Petar i Kate, a sada još teže i gore – njegov sin i naša šćer… Isusa ti boga!?
NOVA SCENA
(Na brodu, momak uzima pismo i otvara ga, a prsten cangrrrr – po palubi, vrti se, ali nije pao u more… dio posade smijao se i zabavljao, odjednom svi se uozbilje – ni mušica se ne čuje. Frano drži pismo, blijed je, uzima čašu vode, popije a onda se bokalom polije po licu i tijelu… Toči piće, ostali drže čaše i čekaju da im se natoči piće.
FRANO: Živjeli i uzdravlje!
GLAS: Da žalimo ili da se veselimo?!
FRANO: (trgne se) Živjeli i uzdravlje! Muzika! (dolazi gitarista i pjeva se)… (zamišljeno podiže prsten, poljubi ga i stavlja u džep)…
NOVA SCENA
(U STANU – u Novom Sadu)
MAJKA: (dok se sprema) Ne mogu k-sebi doći – već danima… naš Luka se ženi i to u Dubrovniku…
PETAR: (namješta kravatu, onda toči piće – za oboje) Da nazdravimo! Naš sin, iskoraknuo je i krenuo – strojevim korakom!
MARE: (uzima čašu, kucnu se, poljubi Petra – i on nju) Ne bih smjela…poraniću, a dug je put…
(sjedaju u auto. PROŠLO VRIJEME: Auto s Petrom napušta Dubrovnik…
MARE: Nešto si se zamislio, a znam i zašto…
PETAR: (TRGNE SE, napuštaju Novi Sad) To ja onako…naišlo prošlo vrijeme…
NOVA SCENA
(VJENČANJE – Ispred barkase i na barkasi – najuži krug. Petar isplovljava. Veselo je, pjeva se… Do carine i Luke – vraćaju se… Čestitanja…Nikola-Niko je kum, a sestra Jele kuma…
ANE: Maro je otputovao… nije želio čuti, ne i ne!
PETAR: (zamislio se, kao i Mare. PROŠLO VRIJEME: Kate skače na brod, nasmijana… SADAŠNJE VRIJEME – JEDNA DJEVOJKA, s momkom, cijelo vrijeme gleda Petra i Maru. Pije se, nazdravljuje, muzika – sve je u Gružu. Luka izvodi oca i ide prema djevojci i njenom momku)
LUKA: (Ida ga drži ispod ruke) Stari… (dolaze kod djevojke)
PETAR: Znam… to je Anita… (zagrli je, Aniti krenu suze)
MARE: (dolazi) Dosta, i previše, krili ste od mene! (zagrli Anitu)
ANITA: (zanosi na engleski, zagrli Petra) Mama i danas kaže: ”Tata je tamo, neđe… (poljubi oca)
(Petar je zagrli: Dijete moje…dijete moje… (zagrli je Luka: Seko moja, seko moja… (zagrli je Ida) Sestrice moja draga…
(Luka ide na barkasu, uzima mikrofon: Pismo ženi, to je pismo Idi… i Jesenjin:“…al’ ko od nas na palubi golemoj/ padao nije, uz psovke i povraćanje?/malo je iskusnih, što nijemo i junački podnose ljuljanje…što junački podnose ljuljanje… i ja siđoh na brodsko dno u muci –kuda nas nose sudbine vjetrovi…Ja ne priznajem ni socijalizam kao ni kapitalizam – Ja priznajem sistem koji se zove SNAĐI SE! PETAR: Đe si zabravio, ovo je vjenčanje Luka!? LUKA: Neka je, ali ja sam morao reći kako priznajem jedino sistem SNAĐI SE! IDA: Neka, pustite ga! To je moj divljan, divlji crnogorski! (zagrli ga i poljubi)
(Petar se trgne. Kate skače na barkasu, zagrli Petra: “Volim te, divljane divlji crnogorski…“ (opet se trgne)
NOVA SCENA
(S Minčetine terese (robna kuća i restoran) – dvogledom Frano osmatra. Govori: “Nema Mara, nema Mara… Znao sam…odvojio se od ljudi, nigdje ga nema… E. moj Maro, ne zna se kome je teže – tebi ili meni… bogovi, ovog puta, nisu imali sluha…čekat ćemo njihovu sljedeću odluku…
A sad pjesma AKO MOŽEŠ, TI SUZU PUSTI, A JA ĆU DVIJE ZBOG TEBEEE (orkestar i pjevač nastupaju. Ida se trgla: Isuse Bože, pa to je Frano…
Petar, Luka, Mare, Ida… – sjedaju u tri auta i voze se na Stradun, usput trube. Petar izlazi iz auta, otvara šampanjac i govori: Hoću pjesmu PRIJATELJI STARI DI STE! (čuje se pjesma, a on trči po Stradunu i pjeva: Na Stradunu sve u krugu… prijatelji stari di ste, htio bih da znam… Dolaze trubači…
NOVA SCENA
NIKO: Kao što smo dogovorili, pjaca i kultura – to dobro radiš a sada malo i vanjsku politiku – ja ću i dalje unutarnju…ovo je veoma lijepi Grad je lijep, to mu se ne može osporit, ali je težak kao sto tona željeza, pa još i puno više… (u kancelariji su, odjednom se trgne) Što ti bi đetiću da ideš na sistem SNAĐI SE!? Mogli bi imati problema, već se šuška… već duže vremena te prate i svaku tvoju riječ…
LUKA: (nasmije se, sekretarica- Mime donosi kafe, lijepo se pozdrave) Jednostavno nisam mogao izdržati i buknulo je u meni ne da je buknulo nego ja tako sve više osjećam – SNAĐI SE!… Osjećam da me prate i mene i moje riječi…osjećam kako će imati dosta materijala, ne mogu više da pratim pjacu i kulturu!… Za mene i Idu – i dalje ne suše jezik, a prošlo je više godina…
NIKO: Ljudi, a posebno žene, zavoljeli su te i brzo si postao gospar a to ovdje nije jednostavno… drž’ se pjace i kulture, još ti perje nije dovoljno ojačalo!
LUKA: Neznam, sve me više guši pjaca pa i kultura!…Uskoro mi se pojavljuje knjiga – moj prvijenac…
NIKO: Čestitam i neka ti pređe u naviku… (smiju se. Kucanje – ulazi Ida. Luka skače i staje mirno, a onda je poljubi, a ona ga zagrli, duboko uzdahne: Živote moj…)
IDA: U prolazu sam i toliko da se javim…
NIKO: Unutrašnja kontrola… (smiju se)
IDA: Ostat ću nešto duže na poslu, pokupi malu i objedujte… (Luka je isprati i poljubi: Živote moj i još više…
NOVA SCENA:
(Ispred vrtića, Jelena trči: Tataaaa, moj tajo je došao po mene, ura, uraaaa… (Luka je podigne i poljubi: Tatina sreća… volim te do neba i još više… (idu prema autu)
JELENA: (stane) Iznad neba nema dalje!?
LUKA: Ima, ali kada si ti u pitanju – do neba i još dalje! (smiju se, ulaze u auto i voze se kući… (Luka postavlja ručak)
JELENA: A mama?!
LUKA: Na poslu, ostala je duže, idemo u kazalište i tamo će nas mama pronaći…sada se nešto sjetih, s devet mjeseci prvo si zaronila a onda zaplivala i ispala kroz kolut i majka ti je završila na hitnu… (smijeh)
NOVA SCENA
(U gradskom autobusu, Jelena se pripila za držače i pažljivo osmatra. Zovu je s više strana: Jele-na, Jele-na, đak prvak, đak prvak…
JELENA: Pustite me, tata me čeka i neće mi vjerovati kako sam sama došla… (silazi iz autobusa i trči prema tati – s rancem preko leđa)
LUKA: (podiže je i poljubi) Ko mi je danaas postao đak prvak…
JELENA: (trčkara razdragano) Jeeeeeeeeee…
NOVA SCENA
(Luka dolazi u kancelariju, maše knjigom. Mime dolazi, čestita mu, ubrzo se pojavljuje i Niko – čestitanje. Zove otac i majka – čestitanja, zove Ane, Jele… Ida utrčava s cvijećem i bocom pića, baca mu se u zagrljaj…
IDA: Već znam pola glavne priče, jer u fazi osvajanja ponavljao si u više navrata, a posebno Jesenjina, Prevera, Bodlera – onamo đe sam najtanja… (Luka otvara šampanjac, toči, nazdravljuju. Dolazi Jelena, iznenađeni su
JELENA: Ništa ne brinite, učiteljica me dovezla (poljubi tatu i predaje mu cvijeće… Luka: (potpisuje knjige) Ovo je i promocija, bolja i ljepša ne može biti…
NOVA SCENA
(Jelena na baletu – vježba – Luka je čeka, poljubi je, autom idu kući… u teatru predstava PINOCCIO, Jelena ima glavnu ulogu. Tri lođe i tri reda u parteru, njena su glavna publika. Kad završi predstava ide pozornicom gleda i traži svoju publiku. Povici sa više strana: Jele-na, Jele-na. Onako u kostimu ide da im se javi. Podižu je i nose i tako je vraćaju nazad… Dolazi Luka, Ida, nona Ane, teta Jele – čestitaju sa cvijećem…
NOVA SCENA
Na jednom maratonu, a cilj je bio na Stradunu, utrčala je kao druga i onesvijestila se. Luka je polio vodom i fenom osušio, majci su javili. Majka je zove:
Hitno dolazi doma, da ja ne bih došla po tebe jer ću te oflimati, pa ćeš se još jednom onesvijestiti!
Evo, samo da dobijem medalju i plaketu… Tata me polio hladnom vodom, a onda me fenom osušio… Ne možeš me ošamariti, jer ovdje je moj tata!
On definitivno nije normalan…
Majka joj je uzdisala i žalila se na poslu: “Ne znam što ću s mojim Lukom, ali ona se ne buni dapače punom snagom tatu podržava – u svim akcijama…“
NOVA SCENA
(veliki odmor, čestitaju Jeleni za knjigu njenog oca, drži knjigu i kaže: Tata je rekao da buduća knjiga izlazi zahvaljujući meni i zvat će se NAJLJEPŠI DANI, a onda mi je ispričao jedan njegov susret s jednim starijim piscem đe ga tata pita piše li, a on kaže piše slabo i gotovo ništa, a tata reče: šteta! Onda se stariji dundo trgne i pita: A, Vi kolega?!
Tata kaže kako danonoćno piše, slabo i spava, budi se, probudi i mene i mamu, pa svi lovimo njegove misli po sobi, a dundo duboko uzdahne i kaže: šteta!
(smijeh na sve strane, jedni drugima prepričavaju, onda zvoni – početak nastave, smijući se odlaze na čas…)
NOVA SCENA
(U lapadskoj knjižnici, promocija Lukine knjige, veče vodi Ida i obraća se publici:
Susret koji je zamišljen kao prezentiranje knjige proznog i dramskog pisca Luke Markovića, s naslovom „Toranj u Pizi“ ili Pisi, svojim sadržajem i sudjelovanjem ostalih sudionika pretočena je u pravi literarni doživljaj koji ugodno iznenađuje sve prisutne, a Luka me osvojio s glavnom pričom, pa ću je ja predstavit „…nekako sve je podnošljivo dok se noć ne javi, duga beskonačna – kao katran crna, pa su počela da me prate čudna priviđanja i odlazeći na spavanje osjećam mali nestanak, a kada se probudim – kao rođenje j…i tako dan za danom…
(S muzikom- ulazi Jelena sa svojim razredom – truba, gitara, harmonika… JELENA: Ja ću predstaviti tatinu i moju knjigu NAJLJEPŠI DANI (MUZIKA) Ima ovdje još tatinih knjiga i kazališnih izvođenja, ali moj tata je previše skroman pa neće da se hvali (muzika)
JELENA: „…djeca priznaju samo vertikalne odnose, pa ih gledaju odozgo prema dolje, ili odozgo prema gore. Nejedanakost je naša uobičajena mjera, pa čak i među drugovima u školi… Radosno vladamo svijetom, svijetom igračaka, dosadne su nam diskusije odraslih, to jest horizontalne razmjene misli…pisati ovakvu vrstu proze pisac, mora izoštriti sluh a moj tata u svemu ovome je veoma dobro uspio: umrežio je i vertikalne i horaizontalne misli… (muzika i pjesma)
NOVA SCENA
(Kući. LUKA: Otvaram agenciju „Hermes“ grčki bog zaštitnik putnika, trgovaca i pjesnika – najvještiji od svih bogova na Olimpu – pandam mu je rimski Merkur. Samo ćeš vidjeti…
IDA: Znači, okrećeš novu životnu stranicu, previše te guši pjaca, pa i kultura…
LUKA. (zagrli je) Upravo tako! Kocka je bačena!
Proradio sam veoma dobro djelo, zapravo obnovljena već zaboravljena ostavština Dubrovačke Republike), jednog znamenitog Dubrovčanina Benedikta, Bena, Kotruljevića (1416 – 1469.- humanist, trgovac, političar, diplomata, pisac pod utjecajem grčke i rimske klasike, a jevrejske i arapske kulture… )
-O trgovini i savršenom trgovcu (Il libro dell’arte di mercantura), i danas poslije više od 550 godina, nalazi svježe ideje i plodonosne poticaje, tako da je i dalje životan. Djelo je obnovljeno prema primjerku (latinsko-hrvatsko) kojeg čuva cavtatska Bogišićeva zbirka u Cavtatu i Biblioteca Nazionale Marciana u Veneiji.
Tako da sam djelo proradio do savršenstva i osjetio sam kako mogu. (poljubi ga i on nju)
*
Kombi s tekstilom, putuje za Trebinje, Boku, Mostar… Sa tekstilom se prenose i pištolji… Luka napreduje kupuje još dva kombija, sele se u veći stan.
IDA: (u lijepom komfornom stanu – zabrinuta) Kako je rekao tvoj otac, a moj svekar kako bi vrag sve ovo mogao odnijeti jednoga dana… Luka, zabrinuta sam za tebe i nas…
LUKA: (poljubi je) Još samo malo i nema što da si zabrinuta za mene i nas…
IDA: – Prvo su te pratili jugoslaveni, a onda su te predali Hrvatima, mogli bi te uhititi kad god zažele ali još si za njih sitna riba – za sada…
– (Luka se smije) Velika riba jede malu, mala još manju, a najmanja pase travu… Ne mogu više biti novinar ni pjacu da vodim, o kulturi da i ne govorim, ne mogu biti pisac i još se malo batrgam kao samostalni privrednik, a i to će mi ukinuti, tako da sve vidim i osjećam… Znaš ko je zadužen da me prati, mene i moj rad?! Ida se trgne, zbunjena je i kaže kako je malo čudno, ali ne zna a Luka tiho šapuće Fra-no… Ida je zbunjena i kaže kako je to predosjećala i kako bi Frano mogao dosta da napakosti. I Maro, Idin otac, uključen je u Krizni štab i ponaša se kao da mu Ida nije kćerka, a Jelena unuka…
Radio-Dubrovnik – kancelarija glavnog i odgovornog urednika.
Luka: Znači, da više ne donosim priloge?! Urednik: I ne samo to! LUKA – Da se nepojavljujem… Urednik: Upravo tako! Znali smo se, ali više se ne znamo i nepoznajemo… Moj narod je ugrožen, a tvoj narod debelo učestvuje u svemu tome… – Ne možemo generalno! Urednik: Rekao sam svoje!
LUKA: (KRENUO JE DA NAPUSATI KANCELARIJU, dođe do vrata, stane i okrene se) Gospodine uredniče, još samo ovo: od tebe – bolje i više branim Dubrovnik! Među prvima si zbrisao iz Grada i kada si vidio, i ostali tvoji pajdaši, da jugo-vojska i crnogorski dobrovoljci – neće ući u Dubrovnik vratio si se, obukao se, i postao si vodeći branitelj, a onda i urednik – diktator…
01.10.1991.
(zapucalo je žestoko… Granate lete i padaju na sve strane. Arhivska građa crnogorske i hrvatske Televizije…
Dubrovnik je u totalnoj blokadi s mora, kopna i vazduha, bez vode, struje i telefona. Veliku pomoć pružaju radio-amateri, pa su jedina veza Dubrovnika i ostalog svijeta
„…ne boj se nisi sam ima i drugih koji daleko od tebe žive tvojim životom…“ rekao je Tin Ujević, ali to je njegovo Pobratimstvo bića i to još u svemiru, a ovo je na našoj planeti – u Dubrovniku – gdje vodeću ulogu imaju radio-amateri…
Lukin glas: Pokušavao sam da sagledam težinu čovjekovog položaja – u specifičnoj, ratnoj, dubrovačkoj – stiješnjenoj sredini, a znala je da me obuzima i hladna jeza, jer sam pomislio u više navrata hoće li moja Ida i Jelena – dočekati novi dan, pa i ja ali na sebe gotovo nisam ni mislio – samo na njih dvije… U gluho, ratno, doba kada se razgovara samo s duhovima i uspomenama. *
Granata pogađa Lukin kombi i kombi gori, pokušava ga ugasiti, ali neuspijeva…
Lukin glas: „….hučne se oluje bore/nad kopnom, morem, svud u krug,/najdubljeg dejstva lanac dug./Munje palacaju i pale,/i pustoš prati groma trag…“ Ida, draga moja, a Jelena posebno, ovog puta to je Gete
*
Luka prati na brod Idu, Jelenu, taštu (punicu) Anu, i svastiku Jelu. Sve to dalekozorom prati Maro, ali ne dolazi da se pozdravi, koji je jedina veza Dubrovnika sa ostatkom svijeta i normalno tu su i radio-amateri…
– Tata zašto nam ovo rade!? Je li tata, odgovori mi već jednom, zašto nam ovo rade?!
– Ni oni ne znaju što rade!
– Znači, Bog bi trebao da im oprosti?!
– Tako nekako…
– Ali, ne i da zaboravi… oprost može, ali ne i zaborav! A ti tata?!
– Poštujem odluku Kriznog štaba, kako muški ne mogu napuštati Grad…
– Mili Bože, što imam tvrdoglavog, i ne samo tvrdoglavog, oca!? Što nam ovo dijete muči, to mi nije jasno!? Potrči da zagrli nona, a on je hladno pozdravi…djetetu ništa nije jasno, a još je rano da joj objašnjavam…
– Sve nas dovodi do ludila…duboko je uzdahnula Ane.
*
Frano i Maro u pratnji policije obilaze brod i pažljivo gledaju ima li koja muška glava a da nema papire da može napustiti Grad.
Brod isplovljava, oči pune suza, mahanje. „Tata čuvaj se… Luka, Lukaaa…“ Ida je u suzama i maše, mašu, sa suzama, i Ane i Jele… Brod je otplovio, Luka sjeda u kombi i odlazi kući…
*
Slikar, izlaže crteže i slike na Stradunu
- Prkosimo Mozartom! Izložio sam petnaestak crteža na temu Mozart i Grad. Još se volimo, nismo izgubili dušu i smisao za humor…
- Još se natječemo! – smijući se dodaje novinar Slobodne
- Vegetiranje, na duge staze, se nastavlja, dodaje Luka onako u hodu dok pali kombi.
- A, okle je ova roba?! – pita jedna gospođa Luku
- Iz Trebinja, gospođo a okle bi drugo bila… smijući se odgaovara Luka.
Čarape (bječve), stizale su iz Ankone i preko Splita do Dubrovnika – sve vrste od najjeftinijih do najskupljih, pa je Luka postao najpoznatiji bječvar (čarapar)…
Jedna nastavnica pita Jelenu đe joj je pape kako je i što radi…
- Moj je tata, tamo neđe…Dobro je…prodaje bječve…
- Ajme meni!?…štrecnu se nastavnica i dodaje: – Pozdravi ga i očekujem bječve…
Poslije nekog vremena, sretnu se i opet pita za Luku.
- Nastavnice, sada koliko vidim, jer vonja cijeli stan – tata prodaje pancetu…
- Moramo razmisliti što ćemo s tvojim tatom, jer ovo je neizdržljivo.. mora da piše nešto novo, pa mu fali materijala.. .nastavnica se, od srca, nasmijala…
Kroz neko vrijeme, opet se sretnu…
- Sada stvarno ne znam što radi, jer ništa ne poteže po stanu…
Jelena nije znala, jer Luka je prodavao australijsku, zamrznutu, jagnjad – u komadu bez glave, tako da takvu jagnjad nije, mogao potezati po stanu…
*
Sve više se žalio Idi da kao pisac i novinar više i ne postoji kao privrednik još se pomalo batrga, uz ogromno trošenje energije, prate ga, kažnjavaju, sve više gledaju knjige i prate robu, s kim radi, gdje nabavlja robu…
*
Jelena i Luka šetaju Stradunom.
JELENA: Tata, tato moj najdraži, do kada misliš ovako da sanetaš iz godine u godinu, odlaziš pa se vraćaš…grozno mučiš i sebe i nas…ne zna se tko više pati…“
- Gotovo je…sutra veče putujem…neće to više biti doviđenja – nego zbogom…
*
Luka i Jelena sjede ispred Kneževog dvora, a Luka kucne kamen, jedan, drugi, treći i osluškuje…
Jelena je uplašena i zbunjena, pa uplašeno gleda u svoga oca
- Tata, jesi li dobro?!
- Dobro sam!
- Jesi li stvarno dobro?!
- Još uvijek pri, relativno, zdravoj pameti i svijesti! To što kuckam kamen i osluškujem – osluškujem što bogovi mrmore…
- Ali, tata – jedan je Bog!
- Dobro za tebe, ali tvoj tata ima više bogova…
- .. ti odlaziš tamo neđe, a ja i mi?!
- Ostaješ s mamom… Sve smo, mama i ja, dogovorili: sporazumni razvod i sve vam ostavljam, a moj dio kuće pripisujem tebi… viđat ćemo se u Zagrebu, jer sada si već student, posebno u Novom Sadu, Beogradu, Budvi.. i tamo neđe – đe bude tvoj tata…onda ćeš promijeniti ..
- Tata, ja sam tvoja šćer!
- Za našu obostranu korist…
- Tata, mi se odričemo jedno drugog!?
- Nema tu nikakvog odricanja!
- Moram razmsilit… (razmišljala je pune tri godine i pristala je na ..)
*
Sportisti imaju najbolji osjećaj mjere, u odnosu na sve ostale, i predvide momenat u kojem se valja povući iz takmičenja…pjesnici recituju svoje stihove i na samrtnoj postelji, državnike toljagama moraš opominjati da im je vrijeme – isteklo, a političarima nikad dosta.
Luka, sve više i češće dolazi umoran, sve je više nervozan, Ida sve to posmatra – veoma je zabrinuta… Luka sve više ponavlja: Sportisti imaju najbolji osjećaj mjere, u odnosu na sve ostale, i predvide momenat u kojem se valja povuću – iz takmičenja…Gledam sebe… naprijed se više ne može, a natrag se nema kud, riječi su sve tiše, suze ne pomažu, sramota me da jauknem, a dobar dio nas nema koga da pozove… Osjećam kako se moram povući iz takmičenja – ove vrste…
Ida govori kako ih teta Kate i Anita zovu, pa im nije jasno zašto više ne dolaze…
LUKA: Da smo otišli devedesetih, dosta toga smo mogli ugrabiti, ali sada sada je kasno… ne mogu i ne možemo dozvoliti da budem i budemo najobičnije izbjeglice – s malo para za tu sredinu… Amerka je širok pojam i nije to kako se nama servira i sve je to u prvom redu – politika, a tu smo najtanji – draga moja Ida… To je zadnja država gdje bih otišao – ja lično…
IDA: Masa drugih idu i bez gaća, ajde Luka kumim te Bogom! Ipak, Amerika je čudo – po svim pitanjima i na svim poljima…
LUKA: (Nervozno šeta po stanu, toči piće) Dobro, neka ti bude nemamo mi ništa od praznih priča… Imam ideju: zove teta Kate i Anita, pa bi najbolje bilo da vas dvije odete…
IDA: (skače sa stolice) Bez tebe!? (hitro dolazi i uzima mu čašu s pićem) Piješ sve više i to me sve više zabrinjava! Dobro je što mala nije kući, a sve mi više i češće govori kako osjeća da se njen tata nalazi u velikoj krizi i razmišlja kako bismo mogle da pomognemo…
Luka uzima čašu od Ide, priznaje kako pije sve više a nedavno se i potukao. Pije, jer drugog izbora nema a sve je moguće pokušao i dalje pokušava. Sve polazi od Frana i Mara, pa su oformili službu koja ga u stopu prati i nemože više napraviti niti jedan redovan posao. Uzima mu se roba, blokira se, s vremena na vrijeme, žiro- račun, pokušava nešto da napiše za Slovence, Bošnjake, Crnogorce, Makedonce, pa i Srbe, ali ne ide pa debelo razmišlja da napusti Dubrovnik, ali sam jer Ida se izjasnila kako ne bi mogla živjeti s tim divljanima divljim, ona još i nekako ali mala bi nastradala jer to je za nju potpuno novi svijet i bilo bi kao da je s Marsa pala, pa još i gore.
Otac, a posebno majka uporno ga mole i preklinju da napusti Dubrovnik – za dobro svih „…jer tamo života više nema u prvom redu za tebe. Od svih tih stresova, razboljećeš se, ako već nijesi…“
Petar je bio strastaveni lovac i u jedno nedeljno jutro – nesretim slučajem strada, a Luka nije mogao otići da bi ispratio svoga oca, jer izveli su ga iz aviona, po nalogu Frana i Mara a trebao je da leti za Prag, a onda autom za Novi Sad.
Poslije nepune godine Luka ostaje i bez majke, jednostavno se od tuge skamenila. Išla je svaki dan na groblje i lelekala za Petrom, a posebno za Lukom. Izdale su je glasne žice i jednostavno je zanijemila. Jedno jutro našli su je grobari – u ruci je držala Lukinu sliku…
Luka je ovog puta uz velike poteškoće i probleme preko Mađaraske – našao načina da ode i isprati majku – i oca sa zakašnjenjem…
*
POSLIJE PET GODINA
Jelena stoji ispred manastira: Tata je otišao u manastir i živi monaškim životom – u postu, molitvi, vrlini, poslušnosti i siromaštvu – što me najviše pogađa, jer siromašatvo je uvijek bilo daleko od moga tate. Već dulje vremena pričao mi je o budizmu i budističkom zajedničkom življenu, zapravo skloništu i na kraju je dodao: kako mu je ostalo još malo duše i ostao je još samo jedan način da zaštiti i sačuva to malo duše, a mama je izabrala samostan da i ona sačuva malo preostale duše. Mama obilazi manastire, a tata samostane i tako se viđaju i budu zajedno. Ja sam otišla u Ameriku i u potpunosti našla sebe i svoj život, a uskoro se i udajem. Dolazim, s vremena na vrijeme pa i ja obilazim i manastire i samostane, ali tu pomoći nema – i tata i mama idu svojim putem… Davno sam se zakačila sa mojom mamom kada sam rekla: Ne može Isus biti razapet dva puta, a onda opet uskrsnuti dva puta. To se mora poravnati…Mama me oštro prekinula i rekla da se ne opterećujem s takvim glupostima! Ali, ja i dalje vjerujem u to da će biti samo jedan Božić i samo jedan Uskrs!
Od kada sam prohodala ja idem na dubrovačku kolendu (pjeva je: “Dobro veče mi kucamo Badnje veče čestitamo. Došli smo vam kolendati, vašem dvoru hvale dati, ođe, ođe, nazdravlje vam Badnje veče dođe…“
Dolazi otac i majka, poljube se i idu u obilazak manastira, a potom samostana…
ODJAVNA ŠPICA
– uz pjesme D. Stojnića: JEDAN ČOVJEK I JEDNA ŽENA
JEDNOM KADA PROĐE SVE…
