Vladimir Lajović: Biblijske refleskije Ljetopisa popa Dukljanina – ravnoapostolni Ćirilo i Metodije


Istorija o Konstantinu, poznatijem kao Ćirilo (ime koje je uzeo nakon hirotonije od strane Pape Hadrijana pred kraj svoga života) i njegovom bratu Metodiju zna da su bili Grci po porijeklu. Rođeni u Solunu, i to Konstantin 815. godine a Metodije 826 ili 827.godine. U pravoslavnim crkvama braća su imala status svetaca i slavljeni su kao apostoli i to 11. po starom kalendaru, odnosno 24. maja po novom kalendaru.

Međutim, njih slave kao svece u cijelom hrišćanskom svijetu. Njihov Spomendan u katoličkoj crkvi je 14. februar. Papa Lav XIII. 1880, uvrstio je njihov svetak 14. februar na kalendar katoličkih svetkovina. Papa Ivan Pavao II. proglasio ih je 31. decembra 1980. godine za zajedničke svece zaštitnike Evrope, zajedno sa Sv. Benediktom iz Nursije.

Značaj apostolskog djela Ćirila i Metodija i njihovih učenika za primanje i širenje hrišćanstva među  Slovenima u IX vijeku, a među  njima i onih koji su živjeli na tlu današnje Crne Gore najbolje je prepoznao i opisao Pop Dukljanin u svom monumentalnom djelu Kraljevstvo Slovena (Regnum Sclavorum) iz druge polovine XII vijeka. Iako je ovaj, rekao bih slobodno, najznačajniji dio istorije postanka hrišćanstva u Crnoj Gori, dugo bio zapostavljan i zasjenjivan, danas postaje očigledna istina da nema drugog objašnjenja za postojanje slovenske crkvenosti od X do XII na tlu nekadašnje Duklje osim ovog koje tako naširoko i detaljno donosi pop Dukljanin u svom Ljetopisu.

Dukljanin u IX glavi Ljetopisa opisuje da je poslije tiranske vladavine „četiri zla kralja“ na prijesto došao jedan njihov rođak Svetimir koji je prestao da tlači hrišćane koji su živjeli u primorskim mjestima duž cijelog Jadrana, od današnje Crne Gore pa preko Hercegovine do Dalmacije i Istre. Dukljanin na jedan predivan način prikazuje dolazak apostola Ćirila i Metodija, kao nagovještaj dugo isčekanog Božijeg pohođenja među  potlačenim hrišćanskim življem, za koje je ovaj siroti narod vapijući čekao vjekovima.

Poslije duge tame spremalo se da zasija veliko svijetlo nad njihovim životima. U daljnoj zemlji, u prvoj polovini 9.vijeka, u Solunu na obali Egejskog mora, u jednoj uglednoj grčkoj porodici, na dvoru, rastao je jedan od najvećih prosvjetitelja toga vremena, koji će sa svojim bratom Metodijem donijeti veliko probuđenje među nas Slovene. On će donijeti to svjetlo jevanđelja raštrkanim i progonjenim hrišćanima među  tad još paganskim slovenskim življem koje je naselilo ova područja zapadnog Balkana i miješalo se sa starosjediocima.

Gospod je čuo vapaje svoje djece koji su vijekovima trpjeli progon, uz realnu opasnost da će pod naletom pagana potpuno biti uništeni i nestati kao vjerujući narod. Braća Konstantin i Metod, kao što rekosmo rođena u brojnoj porodici (sedmoro djece) visokog vizantskog oficira (drungara) u Temi Solun. Njihova majka Marija bila je po svemu sudeći slovenskog porijekla. Mlađi Metodije deset godina je bio oficir – komandant jedne arhontije u istočnoj Makedoniji, u doba političkih i crkvenih trzavica 856. napustio je svoj položaj arhonta i povukao se u manastir Olimp u Maloj Aziji. Konstantin mu se pridružio nekoliko godina kasnije. Stariji Konstantin odgojen je na vizantijskom dvoru, nakon završenih filozofskih i teoloških studija postavljen za bibliotekara Svete Sofije u Konstatinopolisu i učitelja filozofije na Konstatinopolskom univerzitetu. Zbog izuzetnog znanja (znao je arapski i hebrejski) poslali su ga kao člana dvorske misije u abasidski kalifat u Samari, da poboljša odnose između Kalifata i Vizantije i objasni njihovim teolozima hrišćanski pojam Svetog trojstva.

Po Dukljanin o svemu tome piše na sljedeći način “neki filozof po imenu Konstantin iz grada Soluna, sin nekog plemića Leona, čovjek u svemu veoma svet, i vrlo duboko upućen u svete spise još od dječaštva. Ovaj čovjek nagnan Svetim Duhom, napustivši svoj grad Solun, dođe u pokrajinu Cezareju i tamo raspravljajući mnogo dana sa mnogim filozofima pobijedi ih i svojom naukom i pripovijedanjem preobrati čitavu pokrajinu Cezareju u vjeru Isusa Hrista, i svi su bili kršteni u ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Poslije toga obratio je čitav bugarski narod, koji je isto tako bio kršten u vjeri Svetoga Trojstva.”

Iz izdvojenih stihova Ljetopisa možemo potvrditi tezu da su Ćirilo i Metodije još u 12. Vijeku, kada nastaje Ljetopis, na našim prostorima bili prepoznati kao svetitelji, priznavali su ih za svojevrsne “slovenske apostole”. Upravo iz svega onog što nam Ljetopis o njima govori prepoznajemo refleksiju Svetog pisma, neku vrstu nastavka Djela apostolskih. Djelovanje Ćirila i Metodija odgovora onoj istinskoj apostolskoj službi opisanoj u Novom Zavjetu.

Nevjerovatna je podudarnost života i djela apostol Pavle i našeg apostola Ćirila. I Pavle je odrastao u uglednoj svješteničkoj porodici, završio je najviše vjerske škole onog vremena kod nadaleko čuvenog učitelja Gamalila. Takođe, i Pavle je bio upućen u svete spise i to od djetinjstva kao malo koji sveštenik (farisej) njegovog doba. Kada se od progonitelja crkve preobratio u apostola (nakon nadnaravnog susreta sa Isusom) i kad je bio kršten Svetim Duhom i vodom, počeo je odmah svoju apostolsku misiju vođen isključivo Svetim Duhom, kao što u Ljetopisu piše za Ćirila.

U Djelima apostolskim čitamo kako je sv. Pavle u Atini nadmudrio čuvene grčke filozofe onog vremena, govoreći im o ”bezimenom bogu” kome su se klanjali. Zahvaljujući apostolskom djelovanju sv. Pavla jevanđelje je stiglo od Antiohije do Atine, od Rima do Španije. Gdje god bi stizao Pavle crkve su nicale i mnoštvo naroda je predavalo živote Isusu Hristu. Napisao je 14. novozavjetnih knjiga, što je gotovo trećina N. Zavjeta. Vidjećemo da je i Ćirilo činio ono što je čitao u Bibliji da su činili apostoli. I čuda su se dešavala, gdje god bi dolazio mnoštvo bi se obraćalo Bogu. Takav silan uticaj i djelovanje su ostvarili među  Slovenima i za vrijeme njihove misije mnoštvo naroda i njihove vođe prilazili su Hristu.

Ljetopis nam daje jedan zanimljiv uvid kako je započeo ogroman rad ovih „slovenskih apostola“ na opismenjivanju ali i na evangelizaciji slavenskih naroda, što je mnogo važnije. O tome se malo govori i zna.

Istoričari kažu da je Vizantija poslala Ćirila i Metodija kako bi  udovoljila Rastislavljevoj (knez moravski) molbi. Braća su se za ovaj posao ozbiljno spremila; Ćirilo je sastavio prvo slavensko pismo (glagoljicu) i na staroslovenski jezik preveo četvorojevanđelje, a moguće i cijeli Novi Zavjet. Tačnije to je bio jezik makedonskih Slovena iz okoline Soluna, koji su od djetinjstva ovi apostoli dobro znali, pretpostavlja se zato što je njihova majka Marija bila slovenskog porijekla. Zajedno s bratom preveo je najvažnije crkvene knjige, međutim, ispostaviće se da su na taj način stvorili prvi slovenski književni jezik i postavili temelje slovenske pismenosti, duhovnosti ali i književnosti.

***

Braća su u Moravsku došla 864.godine. Knez Rastislav ih je gostoljubivo primio, tako da je vrlo brzo njihova misija počela donositi rezultate. Okupili su brojne učenike i postali omiljeni u narodu, ali to je izazvalo reakciju njemačkog klera. Oni su protiv Ćirila i Metoda počeli borbu svim mogućim sredstvima, njihov glavni argument bila je tzv. trojezična teorija prema kojoj postoje samo tri „sveta jezika“ na kojima se može prevoditi Pismo i vršiti liturgija. To su bili hebrejski, grčki i latinski.

Morali su zbog toga krenuti za Rim kod Pape. Istorija govori da su išli preko Venecije gdje su voditi oštre polemike s tamošnjim pristalicama “trojezične teorije”. Kad su došli u Rim, Papa Hadrijan II vidio je u Ćirilu i Metodu dobre saveznike u borbi protiv osiljenih i neposlušnih njemačkih nadbiskupa i njihova cara, s kojim se neprestano sukobljavao, te ih je primio 868.godine uz sve počasti. U Rimu se Ćirilo zaredio ali ne dugo poslije toga se razbolio i vrlo brzo umro. Sahranjen je u crkvi sv. Klementa, gdje je i danas nalazi njegov grob.

Hadrijan je odobrio slovensku liturgiju, te je Metoda poslao 869. knezu Kocelju u Panoniju. Prilikom njegovog drugog boravka u Rimu posvetio ga je za panonskog nadbiskupa. Hadrijan je na taj način želio zapadni Ilirik izdvojiti iz jurisdikcije salzburškog nadbiskupa i podvrgnuti ga direktno Rimu.

Nakon Metodijeve smrti u Moravskoj i drugim slovenskim knježevinama je zabranjena slovenska liturgija. Ipak se dio njegovih učenika i saradnika uspio skloniti u Bugarsku (današnju Makedoniju) i jadransko primorje gdje su nastavili svoj rad. Naročit uticaj na našu crkvenost imali su njihovi učenici Naum i Klement, koji su osnovali biblijske škole i nastavili rad na širenju jevanđelja među  Slovenima i stvaranju novih učenika i sveštenstva. Tako da već u 11. vijeku zatičemo mnoge tkz. slovenske crkve na tlu današnje Crne Gore gdje se i dalje vršila služba na narodnom – slovenskom jeziku.

Zanimljivo je međutim, ono što nam Dukljanin otkriva u svom djelu, da su apostoli Ćirilo i Metodije zaista bili apostoli, da nijesu samo stvorili glagoljicu i opismenjavali narod već da su udarili temelje i slovenske crkvenosti i duhovnosti. Prema Ljetopisu Konstantin (Ćirilo) je tokom boravka kod kralja Svetopeleka (koji samo nosi ime moravskog kralja, ali iz čitavog konteksta se vidi da Dukljanin govori o kralju vizantijske regije (dukat) koja obuhvata teritorije današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Svetopelek dobija pismo od Pape Stefana dođe da ga posjeti jer je od mnogih čuo o svetom životu i učenju Konstantinovom i da je posredstvom njega došlo duhovno probuđenje. Sve ovo odgovara istorijskim činjenicama, o kojima smo pisali u prethodnom poglavlju.

Kada su to čuli Ćirilo i Metodije su odlučili da prije polaska na put narodu, koji se tek počeo obraćati u hrišćanstvo, postave ljude koji će ih „hraniti Riječju Božjom“. Postaviće im sveštenike da dok on i brat mu budu odsutni, da ljudi imaju nekog ko će se pastirski brinuti za njih i koji će im davati duhovnu hranu. Zato je Ćirilo zaredio nekoliko sveštenika.

Ovo je važan detalj i činjenica, jer na ovom mjestu u Ljetopisu prvi put vidimo elemente Hristove Crkve među  Slovenima, koja nastaje i koja se djelovanjem ovih apostola podiže. Ovo jednostavno svjedočanstvo o postavljanju prvih starješina (prezvitera), ima veoma jasno biblijsko utemeljenje. Konstantin (iako još nije bio zaređen) djeluje u apostolskoj službi među slovenskim življem, jer apostolska služba nije nestala umiranjem prvih apostola.

Pop Dukljanin kroz ovaj izvještaj u Ljetopis hoće da pokaže i dokaže “braći u Hristu” kojima se u uvodu obraća, da je na temeljima apostolskog djelovanja Ćirila i Metodija, uspostavljanja crkvena metropola (nadbiskupija/mitropolija) u Duklji (Baru) 1089. Godine. Mitropolija je i u XI i XII vijeku imala karakter svjetovnog i crkvenog sjedišta čitave regije koja je obuhvatala ne samo današnju Crnu Goru, već i znatan dio Srbije, Bosne i Hercegovine i dio Albanije. Takva uloga ove mitropolije stavljala je Duklju u centar regionalnih zbivanja, kako kaže Ivan Jovović u svojoj knjizi, zbog čega su mnoge značajne crkvene ličnosti srednjovjekovne Evrope bile zainteresovane za nadbiskupsku katedru “svete dukljanske crkve”.

Ono što je jasno da je Konstantin u apostolskom pomazanju postavio sveštenstvo “slovenske crkve”, i to onom istom pomazanju koje vidimo u Djelima apostolskim kroz službu apostola Pavla. Ko su apostoli? Apostoli su najistaknutiji ljudi u Novozavjetnoj crkvi. To su oni koji su “poslani” direktno od Hrista, kao što je bio slučaj sa Pavlom. On u Prvoj poslanici Korinćanima 12:28 kaže: “I Bog je postavio pojedince u crkvi prvo za apostole, druge za proroke, pastire, proroke i jevanđeliste…” od kojih su ovi prvi najvažniji. Autoritet dat apostolima je bio srazmjeran djelu na koje ih je Bog pozvao. Na primjer, iako je Pavle imao vlast nad crkvama koje je osnovao među neznabošcima, on je ponizno otišao pred apostole u Jerusalim (Gal. 2:2). Za ovaj kontekst poučno je i Pavlovo objašnjenje korintskim vjernicima da on ima autoritet samo nad njima zato što je među njima radio kao apostol, ali je takođe rekao da njegov autoritet ne prelazi granicu mjesta na kojima je već radio (2. Kor. 10:13-16). Jer apostol nema sveobuhvatnu vlast, već samo onoliku kolika je u srazmjeri sa onim na čega ga je Bog direktno pozvao. Tako je i Konstantin zbog djela koje je imao među  Slovenima imao i vlast da postavi prezviterijum.

Proučavajući Novi zavjet vidimo istu situaciju kao u Ljetopisu da su apostoli, pošto bi osnovali crkvu, postavljali starješine da nadgledaju crkvu. Što je na neki način dokaz vjerodostojnosti Ćirilove službe i ovog opasa u Ljetopisu. Naime u Djelima 14:23 čitamo da Pavle i Varnava “postaviše starješine u pojedinim crkvama, [i] pomoliše se uz post”. U nastavku Djela apostolskih može se vidjeti da su oni istu stvar praktikovali u svakom gradu.

Važno je da prepoznamo da po Pismu samo apostoli imaju vlast da biraju starješine. U Prvoj Timoteju 3:17 čitamo kako apostol Pavle daje uputstva apostolu Timoteju da izabere starješine koje bi nadgledale crkvu u Efesu. Slično tome je naložio apostolu Titu da “postavi starješine u svakom gradu…” duž ostrva Krita (Tit 1:5). Starješine znači nijesu izabrane, izglasane niti postavljene od neke druge vlasti, organizacije ili kojim slučajem od naroda (demokratski). Oni su isključivo izabrani i postavljeni „odozgo“, od apostola.

Terminologija prezvitera ne smije da nas zbuni. Riječ prezviter ili starješina se u Svetom pismu koristi na dva načina. Kao prvo, označava zrelu osobu ili starca. U kontekstu crkvenog uređenja, ovaj izraz se odnosi na one zrele osobe koje su izabrane i postavljene da vode i da pomažu u nadgledanju crkve. Tako u 1. Tim. 3:2-7 stoji zapisano “Nadglednik, dakle, treba da je neporočan, jedne žene muž, trezven, razborit, pristojan, gostoljubiv, kadar poučiti, ne pijanac, ne ubojica, nego blag ne naklonjen svađi, ne srebroljubac, koji dobro upravlja svojim domom i ima poslušnu decu sa svakom čestitošću; jer ko ne zna da upravlja svojim domom kako će se starati za Crkvu Božiju? – Ne novoobraćeni, da se ne naduje i padne pod đavolsku osudu. A treba da ima i dobro svjedočanstvo od onih koji su van Crkve, da ne bi pao u pogrdu i zamku đavolju.”

Kao grupa, starješine su činile prezviterijum (tj. starješinstvo). Osnovne odgovornosti starješina crkve bile su da zaštite stado od lažnih nauka i da zajednicu poučavaju šta je istina (Djela 20:28-30; 1. Tim. 5:17). Taj ispravni hrišćanski princip vidimo u ovom kratkom izvještaju u Ljetopisu. U novozavjetnoj crkvi apostol je poslan od Boga da osnuje i položi temelje određenog Božjeg djela. Pošto bi djelo zaživjelo i postalo stabilno, apostol bi izabrao grupu starješina da nadgledaju zajednicu.

Da bi sve ovo razumjeli ispravno sa ove vremenske distance mi moramo se osloboditi svojih tradicionalnih predstava o tome kako je crkva oduvijek bila strogo hijerarhijski organizovana. To tako na samom početku uopšte nije bilo. Dokazali smo da nam Ljetopis daje jedan potpuno ispravan svetopisamski pristup ustanovljavanja crkve, i to na jednostavan i svjež način, bez predrasuda i kasnijih naslaga koje su donijeli vijekovi, kanoni ili „državne crkve”.

***

Posebno dragocjen izvještaj Ljetopisa je u glavi IX “… načinivši pismo za slovenski jezik, preveo je Hristovo Jevanđelje i Psaltir i sve svete knjige Starog i Novog zavjeta sa grčkog na slovensko pismo, uredio im je i liturgiju po grčkom načinu i učvrstio ih je u Hristovoj vjeri, oprostivši se sa svima koje je preveo u Hristovu vjeru, prema apostolskoj naredbi požuri da otputuje u Rim.”, zato što primorskim krajevima Crne Gore nominacija slavenski jezik je postojala i u svjetovnoj upotrebi, sve do XIX vijeka.

Sve do pojave slovenskih apostola Ćirila i Metodija, slovenski narodi su hrišćanstvo doživljavali formalno bez nutarnjeg osvjedočenja i iskrenog prijanjanja više kao neki vid podaništva u odnosu na Carigrad i Rim kao političke centre. Pojava Ćirila i Metodija, kao i drugih slovenskih misionara bila je od presudnog značaja po opstanak Slovena, pa samim tim i Dukljanskih Slovena na ovim prostorima. Ovaj period je bio prekretnica za južnoslovenske narode s obzirom da su pojedini varvarski narodi koji su došli na evropsko tlo, poput Avara i Huna, i pored vojne nadmoći, nestali kada su došli u dodir sa grčkom ili rimskom kulturom.

Kao što smo rekli, djelatnošću prvih slovenskih apostola stvoren je slovenski književni jezik na koji je prevedena crkvena služba i liturgijske knjige, čime je slovenskim narodima bilo omogućeno očuvanje narodne svijesti, odnosno stvaranje prvih država, kao i izgradnja zasebne književnosti i umjetnosti. Upravo je na taj način u državi Dukljanskih Slovena, tj. pri Dukljanskoj mitropoliji nastao je najznačajniji srednjovjekovni južnoslovenski pisani istorijski spomenik – Ljetopis popa Dukljanina, na slovenskom jeziku. Sam Dukljanin na početku djela “Kraljevstvo Slovena” kaže da ga je preveo sa slovenskog na latinski jezik, a iz njegovog spisa se on se poziva na Metodis, i kroz niz izvještaja pokazuje da je veoma dobro bio upućen u život i djelo slovenskih prosvjetitelja sv. Ćirila i Metodija.

Naravno, ni u Rimu, ni u Carigradu nijesu blagonaklono gledali na proces kulturne emancipacije južnoslovenskih naroda, naročito na postojanje “slovenske crkve” u kojima se služilo na narodnom jeziku. Tako papa Ivan X 925. godine u pismu kori dalmatinsko svještenstvo i slovenske vladare, hrvatskog kralja Tomislava i zahumskog kneza Mihaila Viševića, zbog upotrebe slovenskog jezika u liturgiji.

Odluke Splitskog sabora nanijele su težak udarac slovenskom bogoslužju, pobjedom “popova latinaša” nad “glagoljašima” Kanonom X je propisano “da nijedan biskup naše oblasti ne smije da rukopoloži ni u kakav duhovni čin nikoga ko govori slovenski jezik, no da taj služi Bogu (samo) kao klerik ili monah. I da mu se ne dozvoli da u svojoj crkvi drži misu. Samo ako je nužda od svještenika, da mu se, tek po dozvoli pape, dopusti da vrši službu božju”. Moćno sredstvo za suzbijanje narodne (slovenske) liturgije, tj. sveštenstva bili su duhovni sudovi (reformama pape Grgura VII morali su bili ustanovljeni u svim katoličkim zemljama), koji su autonomno djelovali u svakoj državi. Ustanovljenjem ovih sudova popovi glagoljaši bili su lišeni zaštite svjetovne vlasti (slovenskih kneževa), jer su crkveni sudovi nalazili pod kontrolom latinskog klera. Međutim, zbog niza objektivnih okolnosti, na području Duklje nije bilo moguće implementirati odluke, tj. kanone kojima bi se otvoreno proganjalo slovensko bogoslužje, pa je ova pojava unutar Dukljansko-barske nadbiskupije imala marginalni karakter.

Stariji istoričari smatraju da postoje indicije da je Dukljanska svjetovna i crkvena vlastela učestvovala na Splitskom saboru 925. godine, mada problem slovenskog bogosluženja u Duklji nije bio toliko naglašen od strane Rima. Razlog za ovakvo „tolerantnije“ držanje treba tražiti u pragmatizmu Svete Stolice, jer započinjanje procesa odstranjivanja slovenske liturgije u Duklji, u tom trenutku, onako kako je to urađeno u to vrijeme u Hrvatskoj, proizvelo bi političku štetu, s obzirom da su urbani centri na Crnogorskom primorju bili pod vizantijskom vlašću, pa bi dalja konfrontacija oko upotrebe sakralnog jezika u crkvi dovela dukljanski kler i svjetovnu vlast u okrilje vizantijskog cara, čime bi značajno bio oslabljen uticaj rimske crkve na ovom dijelu Jadrana. Zato Ivan Jovović u svoj knjizi kaže “u primorskim latinskim biskupijama ispod Neretve nema traga progonu slovenske liturgije”.

Literatura na glagoljici dolazila je u Duklju iz Ohrida od učenika Ćirila i Metodija, poznatije škole koju su osnovali sv. Naum i Kliment ohridski. Sa druge strane djela religiozne dogmatike su dolazila iz Rima. Prema većini istoričara u Dukljansko-barskoj mitropoliji tokom srednjeg vijeka vladala je diglosija: latinski jezik je bio glavni liturgijski i službeni jezik, a mjesni jezik Dukljanskih Slovena pomoćni. Na osnovu bule Klimenta III iz 1089. godine upućenom dukljansko-barskom mitropolitu zapažamo da se pod njegovom jurisdikcijom nalaze slovenske crkve i manastiri, poput crkve svete Marije u Krajini. Još početkom X stoljeća u basenu Skadarskog jezera postojale su slovenske crkve u kojima se obavljala književna i prepisivačka djelatnost pod uticajem Ohrida i Rima.

Da je proces hristijanizacije dijela Dukljana započet u vrijeme Ćirila dovršen već nepun vijek kasnije možemo zaključiti na osnovu jednog materijalnog nalaza, tj. pečata arhonta Petra, arhontije Duklje, za kojeg Dukljanin kaže u svom spisu da je otac blaženog kneza Vladimira Dukljanskog. Na ovom olovnom pečatu utisnut je natpis na grčkom jeziku, koji glasi: “PETAR ARHONT DUKLJE AMEN”. Tekst je pisan grčkom ćirilicom koji sadrži dva latinična slova. Sa druge strane je otisnut lik Bogorodice sa djetetom. Danas, u istorijskoj nauci postoji stav, da je arhont Petar /Petrislav/ podigao crkvu Sv. Marije u Krajini sredinom X vijeka kao porodičnu zadužbinu. Na osnovu nađenog pečata i kazivanja popa Dukljanina se sa velikom sigurnošću može tvrditi da je arhont Petar ktitor te crkve, s obzirom da se na njegovom pečatu nalazi lik Bogorodice s djetetom, što bez sumnje upućuje na Petrovu pobožnost prema Bogorodici.

Možemo zaključiti da je Konstantin (Ćirilo) u svim elementima koje nam daje Ljetopis, izvršavao apostolsku misiju vršeći službu Velikog Hristovog poslanja – „Idite  do kraja zemlje i učinite sve narode učenicima mojim“!. Išao je od naroda do naroda, čineći ljude učenicima Hristovima, ali na poseban način. Pitaće neko, šta je tu tako posebno? Šta je to što ga čini posebnim i izdvaja ga od mnogih misionara koje je vidjelo čovječanstvo. Pa upravo je posebno to što je on služio ljudima na razumljiv i “narodski” način, iako je bio nevjerovatno obrazovan za ono vrijeme. Grcima je bio Grk, Slovenima je bio Sloven. Znao je sve “svete jezike” ali je učinio korak više nego i jedan misionar onog vremena, a možda čak da ustvrdim i više nego i jedan poslije njega do danas na ovim našim prostorima. Preveo je Sveto pismo na narodni jezik!

I još je naučio sveštenike da na narodnom svakodnevnom jeziku vode liturgiju! Ne znamo koliko to ko razumije danas, ali to učiniti u IX vijeku – pa to je revolucija!

Koliko je naroda vjekovima poslije ovog što čitamo kao normalno kod Dukljanina, sanjalo da pročita Sveto pismo na svom jeziku ili da ode u crkvu i da razumije šta govore sveštenici dok liturgija traje. Poznato je kako su početkom 16. vijeka u Njemačkoj od strane Vatikana u krvi gušeni pokušaji reformatora da prevedu Bibliju na njemački jezik.

Nažalost, pravoslavna crkva je uzela taj staroslovenski jezik, pa opet od njega napravila “sveti jezik” i kroz vjekove koji su dolazili kruto su se držali tog istog izgovora iako se narodni jezik mijenjao. Tako da su opet odnarodili liturgiju služeći po crkvama na tzv. “crkvenoslovenskom” kojeg opet ljudi ne razumiju. Tako da imamo istu situaciju, protiv koje se nekad svojim radom borili Ćirilo i Metodije, da opet u crkvama sveštenici se mole na nekom nerazumljivom jeziku, pa neupućenim ljudima koji prvi put dođu u crkvu liturgija izgleda kao nemušto brbljanje u bradu nekih arhaičnih izraza, svakako nerazumljivih. Možda misle kao da tako to treba i da izgleda “svetije”, ne znam.

Nema ispravnijeg svetopisamskog i jevanđeoskog modela služenja, nego “činodejstvovati” kao što je to Isus radio, ribarima je na običnom narodnom jeziku govorio “ribarskim jezikom”, kroz neke ribarske priče i primjere i simbole, samo da bi razumjeli. A onim “visokoškolovanim” i oholim farisejima, je govorio u nekim zagonetnim pričama, da ga ne bi razumjeli. Da bi se ispunilo, nekad i sad Pismo koje kaže:

Slušaćete, slušati – i nećete razumjeti; gledaćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer, otvrdnulo je srce ovog naroda, ušima jedva čuju i oči su zatvorili. Inače bi očima vidjeli, ušima čuli, srcem razumjeli i obratili se, i ja ih izliječio.

Isus obara mudrost mudrih, i proglašava ih ludošću pred Bogom. Ali onim običnim seljacima i prostom narodu je čini sve ne bi li ih “uhvatio za srce” i progovorio njihovim dušama. A koliko više važi taj princip da se Sveto pismo treba prevesti na običan svakodnevni jezik, liturgija da se Crnogorcima služi na crnogorskom, samo da bi ljudi čuli Riječ Božiju i razumjeli. Jer Bog želi molitve svetih njegovih da čuje onako spontane iz dubine srca, a ne neke ritualne mantre na nekom zaboravljenom jeziku kojeg navodno mogu znati samo “sveštenici koji su učili bogoslovske škole”.

***

Glava IX…„Kralj zapovijedi da se u toj istoj ravnici Dalme sakupi sav narod zemlje i njegovog kraljevstva. Međutim, dok se narod sakupljao, stigoše plemeniti i mudri izaslanici Lav i Jovan, koje je poslao car Mihailo i drugi mudri ljudi …

Ja nijesam istoričar i ova moja knjiga ima sasvim drugačiji fokus i jedan teološki pogled na Ljetopis kao djelo hrišćanske duhovnosti. Međutim, ipak sam se potrudio da ono što je dosadašnja istoriografija nesumnjivo utvrdila predočim čitaocima kroz istorijski kontekst sve sa ciljem da se ispravno razumiju biblijske refleksije koje sam uočio u Ljetopisu.

Prateći dosljedan hroničarski i svetopisamski pristup prezvitera iz Duklje, koji drugačije sagledava tokove istorije svoga naroda i crkve, sasvim mi je vjerovatan stav da je Svetopelek kršteno ime nekog kralja koji je vladao na ovim našim prostorima Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Albanije i Raške (u Hrvatskoj hronici je to Budimir) i sl. Zanimljivo tumačenje IX glave.

Ljetopis daje poznati hrvatski istoričar Lujo Margetić koji kaže:

„Posebno čudi zašto je uopće sastavljaču Ljetopisa palo na pamet da mijenja imena pape Nikole i Hadrijana kad ih je bez teškoće mogao preuzeti bilo iz žitija bilo iz grčke Vita Clementis Bulgarici bilo iz Italske legende. Da je riječ o svjesnom mijenjanju imena vidi se i po tome što se ime pape Stjepana pojavljuje čak četiri puta. Već se u literaturi odavno zapazilo kako se osnovna misao Ljetopisa sastoji u želji da se dokaže prastaro pravo Bara na nadbiskupiju. Ali, to je samo jedan od čimbenika poruke. Ljetopis je sastavljen, uz ostalo, s naglašeno provizantskim stajalištem. Glavni razlog tome leži u okolnosti da je u doba pisanja Ljetopisa Duklja s Dalmacijom i Hrvatskom bila povezana u jedan vizantski dukat, koji je postojao od 1165. do 1180. godine. To je još 1978. uspješno dokazao Ferluga i pritom upozorio na važnu bilješku iz Par. gr. 1564, f. 18, koja je doduše bila objavljena već 1708. ali čiju je važnost valorizovao tek Schreiner 1971. U toj se bilješci o vizantskom upravitelju Dalmacije, Konstantinu Duki, uz ostalo, kaže:

„(..) nakon što je bio imenovan duksom i namjesnikom cijele Duklje, Dalmacije, Hrvatske, Arbanije i Splita (itd)“. Uostalom, u izvorno sačuvanoj ispravi iz 1166. tadašnji upravitelj Izanacije nazvan je dux Dalmacie atque Dioclie. Kada se, dakle, u ispravi iz 1171. govori da Konstantin Duka vlada in toto regno Dalmacie et Croacie, onda se time misli i na Duklju i Albaniju. Pritom naglasak na totum (!) očito upućuje na vizantske pretenzije i na onaj dio Dalmacije koji je bio u mletačkoj vlasti (i u prvom redu na Zadar)“.

Sve se to dobro poklapa sa opisom Svetopukove države u Ljetopisu. Ta država obuhvata Bijelu (Primorje od Vinodola prema jugu) i Crvenu (Duklju) Hrvatsku. Okolnost da Ljetopis (ne samo u devetoj glavi) uporno ignoriše Mletke odraz je antimletačke politike Manoila Komnena nakon 1171. koja je došla do izražaja i u Ljetopisu. Dominanto je mišljenje istoričara da sve to upućuje na namjeru sastavljača Ljetopisa da dokaže istorijski temelj vizantijske vlasti u Dalmaciji, koji bi ujedno i opravdao postojanje barske (a ne dubrovačke) nadbiskupije. A je li sastavljač Ljetopisa mogao pronaći neko ranije razdoblje u kojem su Dalmacija, Hrvatska i Duklja bile na neki način povezane? Podaci iz toga razdoblja mogli su onda lako poslužiti maštovitom sastavljaču da njihovim kombiniranjem s prerađenim i sažetim podacima iz izvora o slovenskoj braći iziskuje priču o nekadašnjem velikom kraljevstvu u Dalmaciji, Hrvatskoj i Duklji koje je priznavalo vizantsku vlast.

Može se zaključiti da je pomenuti Duvanjski sabor imao ne samo politički, državotvorni i demokratski značaj, već rekao bih prije svega crkveno – kanonski karakter s obzirom da su mu prisustvovali i papini i kraljevski poslanici i da se o vjerskim pitanjima raspravljalo duplo više nego o svjetovnim pitanjima. Po mom dubokom uvjerenju, ovakav sabor je slika istinske crkve, koja predstavlja ukupnost duhovnih odnosa i života. Jer sve ono što je crkva daleko prevazilazi zidove crkve ili kapija nekog manastira. Još više ukupnost djelovanja crkve prevazilazi aktivnosti sveštenika i crkvenih službenika. Crkva je ukupnost života i djelovanja njenih vjernika, sve njihove društvene uloge, zanimanja i poziva. A prije svih ljudi koji obavljaju državnu službu, za koje Pismo kaže da su to Božiji službenici koji uspostavljajući vladavinu prava vrše uzvišenu Božiju službu. Tako i ovaj Sabor na kome vidimo produhovljenog kralja, s njegovim u hrišćanstvo obraćenim službenicima, i mnogobrojnim svijetom, hrišćanima koji su došli da proslave izbavljenje vizije, predvođeni arhiepiskopima i biskupima i ostalim sveštenstvom je slika istinske crkve. Upravo kroz ovu sliku vidimo ona 4 najvažnija svojstva crkve Božje, koja izviru iz same njene prirode i njenog cilja: jedinstvo, svetost, sabornost i apostolnost.

1.     Jedinstvo crkve. – Crkva je jedna, jer je jedno duhovno tijelo, koje ima jednog osnivača i jednu glavu, Gospoda Hrista, i koje oživljava jedan Duh Božji, i koje ima jednu vjeru, jednu istinu, jednu blagodat, jedne svete tajne, jednu jerarhiju. To se veoma dobro vidi kroz prisustvo i carigradskih episkopa i rimskih biskupa i to na najvišem nivou. Zar ne kaže Pismo: „Kao što je tijelo jedno, iako ima mnoge udove, tako je i crkva, kao tijelo Hristovo, jedna, iako ima mnoge članove, jer se u njoj jednim Duhom svi krštavaju u jedno tijelo i jednim Duhom svi napajaju. To čini da su svi njeni članovi jedno“. Stoga apostol Pavle i piše hrišćanima:  „Vi ste tijelo Hristovo, i udi među sobom; vi ste svi jedno u Hristu Isusu“. Ovo jedinstvo crkve prostire se ne samo na sveštenike već i na sve ljude, hrišćane i članove crkve, i oni su pozvani da uzajamnom ljubavlju čuvaju „jedinstvo duha u svezi mira“. Svi imaju jednu zajedničku glavu, Gospoda Hrista, i žive jednom blagodaću Svetoga Duha. Ovo jedinstvo se ne ostvaruje samo u okviru vidljive crkve, već i one nebeske, vanvremenske, koju čine svi sveti od vaskrsenja Hrista do današnjih dana. Ne možemo ni predočiti koliko sve ono što se ostvarilo na Duvanjskom saboru i danas živi u kolektivnom nesvjesnom današnjim hrišćanima.

Jedinstvo crkve ne narušava se ni time što postoje zasebne, takozvane pomjesne crkve, svi su oni djelovi jedne Saborne vaseljenske crkve Hristove. Podjela crkve na razne oblasti, narode i države jeste spoljašnja administrativna podjela. Ali u duhovnom pogledu one su sastavni djelovi jednog i nedjeljivog tijela Saborne vaseljenske crkve. Njihovo se jedinstvo u Hristu i Duhu Svetom izražava jednakim ispovijedanjem vjere, istine i zajedničkim opštenjem u molitvama i tajnama.

Iz učenja o unutrašnjem, organskom jedinstvu crkve prirodno i logično ističe i učenje o jedinstvenosti prave crkve. Crkva je, dakle, ne samo jedna nego i jedina. Kao što u Hrista ne može biti nekoliko tijela, tako je nemogućno da postoje mnoge crkve.

Po svojoj bogočovječanskoj prirodi Crkva je jedna i jedina, kao što je Bogočovjek Hristos – jedan i jedini. Crkva je uvijek bila i ostala jedna i jedina, samo su se u razna vremena odvajale određene denominacije u našem pojavnom svijetu, pa se stvara privid neke podjele unutar Carstva Nebeskog, sto je nemoguće.

2. Svetost crkve. – Crkva je sveta, jer je svet Spasitelj, glava njena, jer u njoj stalno boravi Duh Sveti; jer je sveto sve njeno: i učenje, i blagodat, i tajne, i bogosluženja. Svi nanovorođeni hrišćani su sveti, jer je svet onaj koji nas je posvetio svojom žrtvom na Golgoti i krvlju koju je prolio za naše grijehe.

Svojom svetošću crkva osvećuje vjerne, čini ih domom Božjim, hramom Božjim. Njeni članovi sačinjavaju narod sveti; oni su djeca svjetlosti; oni su sveti; oni su sažitelji svetima i domaći Bogu. Svojim grijesima hrišćani ne smetaju crkvi da bude sveta, ne narušavaju i ne uništavaju njenu svetost. Crkva je savršena uprkos nesavršenosti njenih članova, ona je dugotrpeljiva prema grešnicima, poučava ih, pobuđuje na pokajanje i jevanđeoski život i oni se u crkvi uvijek mogu očistiti od svojih grijehova svetom tajnom pokajanja. Na Duvanjskom saboru vidimo tu sliku sabora svih svetih. Oni su posvećeni Riječju Božijom, koju su primili i vodom kojom su kršteni kralj i čitav njegov narod, svet, carsko sveštenstvo, izabrani rod…

3.         Sabornost crkve. – Na polju u okolini Dalme ovo svojstvo je došlo do izražaja. Crkva je saborna, katoličanska, vaseljenska, jer sadrži u sebi sve Božje darove za spasenje i okuplja sva Božja stvorenja, te se ne ograničava ni mjestom, ni vremenom, ni narodom, nego obuhvata sve hrišćane svih vremena, mjesta i naroda. Na ovu sabornost crkve ukazuju Spasiteljeve riječi upućene apostolima:   „Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha“. I ap. Pavle ukazuje na to kada kaže da u Crkvi Hristovoj:    „Nema Grka ne Jevrejina, obrezanja ni neobrezanja, divljaka ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego sve i u svemu Hristos“.

Crkva je saborna s obzirom i na vrijeme, jer važi za sva vremena. A važi za sva vremena, jer je saborna i vaseljenska po svome učenju o svim predmetima koji su neophodni za osvećenje i spasenje svih ljudi sviju vremena. Crkvi je Spasitelj obećao da će biti sa njom u sve dane do svršetka vijeka i da joj ni vrata paklena neće odoljeti (Mt.28,20; 16,18).

4. Apostolnost crkve – Crkva je apostolska; zato što su je raširili i utvrdili apostoli i što neprekidno i neizmjenljivo čuva učenje i predanje svetih apostola. Apostoli su raširili crkvu po svijetu i utvrdili je poslije silaska Svetoga Duha. Oni su svima koji vjeruju u Hrista predavali božansko učenje Spasiteljevo, a pastirima crkve – darove Svetoga Duha kroz svešteno rukopoloženje za episkope, sveštenike i đakone.

Svojim radom na širenju crkve sveti apostoli su postali temelj crkve. Zato apostol Pavle i veli hrišćanima da su: „Nazidani na temelju Apostola i Proroka, gdje je kamen od ugla sam Isus Hristos“.

Život u crkvi je život po apostolskom učenju i predanju. Apostolska služba u Hristovoj Crkvi kod Slovena započela je radom Konstantina i Metodija, produžava se neprekidno kroz apostolske nasljednike: episkope i sveštenike kao pastire i učitelje crkve, tj. kroz crkvenu jerarhiju. Svakako, Sabor je slika i idealne Božije države, ali o tome u narednim glavama.

***

Ljetopis Popa Dukljanina u IX Glavi piše „Dvanaestog dana, pošto je završen sabor, rukom vikara Honorija i kardinala i episkopa kralj je krunisan, i to je krunisan po obredu rimskih kraljeva, i načinjeno je veliko veselje u narodu i u cijelom njegovom kraljevstvu.

            .A ostala četiri dana bilo je govora o kraljevoj moći, o vojvodama, o kneževima i satnicima i o položaju kralja…Uveo je mnoge zakone i dobre običaje, a ko želi da ih upozna neka čita knjigu o Slovenima koja se zove „Metodijus“, tamo će otkriti kakva je sve dobra uveo ovaj veoma dobri kralj

„Kralj je odredio, takođe, da niko ne ometa ni u čemu nijednu crkvu, ili da ima neku moć pod čijom je jurisdikcijom ta crkva, ako bi pak drukčije činio, povrijedio bi kraljevsku krunu“.

Crkva je državi potčinjena pravno, a država crkvi moralno. Još su u starozavjetnoj crkvi carevi, nakon svečanog stupanja na prijesto, pomazivani od prvosvještenika i po Svetom pismu, bili nazivani pomazanicima Božijim. Car se zavjetovao Bogu da će vladati po Njegovim zakonima, a narod caru – da će biti vjeran i poslušan Bogu i caru. Po riječima episkopa žičkog Save Dečanca (1831–1913), tu svešteno-carsko-kraljevsku vlast „osobito je osvetio i na najviši stepen uzvisio Gospod naš Isus Hristos, Car neba i zemlje“, koji u samoj svojoj „carskoj službi „otkriva monarhiju kao vaistinu Bogom ustanovljenu. Samo ime Isus Hristos jeste Spasitelj Pomazanik i mada su ondašnjim jevrejskim narodom jedan duži period upravljale sudije, Mesija nije uzeo tu formu vladanja (što ne treba miješati sa sudijom kao Bogom), već carsku.

Oba Zavjeta ukazuju na Hristovu aristokratsku krvnu vezu sa carom Davidom, a Njegovu carsku službu potvrđuje i Njegov „carski“ ulazak u Jerusalim, koji je prorok Zaharija u dalekoj prošlosti predskazao, a koji mi liturgički proslavljamo sedam dana pred Pashu Gospodnju. Hrišćanska crkva je od starozavjetne naslijedila mističko značenje monarhije i mistički smisao miropomazanja i krunisanja vladara. U Vizantiji se, poslije prvog hrišćanskog cara Konstantina Velikog, čin stupanja na carski prijesto vršio svečano i pobožno. Na ovoj tradiciji je u Vizantiji nastala teorija o simfoniji (saglasju) države i crkve, koja je bila ozakonjena Šestom novelom cara Justinijana, a zatim potvrđivana više puta, pa i na VII Vaseljenskom saboru. U njoj se kaže: „Najveći darovi Božiji među ljudima, dati Čovjekoljubljem odozgo, jesu: sveštenstvo i ćesarstvo; prvo da služi i onome što je Božansko, a drugo, da upravlja i da se stara o onome što je narodno. A oba, ishodeći iz jednog istog načela, ukrašavaju ljudski život; jer carevima ne može biti ništa tako važno kao čast sveštenika koji se i za njih sami uvijek mole Bogu. Ako su, dakle, prvi u svemu neporočni, i ako pred Bogom budu imali smjelost, a drugi pravilno i kako dolikuje počnu ukrašavati predate im gradove i one koji su pod njima, postaće nekakav prijatan sklad sve ono što ljudskom životu daruje dobro“.

Upravo u ovom mesijanskom karakteru i svijesti o nastanku Kraljevstva Slovena ogleda se hrišćansko sagledavanje istorije, koje se razlikuje od cjelokupne grčke filozofije koja ne razumije smisao istorije. Mesijanski dinamički mit o iščekivanju drugog dolaska Hrista i njegovog carstva na zemlju. Platon i Aristotel i ostali grčki i paganski filozofi istoka gledaju na istoriju kao ciklično ponavljanje, oni su tražili mir, harmoniju i radost bez promjene svijeta, ne zahtijevajući istorijsko kretanje u njemu, ne mareći za budućnost. Hrišćanski mesijanizam kod Dukljanina ima tu ispravnu hrišćansku svijest da Kraljevstvo Slovena ima istorijski smisao i da njegova istorija zahtijeva kretanje, promjene, ali i da predstavlja nadu i eshatološki brigu za čovječanstvo u budućnosti, kojoj se okreće i obraća. Zato je ova knjiga i profetska. Jer istorija može biti samo profetska, a ne naučna, jer se kroz obični zbir nekih činjenica ne da sagledati. Istorija ima smisla samo u slučaju ako se završava, ako nije beskonačna, utopljena u neki kosmički bezlični tok.

Cjelokupna religiozna svijest paganstva je okrenuta prošlosti i uronjena u neki kosmos, pa je i cjelokupna njihova mitologija naturalistička, okrenuta unazad i suprotstavlja se mesijanskom profetskom sagledavanju toka istorije. Hrišćanstvo u svojoj pojavnosti u Ljetopisu je profetsko, okrenuto budućnosti i Carstvu Božijem, jer svijet nije samo imanentan i ne dolazi samo iz prošlosti, već ova stvarnost koju ljetopisac sagledava dolazi i iz budućnosti i ima transcendentan smisao. Hristos je upravo to propovijedao „približi se Carstvo Nebesko“, navještavao je dolazak savršenog svijeta i novog života. Prvi hrišćani su živjeli u eshatološkoj atmosferi i neprestano očekivali drugi dolazak Hrista. Dio te atmosfere vidimo i na Duvanjskom saboru. Međutim, kako je vrijeme prolazilo pojavljuje se jaka organizacija crkve, ona „zamjenjuje“ to Carstvo Nebesko. Istorija hrišćanstva sve više gubi ovaj profetski i eshatološki karakter, a poprima analizu sakramentalno-svešteničkog duha i djelovanja. Zato toliko nerazumijevanje i nepovjerenje prema Ljetopisu.

Na ovom mjestu u Ljetopisu pominje se Metodijus, koji po nekima predstavlja žitije Metodija i njegove svete knjige koje je preveo sa starogrčkog (Novi zavjet, Psaltir i ostali). Većina pak smatra da je Metodijus prvi slovenski nomokanon koji je sastavio Metodije (oko 868. godine). To bi bio Liber Sclavorum qui dicitur Methodius, pomenut u Kraljevstvu Slovena. Svoje ime zakonik je nosio po slovenskom prosvjetitelju Metodiju, koji je bio njegov sastavljač. Sastojao se od Metodijevog prevoda Nomokanona Jovana Sholastika oko 550. i iz Zakona sudnji ljudem (slovenska prerada Ekloge). Ekloga je zbornik zakona iz vizantijskog zbornika iz 740. godine, donijet za vrijeme careva Lava III i Konstantina V. To je skraćena verzija Justinijanovog zbornika. Metodijev nomokanon (kako je bio nazvan ovaj zakonik) je vjerovatno izrađen pred Metodijev polazak u Donju Panoniju, kod kneza Kocelja i njegovih Slovenaca (869—870. i 873—874) i bio je namijenjen svim Slovenima.

Praksa miropomazanja vladara, kao sastavni dio ceremonije krunisanja ili kao samostalni čin obavljanja svete tajne, relativno je pozna pojava u istoriji formalnih rituala inicijacije kojom podanik/laik prima višnju harizmu i transformiše se u legitimnog suverena. Po svojoj suštini, miropomazanje je neuporedivo značajnije od čina krunisanja, jer predstavlja ciljno ponavljanje jedne svete tajne koja je po definiciji jedinstvena i neponovljiva. Miropomazanik putem ove svete tajne prima blagodat Svetog Duha, pa otuda i formula koju izgovara jerej koji obavlja pravoslavno miropomazanje: „Pečat dara Duha Svetoga“. Otuda i potreba za ponovljenim miropomazanjem, jer vladar koji se kruniše mijenja svoju ljudsku prirodu i preuzima blagodat kao nova ličnost u već krštenom tijelu. Sv. Kirilo Jerusalimski tumačio je svetinju svetog mira na ovaj način: „Ne treba da smatraš ono ulje kao obično miro;  jer kao što hljeb euharistije posle prizivanja Sv. Duha nije više običan hljeb no tijelo Hristovo, tako i ovo Sv. miro poslije epikleze nije više jednostavno ili kao što bi se moglo kazati obično, no je blagodat Hristova i daje prisustvom božanstva Hristova Sv. Duha“. Međutim, miropomazanje careva i kraljeva na dan krunisanja koje je opisano u Ljetopisu je drugi viši stepen davanja darova Sv. Duha potrebnih za ovaj visok položaj i službu. Ne ponavlja se ni tajna sveštenstva, no ima stepene uzvišenja i ponovno rukopoloženje sveštenoslužitelja osposobljava za više služenje; isto tako i svešteno pomazivanje careva je viši stepen tajne, pomazanje duha koji silazi na glavu naroda.

Sve vladarska pomazanja kod hrišćana zasnivaju se na starozavjetnim primjerima, prije svega na miropomazanju Saulovom i Davidovom, opisanu  u2. Samuilovoj (2. Knj. o carevima), 2:4 i u 1. Samuilo (1. Knj. o carevima), 10:1. Posebno je slikovito pomazanje Solomonovom od strane proroka Natana i prvosvještenika Sadoka, kao i na stihovima iz Psalma 23: 5-6: „Postavio si preda mnom trpezu na vidiku neprijateljima mojim, namazao si uljem glavu moju, i čaša je moja prepuna. Da! Dobrota i milost tvoja pratiće me u sve dane života moga, i ja ću prebivati u domu Gospodnjem zadugo i stihovima iz Psalam 133: 2,: Kao dobro ulje na glavi, koje se stače na bradu, bradu Aronovu, koje se stače na skut od haljine njegove, kao rosa na Ermonu, koja silazi na gore Sionske. Jer ondje daje Gospod blagoslov i život do vijeka.

Novozavjetni kontekst se u velikoj mjeri oslanja na 2. poslanicu Korinćanima sv. Apostola Pavla: „A Bog je onaj koji nas utvrđuje s vama u Hristu, i koji nas pomaza. / Koji nas i zapečati, i dade zalog Duha u srca naša“ (1:21,22). 

Zašto je Svetopelek dobar kralj i zašto su njegovi zakoni označeni kao dobri? Kao prvo, zato što su po volji Božijoj, a drugo zato što su dobri za narod, za hrišćane. Ličnost i dostojanstvo čovjeka mora da postane smisao svih zakona koji se donose, centar našeg društvenog „sazviježđa“. Država i crkva nemaju smisao van ove misije – izgraditi slobodnu i kreativnu ličnost građanina. Hrišćani sa drugima treba da izgrađuju državu za čovjeka i u službi čovjeka, da stalno svjedoče kako je vlast moć služenja drugima, a ne moć vladanja nad drugima. Biti hrišćanin ne znači biti branitelj određenih dogmi i postojećeg poretka, već biti u mogućnosti igranja aktivne i ključne uloge u transformaciji slobodnog društva.

A pitanje volje za napredak i reformu društva ne stanuje u nekim „pravnim licima“ kao što je država i crkva, koja se navodno registruje po zakona, već isključivo u (ne)običnim i promijenjenim ljudima kao što su to Svetopelek i mnogi njegovi činovnici i kraljevski službenici. Motivacija za reforme u zakonodavstvu ne proizilazi samo iz nekih kratkoročnih državnih interesa i populizma, već proizilazi iz duboke eshatološke nade za našu zemlju. Trenutni društveno-politički kontekst ne smijemo odvajati od njegove eshatološke dimenzije, zato je i napisan Ljetopis sveštenika Dukljanskog. Mada, naravno, ta dimenzija države i crkve koja transformiše ljude i svijet ne smije biti lišena nade i u bolje danas, pa će nas samim tim ona podstaknuti na akciju, kako bismo postojeći svijet učinili boljim.

Zaista fascinira jednostavnost i preciznost u izražavanju našeg ljetopisca, koji je u jednoj rečenici tako jasno definirao ono što danas pokušavaju mnogi zakoni i deklaracije o ljudskim pravima i vjerskim slobodama. Crkvi se daje autonomija u njenom djelovanju u „poslovima“ spašavanja svijeta u ime Hristovo. Ovom izrekom kralj obznanjuje u ono vrijeme, ali i za sva vremena da prema Hristovoj crkvi i njenim članovima niko ne smije biti podvrgnut prinudi koja bi mogla ugroziti njegovu slobodu vjeroispovijesti. Niko ne može biti uznemiravan, diskriminisan ili privilegovan zbog svojih vjerskih uvjerenja, pripadanja ili nepripadanja vjerskoj zajednici, učestvovanja ili neučestvovanja u bogosluženju i vjerskim obredima i korišćenja ili nekorišćenja tih vjerskih sloboda i prava, čiji je jemac sam kralj lično. Država i crkva imaju različito samoodređenje, različitu svrhu i smisao. One jesu i treba da  budu odvojene jer, po staroj maksimi, cilj države je pravda, tj. briga da život u društvu ne postane pakao, a cilj crkve je spasenje ljudi. Međutim, odvojenost kompetencija ne treba da bude prepreka funkcionisanju društva i ostvarivanju javnog interesa, već podsticaj na kooperaciju.

Ono što je takođe impresivno je i izraz „nijedna crkva“, što implicira da crkva u ovom smislu koji upotrebljava ljetopisac nije samo jedna, već da ih ima više. Kad se kaže crkva (a to je jedini ispravan biblijski pristup) misli se na lokalnu crkvu u njenom pojavnom i organizacionim smislu. Crkva Hristova je jedna (una sancta), ali lokalnih crkava ima u svakom gradu i svakom mjestu. Ljetopisac kaže da gdje god ona djelovala, pod bilo čijom jurisdikcijom, njoj se mora jemčiti sloboda. I to znači da ne postoji državna religija ili narodna crkva, kako voli to svetosavlje da tumači, već samo crkva naroda Božijeg. Zato su crkve nezavisne od države i jednake pred zakonom. A nadasve, one su slobodne i autonomne u određivanju svog ustrojstva i vjerskog identiteta. Crkve (lokalne) imaju pravo da samostalno uređuju i sprovode svoj poredak i organizaciju i da samostalno obavljaju svoje unutrašnje i javne poslove. A ono što Svetopelek dodatno potvrđuje svojim proglasom jeste da niti jedna jurisdikcija ili država ne može ometati ovu autonomiju i slobodu.

            Moramo malo detaljnije objasniti šta se misli pod terminom lokalna crkva (eklesija) i kakav je njen smisao u odnosu na univerzalnu Hristovu crkvu. Ovaj proglas, kako vidimo, odnosi sa na crkve u množini, crkvama tj. eklesijama, zato što termin eklesija u novozavjetnom smislu riječi znači zbor izabranih osoba (kao što je gradsko vijeće) i uvijek je imala lokalno ograničenje. Nije postojala eklesija koja se širila van određenog lokaliteta niti generacija. Eklesija je uvijek vezana i ograničena lokalno. Kao npr. crkva u Korintu, Efezu, Rimu itd. I da se ne govori o crkvi u Galaciji, Ahaji ili Aziji već o crkvama (! množina). Što znači da Novi zavjet ne poznaje translokalne, neke mistične univerzalne crkve, već crkvu sagledava i prepoznaje lokalno, po svom nazivu i karakteru, ali i po svom dejstvu.

Posebno bih istakao, iako možda djeluje nekom ne suvišno, ali smatram vrlo uputnim da kažem da se pod pojmom crkva u Bibliji ne misli nikad na neku građevinu posebnih i „svetih“ svojstava koju treba ljubiti i obožavati. To nije biblijsko razumijevanje crkve, jer riječ crkva kao što smo rekli dolazi od pojma koji se definiše kao „zajednica ljudi“ ili „oni koji su pozvani“. Ironija je u tome da ako danas pitaš ljude u koju crkvu idu, oni će ti reći Srpsku, Crnogorsku, Pravoslavnu, Katoličku, Protestantsku itd. U mnogo slučajeva pod tim oni podrazumijevaju zgradu ili denominaciju. A vidimo što piše apostol Pavle Rimljanima 16:5: „..isto pozdravite crkvu koja je u njihovom domu.“ Pavle misli na crkvu koja je u njihovoj kući, ne na crkvu kao građevinu, već na tijelo vjerujućih.

Međutim, da bismo razumjeli razliku između lokalne i univerzalne crkve, moramo da damo definiciju obje. Lokalna crkva (eklesija)je, kako smo viđeli grupa vjerujućih u Isusa Hrista koji se srijeću na određenom mjestu na redovnoj osnovi. Univerzalna crkva je ime koje je dato crkvi širom svijeta. U ovom slučaju ideja crkve nije mnogo u samom skupu već u onima koji ga sačinjavaju. Univerzalna crkva je sastavljena od vjernika Isusa Hrista širom svijeta. Ova riječ se odnosi na Božije djelo spasenja i posvećivanja vjernika kao „pozvanih“. Kada se riječ crkva (u univerzalnom smislu) koristi u Bibliji, odnosi se na pripadanje i doslovno znači „pripada Gospodu“. Takva riječ se samo dvaput koristila u Novom zavjetu i nikad se ne koristi direktno kada se imenuje crkva.

Univerzalna crkva se nikad ne opisuje u Pismu kao nevidljiva i sigurno da ne treba da bude nevidljiva. Ali što bih naglasio u pitanju lokalne crkve, a koja ima realne implikacije na trenutno stanje u Crnoj Gori, da NE postoji jedna posebna lokalna crkva u bilo kojoj oblasti. Postoje mnoge lokalne crkve u tim oblastima i velikim gradovima.

Naravno, zdrava crkvenost ne isključuje trezveno određenje narodnosti kao i osjećaj pripadnosti nekom narodu. Samo ta pripadnost u smislu porijekla po rođenju ne smije da bude nešto što ograničava i sužava. Radi se o jasnom znanju o sebi, što podrazumijeva uvažavanje drugoga, koji takođe ima jasno znanje o sebi. Tu je neminovna razlika u mnogim stvarima, što podrazumijeva uvažavanje drugačijeg i isključuje svaku opterećenost sobom i svojim potrebama. Mjera svega treba da bude nesebično samožrtveno sebedavanje, a ne sebični interes zatvorene grupe i izolovanog pojedinca.

Ovaj problem je crkva imala kroz sve vjekove, nekad sa manjim nekad sa većim intenzitetom, ali je uvijek postojala velika opasnost svođenja crkvenog života u okvire samo jedne nacije. Rješenje ovog pitanja ili problema, zapravo lošeg stanja i necrkvenog shvatanja narodnosti, odavno postoji u jevanđeoskoj stvarnosti i liturgijskom iskustvu crkve, sa jasnom eshatološkom trezvenošću da „nema Grka ni Jevrejina (dakle ni Srbina, Hrvata, Mađara, Albanca…), nego je sve u svemu Hristos“. Treba znati da ovako zagovarani hristocentrizam ne isključuje nikoga, ne briše nikome identitet, nego sve afirmiše na jedan novi, kvalitetniji način, tako da ovo naprijed rečeno „nema“ znači da postoji bitnije i životnije određenje za svakog čovjeka od samo nacionalnog, koje ne može do kraja odrediti, a još manje obuhvatiti bezmjerje bogočovječanske stvarnosti gdje smo svi prizvani da postanemo jedan čovjek u Hristu. Ovdje je potreban veliki stvaralački napor i odgovorna sloboda kod svih, gdje bez potiranja pripadnosti jednom narodu i bez nasilne globalizacije kao omasovljenja i bespogovornog prihvatanja nečeg nejasnog, imamo drugačiji način, a to je lično i slobodno ulaženje u sabor svetih, gdje su sabrani svi narodi kao „izabrani rod, carsko sveštenstvo, sveti narod, stečeni narod“( 1. Petr. 2, 9).

Hristos je jasno i nedvosmisleno govorio da je naše zatvaranje u sebe i svoje (porodicu, naciju, religiju, državu) nešto čime se udaljavamo od Njega i Njegove savršene ljubavi. To je smisao riječi: „Ko hoće da ide za mnom neka se odrekne sebe. Ko više voli oca ili majku, ili brata ili sestru, ili sina ili kćerku nego mene, nije mene dostojan“ ( up. Mt. 16,24; Lk. 14, 26). Kada bismo ove riječi ispravno razumjeli, svi naši odnosi bi bili kvalitetniji, budući neopterećeni sebičnošću i interesom. Ovim riječima nas Hristos ne ucjenjuje nego poziva na stalno usavršavanje u ljubavi, koja ne smije biti obustavljena bilo čime i gdje pojam bližnji nije opterećujući i ne ugrožava naše spasonosno stvaralaštvo. Kada ovome dodamo Hristove riječi: „Koji izvrši volju Božiju, taj je brat moj. “ (Mk. 3, 35) onda nam biva jasno da naša braća nijesu samo ljudi sa kojima smo u krvnom srodstvu i pripadamo istoj familiji ili plemenu. Već da su najprije nam braća oni sa kojima dijelimo istu vjeru.

***

I na kraju, ono što je najprijemčivije i najljepše u Ljetopisu jeste sam pojam hrišćanin kojeg Pop Dukljanin upotrebljava: „Ali hrišćani vidjevši da im predstoji velika nevolja i proganjanje, počeše da se okupljaju po planinskim vrhovima i da podižu čvršća naselja, utvrđenja i zgrade, kako su đe mogli, da bi tako izmakli iz njegovih ruku, dok ih Bog ne posjeti i spase ih.“

Nama je potrebno, kao što Kjerkegor jednom reče, da danas redefinišemo iznova taj pojam hrišćanin, da ga očistimo od kasnijih naslaga koje sa sobom nosi “svetosavska” ili neka slična dogmatika. Mi taj pojam najjasnije možemo razumjeti na samom izvorištu, kada je hrišćanstvo tek došlo na ove prostore. Ljetopis upravo govori o vremenu prije Velike šizme (1054. godina), kada je Crkva Hristova bila jedno, a naziv hrišćanin imao univerzalno značenje, bez ikakvih etničkih i denominacijskih prerogativa.

Sve je od početka do kraja u ovoj poslanici jedna pomirljiva i hristocentrična poruka ratobornim mladim ljudima „koji uživaju ne samo u slušanju ili čitanju o ratovima, već i u samom ratovanju, kako je to već običaj kod mladih“. Pričom o Duvanjskom saboru (bila ona istinita ili ne), na kojem su, na svome jeziku, Sloveni prihvatili hrišćanstvo od Konstantina (Ćirila), na saboru svega naroda, sva ondašnja zemlja podijeljena na četiri dijela – na Duklju, Hrvatsku, Bosnu i Rašku, i to bratski, sasvim mirnim putem. Zar nije to ona ista biblijska slika o podjeli Svete zemlje među dvanaest izraelskih plemena neposredno po ulasku u Obećanu zemlju?

To je pravi nauk „ratobornoj gospodi i omladini“ tadašnjoj, a današnjoj još više. Da je sva zemlja Gospodnja, da ima mjesta za svakog, da živimo u slozi kao braća, a ne da se međusobno dijelimo, istrebljujemo i to, navodno, sve zbog vjere prađedovske. Naravno, Pop Dukljanin ne misli isključivo na Slovene (ni samo na Kraljevstvo Slovena), već na hrišćane tog vremena i prostora uopšte, a oni nijesu samo Sloveni, već i Iliri, Grci i Romani, kasni restlovi Pelazga; dakle, više naroda apsorbovano u kodeks preostalog starorimskog ustrojstva, sa sve jačom papskom jurisdikcijom, tada u Duklji jačom od konstantinopoljskog vaseljenstva, sve do raskola na Istočno i Zapadno rimsko carstvo.

          Nema mjesta za mržnju i podjele u Ljetopisu, već preovladava jedan duh, za mene uzvišeno lijepe mješavine pravoslavno-katoličkog, sa ranim ekumenizmom u vremenu kad se nije još ni prepoznavao kodeks hrišćanske jedinstvenosti, ali se njime spontano živjelo. Pa i kada se autor zalaže za arhiepiskopstvo tadašnje Dukljanske crkve tj. nadbiskupije u Baru u odnosu na Dubrovačku nadbiskupiju, to se čini u jednom ispravnom duhu, bez ostrašćenosti i raskolništva. Zar Sveto pismo ne kaže: „..ako ko vladičanstva želi, dobru stvar želi“? Ambicioznost u duhovnim stvarima je ispravan stav o čini i ovaj prezviter iz Duklje kada nesumnjivo traži nadbiskupstvo za Duklju. Međutim, on Ljetopisom (koji prevodi na latinski kako bi ga zatim poslao u Rim i u dijasporu) pokazuje da Dukljanska crkva ima zrelost i da njena kraljevska loza ima  pomazanje kojim bi mogla zadobiti, tačnije – povratiti svoju autokefalnost, a da time ne uruši jedinstvo i sabornost Hristove crkve.

Odlomici iz magistarskog rada „Biblijske refleksije Ljetopisa popa Dukljanina“, vladike Vladimira Lajovića

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


nineteen + sixteen =