“PLEMENITI PAMTIŠA”- VLADO VUJOVIĆ- GAVROŠ

 

 

U organizaciji Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske, Društva Crnogoraca i prijatelja Crne Gore „Montenegro“ Zagreb i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba, a u suradnji sa Savezom antifašista Hrvatske u Crnogorskom domu u Zagrebu, Trnjanska c. 35, predstavljena je, 20. 2. 2013., knjiga VLADO VUJOVIĆ  „KLOS- Hronika o konclogoru Klos u Albaniji 1941-1942.“

Knjigu su, u okviru biblioteke Svjedočanstva vremena, izdali Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske, Vijeće crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba i Skener studio, a tiskana je uz pomoć Savjeta za nacionalne manjine RH.

„…Konclogor Klos bio je jedna sveopšta mnogoljudna drama, s čitavim galerijama osobenih likova. Cijeli sam život tugovao i drugovao s tim prerano i nasilno nestalim izgnanicima Klosa. To me dognalo i na ovako drugovanje i življenje s njima. Utoliko prije, što je dobar dio njih bio prešućivan, da ne kažem neki grublji a tačniji izraz…“– Vlado Vujović

Objavljivanjem ovog izdanja ispunjenje je našeg moralnog i intelektualnog duga prema Vladu Vujoviću- rekao je na otvaranju voditelj predstavljanja Danilo Ivezić i nastavio: Knjiga je svjedočanstvo jednog vremena, autentičnosti crnogorskog etosa i etnosa- kako je naglasio Stipe Šuvar na predstavljanju prvog izdanja knjige 1985 u Zagrebu, a njeno večerašnje predstavljanje je i završni dio te naše obveze. Nakon Crne Gore (Podgorice i Nikšića- 10. mjesec 2012.) knjiga će biti predstavljena, u suradnji s organizacijom antifašista Hrvatske, u sjedištima naših udruženja u Rijeci, Puli, Umagu i Splitu.

 

 

O Vladu Vujoviću i njegovoj suradnji s Nacionalnom zajednicom Crnogoraca Hrvatske govorio je dr. sc. Radomir Pavićević (predsjednik NZCH) koji je posebno naglasio ljudsku karakternu crtu Vlada Vujovića i njegov neumorni rad na trotomnoj “Nikšićkoj kronici” (KALIJEŽI- ili o zabranjenoj crnogorci; ORIĐINALI od Nagoste i ŠVEĐANI osvajači Anderbe) koju je NZCH objavila u vremenskom periodu od 2005. do 2007. Na žalost Vlado nije doživio i objavljivanje drugog izdanja romana “Klos”- istakao je gospodin Pavićević.

Urednik knjige prof. dr. sc. Dragutin Lalović je u svom osvrtu naglasio: “Objavljivanje ovog romana ispunjenje je našeg duga prema “plemenitom pamtiši” Vladu Vujoviću. Više od bilo koje druge njegove knjige, njegov neuporedivi Klos, napisan u punom naponu autorove stvaralačke zrelosti i umjetničke snage, uvjerava nas da ipak nije uzaludno gajiti nadu da u konačnici pravu” istoriju ne pišu ni pobjednici ni vlastodršci, nego ‘plemenite pamtiše’ zatočenici našeg etičkog kodeksa i čuvari našeg jezičnog blaga… Novo izdanje Klosa (kraj 2010.) koje je izašlo posthumno, autor je djelomično pripremio za štampu. Stigao je unijeti brojne izmjene i dopune, a predložio je i brojna skraćivanja. Primjerice, pokazuje se veoma efektnim autorovo započinjanje s velikim poglavljem “Sjutradan” (koje obuhvata čak deset poglavlja iz prvog izdanja), jer je u njemu preko svjedočenja skupine zatočenika iz raznih krajeva Crne Gore (Kašćela, Sozine, Brajića, Danilovgrada, Berana, Bijelog Polja, Nikšića) iznesena potresna istina o dramatičnim i tragičnim danima ustaničke borbe crnogorske ’41, poslije kojih su uslijedili fašistički pogromi i brutalne represije… Klos je svjedočanstvo o dosad nepoznatim ili nedovoljno poznatim događajima u crnogorskom ustanku 1941. U knjizi su uz prelomne bojeve, opisani podvizi i zebnje boraca, portreti ilegalaca, sudbine umorenih organizatora ustanka i istaknutih rodoljuba, podvizi i traume obavještajaca… koji su bezmalo svi skončali pred mitraljeskim cijevima ili na vješalima italijanskih, njemačkih, četničkih i ustaških silnika… Vlado Vujović je djelom Klos podigao dragocjeni dostojan spomenik mnogim ratnim drugovima, nad čijim humkama ne stoje monumentalni spomenici, već su rasute i zaboravljene po gudurama i bestragiji- kako je o knjizi govorio Gojko M. Kilibarda… Knjizi je, premda štampanoj u ogromnom, danas gotovo nezamislivom tiražu, pristup čitalačkoj publici bio zapriječen. Po Vujovićevu kazivanju, nije je bilo čak ni u naučnim ustanovama, pa ni u nekim velikim bibliotekama. Najprije nije bila po volji partijskim ideolozima i dogmatskim „čuvarima revolucije“, zato što kritički osvjetljava važne sekvence crnogorskoga trinaestojulskog narodnog ustanka i prevrednuje ulogu aktera tih događaja. A potom je još manje bila po volji četničkim i ustašoidnim mitomanima, jer svjedoči o emancipacijskoj i patriotskoj dimenziji crnogorskoga i jugoslovenskoga, ali i italijanskoga antifašizma, u kojemu je ključnu uloga odigrala junačka i zanesena generacija komunističkih omladinaca.  Vujovićev Klos režimski su policajci duha, u svim vremenima, i uza sve razlike među njima, nepogrešivo prepoznavali kao opasnost za svoj ideološki monopol, kao ugrožavanje samih osnova legitimnosti vlasti  koja se gradi na totalitarnoj ambiciji ‘vlasti nad istorijom’…“

Svoje viđenje Klosa prisutnima je na zanimljiv način predočio dr. sc. Tomislav Badovinac s posebnim osvrtom na lik Ratka Žarića i njegova dva pisma napisana uoči smrti. Jedno upućeno roditeljima- u kojem žali što nije poginuo na bojnom polju no je pao u ruke neprijatelju i drugo upućeno drugovima i u kojem kaže “ubijaju moje tijelo, ali moj duh će živjeti kod svih mojih živih drugova…”.

Govoreći o Nikšićkoj kronici dr. sc. Zoran Drašković kaže: “U jednoj antologiji lirike, čije je prvo izdanje objavljeno u Zagrebu, od starne Matice hrvatske, prije više od sto godina, u predgovoru stoji: ‘ono umjetničko djelo koje ne budi emocije nije umjetničko djelo’. Ja neželim ustvrditi da je ova hronika lirsko djelo, jer to Vladu Vujoviću zasigurno nije bila namjera, ali moram priznati da sam na mnogim mjestima zadrhtao od sjećanja koja su navirala sa pominjanjem nečijeg lika, nekoga mjesta ili događaja. A kako i ne bih kad kao da su odjednom oživjeli likovi nastavnika Nikšićke gimnazije, među njima i profesora Veliževa, o kojima su roditelji pričali nebrojene anegdote… Govoreći o drugom obično više kazujemo o sebi; pišući o tuđim knjigama sjetimo se onih koje nijesmo stigli (a zapravo, kako to samo sebi smijemo priznati, nijesmo mogli) da dovršimo; čitajući nečija sjećanja bivamo često na živoj vatri da li je i vlastita, koja su se godinama narojila, treba pokatkad zabilježiti… A u Nikšiću sam, u mislima, sve češće i sve duže. Pa treba li što drugo poželjeti budućem čitaocu “Sage o Nikšiću” Vlada Vujovića.

Prisutnima se na predstavljanju s par prigodnih riječi obratila i Biljana Vujović, kćerka Vlada Vujovića kojoj pripada izuzetna zasluga u pripremi i kasnijem štampanju knjige.

Na kraju predstavljanja, kratki odlomak iz poglavlja “Sjutra” je pročitala Milanka Bulatović.

 

 

 Prilog: Danilo Ivezić