Vlado Duletić
ZABORAVLJENI SOKO GRAD
Vlado Duletić
Bezbroj pitanja se postavlja pred jednim gradom,
koji se pretvorio u gomilu kamenja,
nakon što je odživio svoje beskrajne živote.
Predrag Matvejević
Kao što je poznato, raskošna crnogorska kulturna baština obiluje sa preko pedeset gradova i utvrđenja koji datiraju iz srednjovjekovnog razdoblja. Više od četrdeset tih istorijskih lokaliteta polako pada ili je već utonulo u Letu, rijeku zaborava. Drugim riječima, oni sada pripadaju kategoriji tzv. mrtvih i usnulih gradova. Pošto su iza njih ostale – uglavnom – ruševine i kamenje razbacano, ostaci ovih gradova i utvrđenja danas „snom mrtvijem“ spavaju. Žive samo u legendama, mitovima, kazivanjima i sjećanjima.
Jedan od tih napuštenih i zaboravljenih gradova je – svakako – i Soko grad štitarski (ili Ivanov grad), koji se nalazi na razmeđi Riječke i Lješanske nahije, odnosno između sela Kosijeri, Đinovići i Štitari. Treba reći da je ovaj utvrđeni grad, čije je ime izvedeno iz prelijepe riječi „soko“, imao značajnu ulogu u crnogorskoj istoriji dramatičnog XV vijeka. U to vrijeme, on je, pred nadolazećom turskom opasnosti, bio isturena predstraža posjeda Crnojevića, koja je omogućila nesmetano sazdanje renesansnog Cetinja i pojavu prvih inkunabula na slovenskom jugu.
Međutim, nakon pada Crne Gore pod osmansku vlast (1499), grad Soko gubi na svom strateškom značaju i biva napušten, što je uslovilo njegovo dugotrajno propadanje i tiho umiranje. Iako neka postojana i neiscrpna energija zrači iz njegovog imena, od njega danas postoje – nažalost – samo bezlične razvaline. Štaviše, Ivanov grad se ne nalazi ni na listi zaštićenih kulturnih dobara u Crnoj Gori, što je još više uticalo da ga prekrije mitska tama i teška koprena zaborava.
Čitav nekadašnji grad, koji je posebno vezan za istoriju Crnojevića (za Stefanicu i njegovog sina Ivana), sada je – prepušten zubu vremena – zarastao u travu, šumarak (kun, jasen, grab, drijen i dr.) i zaborav. Ovakva njegova žalosna sudbina navela me je da, sa prijateljima Svetozarom Latkovićem iz Cetinja i Lazarom Vuksanovićem iz Budve, sunčanog 22. oktobra 2012. godine posjetim ovaj istorijski lokalitet, koji pripada velikom sazvježđu naših brojnih oburdanih gradova, i da ga, osvjetljavajući njegovu mitsku prošlost, mač sudbine i tajanstvene snove, kroz predmetni zapis koliko-toliko obnovim i oživim u našoj memoriji.
Pripremajući se za obilazak Soko grada, naišao sam na zanimljivi putopis učitelja i školskog nadzornika Đura Špadijera iz 1895. godine, čiji je naslov Na Ivanovom gradu (Sokolu). U tom zapisu on je sabrao i iznio svoja zapažanja i utiske o posjeti ovom nekada utvrđenom gradu. Špadijer je – pri tome – posebno apostrofirao i opisao sve glavne sadržaje Soko grada, čije su konture i obrisi u to vrijeme (prije 117 godina) bile znatno vidljivije i prepoznatljivije u odnosu na današnje stanje.
S druge strane, u publikaciji Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori (objavljenoj 1975. godine), čiji su autori Pavle Mijović i Mirko Kovačević, nalazi se plan (skica) Soko grada kod Štitara. Na predmetnoj skici arhitekta Mirko Kovačević je markirao sve bitne sadržaje ovog klasičnog srednjovjekovnog utvrđenja – odbrambene zidove, ulaznu kapiju, citadelu, kule, stambene objekte, crkvu, cistijernu za vodu i dr.
Treba reći da su nam navedeni dokumenti i zapisi poslužili kao dobar vodič za lakše snalaženje prilikom identifikovanja supstrukcije i namjene objekata koji su postojali na Sokolu.
Poput mnogih ostalih naših starih gradova, tako je i grad Soko podignut, iz bezbjednosnih razloga, na dominantnoj, prirodno zaštićenoj uzvisini koja se naziva Sokolski krši. Do ovog uzvišenja došli smo kolima iz pravca Cetinja i Kosijera, odnosno zaseoka Orašani. Na podesnom mjestu zaustavili smo automobil i pješke krenuli u pravcu Soko grada. Na našu sreću, prilazna staza Sokolu je bila relativno čista i raskošena, tako da smo za oko 40 minuta stigli na planirano odredište.
Moj prvi susret sa Ivanovim gradom bio je prilično uzbudljiv. Sam osjećaj da se nalazim na izdašnom vrelu slavne crnogorske prošlosti iz vremena Crnojevića, predstavljao je za mene neku vrstu posebnog uzbuđenja izazvanog adrenalinom.
„Ono što nam danas istoriografija nudi i što se može neposredno uočiti na prostoru koji je zapremala država Crnojevića jesu četiri utvrđena grada, danas poznati pod imenima – Đurđevac, Soko kod Štitara, Riječki grad, odnosno Obod iznad današnje Rijeke Crnojevića i Žabljak Crnojevića na Skadarskom jezeru, kao i dva manastirska kompleksa – Kom na Skadarskom jezeru i manastir na Cetinju, poznat kao Manastir Crnojevića.“[1]
S tim u vezi treba reći da sam o utvrđenom gradu Đurđevcu (koji je lociran u blizini manastira Stanjevići, iznad Budve) sačinio posebni zapis pod naslovom Đurđevac – spomenik istoriji Crnojevića i objavio ga u publikaciji Zapisi sa kamena crnogorskog.[2]
U ovom zapisu o Đurđevcu je istaknuto da su južne padine Lovćena, okrenute prema moru, koje se nalaze iznad Budve, Grblja i Kotora, predstavljale matičnu oblast, životni prostor i kolijevku Crnojevića. Kada su 1435. godine, u skladu sa Smederevskim sporazumom potpisanim od strane Mlečana i despota Đurađa Brankovića, do temelja srušeni utvrđenje Đurđevac i dvor Crnojevića koji se nalazio na lokaciji današnjeg manastira Stanjevići, Stefanica Crnojević se, sa porodicom, seli na istok i nastanjuje u okolini Skadarskog jezera. Taj prostor su sve do 1421. godine, kada je umro posljednji Balšić – Balša III, kontrolisali Balšići, sa kojima su Crnojevići često ratovali.
Pošto je sa istorijske i političke scene Zete nestala veoma moćna dinastija Balšića, koja je bila u rodbinskim vezama sa srpskim despotima (njima je – uostalom – Balša III svojom posljednjom voljom ustupio ovu oblast), otvorila se mogućnost da do tada „podlovćenski“ Crnojevići zavladaju krajevima oko Skadarskog jezera, koji su pružali mnogo bolje uslove za život i socio-ekonomski razvoj. Razumije se, u tome su za protivnike imali despota Đurđa Brankovića i Mlečane, koji su nastojali da prošire svoje posjede na čitavu Donju, a po mogućnosti i na Gornju Zetu.
Međutim, u nastalim istorijskim previranjima krajem septembra 1441. godine, u Gornju Zetu je provalio bosanski vojvoda Stefan Vukčić Kosača, koji je – pridobivši Stefanicu Crnojevića za sebe – zauzeo krajeve oko rijeke Morače, Soko grad kod sela Štitara, i Medun. Da bi potvrdio i zajemčio svoju lojalnost, Stefanica je najvjerovatnije tada svog sina Ivana dao Vukčiću kao taoca. Poznato je da je sticajem raznih okolnosti Ivan ostao više od deset godina u zatočeništvu kod bosanskog vojvode.
Pošto je bio primoran da se krajem 1443. godine definitivno povuče iz Zete, Stefan Vukčić je osvojene posjede i utvrđene gradove ustupio despotu Đurađu Brankoviću. Pošto Soko grad nije mogao do kraja održati, despot Đurađ ga prepušta Stefanici Crnojeviću (1444). Uviđajući značajan strateški položaj ovog grada, Stefanica ga dodatno proširuje i utvrđuje. Na ovaj način grad Soko dobija prvenstveno vojnički karakter i postaje vojno-upravno središte.
Početkom pedesetih godina XV vijeka Stefanica Crnojević se često sukobljavao sa despotovim snagama. Da bi ojačao odbranu Soko grada u slučaju napada despotove vojske, Stefanica Crnojević je sredinom novembra 1453. godine molio Mlečane da mu o svom trošku iz Kotora pošalju posadu od 30 dobrih ratnika. Zastupana briga koju je Stefanica iskazivao oko njegovog čuvanja, pokazuje da mu je do štitarskog Sokola bilo naročito stalo.
Odmetnuvši se konačno od Srbije i postepeno potiskujući snage despota Đurađa Brankovića, Stefanica Crnojević je zaposjeo sve krajeve oko rijeka Zete i Morače, zauzeo Žabljak i ušao u Podgoricu. Međutim, nakon Stefaničine smrti (1464/65), novi zetski gospodar postaje njegov sin Ivan Crnojević, sa sjedištem u Žabljaku na Skadarskom jezeru.
Usljed realne opasnosti da Turci nakon učvršćivanja sa lijeve strane Morače ovladaju teritorijom Gornje Zete a time i Žabljakom, Ivan beg 1475. godine otpočinje da gradi utvrđenje na Obodu (Riječki grad), koji je izabrao za svoje novo sjedište.
Pred sve jačom najezdom turske sile, Ivan Crnojević se ni na Riječkom gradu nije osjećao dovoljno sigurnim. Zato je odlučio „da svoje prijestono mjesto dublje pomjeri, u teže prohodna brda u podgorini Lovćena, koje je obećavalo veću bezbjednost i omogućavalo stvaranje kakve-takve državne teritorije na obroncima ove planine.“[3] Tako je 1482. godine sagradio dvorac pod Orlovim kršom na Cetinju, a 1484. godine i svoju čuvenu zadužbinu – Cetinjski manastir na Ćipuru.
Prije prenošenja prijestonice na Cetinje, Ivan beg je izvjesno vrijeme boravio na Soko gradu pošto se i Obod nalazio u fokusu turskih osvajanja. To je uslovilo da narodno predanje postanak Sokola vezuje za Ivana Crnojevića, pa se otuda i naziva Ivanov grad. U naprijed navedenom putopisu Na Ivanovom gradu (Sokolu), Đuro Špadijer s tim u vezi navodi: „Kad je Ivo Crnojević izgubio Žabljak i gradić Obod na Rijeci, pobjegao je u ove krševite krajeve (na Soko grad – prim. autora), gdje još uvijek Turci nijesu bili dospjeli“.[4]
Za vrijeme turske okupacije štitarski Soko je zapušten i već krajem XVII vijeka bio je u ruševinama iz kojih se više nikada nije uzdigao. Njegove razvaline danas samo što ne plaču za legendarnim vremenima kada su grandiozni Crnojevići na ovim prostorima mukotrpno stvarali i gradili crnogorsku državu, koja će, za narednih nekoliko vjekova, postati luča slobode i simbol otpora Osmanskom carstvu na Balkanu.
Imajući u vidu da do sada na Ivanovom gradu nijesu vršena nikakva ozbiljnija arheološka istraživanja, veoma je teško odgovoriti na pitanje kada je na Sokolskim kršima, u blizini sela Štitara i Đinovića, podignuto prvo naselje. Najvjerovatnije da je ovdje prvobitno postojala ilirska gradina, na što ukazuju pronađeni fragmenti keramike koja bi po profilaciji mogla pripadati praistoriji.
„O eventualnom postojanju ilirske gradine na vrhu pomenutog brežuljka mogli bi da ukažu i veliki kameni kvaderi, koji svojim izgledom podśećaju na slične kamene blokove korištene u tzv. kiklopskoj tehnici pri gradnji odbrambenih zidova poznatih ilirskih gradova u Crnoj Gori – Risna, Budve, Ulcinja i Meduna.“[5]
Do preuzimanja Soko grada od strane Stefanice Crnojevića, postojalo je – svakako – više faza u njegovoj genezi. Međutim, bez detaljne stilsko-hronološke analize nije moguće utvrditi početke njihovog razvoja.
Poput ostalih utvrđenih srednjovjekovnih gradova, tako je i Soko posjedovao sve one bitne sadržaje, osnovne funkcije i namjenske objekte neophodne za nesmetano odvijanje života kako u mirnodopskim, tako i u ratnim uslovima (posebno za kvalitetnu odbranu od neposredne opasnosti). Nakon Stefaničinog proširenja i ojačanja, ovaj utvrđeni grad je, prateći konfiguraciju terena na vrhu Sokolskih krša, zauzimao prostor u obliku nepravilnog, izduženog trapeza, čija je najveća dužina iznosila oko 90, a širina oko 60 metara.
Treba reći da je utvrđenje pristupačno samo sa jedne strane, po veoma uskoj pješačkoj stazi, što je – razumije se – olakšavalo njegovu odbranu. Prilikom penjanja na Soko grad prvo se nailazi na neku pećinu sa vodom. „Pitasmo odmah za ovu pećinu, a oni nam kazaše da je unutra prostrana, da ima jedna voda i da je ona pravo pod gradom i još da je bilo probijeno brdo, te se konopima svrh grada dovaćala iz ovog bunara voda.“[6]
Nadalje, na pedesetak metara od gradskih vrata nalazi se brežuljak, koji je na vrhu zaravnjen „koliko jedno dobro guvno“. Oko te omanje zaravni poređani su veliki kameni kvaderi, koji najvjerovatnije potiču od nekog odbrambenog zida iz ilirskog doba, građenog u kiklopskoj tehnici. Prema predanju, Ivan Crnojević je uveče sa Soko grada silazio na ovaj brežuljak, na kome je sjedio, odmarao i razmišljao o tome kako da se efikasno suprostavi sve jačoj turskoj sili. Sa tog brežuljka se, inače, pruža lijepi pogled u pravcu jugoistoka i Skadarskog jezera, odakle je stalno vrebala neprijateljska opasnost.
Naš poznati etnolog Jovan Vukmanović navodi podatak da je pri ulazu u grad Soko bilo 12 kamenih stolica za gradske senatore. Drugim riječima, u doba Crnojevića naprijed pomenuti kameni kvaderi služili su kao sjedišta prilikom zasijedanja sokolskih „vijećnika“.
Odavde put vodi pravo na vrata (ulaznu kapiju) od grada, koja su – kako izgleda – bila „istesana u stancu kamenu“. U slučaju napada vrata su se zatvarala, a sa gornjih djelova odbrambenog zida branioci Sokola su gađali napadače, ne dozvoljavajući da se približe i eventualno ugroze i osvoje utvrđeni grad.
Kada smo se popeli na vrh Sokolskih krša, tamo su nas sačekali čudesni ples beskrajnih sunčevih zraka, rasuto kamenje od nekadašnjeg grada besmrtnih Crnojevića i zov glasova vječnosti. S tim u vezi treba reći da današnje sokolske razvaline, u svom istorijskom trajanju, svjedoče o nekom ranijem početku.
„Dok smo došli do ovih vrata, bio sam prema svemu hladan, a čim prođoh vrata od grada, prođe me neka jeza kao elektrina. Činjaše mi se – sad ću, čim izađoh na grad, sresti Iva i pratnju mu.“[7] Doduše, Svetozar, Lazar i ja nijesmo ovdje sreli ni Stefanicu a ni Ivana Crnojevića, ali smo se suočili sa svjetlucavim tragovima iz njihove slavne prošlosti, koji predstavljaju jedan od ugaonih kamena državne građevine prvobitne Crne Gore. Kao što je poznato, ta „Crna Gora u najužem smislu riječi“ začeta je na Đurđevcu iznad Budve, a punim sjajem je zablistala Ivanovim legendarnim osnivanjem prometejskog i nesalomljivog Cetinja.
Iako je odavno u ruševinama, koje su danas – uz to – gusto obrasle listopadnim rastinjem, na Soko gradu se još uvijek mogu raspoznati ostaci svih većih objekata ove nekada veoma važne predstraže Cetinja. Dok je Đurđevac bio okrenut prema mletačkim posjedima u Primorju, dotle je utvrđeni grad Soko predstavljao obezbjeđenje od Turaka, koji su se u drugoj polovini XV vijeka približavali sa jugoistoka, iz pravca Skadra.
U štitarskom Sokolu život je bio vrlo intezivan, što nedvosmisleno potvrđuju brojne građevine kojima je raspolagalo ovo utvrđenje. Tako je Soko gotovo sa svih strana opasan nepristupačnim stijenama i bedemima, osnovnim odbrambenim elementima grada. Na krajnjoj sjevernoj i južnoj strani gradske zidine su bile ojačane po jednom polukružnom kulom, koje su imale funkciju osmatračnice. Na sjeverozapadu je postojala neka vrsta citadele (tvrđave), koja je služila za posljednju odbranu grada. Ispod tvrđave, izvan gradskih zidina sa zapadne strane, nalaze se razvaline nekih kućica zidanih u suhomeđi. U ovim kućicama je – po svoj prilici – boravio običan svijet koji se bio „pribio“ oko gospodara Ivana Crnojevića.
Istočno od citadele nalazi se relativno velika vrtača (rupa), puna kamenja koje se tokom vremena oburdavalo sa tvrđave. Najvjerovatnije da je tu bila tamnica za prestupnike. Nedaleko od nje postojala je barutana. Osim toga, grad je imao i peć za pečenje hljeba.
U sredini Soko grada uočava se pravougaono udubljenje, koje predstavlja ostatke cistijerne za vodu. Istočno od ove cistijerne nalaze se temelji od tri-četiri kuće, u kojima su najvjerovatnije živjeli glavari i „poveća gospoda“ iz vremena Ivana Crnojevića. „Kad sađemo sa tvrđave na ravninu pred one tri kuće, na desnoj strani od njih naći ćemo Ivov dvor, od koga nema nigđe kamena, nego je temelj […] sa ravninom izravnjen.“[8]
Na samom jugoistočnom dijelu grada, čineći i sama dio zidina, nalazila se mala jednobrodna crkvica nepoznatog patrona, sa ulaznim vratima na zapadu i plitkom, polukružnom apsidom na istoku. Ostaci pokazuju da je ova crkvica na Sokolu bila manje lijepa od one na Đurđevcu. Građena je sitnijim pritesanim kamenom, složenim u nedovoljno precizne horizontalne redove. „Unutrašnji prostor dužine 7,90 m i širine 4,40 m podijeljen je s dva para pilastera na tri traveja. Po svemu sudeći, crkva je bila zasvedena podužnim svodom i, s obzirom na dužinu, morala je imati ojačavajuće lukove koji su se oslanjali na navedene pilastere. Vjerovatno je na početku svoda imala i vijenac, kako je to uobičajeno kod crkava toga tipa. Posebno je zanimljiv podatak da je svojevremeno u blizini crkve nađen fragment maltera islikan žutom, crvenom i plavom bojom, što bi moglo da ukaže da je crkva svojevremeno bila freskopisana.“[9]
Treba reći i to da se u središnjem dijelu crkve nalaze ostaci dvojne grobnice dimenzija 2,30 x 1,30 m. Prema narodnom predanju, koje je zapisao istoričar dr Pavle Radusinović, na Sokolu je, u tamošnjoj crkvi, bio pripremljen grob za Ivana Crnojevića.[10] Međutim, pošto je najznamenitiji Crnojević sahranjen u manastiru na Ćipuru, jedino bi se otvaranjem ove dvojne grobnice moglo utvrditi da li se u njoj nalaze nečiji posmrtni ostaci.
Nakon detaljnog obilaska i fotografisanja svih prepoznatljivih ostataka, biljega i tragova Soko grada, zadržali smo se na lokalitetu koji je zauzimala sokolska crkvica, odakle se pruža izuzetni vidik na široka prostranstva Riječke i Lješanske nahije, plavetne djelove Skadarskog jezera i okolinu Podgorice, kao i na siluete albanskih planina u daljini. Uživajući u prelijepom pogledu, podsjetili smo se na kolosalnu misiju i istorijski značaj koji su Crnojevići, u jednom teškom i dramatičnom vremenu, uklješteni između katoličkog Zapada i otomanskog Istoka, imali u formiranju nacionalne i državotvorne svijesti crnogorskog naroda.
„Crnojevićima, kako dinastiji u cjelini tako i njenim vladarima ponaosob, pripada izuzetno mjesto u ukupnoj crnogorskoj povjesnici, sudbini i budućnosti crnogorskog naroda. U crnogorskom nacionalnom panteonu oni su, voljom istorije, svojim državotvornim djelom, duhovnom i kulturnom misijom dobili centralno mjesto.“[11]
Crnojevići – treća crnogorska vladarska dinastija
Poslije Vojislavljevića i Balšića, Crnojevići predstavljaju treću vladarsku dinastiju crnogorskog naroda. U vrijeme Balšića (do smrti posljednjeg Balšića 1421. godine) kontrolisali su, prvenstveno, južne podgorine planinskog vijenca Lovćena iznad Budve, Grblja i Kotora. Treba reći da sa Crnojevićima sve više počinje da se, umjesto Zete, upotrebljava naziv Crna Gora, kao državotvorno određenje za ovu zemlju crnih planina sa gustim šumama. Nešto kasnije Mletačka Republika za Crnu Goru koristi pojam Montenegro, što je i danas u inostranstvu, van govornih područja slovenskih jezika, najzastupljeniji naziv.
Crnojevići su potomci zetskog vlastelina Đuraša Ilijića (od oca Ilije), koji se prvi put pominje 1326. godine kao čelnik u pratnji Stefana Dečanskog. U Zeti su ga potisnuli Balšići. Umro je oko 1362. godine i sahranjen je kod manastira Sv. Mihaila na Prevlaci kod Tivta. Jedan od njegovih nasljednika je bio Crnoje Đurašević, koji se smatra rodonačelnikom ove crnogorske vladarske porodice. Njegovi potomci su se prezivali Crnojević Đurašević, da bi na kraju ostalo samo Crnojević.
Crnoje je imao tri sina – Stefana, Dobrivoja i Radiča Crnojevića. Radič je poginuo 1496. godine u sukobu sa vojskom Đurađa II Stracimirovića Balšića. Početkom XV vijeka istorijski izvori pominju sinove Radičeva brata Stefana – Đurađa i Lješa Crnojevića, koji su imali značajnu ulogu u tadašnjem političkom i ekonomskom životu Zete.
Kao što je poznato, Đurađ Đurašević Crnojević je na lokaciji današnjeg manastira Stanjevići sagradio dvor za stanovanje i namijenio ga sinu Stefanici. U sačuvanim istorijskim izvorima ovaj objekat se pominje kao tvrđava-dvor Stefanica (ili Stipanica). Najvjerovatnije je da je u tom dvoru rođen Stefaničin sin Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore (1465-1490).
Đurađev sin Stefan (zbog niskog rasta poznat je i pod imenom Stefanica) može se smatrati prvim vladarom Zete (Crne Gore) iz porodice Crnojević. Vladao je od 1451. do 1464/65. godine. Bio je oženjen sa Marijom, kćerkom Ivana Kastriota, odnosno sestrom Đerđa Kastriota Skenderbega („zmaja od Albanije“), koji je decenijama vodio bespoštednu borbu protiv Turaka. Stefanica je sa njom imao dva sina – Đurađa i Ivana.
Naročite zasluge Stefanice Crnojevića ogledaju se – prije svega – u tome što je sredinom XV vijeka bio glavni akter i sudionik brojnih političko-istorijskih dešavanja koja su doprinijela da na teritoriji Gornje Zete izraste posebni nacionalni i državni identitet Crne Gore. S tim u vezi treba naglasiti da je crnogorska državotvornost toga vremena sazdana u „borbi neprestanoj“ protiv srpskog despota Đurađa Brankovića, bosanskog vojvode Stefana Vukčića Kosače, Osmanskog carstva i Mletačke Republike.
Nakon što je braću sasvim uklonio sa političke pozornice Zetske države, Stefanica Crnojević je 1451. godine stupio u pregovore sa Mlecima, koji su ga priznali za legitimnog gospodara Zete i odredili mu godišnju platu od 500 dukata. Za njega je posebno bilo važno što su Mlečani posredovali u izbavljenju njegovog sina Ivana iz ruku moćnog hercega Stefana Vukčića Kosače, kod koga se kao talac nalazio u zatočeništvu punih jedanaest godina (1441 – 1452).
Dakle, vješto se snalazeći u vrtlogu nastalih istorijskih previranja i povlačeći mudre državničke poteze, Stefanica Crnojević je – nesumnjivo – ostavio duboki trag u crnogorskoj istoriji dramatičnog srednjeg vijeka. „On, naime, svojim likom i djelom stoji u pročelju svake priče o dinastiji Crnojević, kao osnivač i graditelj državne tradicije na čijim je temeljima sagrađen ośećaj slobodarstva i otpora koji čini zlatnu nit crnogorskoga srednjovjekovlja oslonjenog na ideje i domete dinastije Vojislavljevića i Balšića.“[12]
Iako je u istoriografskom vrednovanju ostao u sjenci svojih nasljednika (sina Ivana i unuka Đurađa), Stefanica Crnojević je, po ukupnom bilansu svog političkog djelovanja, nezaobilazna ličnost u crnogorskoj povijesti. Kada je umro, za sobom je ostavio „sazdanu i prilično samostalnu državu sa sopstvenom zastavom i dinastijom“, koja je – za ono vrijeme i ondašnje prilike – snažno usmjerila istorijski tok razvoja Crne Gore. A – kao što je poznato – i na izgrađenom državotvornom identitetu i tradiciji Crnojevića kasnije će proizaći najvažniji datumi iz slavne i slobodarske crnogorske istorije – dva velika 13. jula (1878. i 1941. godine) i, konačno, 21. maj 2006. godine.
Poslije Stefaničine smrti na prijesto Crne Gore je došao njegov sin Ivan Crnojević. Ženio se dva puta. Prva žena mu je bila Gojislava, kći albanskog velikaša Đorđa Arijanita Komnina, a druga Mara (od 1469. godine), kći Stefana Vukčića Kosače. Sa Marom je imao tri sina (Đurađa, Stefana i Stanišu) i kćerku Jekaterinu, koja je bila udata za cetinjskog vlaškog vojvodu Radula Vlaha.
Crnom Gorom je vladao od 1465. do 1490. godine. Izrastao je u gorostasnu ličnost naše srednjovjekovne istorije, ponajviše usljed aktivnog učešća i velikih uspjeha u borbama protiv Turaka, kao i zbog legendarnog osnivanja Cetinja i prenošenja crnogorskog prijestola u ovaj podlovćenski kraj.
U početku svoje vladavine nije poštovao očev sporazum sa Venecijom, kojim su se obje strane obavezale da žive u miru. Zbog Ivanovih neskrivenih aspiracija za mletačkim posjedima u Primorju (posebno za Grbljem i Paštrovićima), Sinjorija ga je osudila na smrt, obećavši novčanu nagradu onome ko ga ubije. Ipak, usljed straha od nadiranja Turaka, Ivan Crnojević se već 1466. godine izmirio sa Mlečanima. „U znak svoje dobre volje Mletačka Republika je pristala da nastavi s isplatom godišnje novčane pomoći Ivanu Crnojeviću, priznajući mu vojvodsku titulu. Ivan Crnojević je za uzvrat obećao da će se odreći pretenzija na mletačke oblasti u Primorju, te da će uticati na tamošnje stanovništvo da bude lojalno Republici.“[13]
Međutim, zaključeni sporazum sa Mlecima Ivanu nije pružao dovoljno sigurnosti kada se radi o daljim vojnim pohodima Osmanlija. Na prvi ozbiljniji turski pritisak (1471) crnogorski vladar je morao da odgovori prihvatanjem vazalnog položaja, uz isplatu godišnjeg danka u visini od 700 dukata. Da bi ga otrgla od Turaka i privukla na svoju stranu, Mletačka Republika je Ivanu Crnojeviću dala niz novih privilegija i odredila mu godišnju subvenciju od 600 dukata. S druge strane, Ivanova obaveza je bila da, uz mletačku podršku, organizuje otpor daljim turskim osvajanjima na ovom dijelu Balkana.
Zadovoljan ovakvim ugovorom sa Venecijom, Ivan Crnojević je prestao da plaća danak sultanu. Kada je 1474. godine došlo do turskog napada na Skadar, crnogorski gospodar je učinio onako kako su od njega tražili Mlečani. Sa oko 8.000 vojnika priskočio je u odbranu Skadra. Tom prilikom opsada Skadra je propala, a Turci su na bojnom polju ostavili oko 3.000 mrtvih.
Uviđajući da se prodiranje Osmanlija u budućnosti teško može spriječiti, Ivan Crnojević je krajem 1475. godine počeo da gradi Riječki grad (Obod), kao rezervnu poziciju u slučaju turskog osvajanja Žabljaka. U cilju potpune opsade Skadra (i sa crnogorske strane), krajem ljeta 1478. godine sultan je odlučio da osvoji Žabljak Crnojevića. Turski pohod je uspješno okončan jer je posada Žabljaka bez velike borbe predala grad. Osim toga, već početkom 1479. godine Mletačka Republika je Turcima ustupila Skadar, čime je pozicija Ivana Crnojevića postala još složenija. To ga je – razumije se – primoralo da napusti Crnu Goru i da se skloni na mletačku teritoriju. Do njegovog povratka u zemlju došlo je tek poslije smrti sultana Mehmeda II (1481).
Posebna istorijska zasluga Ivana Crnojevića ogleda se u tome što je, po svaku cijenu, održavao prepoznatljivi državni subjektivitet Crne Gore. Tako je prijestonicu preselio na Cetinje, gdje je 1482. godine podigao dvor, a 1484. godine i Cetinjski manastir, posvećen Bogorodici. Takođe, i Crnogorsku mitropoliju sa Vranjine seli na Cetinje, a prvog cetinjskog mitropolita Visariona nije niko postavio sa strane, već lično Ivan Crnojević.
To što je Crna Gora na slovenskom jugu, iako u stalnom procijepu između Mletačke Republike i moćnog Otomanskog carstva, prva ušla u tzv. Gutenbergovu galaksiju velika je zasluga i Ivana Crnojevića. On je, naime, slao monahe u Italiju da izučavaju tipografski zanat, što je kasnije uticalo da se pojava prve štamparije kod Južnih Slovena vezuje za Ivanovo ime, iako je taj poduhvat realizovan poslije njegove smrti. Inače, burni ratnički i državotvorni put i život Ivana Crnojevića završio se 4. jula 1490. godine, upravo u vrijeme kada su svatovi iz Mletaka njegovom sinu Đurađu dovodili nevjestu Lizbetu (Jelisavetu), kćerku mletačkog plemića Antonija Erica. „Veselje svadbe bilo je pomućeno žalošću sahrane.“[14] Kao što je poznato, Ivan Crnojević je sahranjen u svom manastiru na Ćipuru.
Treba reći da je popularnost Ivana Crnojevića, nakon njegove smrti, neprekidno rasla u svijesti i kolektivnom pamćenju crnogorskog naroda. Najčešće je dobijala formu mitske snage, kulta i slave. To je – uostalom – navelo Vuka Karadžića da, za vrijeme svog boravka na Cetinju (1834), o tom kultu zabilježi sljedeće: „Ivan se Crnojević u Crnoj Gori i danas tako spominje kao da je juče bio“.[15]
Pored već navedenih, o crnogorskom gospodaru Ivanu Crnojeviću ostao je ne mali broj svjedočanstava u toponimima, legendama i sjećanju ljudi koji potiču iz kraja u kome se nalazi Soko grad štitarski. Tako u Orašanima (nedaleko od Soko grada) postoji tzv. Ivanbegova stolica, odnosno kamen u obliku stolice na kome je, prema predanju, sjedio Ivan Crnojević, a na obližnjoj stijeni figurira urez nalik grbu Crnojevića.
Nadalje, u Orašanima su se nalazila tri ubla, koji su služili kao pojila za stoku. U jednom od njih se navodno utopio Ivanov sin, pa je – poslije te tragedije – ovaj ubao zatrpan kamenjem.
Iznad vode Veprulje u selu Đinovići (koja je – inače – građena u doba Ivana Crnojevića i u kojoj su se ljeti rashlađivale svinje), prema narodnom predanju bila je Ivanova crkva i groblje, od kojih danas postoje samo ostaci.
Poslije Ivanove smrti, na crnogorski prijesto je stupio njegov sin Đurađ Crnojević, koji je vladao od 1490. do 1496. godine. Njegova šestogodišnja vladavina je protekla u znaku stalnih turskih pritisaka, kao i mletačkih zahtjeva za povraćaj djelova Grblja i Crmnice. U takvim uslovima bio je prinuđen da vodi nestalnu spoljnu politiku. Tako je, s jedne strane, izbjegavao sukobe sa Osmanskom imperijom i pojačavao, s druge strane, tradicionalne veze sa Venecijom.
Svakako, najveće Đurađevo pregnuće jeste otvaranje štamparije na Cetinju, koja je počela sa radom 1493. godine. Već početkom sljedeće, 1494. godine, u ovoj državnoj štampariji je odštampana prva knjiga kod Južnih Slovena – Oktoih prvoglasnik. Ona se pojavila 39 godina poslije prve štampane knjige u svijetu.
Za tri godine rada štamparije Crnojevića odštampane su još četiri knjige (Oktoih petoglasnik, Psaltir, Molitvenik i Četvorojevanđelje). Njena djelatnost je prekinuta 1496. godine Đurđevim prinudnim odlaskom u izgnanstvo (u Italiju) i jeromonaha Makarija u Vlašku. Iste godine Crna Gora je izgubila status samostalne države i kao zasebna oblast je stavljena pod nadzor skadarskog sandžak-bega.
Đurađev brat Stefan je, kao osmanski namjesnik, upravljao Crnom Gorom od 1496. do 1498. godine. Time je krajem XV vijeka okončana zlatna era vladavine znamenite dinastije Crnojevića, koja je rezultirala brojnim pozitivnim učincima na planu nacionalne, državotvorne i kulturne emancipacije crnogorskog naroda.
Pošto smo na Ivanovom gradu ukratko obnovili i osvježili naše istorijsko pamćenje o legendarnim Crnojevićima, krenuli smo da se polako spuštamo niz Sokolske strane. Vraćali smo se putem kojim smo i došli. Ozračeni svim onim što smo vidjeli i doživjeli na Soko gradu, istorijskom dragulju koji – ujedno – svjedoči, podsjeća i opominje, naša razmišljanja su se, uglavnom, svodila na to kako udahnuti život ovom usnulom srednjovjekovnom gradu od koga su danas ostale samo ruine i razbacano kamenje. Razumije se, to nije nimalo lak i jednostavan zadatak, s obzirom na narastajuću ekonomsku krizu i činjenicu da se grad Soko ne nalazi neposredno uz neku važnu saobraćajnicu koja bi doprinijela njegovoj bržoj i efikasnijoj obnovi. Magistralni put Cetinje – Podgorica nije – doduše – odviše dalek, ali bi – svakako – trebalo da se bolje i kvalitetnije održava lokalni put koji vodi od magistrale do Orašana. Bilo bi – takođe – neophodno da se popravi, temeljno raskosi i vidno markira prilazna staza ovom istorijskom lokalitetu, koji se nalazi na strmoj, isturenoj kamenoj glavici iznad sela Đinovića i Štitara.
S druge strane, postojeće ruševine Soko grada ne mogu biti inspirativne za neke značajnije turističke posjete. U cilju povećanja njegove atraktivnosti bilo bi uputno da se, za početak, pristupi obnovi i revitalizaciji jednobrodne crkvice na vrhu Sokolskih krša, što ne bi iziskivalo neka velika finansijska sredstva. Na ovaj način bi obnovljena crkva bila dodatni motiv za privlačenje turista i drugih znatiželjnika, posebno onih koji preferiraju kulturni turizam, kao i pješačenje i aktivan boravak u netaknutoj prirodi.
Nakon realizacije navedenih investicionih ulaganja stvorili bi se neophodni uslovi da se Soko grad uključi u savremeni život Crne Gore. Time bi se naši građani bolje upoznali sa ovim dijelom crnogorskog kulturno-istorijskog nasljeđa, a potencijalni turisti sa još jednim značajnim, autentičnim kulturnim spomenikom koji pripada graditeljskoj baštini Crnojevića.
[1] Čedomir Marković: „Graditeljska baština Crnojevića“, časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu Matica, Cetinje – Podgorica, zima 2010, str. 588.
[2] Detaljnije vidjeti Vlado Duletić: Zapisi sa kamena crnogorskog, Budva, 2011, str. 73 – 85.
[3] Dr Dušan J. Martinović: Kameni presto slobode, Cetinje, 1999, str. 61.
[4] Đuro Špadijer: „Na Ivanovom gradu (Sokolu)“, crnogorski putopisi S praga u svijet, Titograd, 1976, str. 298.
[5] Čedomir Marković: „Graditeljska baština Crnojevića“, časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu Matica, Cetinje – Podgorica, zima 2010, str. 593.
[6] Đuro Špadijer: „Na Ivanovom gradu (Sokolu)“, crnogorski putopisi S praga u svijet, Titograd, 1976, str. 293.
[7] Đuro Špadijer: „Na Ivanovom gradu (Sokolu)“, crnogorski putopisi S praga u svijet, Titograd, 1976, str. 295.
[8] Đuro Špadijer: „Na Ivanovom gradu (Sokolu)“, crnogorski putopisi S praga u svijet, Titograd, 1976, str. 297.
[9] Čedomir Marković: „Graditeljska baština Crnojevića“, časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu Matica, Cetinje – Podgorica, zima 2010, str. 593.
[10] Detaljnije vidjeti rad Vukića Pulevića i Novice Samardžića: „Ivan Crnojević u crnogorskoj toponimiji“, koji se 31.12.2012. godine nalazio na sajtu www.montenegrina.net.
[11] Marijan Mašo Miljić: „Crnojevići i Petrovići“, časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu Matica, Cetinje – Podgorica, zima 2010, str. 813.
[12] Đorđe Borozan: „Stefan (Stefanica) Crnojević“, časopis za društvena pitanja, nauku i kulturu Matica, Cetinje – Podgorica, zima 2010, str. 640.
[13] Grupa autora: Istorijski leksikon Crne Gore, sveska 2, Podgorica, 2008, str. 485.
[14] Dr Radoslav Rotković: Kratka ilustrovana istorija crnogorskog naroda, Cetinje, 1996, str. 63.
[15] Detaljnije vidjeti članak Veseljka Koprivice: „Ivan Crnojević, gospodar Crne Gore“, crnogorski nezavisni nedjeljnik Monitor od 15.01.2010. godine.
Tekst je objavljen u vidu feljtona u Vijestima, u šest nastavaka, počev od 7.01.2013. godine.