Zahvaljujemo se gospodinu Vladu Đ. Duletiću, koji je omogućio integralno objavljivanje bratstveničke hronike “Tragom prošlosti Duletića”, na portalu Montenegrina. Nadamo se da će studiozna istraživanja i mukotrpni rad gospodina Duletića na sređivanju podataka, prikazanih kroz reprezentativno izdanje bratsveničke hronike, biti podstrek i ostalima u Crnoj Gori, da istražuju i prikupljaju podatke o svom bratstvu i ovakvim objavljivanjem, učine ih dostupnim svojim bratstvenicima i ostalim zainteresovanim.
Vlado Đ. Duletić
TRAGOM PROŠLOSTI DULETIĆA
ČEVO-LJUBOTINJ-GRBALJ-MAINE
TRAGOM PROŠLOSTI DULETIĆA
U tvrdom kamenu uklesana su sva djela
I sve patnje.
(„Ep o Gilgamešu“)
“Na dobar sat hoda od Budve, u jednoj utonuloj udolini podlovćenske Crne Gore, kao dio Maina, smješteno je selo Duletići. Po našem bratstvu, koje je jedino u njemu živjelo, ono je nazvano Duletići. Iako teritorijalno zauzima sjeverozapadni dio mainskog plemena, odnosno područje čiji je stari naziv Vrbice, Duletići – zajedno sa susjednim selima Lapčićima i Markovićima – čine Srednje ili Gornje Maine.
Od razornog zemljotresa iz 1979. godine treba – uslovno rečeno – razlikovati Stare i Nove Duletiće. Staro selo se nalazilo u pitomoj flišnoj udolini koja se pruža na sjeverozapad od sela Markovići. Ovo naše staro selo, od kojeg su danas ostale samo žalosne razvaline, bilo je užlijebljeno i skriveno između okolnih pepeljastih brda i ledenih stijena. Tako je sa juga bilo zaklonjeno brdom Ostrog, sa zapada brdom Urovica, a sa sjevera brdom Golijen i liticom Greda, iza koje se prostire zaravan Viškovići. Našim bratstvom ono je stalno nastanjeno negdje od druge polovine XVII, pa sve do katastrofalnog potresa iz druge polovine XX vijeka.
Dakle, više od trista godina u ovom mainskom selu odvijao se život brojnih generacija roda Duletića. Zbog škrtosti domicilnih prirodnih resursa i upotrebe primitivnih oruđa za rad, bilo je to veoma teško, surovo i mukotrpno preživljavanje. Kao rijetko gdje u budvanskom kraju, ovdje je hleb bio gorak i imao je „devet kora“. Oralo se, sadilo se i brali se sirotinjsku plodovi. Drugim riječima, živjelo se u začaranom krugu siromaštva. Oskudno poljoprivredno zemljište, koje se decenijama i vjekovima gotovo golim rukama „otimalo“ od kamena (a jedino je kamena ovdje bilo u izobilju), u uslovima umnožavanja seoskog stanovništva, nije moglo da osigura ni minimum sredstava za puku egzistenciju. Stoga, krajem XIX i početkom XX vijeka dolazi, kao – uostalom – i iz cijelog Crnogorskog primorja, do ekonomske emigracije, seobe radno sposobnih stanovnika u prekomorske zemlje i trajnog preseljenja pojedinih porodica u Budvu i Grbalj…”
KOMPLETNU BRASTVENIČKU HRONIKU MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA NASLOVNU STRANU
