Vlado Duletić
ANTIČKI GRADOVI
SNOVI I SUDBINE
(osvrt iz mog ugla)
Moj prijatelj Miraš Martinović, umjetnik kreativne imaginacije i prepun drevnih glasova, jednom prilikom je izjavio: „Traganje za davno prošlim i izgubljenim vremenom je ponovo nađeno vrijeme“. I – odista – Miraš je tragajući za antičkim biljezima na ovim turbolentnim prostorima literarno oživio mnoge naše davno zamrle gradove i duboko pronikao u njihove sudbine i tajanstvene snove.
Kao što se za Andrića može, s pravom, reći da je bio nenadmašni slikar srednjovjekovne Bosne, tako se za Miraša Martinovića može kazati da je neumorni slikar antičkih refleksija i starina „magičeskih“ na jugoistočnoj jadranskoj obali i u njenom zaleđu.
Miraš je fanatični zaljubljenik u antičke tajne i misterije ovog dijela nekadašnje zemlje Ilirika. Tako on strasno razgrće minule vjekove, epohe i milenijume i, u njihovoj dramaturgiji i povezanosti, pronalazi svjetlucave tragove naše drevne prošlosti, koji su ovdje opredmećeni u brojnim, davno oburdanim, antičkim gradovima, kao i u značajnim arheološkim nalazima i drugim vrijednim artefaktima.
Radi se o pravoj bisernoj niski od 28 drevnih gradova, koje Miraš obrađuje u svojoj najnovijoj knjizi, i to: Butua, Svač, Obolon, Meteon, Doklea, Martinića gradina, Spolije, Olcinium, Rizon, Agruvium, Skodra, Halata, Daorson, Đuteza, Drivast, Troja u zetskoj ravnici, Antivari, Narona, Municipium S, Gabela, grad na mjestu današnjih starih Mataguža, Samobor, Prapratna, Dubrovnik, Gradac i dr.
Većina ovih nekadašnjih antičkih naseobina sada pripadaju kategoriji tzv. mrtvih, usnulih i zaboravljenih gradova. Pošto su iza njih ostale ruševine i rasuto kamenje, oni danas žive samo u legendama, mitovima i sjećanjima. I – naravno – u knjigama Miraša Martinovića.
U tome se ogleda Miraševa velika zasluga, što je razvaline i ostatke navedenih antičkih gradova, koji su sada zarasli u travu, žbunje i zaborav, otrgao iz Lete, rijeke zaborava i pretočio ih – u literarnoj formi – u zasluženo pamćenje i poštovanje.
Ponirući duboko u ovdje naslagane kulturne i civilizacijske slojeve, Miraš nalazi vječnu inspiraciju za svoje poetske romane, u kojima se „miješa istorija sa fantazijom, hronika sa poezijom, biblijske metafore sa ljudskom svakidašnjicom“ (Visar Zhiti). Toj inspiraciji i izazovu Miraš se, u svojim knjigama, stalno iznova vraća.
Ono što je za svakog smjernog hrišćanskog vjernika Biblija, za Miraša Martinovića to je Antika – alfa i omega (početak i kraj) njegovog stvaralaštva. Po tome je Miraš jedinstven i prepoznatljiv među pjesnicima i romanopiscima Crne Gore.
„Mirašu Martinoviću je uspjelo – kako je s razlogom zapisao Predrag Matvejević – da iz ruševina i sivila erudicije izvuče dragocjeni materijal, zlatne niti koje nije dotaklo vrijeme. Svojom imaginacijom, faktima i stvaralačkim umijećem, pronašao je i uspostavio komunikacije, pa su drevni gradovi u ovoj knjizi ponovo oživjeli. Za svaki grad, pišući autentičnu priču, Martinović je pronašao orginalni ključ, otvorio ga, tako da svi ovi gradovi sada, raskriljenih kapija, čekaju da se u njih ponovo uđe“.
U Miraševoj najnovijoj knjizi Antički gradovi snovi i sudbine posebno mjesto pripada – svakako – staroj Budvi, odnosno Sofoklovoj posjeti Butui. Pošto sam – inače – Budvanin, u ovom osvrtu najviše pažnje bih, upravo, posvetio tom antičkom gradu.
Kao što je poznato, drevna Budva je nastala na početku razvijenog bronzanog doba, tačnije u XV vijeku stare ere, kao rezultat jednog mističnog putovanja, tj. dolaska tebanskog kralja Kadma i njegove supruge Harmonije u naše današnje krajeve, koje su u to vrijeme naseljavali Enhelejci, tzv. narod jegulja.
Razumije se, ukoliko se osnivanje Kadmove Budve u XV vijeku stare ere prihvati kao faktička realnost, onda Budva ulazi u krug dvadeset najstarijih gradova na svijetu. Tu rang listu najstarijih gradskih naselja predvode Jerihon (Palestina, 9.000 godina prije Hrista), Biblos (Liban, 5.000 godina prije Hrista) i Damask (Sirija, 4.300 godina prije Hrista). Na 18. mjestu ove liste nalazi se beotska Teba iz Grčke (1.450 godina prije Hrista), a odmah iza nje – po svom dugom trajanju – stoji Budva, koja pamti nekoliko decenija manje od grčke Tebe.
Od Kadmovog mitskog osnivanja predrevne Budve u XV vijeku stare ere pa sve do njenog prvog pisanog pomena u V vijeku stare ere (u Sofoklovoj tragediji „Oikles“ ili „Onomaklo“) protekao je gotovo čitav jedan milenijum. Tih hiljadu godina u životu i razvoju budvanskog starog grada je prekriveno koprenom velike tajne i stoga je taj period veoma teško istorijski rekonstruisati.
Međutim, u V vijeku stare ere ilirsku Butuu posjećuje grčki tragičar Sofokle, kao Periklov izaslanik u jednoj važnoj misiji. U kontekstu ove posjete Martinović navodi Sofoklove riječi: „Stigao sam ovamo na odmor, zvanično je moj dolazak tako objavljen, a u stvari, ja u ove krajeve dolazim zbog drugih razloga. Državna blagajna u Atini je prazna, čiji sam glavni rizničar, otanjala je, zato treba aktivirati naše kolonije. Butua je jedna od najvažnijih na ovom dijelu Hronskog mora, treba podsticati trgovinu. Umjesto da mislim o pjesničkim djelima, moram se baviti državnim poslovima“.
Dakako, Sofoklove impresije o Budvi su veoma snažne i sugestivne: „Divan je ovo grad, Butua. Tako se izgovara na jeziku njegovih starosjedilaca. Možda ću ga upotrijebiti u nekoj mojoj budućoj tragediji. Nešto zrači iz njegovog imena. A ove plaže, ah ove plaže. I pijesak, toliko mi prijaju, more i talasi. […] Da li će neko jednom prepoznati moje stope u ovom pijesku. Da li će znati da sam ovuda prošao ja, Sofokle, tragičar i rizničar? More otkriva i pokriva, more je radnik neumorni. Odnosi i vraća. Sjutra, ako u toku noći nadođe plima, neće biti ovih stopa. Ali, vjerujem da to isto more, koje će ih izbrisati, jednom će ih otkriti“.
Ako more pod Budvom još uvijek nije, za ovih proteklih dvije i po hiljade godina, otkrilo Sofoklove stope u pijesku na našim prelijepim plažama, to je – svakako – pošlo za rukom pjesniku i piscu Mirašu Martinoviću. U svojoj najnovijoj knjizi Miraš traga i kreće se Sofoklovim stopama na budvanskim plažama i tako iznova otkriva nepresječene damare između nekadašnje antičke Butue i današnje evropske Budve.
Ja mu na tom velikom otkriću iskreno čestitam, uz najbolje želje da nastavi svoj stvaralački hod Sofoklovim tragovima na našim pješčanim plažama. I da nas u skoroj budućnosti ponovo podari sa nekim novim pregnućem u literarnom oživljavanju antičkih obrisa, odsjaja i motiva na ovoj našoj ponosnoj zemlji, koju svijet i pjesma danas prepoznaju kao Montenegro.
