U organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore “Montenegro” Zagreb i Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore u galeriji Zvonimir, Bauerova 33 u Zagrebu otvorena je 23. 9. 2014. zajednička izložba crnogorskih slikara Rajka Todorovića- Todora i Igora Rakčevića.
Uz brojne uzvanike i goste otvaranju su prisustvovali i ambasador Crne Gore u RH Igor Građević, akademski slikar Dimitrije Popović, režiser Veljko Bulajić, književnik Pavle Goranović, pjesnikinja Maja Pewrfiljeva, prijatetelji i kolege.
U ime Nacionalne zajednice i Društva prisutne je pozdravio dr. sc. Radomir Pavićević- predsjednik NZCH. O izloženim radovima svoj osvrt dala je povjesničarka umjetnosti Iva Körbler, a prisutnima su se obratili i autori izložbe.
U okviru Dana crnogorske kulture u Hrvatskoj 2014. ovaj projekt se realizira uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine i Ministarstva kulture Crne Gore. Nakon Zagreba izložba će biti organizirana u Rijeci, Puli i Splitu.
DVA KOMPLEMENTARNA SLIKARSKA SVIJETA
Na početku nove jesenske izložbene sezone, u zagrebačkoj Galeriji Zvonimir predstavila su se dvojica istaknutih crnogorskih likovnih umjetnika, Rajko Todorović Todor (Jasenovo polje kod Nikšića, 1952) i Igor Rakčević (Podgorica, 1971). Njihov zajednički nastup u istom likovnom prostoru možemo logično povezati s nekim istovjetnim značajkama u njihovim umjetničkim poetikama koje prožimaju i spajaju ta dva likovna opusa. Obojica unutar prividnog realizma skloni vizijama, metaforama i simboličnim poredbama, no kod Todorovića ćemo više osjećati kritički komentar nedavne povijesti i/li sadašnjosti, a kod Rakčevića kontemplativnu razinu elaboriranja kozmičko-oniričkih motiva i poruka.
U ciklusu pejzaža pod nazivom Gubilišta Rajko Todorović Todor referira se na ratom ranjeni pejzaž koji još uvijek na sebi nosi tragove pustošenja i uništavanja – kao da još uvijek pamti ratne rane – iako se priroda obnavlja, u jakim gestama i bojama. Taj ekspresivni pikturalni efekt ranjenog pejzaža slikar gradi na tradiciji enformelnih nanosa pikturalne materije, ali i drugog vala evropskog ekspresionizma, koji je kao trajna konstanta ugrađen u našu stvarnost. Usprkos jakoj tonskoj paleti, Todorovićevi su pejzaži sumorni, u najboljem smislu postapokaliptični po atmosferi, s čestom simbolikom ptice (mira) koja je kompozicijski tako postavljena kao da se sunovraća u taj pejzaž, totalno apatično i pesimistički, kao da odustaje od leta. Možda neće zvučati pretjerano ako konstatiramo kako nam se čini da se i sâm slikar pita kroz svoje pejzaže kako je moguće da ljudi na ovim prostorima imaju tako burnu i tešku, krvavu povijest, a okruženi su tako divnom i čarobnom prirodom i pejzažem. Ipak, postoje naznake izvjesne nade u ovim platnima, jer se simbolika stalnog, cikličkog obnavljanja prirode nameće sama po sebi, dapače, čak na jednom pejzažu možemo uočiti veliki znak za beskonačno(st).
Serije ljudskih glava Rajka Todorovića Todora, malog formata i postavljene u horizontalnim ili vertikalnim nizovima, nose u sebi jaki ekspresionistički naboj; one nisu samo metafore izgubljenog identiteta ljudi s ovih prostora, društvene, egzistencijalne ili emotivne izolacije i progonstva, već i svojevrstan suptilan memento žrtvama rata. One svojim snažnim psihološkim portretiranjem ukazuju na gubitak ljudskog središta, na gašenje humanosti, ali i na potpuno sivilo egzistencije, na tako – na žalost često – biološko i emotivno-mentalno vegetiranje. Monokromne pozadine slikâ u zasićenoj, nečistoj ili sivoj gami bojâ potcrtavat će taj dojam izoliranosti i samoće, apatije, tuge, ali i simbolike depresije, duhovnog mrtvljenja ili fizičkog umiranja.
Kao što za dijelove opusa Rajka Todorovića Todora možemo konstatirati da dosežu trenutak metafizičkog realizma, tako opus grafičara i slikara Igora Rakčevića prepoznajemo kao jednu slikarsku dionicu blisku magičnom realizmu. Razlomljena, fragmentirana stvarnost dana je kroz na prvi pogled dječji čiste motive anđeoskih glava, mjeseca, zvijezda, lišća, cvijeća… u kompozicijama koje imaju snažan onirički, fantastički i kontemplativni naboj. Kozmičke teme i motive (Rađanje zvijezde; Među zvijezdama) u ovom slikarstvu brzo ćemo identificirati s težnjom za nekom drugom, boljom dimenzijom stvarnosti, gdje nema vidljive egzistencijalne i duhovne patnje. Jasno ćemo u Rakčevićevim slikama prepoznati krhotine iz prošlosti, metafore uspostavljanja obiteljskih korijena i identiteta (Drvo života; Zaglavljeni anđeo), ali i težnju da se pogledom uprtim u neke nebeske, ljepše sfere gotovo ontološki prevlada zemaljska težina poviješću opterećene egzistencije. U pojedinim ćemo slikama moći kod Rakčevića vrlo suptilno iščitati gotovo alkemijsku simboliku povezivanja Zemlje i Neba, kroz motive grana i anđela na njima, cvijeća čije se latice pretvaraju u oblik leptira i dižu svoje stabljike visoko prema Nebu i Suncu.
Jednako tako, Rakčevićeva tonska paleta svedena je u pravilu na zasićene, tamnije tonove, niz oker i smeđih pozadina, s mjestimičnim akcentima dubokozelenih, bordo i zlatno-srebrnih nijansi. Poneki pastelni akcent neće nas vizualno-metaforički zavarati, jer upravo se u novom ciklusu Sumrak civilizacije javljaju svjetliji tonovi koji upućuju na simboličku (unutarnju) prazninu i pustoš, ali i emotivno i duševno siromaštvo suvremenog društva. U tom nam svijetu ostaje da kontinuirano sanjamo svoje ideje i misli, da lebdimo po unutarnjim odajama naše duše, da činimo boljim naš unutarnji pejzaž. Čisteći ga od nanosa vanjskog svijeta, možda ćemo i u ovoj zemaljskoj dimenziji egzistencije moći jasnije vidjeti Rakčevićeve anđele i zvijezde.
Iva Körbler
Prilog pripremio: Danilo Ivezić, dipl. politolog
