Za sve one tihe ratnike – Marija Tadić

       Ovo je priča o onima koji su izabrali put koji ne spada u opcije ‘ili-ili’, već se smatra čovječnošću.

       Postoje među nama ljudi raznih ćudi, međutim, treba birati od kojih ćemo učiti mudriji prolaz kroz život. Čovjek kao socijalno biće bez dodira sa okolinom gubi određene karakteristike humanosti i asimilira se sa prirodom.. Većina nas ostaje u dodiru sa društvom i pokušava da se ne asimilira sa nedostacima istog, no iskušenja su velika.

       Ono što pored obrazovanja, mjesta is kog potičemo ili toga da li smo vidjeli dalje od svoje zemlje, nepobitno utiče na naše izbore ili opredjeljenja – jeste vaspitna nota roditelja ili prostor i emocija u kojoj smo odrasli. Većina Vas će reći da je odrastao u nekim normalnim uslovima, sa dva roditelja ili samo jednim, možda vas je podizala baka ali ono što je zaista bitno jeste – Vaš unutrašnji osjećaj da li je to odrastanje bilo uz pojedine tenzije ili ne, jer taj isti osjećaj boji Vaše buduće odluke i stavove u životu.

       Upoznala sam jednu divnu ženu, a znam i jednog izuzetnog mladića i pitam se da li je moguće da su izbori pojedinih masa ljudi koji imaju slična iskustva, toliko skučeni, okorjeli i isključivi.. Naime, njihovi životi ponaosob nisu tekli kao med i mlijeko.

       Ona je živjela u porodici u kojoj je na svaki mogući način otac psihički maltretirao majku. Danima bi slušala bjesomučne svadje kao dijete a baka bi ju je vraćala sa istom pričom, da ona ne smije da se umiješa u život svog sina. Da kojim slučajem ovo pričam pred publikom ljudi različitih profila i godišnje dobi, vjerovatno bi se čuli pokliči ’manijak’, ’e sram ga bilo’, ’zašto ga nije prijavila?’ (čak je sigurnije da će iste pokliče prije izreći – akteri sa druge strane ove priče). Međitim, jedno su riječi koje u tom trenu neko trebade reći a drugo bijahu odluke koje su donešene u tom mladom umu. Njena odluka je bila da neće dozvoliti da je iko psihički maltretira u životu. Trauma se nastavila sa njenom kći koja je naišla na ’slatkorječivog’ mladića koji joj je zagorčavao život na sličan način..

       On, podignut u porodici u kojoj je otac tukao majku, nakon razvoda odlazi da živi sa njom i braćom u drugi grad. U nepoznatoj okolini je gradio novi život. Ubrzo majka u nezgodi gubi pokretnost i ostaje sa njom da se bori za oporavak i za svaki njen osmjeh ili dan radosti. Posvetivši život stvarima koje bi njegovu majku ili neku ženu uljepšale ili smirile, društvo ga ubrzo označava kao homoseksualca bez ikakvih osnova Nakon nekoliko godina borbe gubi majku u depresiji stvorenoj od života u 4 zida i bori se sa dugovima. Svaki put bi predamnom izašao nasmijan i znam da je on samo zbunjen dječak koji je prebrzo bačen u teška odlučivanja..

       Ove ljude (za razliku od ljudi koji su prošli slične stvari) nećete naći u grupama za odvikavanje od heroina, alkoholizma ili sličnih psihotičnih stanja. Nećete ih naći ni u nekoj ilegalnoj oružani kako kupuju pištolj ili plan da namjeste nekome sačekušu, niti će Vam se bjesomučno žaliti na svoj težak život, naprotiv, oni su izabrali ili saželi sebe u ’ono treće’ što večina naziva idealom. Kada odbacimo pojam same riječi čovječnost i oduzmemo joj stroge smjernice date definicijom, lako je pojednostaviti i shvatiti.

       Uzmimo dakle, primjer da je ona žena sa iskustvom, koja će u buduće zaštititi svoje dijete i pokušati da ga nauči nečemu za razliku od svoje bake, ili uzmimo primjer mladića koji će znati da cijeni ulogu majke, supruge ili žene, te koji neće brzo rasuđivati na osnovu nečijih interesovanja da li je homo ili hetero – oni su zapravo ljudi, koji su odlučili da ne idu linijom manjeg otpora već težim putem, putem povjerenja u ljude, onog istog koje je neko mogao u njima poljuljati ili izbrisati. Oni su ’sazreli’ i promjenili tokove svojih života, uzevši da ih grade drugačijim od onoga čemu su mogli biti naučeni od strane sopstvenih roditelja i stoga smatram da zaslužuju pomen i poštovanje.

       Ako želiš postati čovjekom, ne smiješ sebi dozvoliti ’luksuz Kamijevog – Stranca’ jer lako je pasti u životu i duhu, no treba biti dovoljno odlučan da ustaneš i boriš se.

       Zato Vi, tihi ratnici novog doba, za koje okolina govori da nemate snage ili da ste nejaki (samo zato što niste pokrenuli radikalna i brza rješenja), ne slušajte ono što najglasniji glasovi govore. Za Vas dižem ovu čašu kvalitetnog vina, puštam muziku na gramofonu i ma gdje bili u ovom trenu, hoću da znate da znam da postojite i da sam Vam zahvalna što ste notu mog života prosvijetlili i što moje ’žute minute’ liječite bolje nego alkohol, pilule za spavanje ili neki drugi porok koji nikad ne postaše i mojim izborom.

Marija Tadić
Bar
02.06.2010.

Uz prilog pogledajte video na sledecem linku:

http://www.youtube.com/watch?v=0ylQEdIxbtM