Vladimir Lajović: Problematika NJegoševe demonologije u Luči Mikrokozmi


Luča mikrokozma je ingeniozni poetski izražaj, jedinstven po svemu. Njegoš pokušava da dokuči porijeklo pada i sagriješenja čovjeka, da odgonetne porijeklo zla, kakva je njegova prirodu i načini borbe.  Nažalost te odgovore Njegoš traži van Biblije, i uvodi neka nehrišćanska dogmatska i filozofska uvjerenja, pa u Luči čitamo da su ljudi nekad bili anđeli (preegzistencija), da Adam nije sagriješio samo u raju nego i na nebu jer se borio na strani Sotone. Pa Adama ne dovodi do pokajanja preblagi tihi učitelj i vjera u Boga, nego neko strašno snoviđenje (hrišćanstvo pak naučava  da čovjeka spasava vjera, a ne strah od pakla).

Mišljenja teologa se često razilaze oko toga šta su zapravo demoni, ali je sasvim jasno da se radi o palim anđelima koji su na “privremenoj slobodi”, naspram onih koji su zatočeni u Tartaru (2. Pet. 2,4; Juda 1,6). Postoje međutim, i mnoga ne biblijska shvatanja koja kao Njegoš u Luči Mikrokozmi vjeruju neki hrišćani. Filon (za koga se vjeruje da je inspirisao Njegoša), Josip i mnogi rani hrišćanski pisci smatrali su da su to duše zlih ljudi koji su umrli.

Njegoš obrnutim redoslijedom slova tako upravo zastupa tan stav da su duše Napoleona, Cezara i Aleksandra Makedonskog članovi legiona koji se bori na strani Sotone.

“Evo Adam, evo Noelopan, evo Razec i evo Askela:

od njihova nesretnjega lika

otpadnika neba pozdravljaju,

kunu mu se bit družina vjerna,

samo svoju riječ da održi –

da ih kruni samodržavijem

po nad jednim, ka je reka, mirom.

Ah, nesretni rode slavoljubni,

skupo li te ta pogreška stade!”

Međutim, Pismo govori da nespašeni mrtvaci na mjestu mrtvih čekaju posljednji sud (Luk. 16,23; Otk. 20,13), a ne da slobodno lutaju unaokolo. Drugi misle da su to bestjelesni duhovi predadamske rase. Ova učenja su našla plodno tlo u spiritizmu i nekim Nju Ejdž pravcima. Međutim, Biblija ne spominje predadamsku rasu, pojam koji je nastao da bi se na neki način učvrstila tzv. “teorija jaza”.

Veoma često među takvim učnjima se problematizovala ideja da je Isus bio živ prije svog začeća, i pokretan veliki broj pitanja o njegovoj prirodi. Da li je moguće biti ljudsko biće u bilo kom značajnom smislu ako neko ne potiče iz utrobe svoje majke? Pa su Grupe “vodećih naučnika” rekli da to nije moguće. “Možemo imati ljudskost (Hrista) bez preegzistencije, i možemo imati preegzistenciju bez ljudskosti. Apsolutno ne postoji mogućnost da imamo oba. “Anđeli spadaju u kategoriju koja je različita od ljudskih bića upravo zbog njihovog porekla van sistema ljudskog razmnožavanja.

Postavka se pitanje kakvo je porijeklo Isusa u Luči, Da li Ga stavlja u klasu bića čije je porijeklo van ljudske vrste?

U Jovanu 8:58  Isus je učvrstio svoju nadmoć u Božjem planu zaprepašćujućom tvrdnjom, “Ja sam pre nego se Avram rodio” Isus tvrdi da je superiorniji od Avrama. On kaže da je Avramu drago da “vidi dan moj” (Jovan 8:56) – to jest, Avram je putem vere unaprijed video Mesijin dolazak pre nego što se to stvarno dogodilo. Mesijin dan je takoreći “postojao” u Avramovom umu.

Jovan 18:5: “Isus im reče: Ja sam (on)” Kod gorućeg žbuna Bog je svoje ime izrekao kao “Ja sam Onaj što jeste” ili “ja sam onaj koji sam postoji” (2. Knj. Mojsijeva 3:14). Fraza u grčkoj verziji Starog zavjeta glasi ego eimi ho hown, što je od fraze “ja sam on” koju koristi Isus.

Hristova preegzistencija se posebno manifestu u Božjoj mudrosti kojim je sve stvoreno. U tom smislu Preegzistencija je jedna od suštinskih osobenosti Boga. I odvaja se od stvorenja (anđeli, ljudi, materija). Ono što čudi kod bavljenja pitanjem preegzistencije kod Njegoša, je to što Hrista nema u nebeskoj Borbi, ali zato postoji (preegzistentni) Adam!?

            Milovan Đilas, pišući o Njegošu i Luči, na neki način pravda vladiku – po njemu Njegoš nije odlučio da ruši pravoslavlje, već da ga prilagodi svojim uvjerenjima. Njemu se u jednom momentu pisanja činilo to mogućim: stvoriti boga po svojoj mjeri. Mistika je svakako dobrodošla, kao i osnov koji uzdiže religiju, ali nije svaka mistika pravoslavlju preporučljiva. Postoji zvanično dopuštena mistika od strane pravoslavne vjere, i to ne samo pravoslavne; Svaka vjeroispovijest pokušava da slobodnu i često bujnu mističku stihiju potčini svojim religioznim normama, ali čini se da naš vladika nije mnogo mario za to.

Njegoš postavlja to fundamentalno teološko i filozofske pitanje i nudi odgovor- otkud zlo u svijetu. Njegoš svojim dualizmom govori da samo na prvi pogled može da izgleda da kako je Bog stvorio sve stvari, pa mora da je stvorio i zlo. Ta njegova svjetlosna filozofija pokazuje da zlo nije “stvar” – kao kamen ili struja da bi bilo predmetom stvaranja u Kosmosu. Ne možete da imate posudu sa zlom! Zlo je nešto nematerijalno, besplotno kako piše u Luči, što se dogodi, kao trka. Zlo nije stvoreno i ne postoji samo po sebi – ono je u stvari nedostatak nečeg drugog. Ono je ništavilo, nebiće, jer mrak je odsustvo svjetlosti.

U tome je domašaj Njegoševe svjetlosne kosmogonije, u tome se ona približava hrišćanskoj poimanju porijekla zla u svijetu. Rupe su stvarne ali postoje samo u nečem drugom. Rupom zovemo nedostatak zemlje – ali ona ne može biti odvojena od zemlje. Tako da kada je Bog stvarao, istina je da je sve bilo dobro, a jedna od dobrih stvari koje je Bog stvorio su stvorenja koja su imala slobodu da biraju dobro. Da bi oni mogli da imaju pravi izbor, Bog je trebalo da dozvoli nešto pored dobrog za izbor. Tako da je Bog dozvolio ovim slobodnim anđelima i ljudima da biraju dobro ili ne-dobro (zlo). Kada loš odnos postoji između dvije dobre stvari, to zovemo zlom, ali to nije “stvar” za koju je potreban Bog da je stvori.

To je ono – pitajte nekoga “da li postoji hladnoća?” – njihov odgovor će vjerovatno biti da, osjećam je na svojim obrazima, na svojim prstima. Međutim, to je neispravno. Hladnoća ne postoji. Hladnoća je nedostatak toplote.  Zlo je nedostatak dobrog, ili još bolje, zlo je nedostatak Boga. Bog nije trebalo da stvara zlo, već samo da dozvoli nedostatak dobrog.

Pogledajmo primjer Jova u Jovu poglavlja 1-2. Satana je želio da uništi Jova, i Bog je dozvolio Satani da uradi sve što želi osim da ga ubije. Bog je sve ovo dozvolio da bi dokazao Satani da je Jov bio pravedan zato što je volio Boga, a ne zato što ga je Bog bogato blagoslovio. Bog je suveren i na kraju krajeva je u kontroli svega što se dešava. Satana ne može da uradi ništa osim ako nema Božiju “dozvolu.” Bog nije stvorio zlo, ali je dozvolio zlo. Da Bog nije dozvolio zlo, i ljudski rod i anđeli bi služili Bogu iz dužnosti, a ne po izboru. On nije poželio “robote” koji bi jednostavno radili ono što On želi, jer su tako “isprogramirani.” Bog je dozvolio zlo tako da bi mi mogli da imamo istinsku slobodnu volju i da bi mogli da biramo da li da mu služimo ili ne.

            Problem leži ne samo u toleranciji današnjih vjernika, za Vladičina “zastranjivanja”, nego u pokušaju da se on proglasi za sveca, pa ovo djelo time postane relevantno za naše vjeroispovjedanje.

Njegoš je htio i reklo bi se i uspio da dokuči karakter zla u njegovom životu i narodu, i otkud nesreća i nemir čovjekov. Svoj ep počinje o MRAČNOM CARSTVU, o kosmičkom sistemu, nekoj imperiji zla, koja je izvorište brutalnosti, laži, gluposti. Njegoš je rezolutan. Postoji carstvo svjetlosti i carstvo mraka. Njegov dualizam na neki način abolira Boga od postojanja zla, koje stoji van njega i koje je savječno sa njim. Sa kojim se on bori ali kojeg na neki način i ne može uništiti. Taj dualizam nabolje se vidi kroz tu Njegoševu svjetlosnu filozofiji (koja je često teološki kontroverzna). Postoji mrak koji je sinonim moralnog pada, izopačenosti, gnusobe i obmane. I Svjetlo u čijem carstvu je sve obrnuto od toga. Njegoševo carstvo mraka nije u potpunosti helenistički Haos, u onom smislu nereda koji vlada među elementima, već on nekako ide dalje pa tamo posto]e zli dusi, sinovi tame koji se suprotstavljaju sinovima svjetlosti, u nekom smislu biblijskog učenja.

“Bješe grdno jedno MRAČNO CARSTVO/

svuda svoju vladu raširilo/

 i njegovi nakazni likovi/

ulažahu u polja nebesna” (LM, 60-64).

Ti mračni duhovi su nakazni oblici, demonska bića, koja istovremeno prodiru u svijet svijetlih ili pozitivnih duhova. Tamo oni donose vidljive poremećaje.

“Bogubio tu besputnu silu. koja puni MRAKOM i užasom/

naš horizont i našu sudbinu” (LM, 1,27-30).

Međutim, postoje nedoslijednosti u Luči Mikrokozmi kada je ova teodiceja (opravdanje Boga) u pitanju. Milovan Đilas dobro zapaža “Njegošev Bog, budući da mu je dokučiv, nije identičan sa vrhovnim zakonom, već po njemu postupa. To potvrđuje i Njegoševa istorija Kosmosa, svakako pozajmljena iz nekog mita: bila su mnoga neba sa ravnopravnim bogovima kao gospodarima, dok ih nije igra slijepog slučaja – stihija, razdrobila i vrgla u haos, tako da je prestalo jedino carstvo Boga jedinoga. Gospodstvo tog Boga je identično sa svjetlošću, odnosno sa borbom svjetlosti protiv mraka i Haosa. Taj Bog ne obnavlja stara nebesa, već širi svoje svjetlosno carstvo.

U tu kosmičku dramu uplela se ljudska, tačnije – prva je pozadina druge: u Kosmosu, u kome se bore svjetlost i tama – Bog i Haos, pobunio se arhanđel Satana, pridobivši na svoju stranu i anđela Adama. Njegoš ne kaže da je Satana predstavnik ili saveznik Haosa, nego da je on rušilac onog reda koji svemoćni vlastodržac Bog natura svijetovima otimajući ih iz mraka. U stvari, Satana je zastupnik jednog reda drugačijeg od Božijeg. On predstavlja zlo kao aktivnu silu – u Haosu vlada mrtvilo koje je nered jedino u odnosu na ono što Bog – svjetlost- dobro uspostavlja iz carstva mraka. Budući arhanđel, Satana je besmrtan, vječan, a tako i anđeo-čovjek Adam, odnosno duša njegova.

Kosmos – svjetlost u borbi sa mrakom, Bog sa Satanom i dobro sa zlo. To je Njegošev Kosmos. Tim borbama će doći kraj – dobro i svjetlost će, najzad, pobijediti. Ali ljudi su toj borbi podređeni dogod imaju tjelesnu prirodu svoju – dok su ljudi.”

Prema Njegoševom poimanju porijekla kosmosa, zla i slobode u Luči kao svojevrsnoj svjetlosnoj verzija religioznog otkrovenja, ne proizilazi da se u biću na samom početku ostvarilo carstvo svjetlost i smisla, da je Logos u početku pobijedio svaku tamu. Već prije da je Božanski život svojevrsna tragedija. Jer Gospod nije planirao otpad, nije smislio svu ovu tragediju neba ali ni čovjeka. Jer bi to bila kosmička komedija, po kojem se Bog poigrao sa čovjekom. U tome se i Njegoševa kosmogonija  slaže sa ovim što smo iznijeli kao teodiceju, međutim kada govori o oblikovanja svijeta, ona slobodu i zlo koje proističe iz nje ne vidi kao iracionalni bezdan, koji nije i ne može biti biće, neko Mračno carstvo koje baca svoje zrake, koje postoji uporedo s bićem Boga, s Logosom, sa Smislom. Zlo nije posebno biće uporedo s božanskim bićem, već je riječ o slobodi, ono bez čega biće svekolikog svijeta nema smisla za Boga, kroza šta se jedino i opravdava Božija zamisao o svijetu.

Sva dinamika Luče, kojim Bog kao helenistički Demijurg stvara Kosmosom od neke pramaterije i otima ga iz haosa, jedino se kroz ovu iracionalnu slobodu može pojmiti. Taj iracionalni bezdan, sloboda, mora biti prosvetljena od Logosa. Međutim Bog je stvorio svijet ni iz čega, ex nihilo. Tu je pravoslavna teologija nedvosmislena.

Gospodu nije bila potrebna neka materija/tvorevina ili biće da bi iz njega stvarao red. Logos se jedino u slobodi mogao ostvariti. U tome se približavamo ovoj filozofiji srednjeg puta, monističko dualističkom poimanju Kosmosa. Da je Bog stvorio svijet Riječju (Isus) I Duhom Svetim, a ne iz neke iracionalne slobode, bezdana, koja na neki način stoji “van boga”.

Zato je jedino logično porijeklo zla tražiti u slobodi, a ne u savječnom Mračnom carstvu koje egzistira mimo ili suprotno volji Božjoj. Bog je svemoguć u odnosu na stvorenje, jer „U početku bješe Logos“. Naravno, sve ima smisla, bez tame nema svjetlosti. Kroz iskušenje zla otkriva se i trijumfuje dobro, Berđajev zato u nastavku kaže: “Sloboda čini mogućim i zlo i dobro. Zlo, koje je izašlo iz utrobe slobode bez koje nema smisla svijeta, nije samostalno biće. Zlo kao zlo je nebiće, koje je potrebno razlikovati od iskonskog ništavila. Ali nebiće postoji, i ono može imati veliku snagu, snagu lazi. Zlo je laz bića, karikatura bića, izopačenje i bolest bića.” Zlo koje je došlo iz nebića predstavlja narušavanje božanske hijerarhije bića, premještanje hijerarhijskog centra, obaranje višeg i uzdizanje nižeg, odvajanje od onog praizvora i centra iz koga se svemu određuje njegovo mjesto u univerzumu.

Zlo je svega laz i ne može se boriti za pravdu. Ono se uvijek izdaje za ono sto zapravo nije, uvijek zavodi pomoću obmane. Kao što se đavo izdaje za Andjela svjetla, za nekog ravnom Bogu, ali đavo je lažac, on laže od početka i nema svog bića, on sve krade od Boga i karikira i ruži. Đavolova snaga je lažljiva, prividna, obmana ne sadrži u sebi nikakvo pozitivnu silu, već njenu negaciju mržnja, zavist, osveta razvrat, egoizam, koristoljublje, ljubomora, sumnjičavost, škrtost, taština, pohlepa uništavaju i potkopavaju životnu snagu čovjeka. Svaka zla strast proždire samu sebe, nosi u sebi nešto samoproždiruće.

U Jevrejima 2.glava kaže se da su ljudi “za kratko vrijeme” učinjeni nižim od anđela, što znači da je prema Božjem planu čovjekova sudbina da nakon proslavljenja vlada nad njima. U 1. Kor. 6,3 stoji da ćemo “suditi” anđelima, što vjerovatno znači da ćemo vladati nad njima. Sada oni služe onima koji će naslijediti spasenje (vaskrsenje – nova tijela) tj. hrišćanima.

Ljudske duše nijesu Andjeli, postoje samo dva moguća biblijska objašnjenja kako nastaju ljudske duše. Traducijanizam je teorija po kojoj duša potiče od fizičkih roditelja, baš kao i fizičko tijelo. Traducijanizam ima opravdanje u sljedećim stihovima: (A) U 1. Mojsijevoj 2:7 – gdje je Bog Adamu udahnuo dah života i Adam je postao „živa duša“. Pismo ne pominje ovako nešto ni na jednom drugom mjestu. (B) Adam je imao sina po svom liku (1. Mojsijeva 5:3). Adamovi naslednici su bili „žive duše“ bez Boga da im udahne život. (C) 1. Mojsijeva 2:2-3 kao da govori da je Bog prekinuo sa stvaranjem. (D) Adamov grijeh utiče na sve ljude i fizički i duhovno, što ima smisla ako tijelo i duša potiču od roditelja. Slabost traducijanizma je u tome da je nejasno kako nematerijalna duša može da potekne iz krajnje fizičkog procesa. Traducijanizam može da bude istinit samo ako su tijelo i duša nerazdvojivo povezani.

Kreacionizam je viđenje da Bog stvara nove duše kada se začne ljudsko biće. Podržavali su ga mnogi crkveni oci a ima i podlogu u Svetom pismu. Prvo, Pismo razlikuje porijeklo duše od porekla tela (Propovjednik 12:7; Isaija 42:5; Zaharije 12:1; Jevrejima 12:9). Drugo, ako Bog stvara svaku osobu u trenutku kada je to potrebno, odvajanje duše i tela je čvrsta činjenica. Slabost kreacionizma je u tome da to znači da Bog stalno stvara nove duše, dok 1. Mojsijeva 2:2-3 govori da je Bog prestao sa stvaranjem. Takođe, pošto je cjelokupna ljudska egzistencija – tijelo, duša i duh –pod uticajem grijeha a Bog stvara nove duše za svako ljudsko biće, kako je onda ta duša zaražena grijehom?

Viđenje Njegoša da su Adam i njegov legion stvoreni istovremeno, tj. da  sve ljudske duše su stvorene  u isto vrijeme i da Bog je „povezao“ dušu “lancima” sa ljudskim bićem u vrijeme začeća nema potporu u Bibliji je ideja da je Bog. Ovo viđenje smatra da na nebu postoji „skladište duša“ gdje Bog čuva duše koje čekaju ljudsko tijelo da se za njega zakači. Ponovo, ovo nije biblijsko viđenje, i obično ga imaju pobornici Njuejdža ili reainkarnacije.

Bez obzira da li je ispravno viđenje traducijanizma ili kreacionizma, oba se slažu sa tim da duša ne preegzistira a da nije prvo stvoren čovjek. Ovo je jasno biblijsko učenje. Bez obzira da li se radi o novoj ljudskoj duši u trenutku stvaranja ili o tome da je Bog stvorio ljudski reproduktivni sistem na takav način da u tom procesu može da se stvori i duša, On je u potpunosti odgovoran za stvaranje svake ljudske duše.

Živimo u vrijeme kada djelovanje “palih anđela” neprestano raste. Dovoljno je samo pogledati medije i dešavanja u svijetu. Sa svih strana nas zapljuskuje poplava okultizma, mistike, nemorala, izopačenosti, mržnje, ubistava, propaganda sekti i kultova. Stiče se utisak kao da se cijelo čovječanstvo odlučilo da krene u rat protiv Boga pa služe sotoni u svakodnevnom životu i to prvenstveno kroz sljedeće:

a. Okultizam: Rukovode “okultizmom”, tj. mističnim i tajanstvenim praksama, koje je Bog zabranio i koje su nazvane “gadostima”, jer su povezane sa idolopoklonstvom. Ovakve prakse ljude zavode, zarobljavaju i vode u robovanje sotoni, tj. “postvaruju njegovo naličje i njegov um” koji su iskrivljeni i izopačeni – sasvim protivni Božjem umu i naumima.

Sotona voli da izvrće sve što je Bog stvorio ili zapovijedio. Kukasti krstovi, imena sricana unazad i najrazličitije seksualne izopačenosti, tipični su proizvodi sotoninih nakaradnih misli. Pod nazivom okultno spadaju još strašnija polna izopačenja, te ono što poznajemo pod imenom “spiritizam” (opštenje sa zlim duhovnim svetom, često nazivano kao opštenje sa mrtvima – pokojnicima). Ljudi koji se svjesno i nesvesno upuštaju u takve stvari, otvaraju se mogućnosti demonskog uticaja, ometanjima, uznemiravanjima i proganjanjima, a u krajnjim slučajevima i opsjednutosti demonom (što znači: biti pod potpunom vlašću demonske sile). Što se čovjek duže time bavi, sve je gore, a šanse za oslobođenje sve se više smanjuju.

U ovo područje spadaju proricanje budućnosti, astrologija tj. horoskopi (Isa. 47,13; Dela 16,16), kojih je svrha da čovjek ne traži volju Božju, nego viri u budućnost kao u nešto što i ne zavisi od njega, sve to čovjeka dovodi u nestrpljenje i sotonine kandže. Već pomenut spiritizam, opštenje živih sa mrtvima, uključujući i savjetovanje sa medijima i prisustvovanje seansama. Na takvoj seansi demoni oponašaju glas umrle osobe. Krajnji oblik okultizma uključuje vračanje (obavljanje sotonskih rituala i obreda) i stvarno poštovanje sotone. Bog oštro zabranjuje sve takve prakse. (2. Moj. 7,11-12; 3. Moj. 19,26-31; 3. Moj. 20,6-27; 5. Moj. 18,10-14;1. Sam. 28; 2. Car. 17,17-18; 2. Car. 21,1-6; 2. Car. 23,24-25; 1. Dn. 10,13-14;Isa. 2,6; Isa. 8,19-20; Isa. 47,9-15; Jer. 27,9-10; Jer. 29,8-14; Jer. 29,21-23;Jezek. 13,17-23; Zah. 10,2; Mal. 3,5). Ovde treba spomenuti i “kult mrtvih” ili “smrti” koji je veoma snažan na prostoru Balkana.

Mora se naglasiti da su u svim ovim slučajevima temeljni principi prevara, obmana i zavaravanje. Božji protiv lijek je vjera (oslanjanje na Božju Riječ i djelovanje u skladu s njom), i priznanje propraćeno oproštenjem (djela tame svjetlost razotkriva i lišava ih sile). To pak mora biti propraćeno dosljednim životom s Bogom i neprestanim pokajanjem (stalan život poslušnosti Bogu), inače bi čovjek ponovno mogao da se vrati starom načinu života. Za nehrišćanima koji se bavio takvim stvarima, jedino je rješenje da se obrati Hristu i živi gore opisanim životom.

b. Idolopoklonstvo: U pozadini svakog idolopoklonstva se nalaze demoni, a ona nije ništa drugo nego poštovanje demona (1. Kor. 10,20; 5. Moj. 32,17; Ps. 106,37). Čini se da će se u vrijeme nevolja pojačati demonsko djelovanje, što će dovesti do otvorenog poštovanja sotone prerušenog u “Zmaja” (Otk. 16,13-14;Otk. 13,4). Sotona uvijek teži da odvrati čovjeka od istinskog poštovanja Boga, i usmjeri ga prema sebi, tj. idolima.

c. Prevara, obmana: Demoni se nazivaju i prevarnim duhovima i širiteljima lažnih nauka (1. Car. 22,21-23; 2. Sol. 2,2; 1. Tim. 4,1). Zbog toga, oni stoje iza svakovrstnog liberalizma i neistinite misli i ideje o Bogu.

d. Upravljanje svetovnim sistemom: Njihova je uloga da šire sotonin način razmišljanja i njegov pogled na svijet, koji se prvenstveno i najviše očituje u okultnim obredima ustanovljenim tokom razdoblja nevolja (1. Jn. 2,16; 2. Kor. 4,4; Otk. 13,14).

e. Uzrokuju bolesti i opsednuća: Oni mogu prouzrokovati bolesti i duševne poremećaje ili zarobiti ljude moralnom nečistotom. To se većinom događa zato što su se ti ljudi već ranije i sami upustili u nešto što je Bog jasno i glasno zabranio. Ne možemo, međutim, reći da su sve bolesti ili duševni poremećaji posljedica demonskog djelovanja. Biblija jasno razlikuje to dvoje; to se naročito očituje za vreme Isusove službe (Mt. 4,24; Mt. 8,16; Mt. 9,20-35; Mt. 10,1; Mt. 14,35; Mk. 1,23-34; Mk. 3,15; Lk. 4,40; Lk. 6,17-18; Lk. 9,1). U slučaju duševnog poremećenja prilikom čitanja Božje Riječi ili molitve nad obolelim, obično dolazi do poboljšanja ili smirivanja, ali ako je bolest demonskog porijekla, reakcija može biti prilično žestoka (Mk. 5,4-5; Lk. 8,35).

f. Čine otpor – protivljenje: Suprotstavljaju se Božijoj djeci u njihovom duhovnom rastu (Ef. 6,12). Zli duhovi ne mogu nauditi Bogu i zato su riješeni da unište sve ono što je Bogu blisko i drago.

Iako je Njegošev ep dominantno slobodarski, neka vrsta poziva na jednakost i pravdu, ipak djeluje malo teološki zbunjujuće (svakako dramaturški virtuozno) da taj “pravedni i slobodarski” poklič dolazi od Satane, pa čitalac u jednom momentu čak staje na stranu (kao i Adam sto je u ovoj priči) Satane koji traži da se ispita njegova stvar!

Istina je sa jedne strane da sve jeresi i otpadi su oduvijek bili opravdani nekim uzvišenim vrijednostima, kao sto je pravda i sloboda, ali ipak Njegoš sa druge strane u Luči ne ide konsekventno do kraja u “tajnu oslobođenja”, već upada u zamku u koju su i upali gnostici. Gnostici nijesu shvatili tajnu oslobođenja, tajnu slobode u Hristu, kao sto nijesu shvatili ni tajnu ljubavi Božje za čovjeka u svom njegovom grijehu i slabostima. Ta sloboda se ne zadobija u nekoj ljudskoj ili andjeoskoj borbi dobra i zla, pa niti u nekom čovjekovim vojevanju duha nad tjelesnim, iako to veoma sliči hrišćanstvu, ali nije. To je jedan simplifikovani kontrast kada se u Luči, to „Duhovno” u nama odvaja od ostatka svijeta, leti ka vrhu, kroz Kosmos ka Bogu, a ono tjelesno, „plotsko” pak pada nadolje, na zemlju koje je po Njegošu zapravo predgrađe pakla. Ali tako se ništa ne postiže, zato sto „duhovno” i inače pripada višem svijetu, a „tjelesno” nižem, demonskom.

            To je taj beznadežni dualizam, nekakve stalne razdijeljenosti unutar čovjeka, duše i tijela, koji narušava stvarnu organsku hijerarhiju i cjelovitost bića. Gnostici nisu shvatali istinski bogočovječanski hijerarhizam ostvaren u Hristu, na kome počiva hrišćanska vaseljena, u kojem najviši hijerarhijski nivo je organski povezan s najnižim hijerarhijskim stepenom (To je tajna Jedinstvenog, vaseljenskog karaktera Tijela Hristovog, Crkve Božje, Živog bogočovječanskog organizma) koji kao takav upravo služi djelu sveopštog spasenja i preobražaja.

Po toj nakaradnoj hijerarhiji viši gnosis „duhovnih” ljudi je nužan  radi spasenja i preobražaja “Plotskih” ljudi. Ali Hrist na pashalnoj večeri, otkiva apostolima jednu drugačiju hijerarhiju, kleknuvši da im svima opere noge, okrenuće tu piramidu na kojoj počivaju i neka masonska učenja (koji neki istoričari književnosti prepoznaju kod Njegoša) i saopštava da onaj koji hoće da bude najveći među njima mora da služi svima.

Isus zapovjeda svojoj Crkvi da „duhovni” ljudi ne smiju gordo da prebivaju na vrhu u nekim ložama, odvajajući se od „plotskog” svijeta, nego treba da se kao On žrtveno stave u službu prosvjećenja i oduhotvorenja „plotskog” svijeta, i njegovom uzdizanju na viši nivo.

Crkva je ispravno osudila gordost gnostika, njihov beznadežni dualizam, njihov nebratski i neljubavni odnos prema svijetu i ljudima, jer viši zahtjevi duha, žudnja za produbljenim saznanjem božanskih i kosmičkih tajni, nijesu samo privilegija odabranih, već se Hrist Jevanđeljem, tim jednostavnim objavama Carstva Nebeskog pokazuje svima, na vrlo jednostavan način običnom svijetu, ribarima, pastirima i slugama.

Međutim, mora se vrlo paziti, jer ni monizam (da je Bog izvor i dobra i zla) kao i ovaj dualizam (gdje postoje dva carstva koja se bore od iskona) jednako u suštini negiraju pomenutu slobodu koju je Gospod dao čovjeku. Zato obije škole nijesu u stanju da shvate stvarnu pojavu zla. Jer razumijevanje tajne zla, nadilazi svjetlosnu filozofiju o tami kao odsustvu svjetla, upravo kroz tajnu slobode koja nadilazi svako naše razumijevanje Nikolaj Berđajev otvara ovo pitanje do krajnjih granica i kaže: “Izvor zla nije u Bogu i nije u pozitivnom biću koje bi postojalo uporedo s Bogom, već u bezdanoj iracionalnoj slobodi, u čistoj mogućnosti, u potenciji založenoj u tamnom bezdanu koji prethodi svakom pozitivnom određenju bića, koji lezi dublje od svakog bića. Zato je zlo bez osnove, ono se ne određuje nikakvim pozitivnim bićem, ono se ne rađa iz ontološkog izvora. Mogućnost zla je skrivena u onoj tamnoj osnovi bića u kojoj su skrivene sve mogućnosti.” On u svojoj Filozofiji slobodnog duha razrađuje pojam Bemeovog Bezdana, i pronalazi jedan srednji put između monizma i dualizma, kao krajnostima: “Ungrund (Bezdan) nije zlo,  u njemu je latentna i mogućnost zla i mogućnost dobra. Ta iskonska iracionalna tajna bezdana lezi u osnovi svjetskog života. Nikakav logizam ne može u potpunosti da pokrije ovu iracionalnu tajnu života.”

Crkva Njegoša nije objavila jeretikom, već je pokušala da ga razumije. Ipak Adam nije preegzistirao ranije svog stvaranja. Neki brkaju “Novog Adama”, koji je ovaploćen Logos, koji je po Predvječnom Savjetu “preegzistirao” Adamovom stvaranju, a to su sasvim dva različita pojma, jer se radi o Bogu i Čovjeku u jednom Isusu Hristu. Sveznajuća Mudrost je znala za Novog Adama prije našeg pada u Adamu, ali to je drugo bogoslovsko pitanje.

Anica Savić-Rebac, koja je u prošlom stoljeću dala značajan doprinos tumačenju Luče Mikrokozma, sa pravom kaže: „Njegoš je bio obrazovan teolog, mada nije bio uzoran kaluđer i vladika, ni ortodoksan mislilac. Ali to nije niko od njega tražio, niti mu je iko ozbiljno zamjerio što je obradio u Luči Mikrokozma, jednu heterodoksnu koncepciju i iznio jedno necrkveno shvatanje božanstva. jer je srpska publika znala da je njegov sveštenički čin čisto politički.“

            Međutim, zašto ne reći jednostavno da nema opravdanja vladika Rade kao prvosvještenik Crnogorske pravoslavne crkve za svoj sofizam u Luči, a još manje da se da se zbog tog pjesničkog djela proglašava svecem, odnosno “Lovćenskim tajnovidcem”.

Njegoš je i te kako držao do svoje funkcije duhovnog vođe i upravo je Lučom mikrokozma želio da pokaže svoju duhovnost i doumi duhovnu tajnu Božiju, tajnu svoga stvorenja. Ako je čitavo djelo samo izraz pjesnikovog unutrašnjeg svijeta, zašto se nije zadržao na nekoj slici borbe dobra i zla na Nebu, nego je ušao u konfuznu analizu stvaranja Kosmosa, unio u djelo himnu o Hristu, nauku o logosu, o elemente o sagrješenju Eve u Raju, ali i o Kainovom bratoubistvu? Zašto, ako nije htio da ovo djelo ima vjerski značaj?

            No problem je drugi, što mnogi koji vide ovu nespornu Njegoševu ambiciju da napiše spjev sa religioznim značenjem – idu korak dalje. Matija Bećković, kao i mnogi slični srpski istoričari književnosti koji decenijama od Njegoša stvaraju ono što on nikako nije, žele upravo pravoslavnom življu preporučiti Njegoša kao sveca, a Luču kao djelo od izuzetnog duhovnog značaja koje ga za to kvalifikuje; navode kako nije slučajno pisana baš u vrijeme Vaskršnjeg posta i molitve „jer je post odricanje, a pričešće zavjet i spremnost na žrtvu i poistovjećenje s Hristom“, i što se i post i Luča završavaju vaskrsenjem. Čitavu sliku Bećković pojačava izjavom pomenutog Njegoševog biografa i sekretara Medakovića: „jer djelo Luča mikrokozma bješe vladici najmilije“.

Apostol Pavle jasno naglašava da rat jednog verujućeg čovjeka nije protiv drugih ljudi od krvi i tijela, nego protiv duhovnih poglavara, vladara i upravitelja čiji vrhovni komandir jeste sâm Sotona. Pavle u Poslanici govori o demonima koji imaju strahovito loš uticaj na ljude. On podsjeća vernike da su pozvani u rat. Taj rat se, međutim, ne vodi protiv ljudi, nego protiv sila tame – protiv demona.

Ko su u stvari demoni? Božija Riječ uči da je heruvim zaklanjač napravio pobunu u nebu zato što je želio da se izjednači sa Višnjim Bogom (Jez.28:14,15). On je uspeo da odvuče sa sobom trećinu nebeskih stanovnika. Tako su oni zajedno bili odstranjeni iz Božije prisutnosti (Otkr.12:4,9). Danas sva ta duhovna stvorenja djeluju na zemlji kao demonske sile zla. Demoni su duhovna stvorenja. To su duhovi pakosti i svake vrste zla. Pošto nemaju tijelo, demoni čeznu da pronađu svoj “dom” kod ljudi čija tela će moći da koriste za praktično izvršavanje svojih zlih požuda. Demoni su duhovna bića koja poznaju Boga i vjeruju u Njegovo postojanje (Jakov 2:19). Međutim, to su bića koja su dobrovoljno izabrala da postanu Božiji suparnici i da kvare i izopačuju ono što je Bog stvorio.

Nažalost, mnogo puta nemamo jasan uvid u stvarnost i realnost duhovnog svijeta. Mnogo puta ne vidimo jasno te demone koji rade “iza scene”. Iz tog razloga stičemo negativne stavove u srcu protiv drugih ljudi koji čine zlo. Međutim, ti ljudi su samo jadne žrtve demona koji ih koriste za svoje ciljeve. U suštini, svako čovečije srce je rezidencija nečistih duhova (demona), osim onih čija tela su postala hram Božijeg svetog Duha, posredstvom vere u Isusa Hrista (1.Kor.6:19). Ljudima je, dakle, jako potrebno oslobođenje od sila tame. Potrebna im je poruka Evanđelja i vaskrsla sila Gospoda Isusa Hrista koji je pobjednik nad Sotonom i svim njegovim anđelima!

Ono što je posebno upečatljivo za službu i rad Gospoda Isusa Hrista jeste Njegov izvanredan autoritet nad silama tame. Iako je Đavo cijelim svojim bićem želio da sruši Hrista i da Ga navede na grijeh (Matej 4:1-10) bilo je očigledno da Gospod Isus u svakom momentu ima pobjedu nad svim iskušenjima. Demoni su se strašno plašili Isusa. Oni su vidjeli svoju nemoć prilikom svakog suočavanja sa Njim. Kada je Isus došao u okolinu Gadarinsku sreo se sa čovjekom u kome je bilo mnoštvo demona. Taj čovjek je bio neustrašiv. Niko nije mogao da ga ukroti. Ljudi su se bojali da prolaze tim putem. Ali, kada je ugledao Isusa izdaleka, potrčao je i poklonio Mu se (Marko 5:6). Demoni koji su opsjeli tog jadnog čovjeka, koristili su njegov glas da bi povikao: “Šta hoćeš sa mnom, Isuse sine Boga višnjeg? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!” Isusu je odmah bilo jasno da je to uticaj demona, te je rekao: “Izađi duše nečisti iz čovjeka.”

U ovom slučaju iz Marka 5 vidimo da demoni imaju veliku čežnju da prebivaju u čovjeku. Ako ne mogu imati prebivalište u čovjeku, onda žele da prebivaju makar u životinji. Božija Riječ objavljuje da je taj čovjek bio opsjednut mnoštvom demona i oni su molili Isusa da ih ne šalje iz tih krajeva i da ih pošalje makar u svinje. Demoni su znali da Isus ima potpunu vlast nad njima i bojali su Ga se.

Ono što takođe možemo vidjeti u Evanđeljima jeste da su upravo demoni stojali iza mnogih fizičkih bolesti ljudi. U Mateju 9:32-33 spominje se čovjek koji je bio nijem i bijesan. Stiče se utisak da je bio nijem upravo zato što je bio opsjednut demonom. Kada je Isus istjerao demona, čovjek je progovorio.

U drugom slučaju, u Mateju 12:22, spominje se čovjek koji je bio nijem i slijep, takođe pošto je bio opsjednut demonom. Kada ga je Isus iscijelio, čovjek je progovorio i progledao. Ljudima je jednostavno bilo poznato da su mnoge bolesti bile rezultat djelovanja demona. To vidimo i u slučaju žene Hananejke koja je znala da njenu ćerku muči demon (Matej 15:22). Slučaj iz Luke 4:33-36 dokazuje da demoni imaju silu i nad religioznim ljudima. Ovaj čovjek je vjerovatno redovno posjećivao jevrejsku sinagogu i nije pravio problema sve dok se tamo nije pojavio Isus. Tada je tek prisutnost demona u njemu isplivala na površinu.

Jako je bitno da razumijemo da nijesu sve fizičke bolesti rezultat prebivanja demona u čovjeku, ali neke definitivno jesu. Interesantno je primjetiti da se u Evanđelju koje je bilježio Luka spominje više slučajeva gdje je uzrok bolesti bio upravo demon. Luka je bio ljekar i znao je da za mnoge bolesti on nije imao rješenje, već je trebala intervencija Ljekara nad ljekarima. Trebala je natprirodna sila!

Zato se zemaljska služba Gospoda Isusa Hrista u velikoj mijeri svodila na iscjelivanje ljudi i istjerivanje demona (Marko 1:34,39, Marko 16:9, Luka 13:11-16, Luka 13:32, Djela 10:38). Tu istu službu Isus je povjerio svojim učenicima kada ih je poslao rekavši: “Bolesne iscjeljujte. Đavole izgonite..” (Matej 10:8). On želi tu službu da povjeri onima koji vjeruju u ime Njegovo. Isus je rekao: “Znaci onima koji vjeruju biće ovi: imenom mojim izgoniće đavole. Na bolesnike metaće ruke i ozdravljaće” (Marko 16:17).

Vjerovatno većina nas nije ovo iskusila, ali ova služba definitivno nije rezervisana samo za neke nedodirljive ljude. Božija volja jeste da mnogi imaju udela u toj službi, jer je Isus rekao da će takvi znaci biti na onima koji vjeruju!

Mnogi vjernici dugo žive u strahu da će biti prevareni od Sotone. Istina je da Sotona ima ogromnu prevarnu silu. Čovjek u svojoj sili nikako ne može odoljeti Sotoninoj mudrosti i lukavstvu, ali ako se predamo Bogu u molitvi, ustanemo u veri i uhvatimo se čvrsto za Božiju Riječ i silu Svetog Duha, postaćemo neustrašivi borci od kojih će Sotona i svi njegovi demoni drhtati! To je Božija volja za svakog Njegovog učenika.

O međusobnim odnosima anđela ili o njihovoj hijerarhiji Biblija ne govori mnogo, tako da sve što znamo su puka nagađanja. Međutim, iz Luče Mikrokozme može se zaključiti da među anđelima postoji određeni red i podjele. Srednjevekovni crkveni skolastici su ih svrstavali u tri grupe:

a) serafini, heruvini, prijestolja,

b) gospodstva, sile, vlasti,

c) poglavarstva, arhanđeli, anđeli.

            Bez obzira da li su svrstani tačno ovim redosljedom, ostaje činjenica da se ti izrazi u Svetom pismu odnose na anđele ili duhovna bića.

a. Serafimi: (hebr. Serafim – dosl. “sjajni”) se samo jednom spominju imenom, i to u Isa. 6,2-6. Njihov je glavni zadatak poštovanje i briga oko Božije svetosti. Oni odražavaju Božju slavu i uzdižu Njegovu svetost.

b. Heruvimi: (hebr. Keruvim) se spominju na nekoliko mesta (1. Moj. 3,24; 2. Car. 19,15; Jezek. 10,1-20; Jezek. 28,14-16; Otk. 5,6-8). To su vjerovatno “živa bića” ili “duhova bića” koja se spominju u Knjizi Otkrivenja. Čini se da je sotona pre svog pada najverovatnije bio jedan od njih (Jezek. 28,14-16).

c. Prestolja: (grčki: tronoi) označavaju anđeoska bića koja se nalaze u neposrednoj Božjoj prisutnosti. Oni su vjerovatno 24 člana nebeskog Sabora (24 Starca u Otk. 5,8).

d. Poglavarstva: (grčki: arhai), čini se, označavaju anđeoske vladare koji vladaju određenim ljudima ili narodima. Tako se kaže da je Mihajlo izraelski knez (Dan. 10,21; Dan. 12,1), a čitamo i o knezu Persije i Grčke (Dan. 10,20).

e. Vlasti: (grčki: exousiai) su možda niži organi vlasti. Izraz “arhanđeo” označava anđela koji pod sobom ima druge anđele (Otk. 12,7). Neki kažu da je i Gavrilo jedan od arhanđela, jer je lično povezan sa važnom objavom Božijom. Međutim, Pismo ništa ne govori o tome.

Na sve ovo, kao i na neke druge filozofske nedoslijednosti, Isidora Sekulić, opčinjena vladičinim pjesništvom, kaže: „Niti učen, niti mnogo načitan, Vladika je išao intuicijom izuzetno darovitog primitivca. Genijalan primitivac može da bude maksimalan stvaralac: ima spoj vatre i nepogrešive mudrosti.“ Po nekim drugim kritičarima, mistička filozofija i antički herojski mit u Luči jeste u vezi sa motivima crnogorske oslobodilačke borbe; to su, navodi se, bili glavni elementi obrazovanja koje je Njegoš primio od svog učitelja, Sime Milutinovića, kome i posvjećuje ovo djelo.

            Mnogi pravdaju Njegoša: da on zapravo posmatra sebe, svoju unutarnju pustinju i beznađe zbog kojih podiže pogled prema nebeskim bespućima, s nadom da će u tom ogromnom, beskonačnom prostoru naći odgovore važne za dramu vlastitog mikrokosmosa. Pjesnik gleda zvijezde – zagledan je u samoću i tišinu svemira. Tu počinje njegova imaginarna postavka velike nebeske bitke koja će mu objasniti onu njegovu, unutrašnju. Međutim, naš vladika ne hrli u svoju vjeru pravoslavnu, u biblijske odgovore, već se okreće antičkoj filozofiji i odlazi u Kosovsku mitologiju, mistiku i epiku, a borbu protiv zla doživljava, što u predgovoru posvjećenom svome učitelju Simi Milutinoviću, kroz oslobodilački pokret protiv Turske okupacije.

Odlomak iz magistarskog rada vladike Vladmira Lajovića

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


five + thirteen =