Životni put autora knjige “Govor narodnog poslanika” Mihaila Ivanovića, vođe Crnogorskih federalista, održan u Narodnoj skupštini povodom budžetne debate 9. II 1924. godine, bio je mukotrpan i težak, uostalom kao i svih njegovih savremenika koji su Crnu Goru doživljavali kao svoju otadžbinu. Nakon progona iz Srbije povodom Ivanjdanskog atentata: (atentat na kralja Milana 24. VI 1899. godine) u Zagrebu završava Pravni fakultet nakon čega se vraća u Crnu Goru. Povratkom u Crnu Goru postaje sekretar Velikog suda u Nikšiću i narodni poslanik Crnogorske narodne skupštine. Padom prve Ustavne Vlade Lazara Mijuškovića Skupština mu povjerava mandat predsjednika, ali je’ ovaj na istoj sjednici odbija i za mandatara predlaže dr L. Tomanovića. Sa predlogom Mihaila Ivanovića kralj Nikola se nije složio, već je povjerenje dao g. Marku Raduloviću koji je u novembru 1906. godne obrazovao kabinet. Mihailo Ivanović u kabinetu g. Radulovića pokriva mjesto ministra unutrašnjih djela. Na tom položaju ostao je i poslije njegove demisije. Dolaskom Andrije Radovića na čelo Vlade zadržava istu funkciju. U Bombaškoj aferi iako nevin osuđen je na višegodišnju robiju. Iz zatvora bježi 1912. godine prvo u Tursku a zatim dolazi u Beograd gdje je bio izložen pritiscima Marka Dakovića i njegovih pristalica, ljudi koji su doprinijeli da bude osuđen i zatvoren. Od njega je traženo da se priključi njihovom pokretu odnosno pokretu protiv Crne Gore na što je on patriotski reagovao rekavši “da je on Crnogorac i da će raditi za dobro Crne Gore”. Amnestijom krivaca iz Bombaške afere vraća se u Crnu Goru u kojoj je poslije Balkanskog rata postao velikosudija i izabran je za narodnog poslanika. Nezadovoljan nasilnim ujedinjenjem Crne Gore i Srbije propagira federalističko i decentralističko uređenje države. Kao vođa crnogorskih federalista biran je za poslanika 1923. i 1925. godine. Na prvom kongresu Crnogorske federalističke stranke biran je za člana Glavnog odbora stranke. Bio je član i počasni predsjednik Privremenog crnogorskog administrativnog komiteta i član Savjetodavnog vijeća 1941. god. U svojstvu predsjednika Petrovdanskog sabora 12. jula 1941 godine proglašava restauraciju Crne Gore kao kraljevine i poništava odluke Podgoričke skupštine iz 1918. god. Više godina bio je predsjednik zelenaške Federalističke stranke. U sudskom procesu 57-ici okrivljenih političkih protivnika osuđen je na desetogodišnju robiju 1945. godine.
Ivanovićev govor u Narodnoj skupštini povodom budžetne debate februara 1924. godine predstavlja snažno sjedočenje stanja političkih odnosa između Crne Gore i Srbije i kritiku beogradskog centralizma koju aktuelni odnosi oživljavaju i reafirmišu.
Tekst objavljen u dnevnom listu Vijesti, mart 2006. godine.
Be the first to comment