Vuči Do – Ćeklićki priča o selu boraca, doktora i slobodara

Piše: Božidar Proročić, književnik i publicista


            Katunska nahija, sjediište Stare Crne Gore, đe su u kamenom moru nastajale neke od najljepših ali nažalost i najtežih stranica istorije u borbi za slobodu i nezavisnost. Svaki kamen ovog kraja mogao bi da ispriča priču o prošlim vjekovima. Posna zemlja, suše, bolesti, kamenjar, ratovi, okupacije, emigracije i stradalništva. Na kamenom moru samo su gorštaci mogli da opstanu i istraju. Prof. dr Miomir Maroš drag prijatelj i autor kultne emisije ,,Zapisi” mi nakon povratka sa Njeguša u subotu 19. avgusta, 2023. godine reče: ,,Božo brojna si sela i katune opisao red je da i o svome selu napišeš ali i da snimimo nešto ima se što značajno i dragocjeno reći i o Ćeklićima i o Vučem dolu tvom rodnom selu a i o Vučedoljanima”. Bi mi zasiata drag njegov predlog, dogovorismo se da u nedelju ujutro 20. avgusta krenemo i da pored Vučeg Dola snimimo i Bjelice. Znam da će dan biti dug ispunjen brojnim lijepim susretima, uspomenama, lijepim pričama ali i istorijskim paralelama.

            Krenusmo zorom koja nas okupa svojim zlatnim zracima sunca sa Cetinja. Ekipa ,,Zapisa ” u sastavu: vozač Slobodan Kažić, kamerman Aleksandar Prenkić i Miomir Maroš. Ćeklići su blizu tako da kažem na pragu su grada Cetinja, udaljenost zavisi od sela do sela. Prolazimio preko Dubovika dolaskom na Čekanje put se račva lijevo ka Njegušima i desno ka selima Katunske nahije. Prva sela u blizinu kojih prolazi novi put Cetinje-Čevo su: Krajnji Do, Petrov Do i Milijevići. Put nas dalje vodi ka Vojkovićima, tu se pravi mala pauza i snimao kadrove za ,,Zapis.” Rijetki su oni koji prolaze svojim vozilima. Nastavljamo put i snimamo spomenik Ćeklićima palim u oslobodilačkim ratovima, to je ogromna kamena stijena na kojoj su ispisana njihova imena i prezimena na bronzanim pločama. Pali borci svjedoče o slobodarskom duhu Ćeklića u borbi za Crnu Goru. Stijena koja djelimično podsjeća na konfiguraciju sela je simbol trajanja, opstanka i besmrtnosti. Sljedeće selo je Kućišta koje se nalazi u prostranoj vrtači. Zatim, Zadružni dom Ćeklici. U njemu je  smještena Osnovna skola ,,Vidak Vujović” koja je u nekim srećnim vremenima i dalekim decenijama bila škola koju su pohađali ne samo đaci Ćeklića, već i susjednih sela i plemena. Tu se i održavaju tradicionalni Ćeklićki susreti đe se okupljaju predstavnici Ćeklića đe god živjeli i boravili kao i njihovi gosti i prijatelji.  Na svega 700. metara od njega nalazi se raskrsnica za koje vode putevi ka: Vučem Dolu, Ublu, Dragomidolu i Jezeru-ćeklićkom.

Spomenik Ćeklićima stradalim u oslobodilačkim ratovima


GRANICE PLEMENA ĆEKLIĆI

Toponimi ono što značajno odslikava položaj plemena, njegove granice i povezanost. Danas mlađe generacije gotovo i da ne poznaju te toponime čime se gubi nit sa rodnim krajem ali i dragocjenom istorijom Ćeklića. Pleme Ćeklići se na jugu granici sa Cetinjskim Plemenom i zatim dalje na jugozapadu Njegušima. Na zapadu granica im ide od Ivova Osoja pa preko visokih brda Gomilica, Radaljeva Vrha i Visoke Glavice dolazi do Gnjilova Ždrijela. Odatle nastaje sjeverna granica Ćeklića prema Cucima. Ona prelazi preko visoke, prostrane, zaravni Puhalovih Krša i izlazi na vijenac planine Kurjanika, koja je na tromeđi Ćeklića, Cuca i Bjelica. Od Kurjanika nastaje velikom dužinom sjeveroistočna granica Ćeklića, prema Bjelicama. Ona ide sve preko visokih brda i planina: najprije preko Debelog Brijega i iznad Šijoca, pa visokom i prostranom presjedlinom Simunjom, iznad koje se diže na planinu Crni Vrh i dalje ide sve vijencima visokih planina Čelinca i Oporca do na Radojev Brijeg. A odatle granica skreće na jug, na planinu Sinsić, koja je na tromeđi Ćeklića, Bjelica i Kosijera (plemena u Riječkoj Nahiji) i završava se još dalje na jugu, na Latkovu Ždrijelu, prema Kosijerima. Ćeklićka oblast čini vrlo dobru geografsku cjelinu, jer je sa svih strana ograđena visokim brdima i planinama, a po sredini spuštena, tako da je stanovništvo cijele te oblasti samom prirodom zemljišta upućeno na uzajamne veze i odnose. Osobito je pak srednji i najniži dio ćeklićke oblasti – u kojemu su naselja: Kućišta, Vuči Do, Krajnji Do i Vojkovići – bili od značaja za stvaranje i održavanje plemenske zajednice kod Ćeklića. On je u geografskom središtu plemena i podjednako pristupačan za sve djelove ćeklićke oblasti; ima najrodnije zemljište i najbolje planine za stočnu pašu (na istoku Crni Vrh i Čelinac a na jugu i zapadu cijelu prostranu planinsku oblast prema Njegušima, Gornji Vršanj planina Proročića); a nesumnjivo je od uvijek bilo od značaja, što je i najbliže velikoj saobraćajnoj arteriji ovih krajeva, onome starom putu za Kotor, koji baš prolazi južnom ivicom Ćeklića prije nego što počne silaziti ka Njeguškom Polju.


ISTORIJA-PLEMENA ĆEKLIĆA

Ćeklići su veoma staro pleme, koje se pominje još u prvoj polovini XIV vijeka. Raniji autori su kao prvi pomen plemena Ćeklića isticali jedan mletački izvor iz 1431. godine. Međutim, jedan dubrovački dokument bilježi izvjesnog Bojka Ivanovića Ćeklića, tačno pola vijeka ranije. U okolini Skadra je početkom XV vijeka postojalo selo, upisano u mletački Skadarski zemljišnik iz 1416. godine kao Teclani, i u njemu Jon Tecla (Jovan Ćeklić?). Nije isključeno da ovi Teklani Donje Zete, imaju veze sa nešto sjevernijim zetskim Ćeklićima, ali to nije sasvim pouzdano. Ipak, najstariji pomen bratstva je iz jednog kotorskog dokumenta iz 1326. godine, đe se pominje Maroje od Ćeklića (Maroye de Tecla). Ćeklići su popisani u turskim defterima 1521. i 1523. godine, kao Teklići, i to 1521. u Nahiji Pješivci, a 1523. u Nahiji Cetinje. U ovim defterima, osim navedenih ćeklićkih sela, popisane su i mahale Crni Vrh, Jabukov Do i I(v)kovići, koja su kasnije zapustjela. Ikovići bi mogli biti ogranak staroćeklićkog bratstva Marojevića. U ovim defterima nalazimo i mahalu Ostojići u Poborima, kao i cetinjsku mahalu zapisanu najverovatnije kao Ostojšići. Jedno od starih bratstava Cetinjskog Polja bili su i Ostojići, koji bi mogli imati veze sa ćeklićkim Ostojićima. Kod Konstantina Jiričeka, crnogorska plemena se spominju još od XIV vijeka: Ćeklići konkretno prvi put 1381. godine. (No građa za izučavanje istorije plemena je složena i opširna i to ostavljam za neki ozbiljniji rad.)

Zadružni dom u Ćeklićima


DOLAZAK U VUČI DO

Stigosmo u samo selo u centra Vučeg Dola. U samom selu su brastva: Gvozdenovići, Vickovići, Proročići a u selu je kuća i posjedi brastva Jovanovića koji su ove posjede kupili od Vickovića a koji su sa Jezera-ćeklićkog. Na području Vučeg Dola (ali i Vojkovića) postoji gradina, ostatak manjeg srednjevjekovnog utvrđenja koje je vjerovatno podignuto za odbranu. Prema mogućim osnovnim arheološkim istraživanjima tu su boravili ćeklićki knezovi u dalekoj prošlosti. Vuči Do, prvi put se pominje u knjizi Rista Kovijanića: ,,Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI) ” , u kojoj piše: ,,Milovan iz Ćeklića, iz Crne Gore, otac pok. Jovana iz Ćeklića, koji je služio i umro na ratnoj galiji kojom je zapovijedao Đovani Kontarino, opunomoćio je 26. februara 1575., Rada iz Njeguša, bojadisara, da naplati novac za službu pok. Jovana, jer je on, prema Kotorskom statutu, zakoniti nasljednik zaostavštine svoga sina” Dalje se kaže: ,,Kojemu je rodu pripadao ovaj Milovan ne može se znati. U Ćeklićima je sačuvana uspomena na one plemenike koji su služili na mletačkoj ratnoj galiji kao najamnici za Bokelje koji su bili obavezni da odsluže vojni rok”.

Pogled na panoramu Vučeg Dola-Ćeklići

Odlučismo se da snimimo lijepe gadrove crkve Svetog Đorđa na jedom omanjem uzvišenju. Crkva Svetog Đorđa je izgrađena u drugoj polovini XVIII vijeka preciznije 1861. godine. Pred samom crkvom se sahranjuju pripadnici sva tri brastva. Crkva i njena istorijska i kulturna vrijednost izuzetno je velika. Crkva je bila mjesto okupljanja uoči svih važnih odluka kako za samo selo tako i za odlazak u ratove. Intresantan je podatak da je za vrijeme Austro-ugarske okupacije Crne Gore, (1916-1918) da su Austro-ugari skinuli zvona sa crkvenog zvonika da bi ih pretočili u puščana zrna. Pred samom crkvom počivaju brojni i istaknuti predstavnici sva tri brastva. Crkva je obnovljena prilozima mještana 2015. godine. Nakon obilaska crkve odlučismo se da idemo u samo selo. Prolazimo pored temelja novozapočete kuće Iva (Gojkova) Proročića, koji živi u Tivtu a odlučio je da na svom posjedu podigne porodičnu kuću. Kako godine idu rodni kraj nas sve više vuče. Spuštamo se u selo koje se nalazi u prostranoj vrtači a okružuju ga obližni vrhovi. Samo selo ima dobar geografski položaj i zaštićeno je bilo od uticaja jakih vjetrova. Kuće su omanje na malim rastojanjima jedna od druge ali veoma grupisane. Što je u nekim prošlim vjekovima omogućavalo bolju zaštitu sela kako od upada vojski tako i prilikom bilo kakvih nepogoda koje su mogle da se dese.


POSJETA PORODIČNOM GAZDINSTVU VICKOVIĆA

U samom selu čeka nas Vasko Vicković i njegov otac Krsto-Bato da nam požele dobrodošlicu pored njih tu je i Vaskova vrijedna supruga Jelena koja je iz daleke i prostrane Vojvodine ljubav dovela na Cetinje. Vedri, puni pozitivne energije i elana sijedamo za sto dok Vaskov mlađi nasljednik Ognjen i ćerka Kristina, razgovaraju sa Miomirem Marošem kako to izgleda biti poslenik medija TVCG. Stariji Vaskov sin Kristijan nije bio sa nama jer je posvećen sportu tu je i Vaskova sestrić Viktor. Dok se pripremamo za razgovor Vasko nam govori o svom odrastanju, djetinjstvu i porodici: ,,Još od najranijeg djetinjstva smo svi dolazili i porodično boravili u Vuči Do. Pamtim mnoga lijepa ljeta i djetinjstva provedena ovđe. Naše selo je specifično po mnogo čemu i idelano za proizvodnju zdrave hrane. Moja želja je da prensem ljubav prema selu i svojim nasljednicima. Supruga Jelena mi je velika podrška i podstrek za sve što radim. Pošto su ovo idelani krajevi za razvoj pčelarstva registrovao sam svoje porodično gazdinstvo. Sada sam aktuelni sekretar Udruženja pčelara Cetinja. U svom asortimanu imamo brojne proizvode od meda i pčelinjih proizvoda. Med sa ovog prostora pokazao je visok kvalitet na nezavinsnim analizama u velikim centrima Evrope na što sam posebno ponosan. Trudim se da motivišem, pokrenem i podržim što više mladih da se vrate rodnom kraju Ćeklićima ali i da krenu mojim stopama. Sve se može postići ako imate želje, volje i vremena. Pored toga bavim se i proizvodnjom drugih tradicionalnih proizvoda. Uključen sam aktivno u Ćeklićke susrete koje smatram veoma važnim u afirmaciji, okupljanju ali i prezentaciji naše brojne kako da kažem dijaspore koja je rasuta širom svijeta. Pčelinjak koji vidite iza nas plod je višegodišnjeg rada. Pčelarstvo zahtijeva veliku brigu ali i ljubav ako to nemate nemojte ulaziti u ovaj posao. Ova godina je bila prosječno dobra za pčelare iz Katunske nahije. Volim da učestvujem i podržim sve akcije koje su vezane ne samo za moje selo već za sve Ćekliće.  Vuči Do vidim u budućnosti kao selo koje ima perspektivu ali sve je na nama i do nas.”

Ispred porodičnog gazdinstva Vickovića, Vuči Do
sa ekipom emisije ZAPIS i Miomirem Marošem

Dok teče razgovor sa Vaskom, njegova vrijedna supruga Jelena, nam donosi svježe pripremljene priganice, med, med u saću i mezu od sira i pršute. Med izuzetnog kvaliteta i ambijent čini posebnim nižu se razgovori. Ekipa TVCG snima Vaska u blizini pčelinjaka dok Vuči Do svojom panoramskom ljepotom i mirem plijeni. Sa prostrane terase selo izgleda posebno. Okolna šuma, zelenilo, planinski vrhovi Vršanja i Crnog vrha predstavljau bogatu pašu za pčele. Pored toga veliki je broj ljekovitog bilja koje raste na ovim padinama. Dok Miomir u tišini razgovara sa Vaskom, Krsto-Bato Vicković mi priča o nekadašnjem životu, slozi i jedinstvu stanovnika Vučeg Dola. U nekim prošlim decenijama i vjekovima kako se samo selo nalazi u blizini puta na konak su boravili mnogi iz udaljenih sela Katunske nahije. Tako su nastala brojna prijateljstva i kumstva. Miomir Maroš završava snimanje dok Vaskov mlađi sin Ognjen je pravi mali pomoćnik u snimanju. Vidi se da ga sve intresuje i da želi biti dio ovog tima za svoj rad dobija od Miomira čokoladu. Snimaju se kadrovi Vučeg Dola, gostiju, domaćinstva treba da nastavimo dalje sa obilaskom sela. Domaćinstvo i gazdinstvo Vicković, krasi harmonija, sloga i poštovanje. Iskreno vjerujem da Vaskova vizija razvoja Vučeg Dola i Ćeklića ima lijepu perspektivu kako on lijepo reče: ,,sve je na nama samima. ” Pozdravismo se sa našim dragim gostima a mojim plemenicima, treba nastaviti priču o Vučem Dolu.


VUČEDOLJANI OD SLOBODARA DO DOKTORA

Nastavljamo naš put ka kući najpoznatijeg Vučedoljanina, Čeklića ali i jednog od najznamenitjih Crnogoraca dr Anta Gvozdenovića o kome je knjigu napisao dr Đuro Batrićević i razjasnio poptuno njegovu ulogu i istorijski značaj (Dr Anto Gvozdenović – general u tri vojske; Crnogorci u rusko-japanskom ratu; Obod; Cetinje; 1994. godine) Prije toga čuli smo se sa njegovim rođakom Petrom zbog snimanja kadrova ispred impozantne obnovljene kuće. Govorim o samoj istoriji i nastanku imena toponim Vuči Do. Bratstvo (Vučedoljani) je naziv dobilo po Vučem Dolu u koji se doselio zajednički predak. Legenda kaže da su prvi doseljenici pod jednom visokom stijenom na samom kraju sela pronašli mladu vučicu sa mladima tako je i selo dobilo naziv.  Bratstva  se dijele na tri ogranka: „Gvozdenovići“, čiji su rodovi Gvozdenovići i Raičkovići, „Proročice“, čiji su rodovi Proročice, Vukosavovići i Markovići, i „Vickovići“, čiji su rodovi Vickovići, Radulovići i Vojinovići. Svi potiču od pretka Periše Miševića koji se doselio u Ćekliće između XVI-XVII vijeka iz Gacka – Čarađe. Postoje najmanje tri verzije o ranijem porijeklu ovog bratstva: po jednom, oni su ogranak velikog bratstva Orlovića (s kojim ih vezuje legendarno Čarađe), po drugom, oni su srodnici njeguških Herakovića i Raičeviča (što bi potvrdila i ista krsna slava – Đurđev-dan koja je sada prislužbica i ima istorijskog jakog osonova), po trećem, oni su posebno hercegovačko bratstvo. Vickovići – Vučedoljani su bili knezovi ćeklićki krajem XVIII i do sredine XIX vijeka. No istorija zahtijeva arhivska dokumenta i činjenice a  (narodna predanja) nisu pouzdana.

Sa desna na lijevo Božidar Proročić. Miomir Maroš i Vasko Vicković
ispred kuće generala Gvozdenovića

Svojevremo dok sam istraživao Državni arhiv na Cetinju našao sam brojne podatke o Vučedoljanima posebno je bio intresantan njihov boravak u Gaeti. Teško je sve predstaviti, zato ovđe sumiram dio onih koji su ostavili značajan trag u istoriji. Svi Vučedoljani su tokom oslobodilačkih ratova bili u stroju i među borcima za Crnu Goru.

Ispred kuće legendarnog generala dr Anata Gvozdenovića, Vuči Do

Dr Anto Gvozdenović ( 1854-1935); General, diplomata, vojni hirurg, borac za nezavisnu Crnu Goru. Put od rodnih Ćeklića vodio ga je preko Kotora i Cetinja, do Moskve, Petrovgrada, Pariza, Varšave, Balkana, Bliskog i Dalekog istoka, Srednje Azije, Rima i Vašingtona, da bi se, u dubokoj starosti, ponovo vratio na Cetinje. Poznati vojni hirurg, proslavljeni general u ruskoj vojsci, zamjenik načelnika saniteta francuske vojske, đeneral-ađutant kralja Nikole, prvi i posljednji crnogorski ambasador u Vašingtonu, poslije smrti kralja Nikole mandatar i posljednji predsjednik crnogorske emigrantske vlade, čovjek koji je zanimljiva ličnost u istoriji crnogorskog naroda. Rijetko koji je naš zvaničnik krajem 1918. doživio ovacije poput generala Anta Gvozdenovića, prvog i jedinog ambasadora (službeno: izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra) Kraljevine Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama. U doba kada se odigrala završnica nestanka crnogorske kraljevine u Njujorku je, 11. oktobra 1918, održana manifestacija na kojoj je odato priznanje njenom doprinosu savezničkoj pobjedi u Prvom svjetskom ratu. General Gvozdenović je na dužnost ambasadora u SAD postavljen 1. avgusta 1918. Manifestacija u Njujorku, prema objavljenoj istoriografskoj građi, otpočela je podizanjem crnogorske zastave na Kip slobode. Svečana povorka je centrom grada prošla kroz špalire Njujorčana, sve do Pete avenije i bine okićene crnogorskim i američkim zastavama. Odsvirana je crnogorska himna a Gvozdenović se okupljenim obratio na engleskom jeziku. Nakon svečanosti, organizovan je ručak u Belmont hotelu. Gvozdenović je u svojim izvještajima napisao da je imao susrete i sa Džonom P. Morganom Mlađim i Džonom D. Rokfelerom, američkim magnatima. Posljednje dane proveo je u rodnom Vučem Dolu, u kome ga je stigla smrt, 2. septembra 1935. godine. Sahranjen je na seoskom groblju, bez vojnih počasti, iako sa tri generalske kape, i sa tri zvijezde na epoleti, u skromnoj grobnici, među precima. Ovaj zaslužni ratnik bio je i zapaženi pisac i prevodilac. Napisao je i objavio više zanimljivih knjiga, putopisa i studija. Govorio je je ruski, francuski, njemački, engleski i italijanski.

Dr Anto Gvozdenović ( 1854-1935)

Prof. emeritus Milan (Petrov) Gvozdenović, (1899-1982); Patriota, borac za nezavisnu Crnu Goru, predsjednik opštine Ćeklići.Rođen  je 1899. godine u Vučem Dolu. Gimnaziju je završio u Cetinju. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Napulju 1927. godine. Nakon završenog studija vratio se u Crnu Goru i radio kao ljekar na suzbijanju  zaraznih  i  parazitarnih  bolesti  pri  Higijenskom  zavodu  na  Cetinja,  đe  je  jedno  vrijeme  bio  i  direktor  sve  do  izbora  za  docenta  na Medicinskom  fakultetu  u  Sarajevu  1952.  godine.  Više  puta  je  odlazio  u univerzitetske centre Zagreb, Beograd, Rim, London, Štokholm, Pariz, Ðenova, đe se usavršavao iz područja mikrobiologije i parazitologije, a specijalistički ispit iz parazitologije položio je na Institutu za parazitologiju pri Institutu Srpske akademije nauka. Godine 1957. habilitirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu, da bi potom bio izabran za vanrednog profesora 1959. i redovnog profesora 1961. godine. Još prije dolaska u Srajevo istakao se rezultatima istraživanja  bolesti  kalaazar,  a  prepoznatljiva su i njegova istraživanja sprečavanja malarije, amebijaze i crijevne parazitoze, iz tog domena je i najveći broj njegovih publikovanih radova. Profesor Gvozdenović je, radeći na Institutu za mikrobiologiju i  parazitologiju,  uspio  organizovati  vrlo kvalitetan  parazitološki  laboratorij,  koji je bio baza za diplomsku, postdiplomsku i specijalističku edukaciju iz parazitologije. Jedno vrijeme bio je načelnik Epidemiološkog  odjeljenja  Ministarstva zdravlja Crne Gore i načelnik za organizaciju zdravstvene službe Higijenskog zavoda na Cetinju, a zatim i Centralnog higijenskog zavoda u Sarajevu. Umro je 1982. godine sahranjen je u Vučem Dolu, nikada se nije odrekao borbe za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru.

Milan Petrov Gvozdenović kao kapetan crnogorske vojske

Prof. dr Dušan (Petrov) Gvozdenović (1917-1993); Patriota, borac za nezavisnu Crnu Goru i obnovu CPC, beskompromisni intelektualac, ekspert UNESC-a. Dušan Gvozdenović je rođen u Vučjem Dolu, u Ćeklićima, nadomak Cetinja 1917. god. Gimnaziju je pohađao na Cetinju, Kotoru i Beogradu, studije matematike i fizike, tzv.  Matematičku grupu, je završio na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1946. god. Radnu biografiju je započeo kao profesor matematike i fizike u Gimnaziji i Višoj pedagoškoj školi na Cetinju, a potom na Tehničkom i Mašinskom fakultetu Univerziteta Crne Gore u Titogradu i Podgorici. Autor je mnogih udžbenika geometrije i matematike za osnovne škole i fakultete, kao i brojnih stručnih i  naučnih radova iz ovih oblasti. Dušan Gvozdenović je bio i aktivni učesnik mnogih društvenih zbivanja XX vijeka. Bio je prijavljen kao dobrovoljac Internacionalne brigade za Španski građanski rat (1936.), ali sticajem okolnosti nije u njemu učestvovao. Međutim, aktivni je učesnik pripreme i samog Trinaestojulskog ustanka u Crnoj Gori, kao i NOB-a Jugoslavije. Dio svog života je proveo radeći na afričkom kontinentu, u Republici Kongo I Burundi, kao predavač matematike i fizike. Izvanredno je govorio francuski, engleski i ruski jezik. Nakon boravka i rada u afričkim zemljama, proglašen je za eksperta Ujedinjenih nacija za matematiku i fiziku, jedini sa prostara bivše Jugoslavije. Devedesetih godina XX vijeka, bio je osnivač i aktivni učesnik organizacija i udruženja koje su se bavile očuvanjem crnogorskog identiteta, Crnogorskog PEN centra, Društva poštovalaca dinastije Petrović-Njegoš, Društva za povraćaj autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve. Umro je 1993. god. i sahranjen, po sopstvenoj želji, u Vučem Dolu.

Legat Dušana Gvozdenovića 1917-1993

U najtežim godinama borbe za autokefalnu CPC i samu državu Crnu Goru dao je nemjerljiv doprinos bez straha i mane prkoseći snagom intelekta tadašnjim vlastima. Dušan Gvozdenović je na Crnogorskom narodnom zboru na Cetinju 1991. godine prčitao aklamaciju đe se usvaja deklaracija o obnovi CPC pred kordonima policije koja je pokušala razbiti ovaj skup.

Nacionalna biblioteka Crne Gore „Đurđe Crnojević čuva njegov legat koji sačinjavaju monografske (379) i periodične publikacije (13 naslova) dio lične biblioteke Dušana Gvozdenovića. Legat Dušana Gvozdenovića, sastoji se iz 1.602 monografske publikacije i 65 naslova časopisa, tj. 662 broja i 4 priloga uz periodične publikacije.

Mihailo (Šutov) Vicković (1897-1985); Mihailo Vicković rođen je 1897. godine u selu Vuči Do u Ćeklićima, borac za nezavisnu Crnu Goru. Mihailo, bio je potporučnik i emigrant u crnogorskoj vojsci i protivnik ujedinjenja Crne Gore i Srbije 1918. godine, te učesnik u Božićnom ustanku 1919. Borac za nezavisnu Crnu Goru. Bio je učesnik i vijećnik II zasjedanja AVNOJ-a. Po povratku u Crnu Goru pristupio je Crnogorskoj federalističkoj stranci i bio na njenoj listi, uoči rata, bio predsjednik Opštine ćeklićke predratni i posleratni. Kao borbeni opozicionar sve više se zbližavao sa komunistima, a u KPJ je primljen avgusta 1941. godine. Jedan je od organizatora Trinaestojulskog ustanka u Katunskoj nahiji. Bio je zamjenik komesara Lovćenskog NOP odreda i komandant njegovog Prvog bataljona. Učesnik je Konferencije rodoljuba na Tjentištu juna 1942, a poslije toga se vratio na politički rad u neprijateljskoj pozadini i istrajao je u surovim uslovima ilegale. Krajem 1943. imenovan je za člana Sreskog komiteta KPJ Cetinje, a od oktobra 1944. do marta 1945 bio je politički sekretar Sreskog komiteta. Prvi je posljeratni predsjednik cetinjske opštine. Bio je ministar socijalne politike i narodnog zdravlja u Vladi NR Crne Gore i dugogodišnji narodni poslanik. Penzionisan je sa mjesta potpredsjednika republičkog vijeća NRCG. Nosilac je ,,Partizanske spomenice 1941. Umro je i sahranjen na Cetinju 1985. godine.

            Miroslav-Miro (Mihailov) Vicković (1951-2004); Rođen je 27. maja 1951. godine. Istaknuti društveno-politički borac u borbi za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. Svojim cjelokupnim životom i bićem je istrajavao na toj borbi. Osnovnu školu i gimnaziju je zavržio na Cetinju, a Pravni fakultet u Podgorici. Od marta 1977. godine do avgusta 1990. radio u tadašnjem Republičkom sekretarijatu unutrašnjih poslova Crne Gore, đe je bio šef Kabineta ministra policije. Nakon Antibirokratske revolucije napušta ovaj posao ne želeći da služi Miloševićevim namještenicima u Crnoj Gori i njihovoj politici. Karijeru profesionalnog političara započinje marta 1995. godine u Liberalnom savezu Crne Gore, na mjesto izvršnog direktora stranke. U periodu od 1992. do 1996. godine bio je odbornik LSCG u Skupštini opštine Podgorica. Godine 1997. biran je za poslanika u Skupštini Crne Gore sa liste koalicije Narodna sloga, kao i 1998, 2001. i 2002. godine sa liste Liberalnog saveza Crne Gore, obavljajući i funkciju šefa Poslaničkog kluba LSCG u Skupštini CG. Za predsjednika Liberalnog saveza izabran je prvi put 1999. godine na Konferenciji u Igalu, a na istu funkciju ponovo je izabran na Konferenciji 2002. godine, održanoj u Podgorici. Vicković je izabran za gradonačelnika Cetinja 2002. godine. Preminuo je u Podgorici 2004. nakon kratke i teške bolesti sahranjen je na Cetinju. Njegove ćerke Milica i Marija poznate su u svijetu umjetnosti širom Zapadnog Balkana i Evrope, ima i sina Mirka.

Miroslav-Miro Vicković


KAKO JE NASTALO PREZIME PROROČIĆ

            Kroz često burnu istorijsku prošlost samog sela Vuči Do možemo pratiti tok razvoja samog sela i tri brastva u njemu. Predak Proročića, Radoje od koga su naši rođaci (Radovići u Nikšiću) bilo bi očekivati da po Radoju kao što je često bivalo kod Crnogorskih brastava budu Radojevići ili Radovići no svakako da se i ovđe legenda pobrinula za sve koju je brižljivo zapisao dr Đuro Battrićević u svojoj knjizi o Antu Gvozdenoviću. Prorok to jest Proročica (staro prezime) do Proročića. Detalje tog istorijskog svjedočanstva prenosim ovđe:

            ,,Priča se da je Radoje bio poznati junak. Uz to, bio je izuzetno hitar, spreman i okretan, zbog čega je još kao mladić dobio nadimak Skako. Kad je Radoje jednom prilikom uskočio u turski Spuž, bude primijećen od turske straže, koja alarmira da se u gradu nalazi poznati crnogorski junak, a turski veliki krvnik. Turci navališe sa svih strana i uhvatiše Radoja. Ovom “lovu“ se obradovao spuški kapetan. On u zarobljeniku prepozna hajdučkog harambašu Radoja. Malo zastade i u mislima se vrati na neki raniji susret sa Radojem. I dok su Turci sa nestrpljenjem očekivali odluku spuškog kapetana, kako će Radoja biti i mučiti, spuškom kapetanu je, po svemu sudeći, bilo žao pogubiti ovakvog junaka, sa kojim je, prema nekoj verziji, bio i pobratim. Plašeći se gnjeva razjarenih Turaka, koji su tražili Radojevu glavu, spuški kapetan naredi da Radoja odvedu u tamnicu. On u međuvremenu prošeta spuškom ravnicom, razmišljajući što da uradi sa Radojem. Odjednom dođe na ideju da uhvati skakavca. Pošto mu taj plijen nije bilo teško uloviti, vrati se s polja sa skakavcem u ruci. Okupljenim Turcima saopšti odluku. Reče im da Radoja izvedu iz zatvora i kad ga dovedu pred njim, on će ga upitati šta drži u ruci. Ako pogodi, predloži spuški kapetan, ima da mu se oprosti život. U protivnom, biće na licu mjesta pogubljen. Sa ovim predlogom se složiše Turci, čvrsto vjerujući da Radoje neće pogoditi što kapetan drži u ruci.

Kad Radoja izvedoše iz zatvora i dovedoše ga pred okupljene Turke, spuški kapetan ga upita:  “Jesi li živ, Vlaše? “ Radoje mu dostojanstveno odgovori: “Jesam, čestiti pašo, živ sam! “ Spuškog kapetana iznenadi ovako odvažan odgovor neustrašivog hajdučkog harambaše, koji mu i kao rob prkosi. S druge strane, bi mu milo što ga udostoji onako visokim zvanjem, pa mu reče:  “Slušaj, Vlaše!“Ako pogodiš šta držim u ruci, turske mi vjere, oprostiću ti život . “ Tada, vjerovatno, ni Turčin, a još manje Radoje nijesu mogli ni pomisliti da će Radoje odgonetnuti što Turčin drži u zatvorenoj šaci. Radoje shvati da mu je došao kraj. Ali, pri pomisli da je i on mnoge u crno zavio, prežalio je svoj život. Teže od smrti bilo mu je javno zbijanje šale sa njim, i to u časovima predsmrtnim. Zato, ne obazirući se ni na Turke, ni na spuškog kapetana, više za sebe, izusti: “ E, Skako, Skako, skakao si, skakao i doskočio si ga. “ Ove Radojeve riječi spuškog kapetana ne samo što iznenadiše, već i zbuniše. Znajući da je skako u stvari skakavac, a ne Radojev nadimak, kapetan otvori šaku i, na veliko iznenađenje prisutnih, pusti skakavca u polje, a zatim prisutnima reče: Jes, turske mi vjere, ovaj Vlah je pravi prorok, kad pogodi da u šaci držim skakavca.

Prisutni Turci zanijemiše od čuda, a spuški kapetan održa datu riječ i Radoju pokloni život, i ako su prisutni Turci u tom trenutku jedva čekali da ga skrate za glavu. Radoje se pozdravi sa spuškim kapetanom, kao junak sa junakom, a zatim se oprezno udalji, dok se nije uhvatio gore i planine. Kad stiže u rodni Vuči Do, ispriča što je doživio i preživio, zahvaljujući jednom skakavcu, koji mu je, igrom slučaja, spasio glavu. Od tada se Radojevi potomci prozvaše Proročići.


PROROČIĆI OD GORŠTAKA DO DOKTORA

            Proročići su kao brastvo prošli sve teške i lične i istorijske momente koje su pratili Vuči Do ali i Crnu Goru kao i ostala dva brastva koja nastanjuju selo. Sudbina Crne Gore bila je i njihova sudbina Kako bi trebalo i vremena i prostora da se sve opiše a ovo je ipak reportaža a ne istorijski zapis osvrnuću se samo na dio njih ne zanemarujući i ne umanjujući i značaj i ulogu drugih.

            Tadija (Mitrov) Proročić (1894-1979.) Rođen u Vuči Do. Gorštak, koji je proveo život na selu. U vremenu, Austrougarske okupacije i sloma Crne Gore (1916-1918) bio učesnik Mojkovačke bitke đa se zajedno sa brojnim Crnogorcima istakao u borbama. Nosioc spomenice sa Mojkovca. Život je proveo časno i pošteno. U braku sa Ikom (rođenom Đakonović sa Bjeloša) dobio je sina Bogdana i šćer Mariju-Bebu. Umro je i sahranjen u Vučem Dolu.

            Stanko (Mitrov) Proročić (1898-1979.) Rođen u Vuči Do. Gorštak ranu mladost proveo u rodnom selu. Nakon Austrougarske okupacije Crne Gore (1916-1918) zarobljen i odveden zajedno sa drugim Katunjanima u zloglasne mađarske logore smrti Nađmeđer i Nežider. Tokom boravka u logoru naučio je dobro njemački jezik što će mu u periodu tokom II Svjetskkog rata koristiti. Nakon oslobađanja iz logora zajedno sa grupom oslobođenih Katunjana stiže na Kosovo odakle preko Prokletijskih planina traje njihov hod po mukama do dolaska u rodna sel. Nakon povratka ostaje u rodnom selu. Težak život i stalne lične borbe ga odvode u Bijelu đe je bio poslužitelj kod italijanskog advokata i  đe se govorio isključivo italijanski jezik. Izučava i govori talijanski jezik. Tokom okupacije Crne Gore, od stranje Njemaca i Italijana postaje zvanični tumač i prevodilac za oba jezika raspoređen na Čekanju. U periodu 1941-1943, spasio je živote mnogobrojnih antifašista, boraca i saradnika partizana predstavljajući ih italijanskim okupacionim vlastima kao: kumove, rođake i prijatelje govoreći im da su zavedeni i obmanuti mahom je bila riječ o mlađim generacijama. Svjedočanstva onih koje je spasio i njihovih potomaka su brojna. 25. avgusta 1943. godine italijanski kapetan ga poziva na privatni razgovor govoreći mu da će Italija da kapitulira i da je stiglo naređenje da bude likvidiran kako nebi ostali tragovi saradnje; govoreći mu da tokom večeri prosto pobjegne i tako spasi svoj život tako je i bilo. Italija je kapitulirala 3. septenbra 1943. Kraj rata je dočekao tiho i mirno. Nakon dolaska komunista na vlast znalo se za njegov doprinos u spašavanju života Katunjana tako da nije snosio bilo kakve posljedice. Ženi se prilično kasno zbog mnogobrojnih ratnih i životnih okolnosti sa Marijom (rođenom Vuksanović iz Vojkovića) sa kojom dobija šćer Milevu i sina Milenka koje kasnije sam odgaja nakon pogibije supruge Marije u saobraćajnoj nesreći u Bajicama. Penziju od novih vlasti ne dobija, sedam godina je proveo radeći u kafani ,,Kod Pera na Bukovicu“ vozeći kar Bukovica-Kotor, gotovo svaki dan i na taj način stekavši zasluženu penziju. U dubokoj starosti preciznije u 81. godini života  doživio je da mu se rodi unuk Božidar, što mu je makar malo umanjilo sve dotadašnje životne borbe i muke i donijelo na zalasku života makar malo svjetlosti i mira. Umire par mjeseci kasnije sahranjem je u svom rodnom Vučem Dolu.

            Gojko (Ivov) Proročić (1938-2016) Rođen je u Vučem Dolu 21.03. 1938. godine. Osnovnu školu je završio u rodnom selu. Životne okolnosti i životni putevi su bili isprepleteni brojnim borabama. Srednju ugostiteljsku školu završava u Kakanj-Visoko. U želji da napreduje upisuje nakon srednje škole tada prestižnu Višu ugostiteljsku školu u Dubrovniku, iz koje su ponikli brojni turistički poslenici koji će rukovoditi razvojem turizma na jadranskom primorju. Nakon završene Više ugostiteljske škole jedno vrijeme predaje grupu stručnih predmeta u ugostiteljskoj školi u Tivtu. Njegov društveni i profesionalni biva prepoznat u društvu pa postaje direktor tada prestižnog HTP Mimoza Tivat koji čini okosnicu turističkog razvoja Tivta. Tu dužnost obavlja profesionalno sve do 1990. godine kada se razbolio. Umro je 23. 06. 2016. godine.

Prim dr Milena (Jovanova) Proročić-Tomić. Rođena je 23. 09. 1953. god. u Visokom, Bosna i Hercegovina. Medicinski fakultet je završila u Sarejevu 1977. god. Specijalistički ispit iz Pedijatrije položila je 1984. god. na Institutu za majku i dijete u Beogradu. Radila je tri godine na Medicinskom fakultetu kao demonstrator i pomoćni asistent na katedri iz Anatomije, kod Prof Hadžiselimović Hajrudina. Promovisana je u zvanje Primarijusa od Ljekarske komore, Društva ljekara Crne Gore 1999.god. Ljekarska komora joj je 2008. god. dodijelila Licencu iz Prakse, za ekspertska znanja iz Pedijatrije. Objavila je knjigu ,,Naše dijete ko je to? “ 2001.god. i  ,,Sjedi na kola za istinu 2015.god. Registrovala je prvo internet savjetovalište za mlade u Crnoj Gori: www.mladicg.com Udata je i majka jednog đeteta. Živi i radi u Herceg Novom od 1978. godine. Autorka je brojnih: stručnih i naučnih članaka i knjiga. Učesnica brojnih simpozijuma, okruglih stolova, diskusija, konferencija i pripada jednoj od najznačajnih doktora iz oblasti pedijatrije na prostorima Zapadnog Balkana.

Dr Milena Proročić

Prof. dr sci. med Milenko (Jovanov) Proročić.  Doc. dr Milenko Proročić rođen je 22. 03. 1952. godine u Sarajevu. Diplomirao na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 8. jula 1976. godine, kao prvi u generaciji i u toku studija postigao ukupnu prosječnu ocjenu  9.08. Specijalistički staž obavio je na GAK “Narodni Front“ u Beogradu. Specijalistički ispit, u svojoj tridesetoj godini, položio je 27.12.1982. godine, sa odličnom ocjenom, pred komisijom Medicinskog fakulteta u Beogradu. Poslediplomske studije na Medicinskom fakultetu u Beogradu na grupi za Humanu reprodukciju završio je 1985. godine. Od Novembra 1984. godine Dr Proročić je bio u stalnom radnom odnosu na GAK  “Narodni Front“.  Dr Milenko Proročić izabran je 1991. godine za asistenta Medicinskog fakulteta u Beogradu, a u zvanje docenta na Katedri za ginekologiju i akušerstvo Medicinskog fakulteta u Beogradu, izabran je 29. 12. 1999. godine. Od 2009. u zvanju profesora. Oženjen je i ima troje dece.  Od stranih jezika govori engleski i francuski jezik.

PROF. DR MILENKO PROROČIĆ (Foto BioCell Hospital)

Prof. dr Milenko Proročić iz GAK “Narodni front” ostaće upisan kao doktor koji je metod vantjelesne oplodnje „donio“ na prostore bivše Jugoslavije. Upravo je on zaslužan što su na hiljade roditelja dobili svoju đecu. Učenik je čuvenog prof. dr Roberta Edvardsa sa Kembridža, koji je dobio Nobelovu nagradu za tu metodu. Uradio je i uspješno izvršio prvu vještačku oplodnju 1986. godine tačno devet godina pošto se ta metoda prvi put primijenila u svijetu a on postao njen pionir na prostorima Evrope. Doktor Proročić je za vreme svog rada pomoću vantjelesne oplodnje pomogao dolazak na svijet više od 300 beba. Bio je profesor na Medicinskom fakultetu i važio je za jednog od najstrožih i najzahtjevnijih profesora. U dva navrata 1986. i 1988. godine boravio je u Born Hall-Cambridge i Humana Hospital kao i u King`s College Hospital i Queen`s Charlotte Hospital u Londonu radi usavršavanja u radu na programu In Vitro fertilizacije i primjeni interventnog ultrazvuka u perinatologiji. Svojim radom na polju Humane reprodukcije dao je poseban lični doprinos struci i nauci na nivou Evrope. Tokom svog profesionalnog angažmana glavno polje rada i istraživanja Dr Proročića bili su problemi vezani za stimulaciju ovulacije kao priprema za In Vitro program, mikrohirurške laserske tehnike, interventni i dijagnostički ultrazvuk te razne endoskopske dijagnostičke i terapijske procedure.

Rezultate dobijene u višegodišnjem istraživanju sakupio je i prikazao u svojoj doktorskoj disertaciji. Doktorsku tezu pod naslovom “KOREKCIJA MENSTRUALNOG CIKLUSA U ŽENA U CILJU LEČENJA NEPLODNOSTI” odbranio je 30. 03. 1989. godine pred komisijom Medicinskog fakulteta u Beogradu, čime je stekao titulu doktora medicinskih nauka.

Individualni pristup u vođenju stimulacije ovulacije, kao pripreme za In Vitro Fertilizaciju, intrauterusnu inseminaciju i druge metode asistirane reprodukcije, koji je Dr Milenko Proročić izneo i preporučio u svojoj doktorskoj disertaciji, danas primenjuje nekoliko ekipa koje se bave ovim problemom humane reprodukcije. Dao je i lični doprinos u uvođenju i modifikacijama Swim-up In vitro tehnika izdvajanja i praktične primene progresivno pokretljivih spermatozoida u lečenju muškog infertiliteta. U dva navrata 1993. i 1996. godine boravio je na Univerzitetskoj ginekološkoj klinici u Minhenu đe se usavršavao u primeni najsavremenijih metoda mikrofertilizacije, asistirane implantacije embriona i preimplatacione biopsije embriona u cilju lečenja neplodnosti. Autor je brojnih stručnih i naučnih radova, članaka i knjiga. Od 2017. godine je u penziji.

Završismo posjetu mom rodnom selu doduše ova reportaža je opširnija od drugih ne zamjerite mi ipak je to moje selo.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


8 + fourteen =