Vlado Đ. Duletić – Budvanska plemićka porodica Bubić


Poznati književnik i hroničar grada Budve, don Krsto Ivanović, u svom djelu „Ljetopis Budve“ (1650) navodi četrdeset plemićkih porodica, koje su – „od srećne predaje grada Mletačkoj Republici“ – vladale Budvom, „s raznim ovlašćenjima i počastima kod predstavnika državne vlasti“. Među ovim plemićkim porodicama, „od kojih su – kako navodi Krsto Ivanović – neke izumrle a neke i danas žive,“ nalaze se i dvije porodice koje potiču iz Maina – Bubići i Vitomiri.

Kao što je poznato, tokom XVII vijeka, Vitomiri su se iselili iz Budve u Lopud (Dubrovnik). Treba reći da su podaci o njima veoma oskudni. S druge strane, istorijat i genezu porodice Bubić u pisanim izvorima možemo pratiti punih četiristo godina, tj. od 1412. godine kada su dobili plemstvo, pa sve do 1813. godine kada su izumrli po muškoj liniji.

Grb Bubica u staroj BudviOni su – svakako – jedna od najuglednijih budvanskih plemićkih porodica, pošto su u istoriji ovog drevnog grada ostavili veoma duboki i neizbrisivi trag. Štaviše, Bubići su imali i grb svoje porodice, koji je veoma karakterističan, uklesan u kamenu i bogato ukrašen. On se dandanas nalazi, dobro očuvan, na jednom objektu u staroj Budvi, u ulici Stefana M. Ljubiše.

Osim toga, Bubići su, kroz vjekove, vršili brojne odgovorne funkcije i dužnosti, kako u samoj Budvi i njenoj okolini, tako i u Zadru, administrativnom sjedištu Mletačke Dalmacije i Mletačke Albanije (područje od Herceg-Novog do Albanije). U strukturama civilne vlasti bili su načelnici grada Budve, učitelji, sudije, guvernaduri Maina, Pobora i Brajića, posebni mletački opunomoćenici i dr. Nadalje, u mletačkoj vojsci, kao istaknuti oficiri (zastavnici, poručnici, kapetani i pukovnici) i generali, zapovjedali su brojnim vojnim jedinicama na raznim nivoima, koje su djelovale na istočnoj obali Jadrana, kao i šire u Sredozemlju (do afričkih obala i Levanta). U crkvenoj hijerarhiji bili su misionari, kanonici, generalni vikari, administratori Budvanske biskupije i skadarski biskupi.

Ovako široko polje djelovanja Bubiće čini jednom od najznamenitijih starih budvanskih porodica, koja je – po mnogo čemu – obilježila srednjovjekovnu prošlost ovog grada. Iz tih razloga, kroz zastupani prilog, nastojaćemo da u kratkim crtama, konsultujući relevantne istorijske izvore i dokumente, osvijetlimo razvitak plemićke porodice Bubić, koja vodi porijeklo od Lučića iz mainskog sela Mažići.

Treba reći da prvi pisani pomen Bubića potiče iz 1412. godine. Naime, te godine je srpski despot Đurađ Branković u crkvi Sv. Marije od Kaštela, u staroj Budvi, izdao povelju „kojom se je začelo plemstvo mahinske porodice Bubića“ (Mladen Crnogorčević: Crkve i manastiri u općini Budvanskoj, Zadar, 1901, str. 5). Dvadeset devet godina kasnije, u okviru date povelje gradu Budvi (1441), despot Đurađ im je potvrdio plemićke privilegije.

Kada je Budva 1442. godine konačno došla pod mletačku upravu, Bubići prelaze u katoličanstvo („vjerom prevjeriše“) i stupaju u mletačku službu (vojnu i civilnu). Razumije se, to im je omogućilo bolji društveni status i sveopšti napredak. „Ova je porodica – kako je zapisao Stefan Mitrov Ljubiša u poznatoj paštrovskoj pripovijesti Skočidjevojka – dobila od Mletaka sjajne i široke povlastice sa svojim oglašenijem junaštvom pod Kandijom i na Lepantu.“

Prvi poznati predstavnik ove ugledne porodice je Petar Bubić, mletački pukovnik „bez pukovnije“. Prema Ljubišinim navodima, iznijetim u pomenutoj pripovijesti, živio je tokom druge polovine XV vijeka. U Veneciji je imao mlađeg brata Marka, „koji je uživao kod one gospoštine veliki upliv, i mogao je čo’eka dići s vješala.“

Kada su se, u to vrijeme, oko granica zavadili grbaljski kneževi Lazarević i Bojković, „skoče“ Petar Bubić i paštrovski knez Stefan Štiljanović da ih spriječe „da se pobiju“. Za nekoliko dana njih dvojica u Kotoru „sravne spor“ među grbaljskim kneževima. Prije rastanka, kako piše Ljubiša, pođu njih četiri kneza kod mletačkog providura da ga pozdrave. Poveli su razgovor o Mletačko-osmanskom ratu (1463-1479), u kome je Venecija izgubila Negropont.

„U to pristupi jedna momica (služavka, prim. autora) natočenijem pivom za sve pet. […] Bubića dopane otrovna čaša, uzme je i do kapi ispije, kao da bolje prinudi i Štiljanovića da i on bezobirce njegovu dopije. […] Iste noći umre pod teškijem mukama Petar Bubić, mlad i zelen. Ostane mu sin od po godine u kolijevci.“

Saznavši za „prijeku smrt“ svog brata, Marko Bubić dođe iz Mletaka da vidi sinovca i imovinu. Tom prilikom – kako navodi Ljubiša – u Budvi ga je posjetio Stefan Štiljanović, koji mu se požalio da mu je mletački sud zarobio nedužnog sestrića, Stevana Kalođurđevića, za koga je bila zaručena Ruža Mrkonjića iz Šestana. Knez paštrovski obeća Marku kumstvo, uz molbu da mu, kod mletačkih vlasti, opravda i izbavi sestrića.

Lukavi Bubić obeća knezu da će se u Mlecima zauzeti kao da je u pitanju njegov sestrić. Međutim, kada su se rastavili, počne Marko da govori sam sa sobom: „Jedva čekah da mi se makne skraj očiju […]. Dok ti oslobodim sestrića! Neću jesti ni spati, dok te kod njega sputana ne vidim; onda ću rane liječiti i brata pregoreti.“

 

Budva - kraj XVI vijeka

 

Budva (kraj XVI vijeka)

 

U pripovijesti Skočidjevojka, dvolično ponašanje Marka Bubića ispoljava se i u kontekstu jedne druge situacije. Naime, kada je Marija Vukova, maćeha Ruže Mrkonjić, iz Šestana dotrčala do Budve i kazala mu da je Stevan Kalođurđević kradom pobjegao sa mletačke galije i noću se sastao sa ujakom Stefanom Štiljanovićem. Prema Marijinoj iskontruisanoj priči, oni su „vijećali kako će udariti s plećah na mletačku vojsku, tek bi je Turčin slomio.“

Pošto je čuo i zapamtio sve što mu je Marija ispričala, Bubić je otjera od sebe i reče joj srdito: „Ti si zla žena, koja si mi brata zavadila paštrovskijem knezom, pa misliš da ćeš i mene. Miči mi se s očiju i te laži hajde prodavaj komu drugome, ja znam što si.“ Kada je Marija pošla, Marko „pisa oni čas u Mletke sve što ču od one lažice, i u šire izgladi i naniza, kao da je sve očima vidio.“

U sljedećem XVI vijeku nailazimo na pomen još trojice Bubića: Stjepana, Marka i Krsta. Tako se Stjepan Bubić pominje 1531. godine kao jedan od predstavnika budvanske komune koji su bili upućeni u Mletke radi traženja pomilovanja za tri sina Ivana Kole, koji su prethodno osuđeni na kaznu progonstva. Nadalje, 1567. godine navodi se Marko Bubić, koji je opremio jednu lađu, a na kojoj umalo nije izgubio život. Njegov brat Krsto se – takođe – istakao u mletačkoj vojnoj službi. Tako je on 1572. godine učestvovao u odbrani Budve, dok je 1584. godine uspješno obavio još jedan zadatak za Veneciju. Najzad, 1592. godine Krsto Bubić je iz osmanskog zarobljeništva izbavio neke pripadnike poznatog albanskog roda Dukađini, kao i neimenovane pripadnike svoje plemićke porodice.

 

Budva 1898. godine

Budva 1889. godine

 

Sredinom i tokom druge polovine XVII vijeka živjeli su Stjepan (ili Stefan) Bubić i njegov brat Dominik. U istoriografiji nije poznato ime njihovog oca. Međutim, njihova majka je bila Dorotea Bubić, koja se pominje u jednom dokumentu oko podjele imovine.

U dostupnim istorijskim izvorima Stjepan Bubić se spominje 1666. godine. Naime, te godine je u mletačkom Senatu prispjela njegova molba, koja je 1668. godine proslijeđena generalnom providuru Dalmacije. U ovom pismu Stjepan Bubić moli mletačke vlasti za njegovo imenovanje guvernadurom Maina i Pobora. Ovakvu molbu je temeljio na svojim zaslugama ostvarenim u mletačkoj službi. U vezi s tim je istakao da je – između ostalog – iz svojih sredstava finansirao pojedine mletačke vojne jedinice. Pošto je, u međuvremenu, preminuo guvernadur Maina i Pobora, a njegov ujak Petar Bukorčić, Stjepan Bubić je izrazio uvjerenje da će mu Venecija dodijeliti pomenutu čast i funkciju, kao i za to predviđenu platu. Međutim, iz raspoloživih izvora ne može se tačno utvrditi kako je riješena njegova molba. Na osnovu sadržine Stjepanova pisma iz 1687. godine, koje je uputio vanrednom providuru u Kotoru, moglo bi se zaključiti da je ono najvjerovatnije nastalo sa pozicija guvernadura Maina i Pobora. Iz tih razloga ovo pismo, u nastavku zastupanog zapisa, navodimo u cjelosti.

„Stefan Bubić iz Budve obavještava vanrednog providura da su, i pored providurovog proglasa o zabrani napada na hrišćanska sela, hajduci Duletić i Stanoje Kastelanović iz Mirca, i Miloje Vujošin iz Grblja, sa oko 40 ljudi odveli petnaest govedi. Moli providura da Mirčane, koji će vjerovatno u Kotoru prodavati pokradeno, zadrži a pokradeno povrati“ (dr Miloš Milošević: Hajduci u Boki Kotorskoj 1648-1718, Titograd, 1987, str. 431 i 432).

Jedan od najmarkatnijih članova plemićke porodice Bubić iz Budve je – svakako – Stjepanov brat Dominik, koji je u Loretu stekao doktorat iz teologije i prava. Nakon toga, karijeru je nastavio kao kanonik i misionar mjesne crkve u Budvi. Kao katolički misionar, 1628. godine, izvještava Rimsku kuriju o sljedećem: „Crna Gora je do Kraljevine Srbije. Ima 50.000 stanovnika. Najveći dio je srpskog obreda pod nadležnošću pećkog patrijarha i mitropolita cetinjskog.“

Prema podacima književnika Krsta Ivanovića prvi učitelj grada Budve bio je – upravo – kanonik Dominik Bubić, koji je o svom trošku budvansku djecu učio pismenosti. Za misionara u Srbiji je imenovan 1656. godine, ali se tamo nikada nije uputio.

Za skadarskog biskupa je izabran 1677. godine. Od te godine obavljao je dužnost i administratora Budvanske biskupije. Umro je 1686. godine, a na biskupsku stolicu zamijenio ga je Andrija Galata.

 

Budva - 1916. godine

Budva 1916. godine

 

U svom djelu Crkve i manastiri u općini Budvanskoj Mladen Crnogorčević navodi Marka Antonija Bubića, koji je u XVII vijeku nadgledao Maine, Pobore i Brajiće. U drugoj polovini XVII vijeka u pisanim izvorima nailazimo i na pomen kapetana Ivana Bubića. Naime, on se 1675. godine pominje kao dužnik u oporuci Helene, udovice Nikole iz Grblja (riječ je o obavezi od 10 dukata).

Kao načelnik Budve početkom XVIII vijeka spominje se Petar Bubić. Njemu se pripisuju određene zasluge za pripajanje Maina, Pobora i Brajića (ondašnje pete crnogorske nahije) Mletačkoj Republici, što je ozvaničeno zaključenim Požarevačkim mirom (1718). Ovim mirovnim sporazumom, koji je sklopljen između Mlečana i Turaka, pomenute tri knežine u neposrednom zaleđu Budve pripale su Veneciji.

U vezi s tim Mladen Crnogorčević je zapisao da je Petar Bubić jedne gladne godine pri kraju XVII vijeka, „kad je od suše rod bio izginuo“, podmitio Maine, Pobore, Brajiće, Ugnjane i Bjeloše, kako bi se priklonili Mletačkoj Republici. Pritiješnjeni nemaštinom, glađu i mukom života u svojim neplodnim brdima, oni prihvatiše predaju. Kada im je žito rodilo, Ugnjani i Bjeloši izmiriše dug Bubiću i povratiše se svom crnogorskom mitropolitu, dok Maini, Pobori i Brajići ostadoše, silom prilika, pod Mlecima, što se kasnije potvrdilo na pomenutom Požarevačkom miru.

U XVIII vijeku, tačnije 1729. godine, kao sudija u Budvi spominje se Ivan Pavao Bubić. Njegovi potomci živjeli su u Kotoru. „U matičnoj knjizi vjenčanih Župe sv. Tripuna u Kotoru 1742. i 1750. godine upisane su udaje dviju kćeri Nikole Bubića, sina tada pokojnog Ivana Pavla Bubića iz Budve. Najprije se 1742. godine (u kući kotorskog plemića Frana Paskvalija) za kapetana Stjepana Medina udala Marija, dočim se 1750. godine u crkvi bratovštine Sv. Križa za contea Andrea Landa udala njena sestra Lucija“ (Lovorka Čoralić – Maja Katušić: Od afričke obale do dalmatinske prijestolnice – mletački general Marko Antun Bubić 1735-1802, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 2010, str. 142).

U pisanim izvorima iz XVIII vijeka spominje se još jedan predstavnik plemićke porodice Bubić iz Budve. Riječ je o Franju Bubiću, koji se 1746. godine pominje kao običan vojnik, zatim kao zastavnik (1771) i, najzad, kao kapetan (1787). Istakao se disciplinom i hrabrošću u borbama u Istri, kao i oko Neretve i Brajića.

Treba reći da je naprijed navedeni Stjepan (Stefan) Bubić imao dva sina: kapetana Nikolu (u oporuci sinovca Dominika iz 1770. godine spominje se kao pokojni) i Marka Antuna (bio je guvernadur Maina, Pobora i Brajića i pukovnik, a prije 1752. godine poginuo je u borbama sa Ulcinjanima). Sa suprugom Marijom izrodio je tri sina. Njegovi sinovi su Stjepan (u činu kapetana komandovao je jednom mletačkom vojnom jedinicom, a 1757. godine pominje se kao pokojni), Nikola (bio je misionar, budvanski kanonik i vikar) i Dominik.

Treći sin Marka Antuna, Dominik, 1729. godine navodi se kao guvernadur budvanskog zaleđa. Godine 1738. za njegovo ime se veže jedan incident. „Naime, spomenute godine načelnik Budve Spiridon Barbaro upućuje Vijeću desetorice molbu za pokretanje sudskog procesa protiv Dominika Bubića jer je – kako stoji u pismu – u kasnim satima pogrdnim riječima napao ženu neimenovanog načelnikova službenika. Nije nam poznato kako je cijela priča završila jer sljedeći biografski podatak Dominika Bubića smješta u Kotor“ (Lovorka Čoralić – Maja Katušić: Od afričke obale do dalmatinske prijestolnice – mletački general Marko Antun Bubić 1735-1802, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 2010, str. 144).

 Nadalje, od 1742. godine Dominik Bubić se pominje kao pukovnik i nadintendant Maina, Pobora i Brajića. U vršenju svojih dužnosti pokazao se – pored ostalog – kao veoma vješt pregovarač. Posebno se istakao u pregovorima sa upraviteljima susjednih graničnih područja i osmanlijskim zapovjednicima. Isto tako, bio je veoma aktivan oko rješavanja aktuelnih problema pravoslavnog stanovništva, kao i oko poboljšanja odnosa između Mletačke Republike i crnogorskih vladika, a sve u cilju unaprijeđenja trgovine između Boke i Albanije.

 

Budva 1918. godine

Budva 1918. godine

 

Tokom duge mletačke vladavine nad istočnom jadranskom obalom brojni pripadnici porodice Bubić iz Budve istakli su se u mletačkoj vojnoj službi. Za ratne zasluge i djelovanje na prostoru od Jadrana do Levanta (u borbama protiv Turaka i gusara, kao i protiv crnogorskih i hercegovačkih plemena) nagrađivani su visokim vojnim počastima, funkcijama i činovima. Njihovo vojno angažovanje naročito je došlo do izražaja u Kandijskom (1645-1669) i Morejskom ratu (1684-1699), na prostoru Dalmacije i Boke Kotorske (u odbrani Kotora i Budve, kao i prilikom zauzimanja Risna). Prema spisima generalnog providura Alvisea Kontarinija u odbrani mletačkih posjeda na Jadranu posebno su se istakli kapetan Marko Antun Bubić i njegovi sinovi Stjepan i Dominik.

Osim toga, pripadnici ove plemićke porodice su se isticali i kao vršioci brojnih dužnosti u budvanskoj gradskoj upravi i njenom zaleđu. U vezi s tim, Mletačka Republika je u više navrata privilegijama darivala pogranične opštine budvanskog okruga (Maine, Pobore i Brajiće). Tako je jedna od tih privilegija bila da na položaj upravitelja (nadintendanta) tog područja bude izabran pripadnik porodice Bubić. Treba reći da je ova privilegija nekoliko puta potvrđena u mletačkom Senatu.

Iz zapisa Antuna Kojovića (pjesnika, proznog pisca i hroničara grada Budve), koji je rođen 1751. godine, saznajemo da je kum na njegovom krštenju bio ugledni Budvanin, plemić Dominko (Dominik) Bubić. Inače, u Kotoru 1770. godine Dominik je sastavio oporuku. Ovom oporukom je – pored ostalog – opredijelio sredstva da se u budvanskoj katedralnoj crkvi Sv. Ivana izgradi oltar u kome će se postaviti ikone Svetog Nikole (kojeg su slavili Bubići) i Stvoritelja. Za glavnog nasljednika je imenovao svog sina Marka Antuna, koji će se devedesetih godina XVIII vijeka uzdići do čina mletačkog generala. Umro je 1775. godine u Kotoru, a sahranjen je u porodičnoj grobnici u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Budvi.

U pisanim izvorima se navode Dominikove dvije kćerke – Anđelika (udala se za kapetana Petra Bronzu) i Marijeta (koja se 1752. godine udala za poznatog peraškog kapetana i trgovca Matiju Balovića). Međutim, u izvorima se pominje još jedna Anđelika Bubić iz Budve, koja se 1719. godine udala za kapetana okruga Frana Paskvalija.

Pored dvije pomenute kćerke, Dominik Bubić je imao i dva sina – Marka Šimuna i Marka Antuna, o kojima će biti više riječu u nastavku ovog zapisa. Ali, prije toga osvrnućemo se na neke istorijske spoznaje iz odnosa članova porodice Bubić, kao mletačkih podanika, i crnogorskog vladike Vasilija Petrovića.

Kao što je poznato, od kraja 1755. do novembra 1756. godine Mlečani su tri puta izdavali naređenje da crnogorski vladika Vasilije Petrović bude otrovan, pošto se energično suprostavljao mletačkoj politici u svojoj zemlji. Zadatak da izvrše ovo političko umorstvo od Mletaka su dobili pomenuti pukovnik Dominik Bubić i Marko Kažanegra. Međutim, mitropolit Vasilije je saznao da mu Venecija radi o glavi, te se – stoga – veoma obazrivo ponašao.

Po povratku iz Rusije preko Trsta 1759. godine vladika Vasilije je, sa ruskim izaslanikom Stefanom Pučkovom, stigao brodom u Budvu, gdje ga je dočekala masa oduševljenog svijeta. Među ovim narodom bio je i nadintendant Dominik Bubić, sa kojim se vladika ljubazno pozdravio. Vijest o Vasilijevom povratku u Crnu Goru velikom brzinom se pronijela među Crnogorcima i Primorcima. Od njegovog dolaska narod je mnogo očekivao, naročito što se vratio u društvu jednog Rusa. „Samo su Mlečani i Vasilijevi protivnici strahovali. Kaluđer Teodosije Mrkojević, kojega Vasilije nije bez razloga optužio da je mletački agent, potajno je rovario protiv njega. On je Mlečanima uveličavao opasnost od ruske politike u Crnoj Gori. U pismu Domeniku Bubiću Teodosije ističe […]: Vi znate gospodine Bubiću da ovaj narod nije kadar da predvidi ono što će se dogoditi u budućnosti, nego se svako povodi za vjerom. Ako dođe ruski vojnik narod ga drži za kralja“ (Redakcija za istoriju Crne Gore: Istorija Crne Gore, knjiga 3, Titograd, 1975, str. 353).

Usljed nezapamćene suše, koja je uništila sve usjeve, Crna Gora se 1762. godine suočila sa teškom privrednom krizom u zemlji. Zaprijetila je strašna glad. U takvim bezizlaznim uslovima narod je počeo da napušta svoju rodnu grudu i da se naseljava u okolini turskih gradova. Pojedini Crnogorci tražili su od Mlečana da se nasele, čak, u Barleti u regiji Pulje. Međutim, Dominik Bubić je nagovorio vlasnike brodova da ih ne prevoze. S tim u vezi, vladika Vasilije je poručivao njegovom sinu Marku Antunu Bubiću da ako Crna Gora ostane pusta, tada bi Turci lako zagospodarili mletačkim posjedima na Crnogorskom primorju. Kako bi se zaustavilo masovno iseljavanje Crnogoraca, Vasilije je molio Marka Antuna da se zauzme kod mletačkih vlasti da se hitno uputi žito napaćenom i izgladnjelom crnogorskom narodu. Sva nastojanja vladike Vasilije da zainteresuje Mlečane za sudbinu Crne Gore ostala su bezuspješna, jer  Venecija nije mogla pomoći ni svojim podanicima.

U Zborniku dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782), koji je za štampu spremio dr Jevto M. Milović (Cetinje, 1956), nailazimo na pomen guvernadura Marketa Bubića. Naime, 1763. godine u pismu dubrovačkom knezu vladika Vasilije Petrović spominje guvernadura Marketa Bubića iz Budve, a 1780. godine vojvoda Stijepo i pop Marko Martinović iz Bajica uputili su jedno pismo Marketu Bubiću. Ovdje se najvjerovatnije radi o Marku Antunu Bubiću, pukovniku (kasnije i mletačkom generalu) i guvernaduru Maina, Pobora i Brajića.

Takođe, iz navedenog zbornika dokumenata, u kome je objavljeno pismo popa Vuka Stanišića iz Njeguša, koje je 1741. godine upućeno izvanrednom providuru Marku Kverinu u Kotoru, saznajemo da je porodica Bubić, pored kuće unutar zidina grada Budve, imala kuću i u Kostanici, odnosno na brdu Spas.

U pripovijesti Prodaja patrijare Brkića Stefan M. Ljubiša pominje, „za vremena Maloga Šćepana“, plemića i vlastelina Marka Bubića (ovdje se – očigledno – radi o Marku Antunu), kroz priču njegovog kuma Luke Stojanova sa Brajića. Naime, Luka Stojanov pripovijeda kako je kuća Bubića bila starinom pravoslavne vjere. Po predaji „bana zeckoga“ upisali su se „u nekakvu mletačku zlatnu knjigu, koju gospoda zatvaraju pod devet ključeva.“ Iako su promijenili vjeru, Bubići „jošt šaraju jaja, slave krsno ime i nalagaju badnjake, ili da nas bolje varaju ili što im nije milo s bogom ratovati.“

Nadalje, Luka Stojanov se prisjeća kada ga je djed, kao dijete, poveo u Bubića (vjerovatno kod oca ili djeda Marka Antuna) da ga ošiša, „i tako se tobož okumi da se bijede prođemo.“ S tim u vezi, veoma je – prema sjećanju Luke Stojanova – karakterističan opis pretka Marka Antuna. „Bio kao ovca, golobrk, a pale mu čupine niz ramena; puštio kulju, a prsi mu posute žutijem praškom, što prosiplje kad duhan smrčka u nozdrvi. Sjedijaše na jednom stolu, utonut kao u jaslama, a omotan u jednoj riđoj kosmatoj vučetini. Kapu nabio do obrva i s njom klopava uha do po njih pokrio, a o nos objesio okrugle naočare. I sad mi se čini da me prati vonja s one tjelesine mrtve i lijene.“

Inače, u vezi Bubića u budvanskom kraju ostala je – u vidu kletve –  upamćena jedna izreka: „Dabogda crk’a k’a Bubića magarac.“ Naime, Bubića magarac je bio vezan užetom na kratko pored rijeke, tako da nije mogao da pije vodu. Zbog nemara svog gazde, lipsao je u velikim mukama od žeđi. Drugim riječima, ova kletva ukazuje na besmisleno stradanje, koje izaziva ljudska neodgovornost, ravnodušnost i nebriga.

Kao što smo konstatovali u ovom zapisu, mnogi članovi plemićke porodice Bubić iz Budve istakli su se kao oficiri u redovima mletačke vojske. Ne mali broj od njih zavrijedio je čin pukovnika. Međutim, samo jedan od Bubića je dospio do onog najvišeg čina – generalskog. Bio je to Marko Antun, sin Dominika Bubića.

Rođen je 1735. godine u Budvi. Iako je prvobitno bio oslobođen vojne službe, on joj se poslije posvjećuje po sopstvenoj volji. Izborom vojnog zanimanja, odlučio je da slijedi oca Dominika i strica Stjepana. Nije tačno poznato kada je stupio u mletačku vojsku. Godine 1756. bio je mletački povjerenik za granice prema Ulcinju i Skadru. Nastojao je da normalizuje odnose između Bokelja, Ulcinjana i Skadrana, kako bi se poboljšala trgovinska razmjena na ovim prostorima.

U februaru 1757. godine, odlukom generalnog providura Alvisea Kontarinija, imenovan je kapetanom čete, gdje je zamijenio tada pokojnog strica Stjepana. Kao zapovjednik vojnog odreda na jednoj mletačkoj ratnoj fregati istaknuo se u borbama u Africi i na Krfu. U borbama sa naoružanim sjevernoafričkim galijama pisani izvori ga pominju dva puta – 1758. i 1760. godine.

„Nekoliko godina kasnije, 1767. godine, Marko Antun Bubić boravio je nekoliko mjeseci u rodnome kraju. Naime, odlukom generalnog providura Antonija Reniera od 20. listopada 1767. imenovan je umjesto svoga oca […] pukovnikom i mletačkim nadzornikom za područje Pobora, Maina i Brajića te je na tome graničnom mletačko-crnogorskom području idućih mjeseci odigrao vrlo važnu ulogu kao posebni mletački opunomoćenik“ (Lovorka Čoralić – Maja Katušić: Od afričke obale do dalmatinske prijestolnice – mletački general Marko Antun Bubić 1735-1802, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 2010, str. 146).

 

Ostaci crkvice Sv. Marije od Kastela

Ostaci crkvice Sv. Marije od Kaštela

 

Tada se u Crnoj Gori (upravo u Mainama) pojavio samozvanac poznat pod nazivom Šćepan Mali. Predstavljajući se kao ruski car Petar III (tada već pokojan), uspio se nametnuti za gospodara Crne Gore (do 1773. godine). Pojava ovog tobožnjeg moskovskog cara ustalasala je pravoslavno stanovništvo Maina, Pobora i Brajića, koje je oduvijek bilo vezano za Crnu Goru i majku Rusiju. U ove tri opštine ubrzo je prestala da funkcioniše mletačka vlast. Razumije se, vinovnik svega toga je bio pustolov i skitnica Šćepan Mali.

Ovakvo djelovanje Šćepana Maloga izazvalo je veliko nepovjerenje i rezerve kod Mlečana. Kao osoba porijeklom uz ovih naših krajeva, Marko Antun Bubić se nametnuo kao pouzdan izbor za praćenje stanja na nemirnoj mletačko-crnogorskoj granici. Tako je u jesen 1767. godine Bubić u više navrata slao izvještaje Antoniju Renieru, generalnom providuru Mletačke Dalmacije. U tim izvještajima sadržani su podaci o postupcima i planovima Šćepana Maloga.

Posebno su interesantni djelovi izvještaja u kojima Marko Antun opisuje susrete sa samozvancem, te iznosi lične impresije o njemu. Ove susrete nije bilo jednostavno organizovati, jer je Šćepan Mali tražio na uvid pisani nalog kojim bi se nedvosmisleno potvrdilo da Bubić dolazi po ovlašćenju generalnog providura iz Zadra. Kada je providur Renier izdao takav nalog, tokom oktobra 1767. godine upriličena su njihova dva susreta. U ovim razgovorima Marko Antun je, u oštrom i povišenom tonu, prigovorio Šćepanu Malome da prestane zadirati u mletačka interesna područja. Na Bubićeve prijetnje, samozvanac se samo nasmijao i kazao da će – uostalom – svim svojim protivnicima odrubiti glavu, „a vi Bubiću bićete prvi.“ Na dalja Bubićeva upozorenja, Šćepan Mali je odgovorio da ga za mletačke stavove uopšte nije briga.

Na osnovu Bubićevih izvještaja, kao i izvještaja ostalih mletačkih povjerenika (pukovnika Rada Krapovića i dr.), nastao je opsežan izvještaj generalnog providura mletačkoj vladi, u kome se iznose detaljne informacije o Šćepanu Malome, kao i o njegovim namjerama i angažmanima. U novembru 1767. godine Marko Antun je providuru Renieru prenio dva Šćepanova pisma. U prvom pismu se žali da ga Mlečani ne trpe, a u drugom moli mletačku vladu da oslobodi jednog sudski gonjenog Crnogorca sa mletačkog područja. „Koliko je trajala i kako je završila Bubićeva epizoda sa Šćepanom Malim, iz dosad sakupljenih izvora nije moguće saznati“ (Lovorka Čoralić – Maja Katušić: Od afričke obale do dalmatinske prijestolnice – mletački general Marko Antun Bubić 1735-1802, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU, Zagreb, 2010, str. 147).

Treba reći da u sljedećih osam godina ne postoje detaljniji podaci o životu i djelovanju Marka Antuna. U periodu od 1775. do 1791. godine pominje se kao pukovnik i zapovjednik jednog vojnog puka. Sa svojom jedinicom djelovao je duž cijelog mletačkog područja od Jadrana do Levanta. Posebno se istakao 1783. godine u vojnom pohodu na sjevernoafričke gusare.

U skladu sa odlukom mletačke vlade Marko Antun Bubić je, u avgustu 1791. godine, imenovan za zapovjednika vojne posade u Zadru. Na toj dužnosti je naslijedio pukovnika Nikolu Medina, koji je vojnu karijeru nastavio kao zapovjednik posade u Kotoru.

Ova Bubićeva služba je trajala tri godine. Usljed lošeg zdravstvenog stanja i nemogućnosti da sprovede željene reforme u vojnim jedinicama  kojima je komandovao, u junu 1794. godine, podnio je ostavku na funkciji vrhovnog zapovjednika vojske u Zadru. Dva mjeseca kasnije, u avgustu 1794. godine, Marko Antun je unaprijeđen u čin generala.

Vojnu karijeru je nastavio i nakon pada Mletačke Republike (1797). Tokom austrijske uprave Dalmacijom imao je važna zaduženja nad organizacijom vojnih jedinica u Zadru i Šibeniku. Međutim, zbog ozbiljnih zdravstvenih problema nije bio angažovan oko uređenja granice sa Crnom Gorom. Za te poslove dalmatinskoj vladi je preporučio svog sinovca nadintendanta Stjepana.

General Marko Antun Bubić je umro 27. jula 1802. godine u Zadru. Sahranjen je u crkvi Gospe od Kaštela (nazvana prema bivšem Kaštelu), a  poznatija pod imenom Gospa od Zdravlja. Pored drugih istaknutih ličnosti, u ovoj crkvi je sahranjen i zadarski nadbiskup Vicko Zmajević, rodom iz Perasta. Treba reći da je u crkvi Gospe od Zdravlja sinovac Stjepan postavio nadgrobnu ploču sa natpisom (1803), koja je uništena prilikom rušenja crkve za vrijeme bombardovanja Zadra u Drugom svjetskom ratu.

Neposredno pred smrt Marko Antun je kod zadarskog notara sastavio oporučni zapis, u kome su sadržani osnovni podaci o generalovoj imovini i o nasljednicima. Ova Bubićeva oporuka se čuva u Državnom arhivu u Zadru.

Pošto nije imao svoju užu porodicu, za glavnog nasljednika je određen njegov sinovac Stjepan. Uz Stjepana, kao nasljednik je naveden i drugi njegov sinovac potpukovnik Dominik. Takođe, nijesu zaboravljeni ni ostali članovi generalove šire porodice, kao i neki njegovi bliski prijatelji.

Brat Marka Antuna, Marko Šimun, u pisanim izvorima se spominje 1770. godine kao pukovnik i nadintendant Maina, Pobora i Brajića. Umro je 1783. godine, a na položaj pukovnika i nadintendanta naslijedio ga je sin Stjepan (njegova majka je bila rodom iz budvanske porodice Antonioli).

Krajem XVIII vijeka, uz Stjepana, pominje se i drugi sin Marka Šimuna – poručnik Dominik. Pomenuti sinovci mletačkog generala Marka Antuna su – ujedno – posljednji pripadnici ugledne plemićke porodice Bubić iz Budve, koja vodi porijeklo iz Maina, od bratstva Lučića iz mainskog sela Mažića. Prema Mladenu Crnogorčeviću, ova porodica izumire 1813. godine. Ko je od dvojice sinova Marka Šimuna poslednji preminuo, u istoriografiji nije ostalo poznato.

U periodu od pada Mletačke Republike (1797) do Bečkog kongresa (1815) na području Boke Kotorske i Budve lomili su se „talasi istorije kao na grebenu“. Ubrzano su se smjenjivale brojne uprave – crnogorska, austrijska, ruska-crnogorska, francuska i ponovo austrijska.

Kao što je poznato, savremenik i neposredni svjedok ovih turbulentnih političkih događaja bio je Antun Kojović, pjesnik, pisac i hroničar grada Budve. U svojum djelima, memoarskim i dnevničkim zapisima, on je ostavio čitav niz prilično zanimljivih i vrijednih zabilješki i opservacija o tim nemirnim vremenima, na prijelazu iz XVIII u XIX vijek. Pošto su aktivni sudionici u navedenim događajima bili – pored ostalih – i članovi porodice Bubić, u nastavku ovog zapisa osvrnućemo na se njihovu ulogu u tim burnim istorijskim  zbivanjima, onako kako ih je Kojović vidio, doživio i opisao.

Crkva Sv. IvanaPoslije završenih studija prava i teologije u Loretu, Kojović se vratio u Budvu. Čim je postao kanonik pobrinuo se za svečaniji izgled katedralne crkve Sv. Ivana Krstitelja. Osim toga, postarao se da se obogati i muzička pratnja. Ove novine koje je uvodio nijesu naišle na razumijevanje i podršku sredine. Tome se posebno suprostavljao dum Ivan Bubić-Ivanpavlović. Po svoj prilici dum Ivan potiče od plemićke porodice Bubić iz Budve. Međutim, u istoriografskim izvorima, osim kod Kojovića, nijesmo nailazili na pomen ovog budvanskog sveštenika.

Početkom druge decenije XIX vijeka Antun Kojović je sastavio spisak od 118 imena koje je do tada učio. Među njima se nalazi i Stjepan (Stefan) Bubić, jedan od sinovaca generala Marka Antuna.

Kada su francuske trupe ušle u Italiju (1797), Dominik Bubić (sin Marka Šimuna) je – kako bi pomogao u odbrani Venecije – obrazovao jednu četu od Budvana, Maina, Pobora i Brajića. Međutim, pošto je, u međuvremenu, pala Mletačka Republika, svi ovi borbeni odredi ubrzo su raspušteni.

Kojović je – takođe – zapisao kako je vikar don Ivan Bubić-Ivanpavlović pobjegao u Kotor, kada je mitropolit Petar I Petrovć, u julu 1797. godine, sa malom pratnjom, ušao u grad Budvu. „Crnogorski mitropolit Petar Petrović držao je Budvu i njome upravljao sve dok nije stigla austrijska vojska, što je uslijedilo 28. avgusta 1797. godine. Od toga dana Mitropolit je, kao privatno lice, ostao u Budvi, u društvu generala Rukavine, još tri dana, koliko se tu i ovaj general zadržao“ (Antun Kojović: Djela, Cetinje, 1996, str. 175).

Austrijsku carsku zastavu je – kako navodi Kojović – u katedrali Sv. Ivana blagoslovio generalni vikar don Ivan Bubić. U prisustvu Petra I Petrovića i generala Matije Rukavine, zastavu je preuzeo Stjepan (Stefan) Bubić, kao jedan od starešina grada. Od uglednih Budvana formirana je povorka koja je pratila carsku zastavu do najuzvišnijeg položaja na budvanskoj tvrđavi, na zapadnoj strani, gdje je ona i  izvješena.

U čast podizanja austrijske zastave ispaljen je, protokolom predviđeni, sto jedan pucanj iz grada, s tim što je Dominik Bubić, zapovjednik jedne bivše mletačke galije, dao nalog da se ispali još dvadest jedan pucanj. Na ručku, koji je potom priređen u čast generala Rukavine, bili su prisutni dvadest tri gosta. Među njima su se nalazili i tri budvanska plemića, tj. kapetan Marko Antun Belafuza, Stjepan Bubić i kanonik Antun Kojović.

Prva austrijska uprava nad Budvom trajala je do marta 1806. godine, kada su u Boku ušle ruske trupe. U susret ruskoj vojsci, u pravcu Kotora, nastupili su Paštrovići, Maini i Brajići. „Dvije opštine, Maini i Pobori, prije nego će krenuti bijahu pozvali nihovog pukovnika, gospodina Bubića (Stjepana, prim. autora), i pitali da li želi poći sa njima i pod onim zastavama (ruskim) uputiti se prema Herceg-Novom, ali ovaj poziv Bubić je s prezrenjem odbacio“ (Antun Kojović: Djela, Cetinje, 1996, str. 184).

Prema zapisima Antuna Kojovića, početkom avgusta 1807. godine uveliko se govorilo da francuske trupe stižu u Boku. Stoga je ruska vojska na brzinu napustila Budvu. Vraćajući se iz Boke Kotorske, u Budvu je stigao Stjepan (Stefan) Bubić, sa novostima o skorašnjem dolasku Francuza.

Kako bi ih spremno dočekao, Bubić je dao nalog da se izrade francuske zastave i koplja na kojima će biti izvješene. Pošto su izrađene, zastave su, uz pucnjavu, razvijene. Istog dana, malo prije sumraka, u Budvu je prispio brod pun vojske. Mislilo se da su to francuski vojnici. Međutim, bili su Rusi, koji su se ponovo vratili u Budvu. Dva ruska oficira, sa manjom pratnjom, uđoše u grad i odoše u kuću Bubića, gdje su ih sačekali malobrojni predstavnici budvanskog plemićkog staleža. Ruski oficiri su objasnili kako žele da ponovo zaposjednu Budvu. Tome se energično suprostavio Stjepan Bubić, pozivajući ih da se vrate odakle su došli. Na pitanje jednog oficira ko mu je dao komandu nad gradom, Bubić mu je odlučno odgovorio: „Ja sam je uzeo, a vi morate otići i vaši vojnici neće ući u grad.“ Iznenađeni i nazadovoljni ovakvim stavom, ruski oficiri iziđoše iz kuće, a zatim sa vojskom napustiše Budvu.

Nekoliko dana nakon odlaska Rusa, u Budvu je stigla jedna francuska jedinica sa oko 300 vojnika. Desetak dana kasnije, iz Kotora se za Budvu kopnenim putem uputio glavnokomandajući francuskih oružanih snaga general Marmon. Sa one druge strane Topliša dočekao ga je dobar dio građana Budve, na čijem se čelu nalazio Stjepan Bubić, koji je još slovio za pukovnika. Za ovu svečanu priliku, Bubić je obukao generalsku uniformu, koju je naslijedio od svog strica Marka Antuna, mletačkog generala.

„Kad je Marmon vidio Bubića u uniformi mletačkog generala, zapitao ga je ko je on i, ne slušajući što mu je Bubić odgovorio, prisili ga da skine uniformu i da ga slijedi pješke. I Bubić je odmah morao skinuti epolete i slijediti pješke Marmona. Kad je stigao u grad, presvukao se u civilno odijelo“ (Antun Kojović: Djela, Cetinje, 1996, str. 233).

Zbog pretrpljenog poniženja Stjepan Bubić se držao podaleko od francuskog generala. Međutim, preko svojih veza u štabu francuskog  generala Klozela, uspio da pridobije naklonost glavnokomandajućeg generala Marmona, tako da je imenovan generalnim policijskim komesarom za Boku Kotorsku.

Kao što je poznato, francuske vlasti su krajem marta 1808. godine počele da izgrađuju putnu mrežu na Primorju. Bilo je predviđeno da se, po sistemu kuluka, radovi izvode domaćom radnom snagom. Čim se pristupilo izgradnji ceste u budvanskom kraju, Brajići su odbili da učestvuju u ovim radovima. Takođe, upotrijebivši silu, nijesu prihvatili da jedna četa vojnika boravi među njima. Tako je došlo do otvorene pobune Brajića protiv francuske vlasti. Treba reći da su Brajićima u pomoć priskočili i susjedni Crnogorci. Iako su pružali snažan otpor, brojnija i bolje naoružana francuska vojska je, poslije više pokušaja, krajem avgusta 1808. godine, slomila ovaj otpor, popalila kuće, uništila usjeve i pohapsila veliki broj Brajića.

Razumije se, sve to je izazvalo njihovu odioznost prema Budvi i  Budvanima. Zbog toga su Brajići (ali ne samo oni) veoma često upadali na teritoriju bliže moru, kako bi nanijeli štetu pojedinim budvanskim porodicama, koje su se stavile u službu francuske okupacione vlasti. Posebno su na udaru bila materijalna dobra Stjepana Bubića, koji je komandovao odbranom grada i policijskim snagama. Tako su, kako je zapisao Antun Kojović, u junu 1809. godine Brajići zapalili kmetovske kuće Bubića, uništili Bubićeve vinograde u Bijelom Dolu (potok u ovom dijelu Budve dandanas se naziva Bubića potok) i posjekli njegove masline.

Interesantno je napomenuti da su naoružani seljaci iz okolnih knežina, krajem avgusta 1809. godine, opsjedajući grad, dozivali pojedine Budvane, a – prije svega – komandanta Bubića, da im izruče popa Antuna Kojovića „ili da ga spuste niz zidine.“ Ukoliko bi se ovo ispunilo, tvrdili su da bi se odmah povukli u svoja sela.

U vezi s tim, kanonik Kojović je ostavio sljedeći zapis: „Ovakvo traženje bandita nije me ništa uplašilo, ali sam ipak bio oprezan kad sam se nalazio na kuli Gradenigo prilikom naređivanja otvaranja vatre, rukovanja artiljerijom i vršenja drugih ofanzivnih ili defanzivnih akcija u odsustvu komandanta Bubića, koji je morao svuda da se nađe kako zbog održavanja discipline tako i zbog drugih razloga“ (Antun Kojović: Djela, Cetinje, 1996, str. 269).

U pustošenju budvanskih posjeda Brajićima su se pridruživali Maini, kao i pripadnici drugih okolnih sela. Zbog toga, ako bi Maini dolazili u Budvansko polje radi vršenja poljoprivrednih poslova, bili bi uzastopnom topovskom vatrom, sa zidina grada, gonjeni sa svojih imanja. I seljaci iz sela Seoca nijesu bili pošteđeni primjene oštrih mjera. Tako je komandant Stjepan Bubić sa mora gađao topom njihove kuće i prouzrokovao im određene štete.

Treba reći da je kanonik Kojović izražavao veliku zahvalnost i divljenje Stjepanu Bubiću za ispoljenu hrabrost u odbrani Budve od Brajića i drugih susjednih plemena. Osim toga, po Bubićevom nalogu, žandari su zaustavljali svaki bokeljski i dubrovački brod koji je plovio prema Baru ili se iz tog pravca vraćao. Ukoliko nijesu imali potrebne isprave, brodovi su dovođeni u Budvu. Pošto bi se sa njih iskrcao veći dio tereta, upućivani su sa njihovom posadom u Kotor, gdje bi brodovi i teret bili konfiskovani, a posada izvedena na sud. S tim u vezi Stjepan Bubić je naređivao da, sem naoružanog čamca žandara, u ovim akcijama učetvuju i čamci Budvana, koji su kod diobe plijena imali konkretnu materijalnu korist. Uprkos tome da li je ili nije sa njima bio Bubić, ovi čamci su se nazivali „čamci Bubića“. Uvidjevši da je njegova revnost u vršenju državne službe otvorila put za gusarenje, i to pod njegovim imenom, Stjepan Bubić je preduzeo sve da se spriječi pomenuta pomorska pljačka.

Kada je u februaru 1811. godine generala Marmona na položaj guvernera Ilirskih pokrajina naslijedio general Bertran, Budvanski srez je izabrao Stjepana Bubića kao izaslanika, sa zadatkom da pođe u Kotor i pokloni se novoimenovanom guverneru. To je Bubić i uradio. Potom je  general Bertran posjetio Budvu, gdje se zadržao samo nekoliko časova. Vrijeme je – uglavnom – proveo u kući Bubića, „koji mu je priredio jedan raskošni ručak.“ Prilikom boravka francuskog generala u Budvi su – kako je zapisao Kojović – formirane tri ili četiri čete sastavljene od žandara. Za komandanta svih ovih četa bio je postavljen Stjepan Bubić.

U svojoj „Avtobiografiji“ (Beograd, 1898) protosinđel Kiril Cvjetković, rodom iz Baošića, pominje pukovnika Bubića u kontekstu posjete Gerasima Zelića, krupskog arhimandrita i generalnog vikara za Boku Kotorsku, u aprilu 1811. godine, manastiru Praskvica u Paštrovićima. Tokom ove posjete Zelić se veoma strogo, gotovo despotski ponašao. Pored ostalog, razmonašio je kaluđera Isaiju Duletića, rodom iz Maina.

Po povratku iz Paštrovića Gerasim Zelić se zadržao u Budvi. Tom prilikom  Stjepan Bubić ga je obavijestio kako Maini planiraju da ga uhvate i da mu „vrelom vodom bradu i kosu oprljužaju“, zbog toga što je ponizio njihovog kaluđera Isaiju, naredivši mu da svuče monaške haljine i da obrije bradu. Da bi izbjegao neposredni susret sa uvrijeđenim i prkosnim Mainima, pukovnik Bubić je arhimandrita Zelića iz Budve morem otpravio za Kotor.

Na bazi sačuvanih podataka, pisanih izvora i istoriografskih spoznaja nastojali smo da osvijetlimo istorijsko trajanje i genezu poznate budvanske plemićke porodice Bubić, koja vodi porijeklo iz Maina. U razdoblju od četiri vijeka (od 1412. do 1813. godina) brojni pripadnici ove ugledne porodice, kao crkveni velikodostojnici (kanonici, generalni vikari i biskupi), visoki oficiri (kapetani i pukovnici) i generali mletačke vojske, načelnici grada Budve i guvernaduri Maina, Pobora i Brajića, obilježili su svoju epohu. Stoga, cilj nam je bio da, putem zastupane hronike, dio srednjovjekovne istorije budvanskog kraja, u čijem su kreiranju i stvaranju aktivno učestvovali i Bubići, sačuvamo od mahovine vremena i tame zaborava.

 

Prilog je u vidu feljtona izlazio u dnevnom listu “Vijesti”